Republika Hrvatska

Županijski sud u Split,

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž R-400/2025-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Ludbregu, protiv tuženika Autobusni prijevoz d.o.o., OIB: 15263066301, Varaždin, Gospodarska ulica 56, radi isplate, rješavajući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-69/2023-28 od 27. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-69/2023-28 od 27. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

„ I. Nalaže se tuženiku AUTOBUSNI PRIJEVOZ d.o.o. za prijevoz, usluge, trgovinu i putničku agenciju, OIB: 15263066301, Gospodarska 56, 42000 [adresa] da tužitelju VĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sa osnova razlike plaće isplati ukupan bruto iznos od 2.445,83 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 349, 85 EUR od 22.04.2020. pa do isplate, na iznos od 225,41 EUR od 22.05.2020. pa do isplate, na iznos od 225,41 EUR od 22.06.2020. pa do isplate, na iznos od 225,41 EUR od 22.07.2020. pa do isplate, na iznos od 225,41 EUR od 22.08.2020. pa do isplate, na iznos od 225,41 EUR od 22.09.2020. pa do isplate, na iznos od 225,41 EUR od 22.10.2020. pa do isplate, na iznos od 180,33 EUR od 22.11.2020. pa do isplate, na iznos od 180,33 EUR od 22.12.2020. pa do isplate, na iznos od 42,54 EUR od 22.01.2021. pa do isplate, na iznos od 42,54 EUR od 22.02.2021. pa do isplate, na iznos od 42,54 EUR od 22.03.2021. pa do isplate, na iznos od 42,54 EUR od 22.04.2021. pa do isplate, na iznos od 42,54 EUR od 22.05.2021. pa do isplate, - na iznos od 42,54 EUR od 22.06.2021. pa do isplate, na iznos od 42,54 EUR od 22.07.2021. pa do isplate, na iznos od 42,54 EUR od 22.08.2021. pa do isplate, na iznos od 42,54 EUR od 22.09.2021. pa do isplate izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, po stopama propisanim čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. listopada 2025. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s preostalim dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 55,26 EUR bruto, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, ako i sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene bruto iznose razlike plaće prije 22. u mjesecu za prethodni mjesec.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući je u cijelosti. Ističe počinjenu bitnu povredu postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23- dalje ZPP), te bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. točka 8. ZPP-a. s prijedlogom da se presuda ukine i preinači prvostupanjsku presudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate razlike između visine plaće koja je ugovorena Ugovorom o radu i plaće isplaćena u visini potpore.

6. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

-da je tužitelj bio zaposlenik tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 432/2013 od 13. lipnja 2013. do 31. prosinca 2013. na radnom mjestu tehnolog održavanja-pripravnik, a potom temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 432-2/2014 od 16. prosinca 2013. i Anexa Ugovora o radu broj: 483/00 od 18. lipnja 2015. na radnom mjestu tehnologa održavanja;

- da je sukladno članku 1. Anexa Ugovora o radu broj: 483/00 od 18. lipnja 2015. bilo ugovoreno da je tuženik dužan tužitelju za obavljanje poslova iz članka 2. Ugovora od 16. prosinca 2013. isplaćivati mjesečnu plaću u iznosu od 5.000,00 neto;

- da je tužitelj 23. ožujka 2023. otkazao Ugovor o radu;

- da je tuženik 14. travnja 2020., po direktoru, donio Odluku o isplati umanjene plaće, odnosno naknade plaće, kojom je odlučeno da će se radnicima isplaćivati umanjena plaća, odnosno naknada plaće, u visini utvrđenih potpora, radi očuvanja radnih mjesta u sektorima pogođenim Corona virusom, te da će se takva umanjena naknada plaće plaćati počev od plaće za ožujak 2020.,

-da tuženik tužitelju za razdoblje od ožujka 2020. do zaključno s kolovozom 2021. nije isplatio mjesečnu plaću u iznosu od 5.000,00 kn neto, nego manje,

-da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bruto razlika između isplaćene plaće tužitelju i ugovorene plaće za razdoblje od ožujka 2020. do kolovoza 2021. iznosi 18.428,07 kuna, odnosno po tečaju konverzije 1 EUR = 7,5345 kuna, te razlika da razlika iznosi 2.445,83 eura.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da da je osnovani tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa razlike plaće od 2.445,83 EUR, budući da tužitelj na te iznose ima pravo jer su isti ugovoreni ugovorom o radu, koji se ne može jednostrano mijenjati od strane tuženika, da se radi o iznosima koje tuženik neosnovano tužitelju nije platio za vrijeme krize u poslovanju izazvane pandemijom Covid-19. Tužitelj da se neosnovano poziva na odredbu članka 373. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22, 155/23-dalje ZOO). Predmetno da se ne radi o zahtjevu za zaštitu povrijeđenog prava, već se radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa, a procesna pretpostavka za takav zahtjev nije podnošenje zahtjeva za zaštitu prava i tužitelj nije za navedeno potraživanje trebao podnijeti zahtjev za zaštitu prava u smislu čl. 133. Zakona o radu.

8. Sa zaključkom prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj sud drugog stupnja.

9. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na temelju naprijed iznesenih utvrđenja.

10. Kako se iz žalbe ne vidi u kojem dijelu tuženik pobija prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 1. ZPP-a uzima se da je pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu - dosuđujući dio i odluka o troškovima postupka sadržane u točci I. i II. izreke presude.

11. Neosnovano žalitelj ukazuje na povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi niti razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji je nisu nejasne i nerazumljive, nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza, pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

12. Isto tako nije počinjena niti relativno bitna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi sa člankom 8. ZPP-a, prema kojoj odredbi pravo ocjene dokaza je zadržavamo za prvostupanjski sud, time da predmetno takva ocjena dokaza nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja pro stupanjske presude i izvedenih dokaza. Odredba članka 8. ZPP-a, bi mogla biti povrijeđena ako prvostupanjski sud uopće ne bi ocjenjivao dokaze u smislu navedene zakonske odredbe, međutim predmetno je prvostupanjski sud prihvatio potpuno suglasne iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja kao i proveo vještačenje, te na temelju izvedenih dokaza izveo zaključak osnovanosti tužbenog zahtjeva.

13. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP. ispitati.

14. Ugovor o radu je dvostrano obvezni ugovor, u smislu ZOO-a, a svaka izmjena njegovih bitnih sastojaka (plaća, radno mjesto, radno vrijeme) zahtijeva suglasnost obje strane, pa poslodavac ne može jednostrano mijenjati odredbe ugovora o radu svojom odlukom. Predmetno je egzistirao ugovor o radu. Istim je ugovorena mjesečnu plaću u iznosu od 5.000,00 neto. Visina plaće po odredbi čl. 15. st. 1. t. 8. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22.) je obvezni sadržaj ugovora o radu. U situaciji kada postoji ugovor o radu, poslodavac ne može jednostrano izmjeniti ugovor o radu, već mogućnost izmjene postoji samo kroz institut npr. sklapanjem dodatka ugovoru, sklapanjem potpuno novog ugovora ili otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora. To predmetno nije učinjeno, niti iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj pristao da mu tuženik u utuženom razdoblju isplaćuje plaću u manjem iznosu od ugovorene. Za nastanak odnosno izmjenu ugovora o radu potreban je pristanak obje ugovorne strane, što podrazumijeva da je radnik potpuno samostalan i slobodan u donošenju odluke o tome želi li prihvatiti izmijenjeni ugovor o radu. Nastavno na navedeno ovaj sud drugog stupnja prihvaća pravilnim stav prvostupanjskog suda da je tuženik neosnovano Odlukom direktora od 14. travnja 2020. umanjio plaću tužitelju, i odredio je u visini potpora koje je tuženik dobio od Republike Hrvatske u svrhu očuvanja radnih mjesta. Zaključno sud prihvaća stav suda prvog stupnja da zbog okolnosti u kojima se našao tuženik uslijed proglašenja epidemije Covid19, ga ne može osloboditi isplate plaće tužitelju u utuženom razdoblju ugovorenom iznosu iz ugovora o radu, budući potpore služe za očuvanje radnih mjesta, a čemu u prilog govori i dopis Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 06. prosinca 2022.( list 9-10 spisa) i mišljenje Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike objavljeno 04 . siječnja 2023.

15. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka da bruto razlika između isplaćene plaće tužitelju i ugovorene plaće za razdoblje od ožujka od ožujka 2020. do kolovoza 2021. iznosi 18.428,07 kuna, odnosno po tečaju konverzije 1 EUR = 7,5345 kuna, te da iznosi 2.445,83 eura. Nisu od značaja žalbeni navodi tuženika da kod izračuna plaće nisu uzeti u obzir dodaci na plaću, a sve to kod činjenice da tuženi tužitelju nije isplatio plaću sukladno Ugovoru o radu, odnosno Anexa Ugovora o radu, a za obavljanje poslova iz članka 2. Ugovora o radu u iznosu od 5.000,00 kuna neto. O svemu presuda sadrži jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

16. Prema tome, pravilnoj prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev, te naložio tuženiku da tužitelju isplati razliku između visine plaće koja je ugovorena ugovorom o radu i plaće isplaćene u visini potpore.

17. Nije osnovan žalbeni razlog prekluzije tužitelja na podnošenje tužbe zbog nepodnošenja zahtjeva za zaštitu prava. Člankom 133. ZR-a propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Prema shvaćanju VSRH u odluci broj Revr-385/16-2 od 25. listopada 2016. ( koje je u skladu sa pravnim shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci brojU-III-1095/2000 od 28.siječnja 2003.) sukladno kojem radnik koji ima novčano potraživanje iz radnog odnosa nije u obvezi prije podnošenja tužbe za isplatu poslodavcu podnijeti zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa odnosno da propust radnika da zahtijeva zaštitu prava kod poslodavca prije podnošenja tužbe nema za posljedicu gubitak prava na novčanu tražbinu.Tužba je podnesena radi isplate plaće koju tuženik tužitelju nije isplatio i ne radi se o zahtjevu kojim se traži zaštita povrijeđenog prava radnika iz rada u smislu čl. 133. Zakona o radu, pa osnovano prvostupanjski sud nije tužbu odbacio iz razloga što tužitelj prije podnošenja tužbe nije podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa.

18. Kako nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a ni žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP. Radi navedenog odlučeno je kao u izreci.

.

U Splitu, 19. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras Ivanišević