REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-286/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Martini Barić, u pravnoj stvari pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o. OIB: 25132169807, Lonjička ulica 2a, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju odvjetnici iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu br. 3205355049/05, sklopljenog između korisnika kredita ŠO i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, od dana 13. rujna 2005., u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 124,91 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 11. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa iz točke II. izreke ove presude, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 228,67 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 11.10.2005.g. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 422,24 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen.

V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik je 13. rujna 2005. sklopio s korisnikom kredita RO Ugovor o kreditu br. 3205355049/05, a tužitelj je sklopio 7. lipnja 2023.s korisnikom kredita RO Ugovor o cesiji, broj: OV - 4005/2023, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Ističe da je člankom 2. Ugovora o kreditu propisano je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita sukladno odluci banke te je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna pa je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove, vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. U tužbi navodi da je predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi je potrošački, a što proizlazi i iz same namjene kredita budući da se radi o stambenom kreditu građana. Ističe da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tu je odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Ističe da je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. U tužbi upire na to da nisu određeni jasni parametri po kojoj se naknade banke određuju, već su iste jednostavno propisane jednostranom odlukom banke pa takva odredba stvara znatnu neravnotežu među ugovornim stranama te je ništetna.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva u tužbi kao suviše visoko postavljenom. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Ističe da tražbina koju tužitelj potražuje ovom tužbom nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita jer prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora, u ovom konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita i tuženika su strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva, dok je tužitelj istovremeno pravna osoba, trgovačko društvo registrirano za naplatu potraživanja te stoga nije niti može biti potrošač. Upire na to da vjerovnik ne može ustupiti onu tražbinu čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva, lako uočljiva i nedvosmislena, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istaknuo je prigovor zastare.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u svu spisu priležeću dokumentaciju, Ugovor o ustupu/ prijenosu tražbine (cesiji) sklopljenom između korisnika kredita i tužitelja, Ugovor o namjenskom kreditu sklopljenom između korisnika kredita i tuženika i potvrdu o naplaćenim naknadama od strane tuženika te je saslušao svjedoka ŠO, korisnika kredita.

4. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23, dalje: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora u ovom predmetu je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o administrativnoj naknadi.

6. Među strankama nije sporno da je tuženiku dana 10. listopada 2005. korisnik kredita platio naknadu za troškove obrade kredita u iznosu od 124,91 eura.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija budući da tuženik osporava pravo ustupa potraživanja jer se radi o ustupu koji se protivi prenošenju na druge. Među strankama je sporno i status potrošača korisnika kredita iz razloga što tuženik drži da je tužitelj dužan dokazati da je korisnik kredita sredstva kredita koristio u svrhe izvan profesionalne ili gospodarske djelatnosti. Među strankama je sporno i je li odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena odnosno ništetna , sporno je pitanje zastare i trenutak od kojeg tužitelj potražuje zatezne kamate jer tuženik smatra da trebaju teći od dana podnošenja tužbe.

8. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Člankom 6. Ugovora o namjenskom kreditu određeno je da je namjena kredita dovršetak izgradnje kuće u [adresa]. Iz iskaza svjedoka ŠO proizlazi da se o korištenju kredita za osobne potrebe. U svom iskazu je istaknuo da se nije pregovaralo glede uvjeta kreditiranja jer on kao korisnik kredita nije imao drugog izbora, a tvrdi da su uvjeti kreditiranja bili precizirani kao u prethodnim ugovorima s tom bankom, s time da je jedino kamatna stopa prema predmetnom Ugovoru o kreditu bila nešto niža. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ŠO jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu. Činjenica što je ŠO predmetnim ugovorom o kreditu kreditirao dovršetak izgradnje kuće u [adresa], dakle radi ostvarenja privatne svrhe, stoga je ovaj ugovor o kreditu ŠO sklopio u svojstvu potrošača (tako i u odluci Suda EU Š C- 630/17).

9. Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.600,00 CHF. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti temeljem ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

10. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su ŠO i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 7. lipnja 2023. Člankom 1. i 2.1. Ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da ŠO ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ranije navedenog ugovora o kreditu sklopljenog između ŠO i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

11. Tražbina iz članka 2.1 Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u članku 2. Ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi niš tetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003., dalje u tekstu: ZZP), a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Bitno je naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

15. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Svjedok ŠO iskazao je da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije s bankom pregovarao glede uvjeta sklapanja tog ugovora jer je sve već bilo unaprijed predviđeno, s time da je jedino imao mogućnost ugovoriti nižu kamatnu stopu u odnosu na prethodno sklopljene ugovore o kreditu. U tom smislu je iskazao je da je vjerojatno pročitao ugovor, ali da nije imao mogućnosti s tuženikom pregovarati oko uvjeta kredita. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka ŠO jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je pravni prednik tuženika dao bilo kakve informacije potrošaču.

17. Ništetna je odredba članka 5. ugovora o kreditu kojom je ugovorena administrativna naknada na način da je ugovoreno korisnik kredita obvezuje platiti temeljem ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

18. Parnične stranke su na ročištu održanom 25. studenog 2025. učinile nespornim da je temeljem predmetnog ugovora o kreditu naplaćena administrativna naknada za obradu kredita na datum 10. listopada 2005. u iznosu od 124,91 eura.

19. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

20. Iz iskaza svjedoka ŠO proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su pravni prednik tuženika i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

21. U konkretnom slučaju tuženik nije prezentirao korisniku kredita o kakvim se točno administrativnim troškovima radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

22. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

24. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

25. Odredba o administrativnoj naknadi je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o administrativnoj naknadi niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je i odredba članka 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena administrativna naknada ništetna sukladno odredbi članka 81., 83. i 87. stavka 1. ZZP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

26. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi članka 324. staka 1. ZOO- a.

27. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

28. Suprotno odredbi članka 326. stavka 2. ZOO-a, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 124,91 eura.

29. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

30. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

31. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

32. Tužitelj je podneskom od 16. rujna 2025. djelomično povukao tužbeni zahtjev na način da povodom povlačenja dijela tužbenog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 124,91 eura s pripadajućim kamatama, a tuženik se usprotivio takvom povlačenju tužbe. Tužitelj se na ročištu održanom 2. veljače 2026. istaknuo da se odriče tužbenog zahtjeva u iznosu deklaratornog zahtjeva koji premašuje iznos od 124,91 eura. Prema članku 331.a ZPP-a Ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjega raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na temelju odricanja). Za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženika (stavak 2.). slijedom takvog stanja stvari, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

33. Vezano za tuženikov prigovor suviše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora, sud je na ročištu održanom 2. veljače 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 124,91 eura, sukladno odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a te je na tom ročištu iznio obrazloženje za svoju odluku. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 124,91 eura (nakon što se odrekao tužbenog zahtjeva u iznosu postavljenom preko iznosa od 124,91 eura). Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju novčani iznos plaćen na temelju te odredbe. Stoga, vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi je suviše visoko naznačena. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 124,91 eura i to budući da je posljedica ništetnosti vraćanje iznosa plaćenog na temelju te odredbe pa je valjalo kao vrijednost predmeta spora utvrditi u iznosu od 124,91 eura (list 183.-184. spisa).

34. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice sukladno odredbi članka 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25– dalje: Tarifa) kao i vrijednosti predmeta spora. Sud je priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 50,00 eura na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podneska od 25. ožujka 2025., 21. kolovoza 2025., 3. listopada 2025., svaki u iznosu od po 50,00 eura na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife, za zastupanja na ročištima 25. studenog 2025. i 2. veljače 2025. za svako iznos od po 50,00 eura na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, što ukupno iznosi 300,00 eura, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 375,00 eura. Tužitelju je valjalo dosuditi troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,97 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 422,24 eura, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju članka 151. stavka 3. ZPP-a, sve po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u točkama IV. i V. izreke presude.

U Zagrebu 18. veljače 2026.

Sutkinja

Martina Barić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku