Republika Hrvatska

Županijski sud u Split,

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž R -371/2025-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Leonu Zrniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kasalo & Raić iz Splitu, protiv tuženika Hotel Split d.d., Split, Put Trstenika 19, OIB: 68755468505, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ivančić i Čulić iz Splita, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, rješavajući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-463/2023-12 od 08. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-463/2023-12 od 08. rujna 2025 .

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda je utvrđeno da nije dopušten redoviti otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 21.6.2023. godine te da radni odnos tužitelja kod tuženika zasnovan na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.4.2022. nije prestao ( toč. I. izreke),te je nalaženo tuženiku da u roku 15 dana vrati tužitelja na njegovo radno mjesto na način da mu povjeri obavljanje poslova koje je tužitelj obavljao na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.4.2022., odnosno poslove koje je obavljao do donošenja pobijane Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu ili da tužitelju osigura drugo odgovarajuće radno mjesto ( toč. II. izreke).Točkom III. izreke naloženo je se tuženiku isplatiti tužitelju parničnih troškova ukupan iznos od 400,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od donošenja prvostupanjske presude pa do konačne isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev odbije, a podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem otkaza nedopuštenim i vraćanjem na rad.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio :

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 01. travnja 2022., te dodatak I ugovoru na neodređeno vrijeme od 01. svibnja 2023.godine, na radnom mjestu voditelja plaže;

- da je tuženik odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 21. lipnja 2023., tužitelju otkazao ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja temeljem odredbe članka 115. st. 1. točka 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR);

- da je tužitelj protiv odluke o otkazu podnio zahtjev za zaštitu prava na kojeg tuženik nije odgovorio, niti mu udovoljio;

- da je tužba tužitelja pravodobno podnesena u rokovima iz čl. 133. st. 1. i 2. ZR;

- da iz odluke o otkazu proizlazi da je tužitelj trebao kontrolirati radnike (FU i GU), koji su podkradali poslodavca, što se događa sa ležaljkama i ostalim rekvizitima na plaži, te da mu nije smjelo promaknuti da su ležaljke iznajmljene odnosno da ih netko koristi, a da to nije nigdje evidentirano i da od najma ležaljki nije ostvaren nikakav prihod, kao i da u situaciji kada nije bio na blagajni plažnog objekta kojim je upravljao je ostavljao svoju karticu da se s njom zaključuju računi, a da naplatiti i zaključiti račun mora osoba koja ga je izdala, odnosno osoba koja u smjeni radi;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da navedenog dana iako je trebao nadzirati kao nadređena osoba konobare FU i GU, to nije mogao, budući je radio na skroz drugoj strani plaže kao konobar koji posao da je često radio po nalogu poslodavca, te da u situaciji kad nije bio na blagajni plažnog objekta nije ostavljao svoju karticu da se s njome zaključuju računi, jer da je tu bila blagajnica kojoj da je privremeno ustupio karticu koja istu nije imala, jer je tek počela raditi, a sve temeljem usmenog ovlaštenja menadžera ZU da to učini;

- da su svjedoci GU i FU su u svojim iskazima potvrdili da tužitelj nije imao nikakve veze sa otuđenjem novca od gostiju i da zbog načina kako je krađa izvedena niti nije mogao imati nikakva saznanja;

-da je svjedok FU svom iskazu potvrdio činjenicu da njemu tužitelj nije davao karticu od blagajne, već da su se od cijelog dana računi vodili samo na tužiteljevo ime, a da je blagajnica imala samo jednu šifru na tužiteljevo ime;

- da tuženik nije tužitelja pisano upozorio na obvezu iz radnog odnosa, niti mu ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze;

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prije otkazivanja tuženik nije omogućio da iznese svoju obranu;

-da tuženik sudu nije dostavio nikakvu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je isti prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom.

8. S obzirom na izloženo prvostupanjski sud zaključuje da tuženik ničim tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj imao propust u nadzoru podređenih radnika konobara FU i GU i da je znao i mogao znati za krađu u kojoj su navedeni radnici sudjelovali, da ne egzistira skrivljeno ponašanje tužitelja na njegovom radnom mjestu voditelja plaže budući tuženik nije dokazao da bi tužitelj izvršio skrivljeno kršenje obveza iz radnog odnosa bilo s namjerom (znajući i hotimice) bilo krajnjom nepažnjom, te također da nije dokazana ni nikakva gruba povreda dužnosti od strane tužitelja na njegovom radnom mjestu voditelja plaže, a koja bi se smatrala teškim propustom u radu tužitelja, stoga da se u konkretnom slučaju nisu ostvarile pretpostavke iz odredbe članka 115. stavak 1. točka 3. ZR- za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.

9. Naime, prema odredbi članka 115. stavku 1. točka 3. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog i u slučaju kada radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Teret dokaza o opravdanosti razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu (članak 135. stavak 3. ZR-a ).

10. Za ocjenu dopuštenosti otkaza uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika ključna materijalno - pravno važna pretpostavka je razlog otkazivanja, pri čemu isto treba biti krajnja mjera koja se primjenjuje na one radnike koji su doista svojim ponašanjem isto i zaslužili.

11. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost razloga za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika u smislu odredbe članka 115. stavak 1. točka 3. ZR-a, pa je sud prvog stupnja osnovano otkaz koji je tuženik dao tužitelju utvrdio nedopuštenim, te shodno odredbi članka 124. stavak 1. ZR-a pravilno postupio kada je naložio vraćanje tužitelja na posao.

12. Na pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda upućuju izvedeni dokazi, pa tako i iskazi saslušanih svjedoka kojima sud poklanja vjeru, koji su u međusobnom suglasju i u suglasju s iskazom tužitelja. Tuženik je imao priliku biti saslušan pred sudom i dati iskaz, pa bi sud bio u prilici dati ocjenu istog dovodeći ga u vezu s drugim izvedenim dokazima, međutim isti iako uredno pozvan (u dva navrata) se nije odazvao pozivu suda, niti opravdao svoj izostanak, radi čega je sud odustao od izvođenja tog dokaza (članak 269.ZPP-a). Iz navedenog proizlazi kako neosnovano žalitelj ističe da su činjenice u postupku utvrđivane poklanjajući vjeru iskazu tužitelja. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje za što je dao uvjerljive i logične razloge, te je postupao sukladno odredbi članka 8. ZPP-a. Za sva utvrđenja sud je dao jasne, logične i razumljive razloge koje je ovaj sud u cijelosti prihvaća, ako je tuženik svojom vlastitom ocjenom dokaza ne može dovesti u sumnju.

13. Iz rezultata dokaznog postupka provedenih po prvostupanjskom sudu, ni ovaj drugostupanjski sud ničim nije mogao izvesti zaključak da je spram tužitelja bilo opravdano primijeniti najstrožu sankciju-otkazivanje ugovora o radu skrivljenim ponašanjem. Poslodavac mora imati jasne dokaze o povredi (npr. kroz evidenciju, pisane upute, iskaze svjedoka), a što je predmetno izostalo.

14. Pored iznesenog za navesti je kako da bi se moglo provesti otkazivanje ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, poslodavac je obvezan provesti propisani postupak iznošenja obrane radnika, odnosno tražiti očitovanje radnika bez obzira na izvjesnost postojanja povrede radne obveze.

15. Dakle nije dovoljno samo postojanje, odnosno dokazivanje postojanja kršenja obveza iz radnog odnosa od strane radnika, nego i kogentnim normama propisan postupak koji je potrebno provesti prije otkazivanja, a sukladno članku 119. ZR-a.

16. Tako bi poslodavac morao :

-uputiti prethodno pisano upozorenje radniku zbog neizvršavanja ili kršenja obveza iz radnog odnosa, uz ukazivanje na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza;

-omogućiti radniku da nakon toga iznese svoju obranu, osim ako postoje naročito opravdane okolnosti zbog kojih se ne može očekivati od poslodavca da to učini ovu opravdanost normativno treba tumačiti vrlo restriktivno, a tako se u praksi čini.

17. Dakle, proizlazi kako bi pri davanju redovitog otkaza uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika poslodavac imao dvije dodatne obveze propisane člankom 111. ZR-a. Svrha citirane odredbe, prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem, ogleda se u obvezi poslodavca da radnika upozori na konkretne obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, čime se otklanjaju, među ostalim, i eventualni nesporazumi o obvezama radnika iz radnog odnosa, a koji bi mogli proizaći iz odredbi ugovora o radu o tim obvezama.

18. Iz stanja spisa proizlazi nespornim da tužitelj nije tuženika upozorio na obvezu iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastanka povrede te obveze. Takvo postupanje tuženik opravdava (tijekom postupka i u žalbi) navodom da nije postojao niti jedan razlog zbog kojeg bi takvo pisano upozorenje moglo bilo što promijeniti kod činjenice da je tuženik nedvojbeno otkrio potkradanje, da su konobari koji su krali to i priznali, te da je sustav izdavanja ležaljki po opisu radnog mjesta kreiran od strane tužitelja i nadziran od strane tužitelja, da je bilo upitno hoće li tužitelj ponuditi bilo kakvo razumno opravdanje za svoje (ne)činjenje, to da nije učinio, pa da je otpala bilo kakva opravdanost očekivanja da bi tuženik tužitelju pružio još jednu priliku i da mu samo izda pisano upozorenje. Ističe i kako je poslodavac u svog voditelja uložio apsolutno povjerenje kao i veliki novac pa da ne može tolerirati činjenicu da je zauzvrat dobio sustav koji je bio manjkav i zapravo da ga nisam vodi te ne može kontrolirati što na kraju završi potkradanjem. Takav stav tuženika sud ne prihvaća, budući ne nalazi da je tužitelj počinio tešku povredu iz radnog odnosa, a niti da je tuženik zbog postupanja tužitelja opravdano izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika, odnosno da predmetne okolnosti predstavljaju okolnosti iz članka 119. stavak 1. ZR-a, zbog kojih nije opravdano očekivati od tuženika da prije otkazivanja istoga pisano upozorava na kršenje obveza iz radnog odnosa. Za navesti i kako predmetno nije primjenjiva sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Revr- 650/14 od 19. studenog 2014., budući se ne radi o istom činjeničnom osnovu kao u ovoj pravnoj stvari.

19. Glede žalbenog navoda o savjetovanju sa sindikatima za navesti je da prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako tuženik sudu nije dostavio nikakvu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je isti prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom, budući takva dokumentacija ne prileži sudskom spisu, pa je dakle tuženik u tom smislu postupio protivno odredbi članka 150. stavak 1. ZR-a.

20. U odnosu na žalbeni navod žalitelja kako sud nije izveo predložene dokaze saslušanjem svjedoka, za navesti je da je odista tužitelj u podnesku od 27. rujna 2023. predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, ali na okolnosti da je tužitelju omogućeno iznošenje obrane. Kako je sud zaključio o nepostojanju pretpostavki za osnovanost zahtjeva, sukladno naprijed navedenom, zbog kojih je tužbeni zahtjev već neosnovan, to je suvišno bilo izvoditi dokaze na gore predložene okolnosti. Stoga prvostupanjski sud nije počinio povrede postupka neizvođenjem tih dokaza.

21. Slijedom svega naprijed navedenoga otkaz je nedopušten i tužitelju radni odnos nije prestao na zakonit način, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio.

22. Radi izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao izreci ove presude.

. .

U Splitu, 19. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras Ivanišević