Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-683/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ružici Piličić Šinko, odvjetnici u Bjelovaru, A. Mihanovića 2C, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi isplate, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj: P-146/2022-35 od 29. veljače 2024. i rješenja istog suda, poslovni broj: P-146/2022-37 od 1. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje toč. I. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj: P- 146/2022-35 od 29. veljače 2024.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično uvažava te se toč. II. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj: P-146/2022-35 od 29. veljače 2024.:

- potvrđuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.649,61 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate,

- preinačuje u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 437,50 EUR (iznad dosuđenog iznosa od 1.649,61 EUR) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate te se zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija.

II. Presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj: P-146/2022-35 od 29. veljače 2024. u toč. III. izreke nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj: P-146/2022-37 od 1. ožujka 2024.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.686,82 EUR (ranije: 27.778,36 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, u toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.087,11 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je u toč. III. izreke određeno da će se o zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova za pristup na ročište za objavu i uručenje presude odlučiti nakon održanog ročišta posebnim rješenjem.

1.1. Ujedno je pobijanim rješenjem naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude u iznosu od 125,00 EUR.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i rješenje i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužiteljicu da mu naknadi trošak postupka, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

2.1. Kako tuženik ne pobija prvostupanjsku presudu u toč. III. izreke, primjenom odredbe čl. 365. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

2.2. Navedeni ZPP se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 17. veljače 2022., primjenjuje sukladno odredbi čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22) uz iznimke iz st. 2. -7. tog članka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je u odnosu na odluku o troškovima postupka djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da joj tuženik isplati preplaćeni iznos od 3.686,82 EUR temeljem rasta tečaja za valutu švicarski franak (CHF) u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Nakon što je konstatirao da među strankama nije bilo sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, dana 30. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012377710 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit za kupnju vozila u iznosu od 23.413,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, rok otplate kredita 84 mjeseca sa kamatom koja je promjenjiva i

- da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja,

dok je bilo sporno:

- da li se na ovu parnicu primjenjuju pravna utvrđenja iz odluka donesenih u sporu pokrenutom po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P- 1401/12 i

- da li je odredba Ugovora o kreditu (čl. 6.) nepoštena i ništetna te koji iznos pripada tužiteljici po osnovu preplaćenog iznosa temeljem valutne klauzule, a sporan je bio i prigovor zastare te ima li tužiteljica status potrošača,

prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u odredbi čl. 81. st. 2. propisivao da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca,

- da je posljedica nepoštene odredbe ništetnost kako je to propisivala odredba čl. 87. st. 1. ZZP/03, ali u smislu čl. 87. st. 2. tog Zakona ona ne povlači ništetnost preostalog dijela ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe,

- da je ta materija jednako je bila regulirana u čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07; 125/07; 75/09; 79/09; 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme otplate kredita,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je više banaka, među njima i tuženik - da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica vezala uz švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je navedeno stajalište potvrđeno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.,

- da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a sud je u tom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da se tužitelj u tužbi poziva na pravno utvrđenje iz spomenutih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a sud je s obzirom na citiranu zakonsku odredbu vezan utvrđenjima tih sudova o ništetnosti ugovorenih odredaba iz ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak (CHF),

- da je na temelju sadržaja Ugovora o kreditu, a posebno u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, utvrđeno da u Ugovoru o kreditu nisu objektivizirani kriteriji izračuna i rizici ugovorene valutne klauzule, slijedom čega su su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF),

- da je neosnovan prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženiku, jer tražbine stečene bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO-a, pa kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost ugovorene valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužiteljica je tužbu u ovom postupku podnijela 17. veljače 2022., dakle unutar petogodišnjeg roka zastare od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu,

- da tužiteljica ima status potrošača, a kredit je realizirala u svrhu kupnje automobila,

- da je radi utvrđenja iznosa koji predstavlja razliku u isplatama mjesečnih iznosa primjenom tečaja švicarski franak (CHF) na dan odobrenja kredita iz Ugovora o kreditu i mjesečnih naplaćenih iznosa uz primjenu tečaja koji se veže za tu valutu izveden dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem,

- da je tužiteljica nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja zatražila od tuženika isplatu iznosa od 3.686,82 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kod čega je uzela u obzir i negativne tečajne razlike kako ih je izračunao sudski vještak u nalazu i mišljenju, a prvostupanjski sud prihvaća tako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. Tuženik u žalbi ističe da je automatskim pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnu tužiteljicu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navodi da je kolektivnom zaštitom osigurana preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, te da tek u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja, odnosno da u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li ta odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

8. Ovaj sud uvodno napominje da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama poslovni broj: U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., iznio shvaćanje da je tuženik, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, ovlaštena tvrditi i dokazivati da je na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču (konkretno tužiteljici) o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog ugovora.

8.1. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik radi utvrđenja da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila obaviještena u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF nije predložio nikakve dokaze, pa stoga nije dokazao da je o spornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovarao s tužiteljicom niti da je tužiteljicu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba Ugovora o kreditu. Imajući stoga u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je primjenom relevantnih odredbi ZZP/03, osnovano zaključio (odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju) da je sporna ugovorna odredba nepoštena te posljedično ništetna. S tim u vezi, valja navesti da činjenica što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno Zakonom o obveznim odnosima nije odlučna, jer se u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu prosuđuje kroz odredbe ZZP/03, pa se u skladu sa čl. 81. st. 5., odredbe glave 10. II. dijela tog Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) taj Zakon ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a odredba čl. 22. ZOO-a ne predstavlja prisilnu zakonsku odredbu. Stoga je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF).

8.2. Zbog navedenog, a protivno žalbenim navodima tuženik, uz činjenicu da on tijekom postupka nije dokazao okolnosti koje bi isključivale primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu zaštite interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud nije ponovno trebao provoditi test poštenosti niti utvrđivati da li je ugovaranje te odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je to pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, pa se tuženik neosnovano poziva na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8.3. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava na koje se tuženik također poziva u žalbi.

10. U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženika da Ugovor o kreditu ne može biti predmet kontrole jer je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit (tuženik u žalbi tvrdi da je kredit „zatvoren“ 2013.), treba ukazati da činjenica što je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen ne predstavlja pravnu prepreku za utvrđenje ništetnosti njegovih odredaba (kao prethodno pitanje u parnici), jer otplatom kredita nije prestala ništetnost tih odredaba Ugovora o kreditu, a na ništetnost se ugovorne stranke uvijek mogu pozivati.

11. Tuženica u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužiteljice jer je izreku presude utemeljio na nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje, a istovremeno je zanemario njezine prigovore. Međutim, tuženik neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio sudskoj vještakinji da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni tečaj, jer je tužiteljica na relevantan način bila informirana samo o početnom tečaju CHF. Kod toga se ističe da nije sporno da odredbe ZOO-a dopuštaju sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu i da ugovori o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužiteljicu na potpun i pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti takve odredbe.

12. U odnosu na tvrdnje tuženika da je prvostupanjski sud prilikom dosude visine tužbenog zahtjeva bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, treba navesti da usprkos tome što tuženik nije stavio prijebojni zahtjev, niti je postavio protutužbeni zahtjev, da je tužiteljica kod postavljanja tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno pobijanom presudom uzela u obzir prijeboj negativnih tečajnih razlika kako je to izračunala sudska vještakinja, čime je ovaj žalbeni prigovor tuženika bespredmetan.

13. Pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor zastare potraživanja. U tom kontekstu ovaj sud navodi da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice s osnove preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je tužiteljica podnijela tužbu prvostupanjskom sudu 17. veljače 2022., dakle prije proteka zastarnog roka od pet godina (čl. 225. ZOO-a).

14. Nadalje, protivno žalbenim navodima tuženika, tužiteljica ima pravo na zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF preplatila tuženiku s osnove tečajne razlike iznos od 3.686,82 EUR, to je prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava pod toč. I. izreke presude naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.686,82 EUR (kod čega tužiteljica uzima u obzir i tzv .negativne tečajne razlike) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je sam unio u Ugovor o kreditu i o kojoj odredbi nije pregovarao s tužiteljicom, ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

15. Zaključno, promašeno je pozivanje tuženika na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutu švicarski franak (CHF), jer nema nikakve sumnje da Ugovor o kreditu, koji je „zatvoren“ 2013., nije konvertiran u smislu tog Zakona.

16. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke i odlučeno kao u izreci ove presude.

17. Žalba tuženika djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. u vezi čl. 164. ZPP-a.

17.1. Osnovano tuženik prigovora odluci o troškovima postupka u dijelu koji se odnosi na dio dosuđenih troškova postupka, jer je uz pravilnu primjenu materijalnog prava tužiteljici valjalo priznati i dosuditi:

- trošak sastava podneska od 2. kolovoza 2023. u iznosu od 62,50 EUR (uključen PDV) prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa), a ne u iznosu od 250,00 EUR kako je to učinio prvostupanjski sud jer je tim podneskom tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka i to nije obrazloženi podnesak na koji se primjenjuje Tbr. 8. toč. 1. Tarife,

- trošak sastava podneska od 19. listopada 2023. u iznosu od 62,50 EUR (uključen PDV) prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife, a ne u iznosu od 250,00 EUR kako je to učinio prvostupanjski sud jer se je tim podneskom tužiteljica očitovala na očitovanje sudskog vještaka i to također nije obrazloženi podnesak na koji se primjenjuje Tbr. 8. toč. 1. Tarife,

dok podnesak od 22. rujna 2023. koji je prvostupanjski sud priznao u iznosu od 62,50 EUR, nije bio potreban u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a jer se tim podneskom tužiteljica očitovala na podnesak tuženika te je ponovila već ranije iznesene navode.

17.2. Kako u ostalom dijelu ovaj sud prihvaća opseg, vrstu i visinu troškova koje je prvostupanjski sud priznao i dosudio tužiteljicu, a koji su obrazloženi u toč. 16. prvostupanjske presude, to je uz pravilnu primjenu materijalnog prava tužiteljici valjalo dosuditi trošak u iznosu od 1.649,61 EUR, a ne u iznosu od 2.087,11 EUR, kako je to odlučio prvostupanjski sud.

17.3. Neosnovano tuženik prigovora trošku zastupanja tužiteljice po punomoćniku (odvjetniku) na ročištu za objavu presude jer je taj trošak zakonito dosuđen pobijanim rješenjem, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a i Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

17.4. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a žalba tuženika je djelomično odbijena i djelomično uvažena te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.649,61 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je preinačena u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 437,50 EUR (iznad dosuđenog iznosa od 1.649,61 EUR) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate te je zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbijen. Ujedno je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju, poslovni broj: P-146/2022-37 od 1. ožujka 2024., u kojem je odlučeno o troškovima zastupanja tužiteljice na ročištu za objavu presude.

17.5. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i III. izreke ovog rješenja.

18. Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je žalba tuženika odbijena u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok djelomični uspjeh u odnosu na odluku o troškovima nije relevantan. Stoga je odlučeno kao u toč. IV. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 19. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun