REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž R-184/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Ivane Madunić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Banović, Fosić, Margić i Staničić d.o.o, u Zagrebu, protiv tuženika KD Autotrolej d.o.o., Rijeka, Školjić 15, OIB: 19081493664, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o., u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-41/2022-29 od 3. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-41/2022-29 od 3. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovana zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I Nalaže se tuženiku KD Autotrolej d.o.o., Rijeka, Školjić 15, OIB: 19081493664, isplatiti tužitelju ŠE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.213,72 EUR bruto, s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 22,11 EUR, od 16. svibnja 2016. pa do isplate;

- na iznos od 208,65 EUR, od 16. studenog 2016. pa do isplate;

- na iznos od 158,47 EUR, od 16. svibnja 2017. pa do isplate;

- na iznos od 302,86 EUR, od 16. kolovoza 2017. pa do isplate;

- na iznos od 131,32 EUR, od 16. srpnja 2018. pa do isplate;

- na iznos od 42,05 EUR, od 16. rujna 2018. pa do isplate;

- na iznos od 81,24 EUR, od 16. listopada 2018. pa do isplate;

- na iznos od 243,21 EUR, od 16. ožujka 2019. pa do isplate;

- na iznos od 27,62 EUR, od 16. travnja 2019. pa do isplate;

- na iznos od 252,40 EUR, od 16. kolovoza 2019. pa do isplate;

- na iznos od 255,69 EUR, od 16. siječnja 2020. pa do isplate;

- na iznos od 144,28 EUR, od 16. travnja 2020. pa do isplate;

- na iznos od 299,83 EUR, od 16. svibnja 2020. pa do isplate;

- na iznos od 27,17 EUR, od 16. kolovoza 2020. pa do isplate;

- na iznos od 9,78 EUR, od 16. srpnja 2021. pa do isplate;

- na iznos od 7,04 EUR, od 16. kolovoza 2021. pa do isplate;

po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nakon 1. siječnja 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. godine za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.842,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude (3. travnja 2025.) pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 1.842,00 eura, a do zatraženih 3.600,00 eura) zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III Zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 1.750,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisani odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovi postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je u cijelosti osporio žalbene navode tuženika predlažući da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te je zatražio trošak sastava žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

5.1. Nije ni ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upire tuženik, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a potrebno je da izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5.2. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi i niti razlozima presude.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike manje isplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u periodu od siječnja 2016. do 8. veljače 2022.

7. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi:

- da među strankama nije sporno da je tužitelj bio u utuženom razdoblju tuženikov radnik na radnom mjestu vozača autobusa.,

-da isto tako nema spora da su tuženik, i predstavnici tri sindikata (Sindikat vozača i prometnih radnika Autotrolej – Rijeka, Sindikat Primorsko-goranskih komunalaca i Samostalni sindikat radnika u komunalnim i srodnim djelatnostima Hrvatske) zaključili dana 12. svibnja 2021. Sporazum o isplati razlike naknade plaće za godišnji odmor,

-da se pravni učinci tog Sporazuma primjenjuju i na tužitelja, i da je Nagodbu o isplati razlike naknade za godišnji odmor (str. 9 i 10 spisa) kao dokument potpisao samo tuženik, ali ne i tužitelj,

-da je sporno, je li tuženik tužitelju pravilno izračunao, i isplatio za sporni period, naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora na koje tužitelj ima pravo,

-da je svjedok DE u svom iskazu naveo da je zaposlenik tuženika od 2009. kontinuirano, a da mu je tužitelj radni kolega., da je on jedan od potpisnika, na strani sindikata, Sporazuma o isplati razlike naknade za godišnji odmor od 12.5.2021. , pa u odnosu na Članak 1. gdje se navodi pojam „prosjek svih primanja od tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora“ ističe da se to odnosi na sva bruto, a ne neto primanja. U odnosu na u Članku 2 “broj redovnih radnih sati mjeseca“ naveo je da taj broj ovisi o broju radnih dana u pojedinom mjesecu, a kada se gleda samo radni dan tada je broj redovnih radnih sati 8 za svakog radnika. U odnosu na Članak 5 Sporazuma gdje je ugovoreno utvrđivanje razlike naknade za godišnji odmor naveo je da je taj obračun radila firma Poslovni sustavi d.o.o., a oni da su sestrinska firma od tuženika,

- da je tužitelj OE u svom iskazu istakao da kod tuženika radi 10-tak godina, da je član Sindikata vozača i prometnih radnika Autotrolej Rijeka i da je prije podnošenja tužbe bilo razgovora u kuloarima drugih radnika da postoji određeni problemi u smislu isplate naknade plaće za korištenje godišnjem odmora u nižem iznosu nego što bi radnicima pripadao a također i vezano uz pogrešno obračunavanja postotka radniku koji pripada po osnovi prodanih voznih karata putnicima u autobusu. U odnosu na navedeno da ima saznanja da su neki od kolega radnika išli u računovodstvo firme te da su tamo neposredno riješili svoje probleme u smislu isplate im nižih novčanih iznosa od onog što im pripada,

- da je Sporazum o isplati razlike naknade plaće za godišnji odmor od 12.5.2021. (dalje u tekstu: Sporazum) i to u članku 1. je, među strankama potpisnicama tog dokumenta, utvrđeno kako se utvrđivala naknada za odmor radnicima tuženika u razdoblju od 2016 – 2020. godine. U članku 2. Sporazuma, stranke Istog su suglasno utvrdile da je ispravan način obračuna naknade za godišnji odmor da se prosjek mjesečne plaće u bruto iznosu u tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora (uključujući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), podijeli s brojem redovnih radnih sati mjeseca u kojem se koristi godišnji odmor da bi se dobila satnica naknade za godišnji odmor za mjesec u kojem se radnik nalazi na godišnjem odmoru. Nadalje, člankom 3. Sporazuma stipuliranao je da poslodavac i sindikati utvrđuju da se primjenom obračuna iz članka 2. Sporazuma dijelu radnika treba isplatiti razlika naknade za godišnji odmor, pa zaključuju Sporazum kako bi se definirali način obračuna i dinamika isplate razlike naknade za godišnji odmor za razdoblje 2016 - 2020. Prema članku 4. Sporazuma, radnicima će se obračunati razlika naknade za godišnji odmor na način da će ta naknada biti obračunata sukladno članku 2. Sporazuma,

- da u nalazu i mišljenju vještak financijske struke Marin Rameša iz Kastva je izračunao, temeljem podataka u spisu dostavljenih po tuženiku, obračun naknade za godišnji odmor za tužitelja za razdoblje od siječnja 2016. do veljače 2022. koju bi tužitelj imao sukladno Sporazumu, te je u Tablici 1. prikazao po mjesecima svote razlike manje isplaćene naknade u utuženom periodu, a što prema parametrima iz

Sporazuma iznosi ukupno 2.213,72 eura

- da manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora tužitelja sukladno obračunu vještaka financijske struke iznosi 2.213,72 eura bruto, na koji obračun stranke nisu prigovorile.

8. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada zahtjevna razlika po osnovi naknade plaće za godišnji odmor u visini prosjeka mjesečne plaće u bruto iznosu u tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora (uključujući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad),koja se podjeli s brojem redovnih sati mjeseca u kojim se koristi godišnji odmor da bi se dobila satnica naknade za godišnji odmor u mjesecu u kojem se radnik nalazi na godišnjem odmoru, a kojim kriterijima se vještak i rukovodio kada je za razdoblje od siječnja 2016. do veljače 2022. računao naknadu plaća za godišnji odmor tužitelja.

9. Naime, odredbom članka 81. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19; nadalje: ZR) regulirano je za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Člankom 37. stavkom 1. Kolektivnog ugovora za radnike KD Autotrolej d.o.o. (str. 8 spisa) ugovoreno je da se naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora određuje u visini prosječne mjesečne plaće radnika u prethodna 3 (tri) mjeseca uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad.

10. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud primijenio članak 2. Sporazuma o isplati razlike naknade plaće za godišnji odmor od 12. svibnja 2021., kada je tužitelju dosudio zatraženi iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora sukladno nalazu i mišljenju vještaka Marina Ramiše u iznosu od 2.213,72 eura, imajući pri tome u vidu odredbe članka 81. ZR-a i članka 37. stavak 1. KU KD Autotrolej d.o.o.

11. Žalbeni navodi tuženika vezano uz objavu presude odnosno tvrdnju da je prvostupanjski sud presudu objavio dana 3. travnja 2025. a tuženik za istu saznao dostavom od 7. travnja 2025., nije od utjecaja na osnovanost žalbe jer nije riječ o povredi odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika koji tvrdi da je tužitelju isplatio sve pripadajuće iznose plaće i naknade plaće a što je vidljivo iz dostavnih isplatnih lista koje je prvostupanjski sud po njegovoj prosudbi propustio pravilno analizirati ili cijeniti, žalitelju je odgovoriti da je provedenim vještačenjem temeljem obračunskih lista tužitelja za mjesece iz utuženog vremenskog razdoblja kao i članka 2. Sporazuma od 12. svibnja 2021. pravilno utvrđeno na koji način je i u kojoj mjeri tuženik tužitelju uskratio pripadajući iznos razlike manje isplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u periodu od siječnja 2016. do 8. veljače 2022., pa se radi nepotrebnog ponavljanja tuženik upućuje na obrazloženje pobijane presude.

13. Nadalje, istaknuti prigovor zastare pravilno je prvostupanjski sud otklonio pozivajući se pritom na sporazum od 12. svibnja 2021. iz kojeg je razvidno da je tuženik priznao tražbinu radnika za razdoblje od 2016. i nadalje, (članak 3. cit. Sporazuma), pri tom imajući i Nagodbu upućenu od strane tuženika tužitelju kojom je isti voljan na ime razlike naknade za godišnji odmor u periodu od 2016. do 2020. isplatiti ukupan iznos od 8.646,77 kuna bruto. Ovo naprijed navedeno pravilno je prvostupanjski sud cijenio u smislu odredbe članka 220. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZOO/05), kojim je propisano da priznanje zastare ili obveze smatra se odricanjem od zastare, a što je prvostupanjski sud pravilno primijenio u konkretnom slučaju.

14. U žalbenom postupku ne može se utvrđivati pretpostavke stupnjevite tužbe, obzirom da pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe moraju biti ispunjene prije njenog podnošenja. Utoliko nisu žalbeni razlozi od utjecaja na osnovanost žalbe jer nije riječ o povredi odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude, a posebice odluke o parničnom trošku koju žalitelj posebno i ne osporava.

15. Slijedom naprijed navedenog pravilno je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke te primjenom navedenih odredaba materijalnog prava naložio tuženiku isplatiti tužitelju naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u periodu od siječnja 2016. do 8. veljače 2022. u zatraženom bruto iznosu od 2.213,72 eura, pa je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu čime je odlučeno kao i u izreci.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika odluka o troškovima je pravilna i u skladu je s odredbom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a koji odluku o troškovima postupka tuženik posebno i ne pobija jer smatra da pobijani dio tužbenog zahtjeva nije osnovan.

17. Zbog navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi odluku o troškovima postupka.

18. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer se ne radi o trošku koji bi bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Splitu, 19. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras-Ivanišević