Zakon.hr

Poslovni broj P-1524/2019-73

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juri Strgačiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnog slijednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 02. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 18. veljače 2025. javno je objavio i p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju

- iznos od 10.260,22 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine;

- iznos od 3.044,99 Eura;

dok se zahtjev za isplatu višeg iznosa zakonske zatezne kamate od ovako dosuđenog (tekuće na glavnicu 10.260,22 Eura) odbija kao neosnovan te se odbija i zahtjev za isplatu iznosa (glavnice) od 17.351,86 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 2.925,72 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 18. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj UU iz [adresa] (dalje: tužitelj) 06. lipnja 2019. sudu podnosi tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita 06. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 236-47/2006 koji je potvrđen kod javnog bilježnika u [adresa] Alkice Kolega Zubčić 07. ožujka 2006. pod poslovnim brojem OU-209/0, sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a tuženik da je sveopći pravni sljednik te Banke pa da je time pasivno legitimiran u ovom postupku. Da se radi o kreditu za kupovinu stambenog objekta u iznosu glavnice od 70.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 360 mjeseca. Među strankama da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ista da je u trenutku ugovaranja iznosila 4,60% godišnje. Člankom 6. Ugovora o kreditu da je propisano da je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom banke. Člankom 4. Ugovora o kreditu da je propisano da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima i to uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi na dan plaćanja (valutna klauzula). Međutim, takve odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu da su ništetne te da ne proizvode nikakve pravne učinke medu strankama. Tuženik se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom da je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući govore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništene i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Upravo u tom razdoblju da je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu, navodeći da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa više puta mijenjala sukladno jednostranim odlukama tuženika na štetu tužitelja, da je tuženik jednostrano i višekratno za vrijeme trajanja ugovornog odnosa mijenjao visinu kamatne stope odnosno istu povisivao na štetu tužitelja te da je odredba Članka 6. Ugovora o kreditu po kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veze promjena, ništetna iz razloga nepoštenosti. Dodaje ovdje da je materija o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima regulirana pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji je u tom smislu lex specialis dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju tek supsidijarno, kao lex generalis, ako Zakonom o zaštiti potrošača ili drugim posebnim zakonima nije drukčije određeno, a Zakonom o zaštiti potrošača da je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ističe da je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita te da se o odredbi Članka 6. Ugovora o promjenjivo kamatnoj stopi pojedinačno među strankama nije pregovaralo te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Odredba čl. 6. Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te da je ista u Ugovor uvedena protivno načelu savjesnosti i poštenja, radi čega je ista nepoštena i posljedično ništetna. Tužitelj se dalje poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pz-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. te na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valute klauzule u CHF, čime da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF. Ističe da valja imati na umu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i slično, a što da je ovdje slučaj. Dodaje da odredba Članka 6. Ugovora o kreditu nije razumljiva jer da je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a da se ne navode bilo kakvi kriteriji već da se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija da u samom ugovoru da nije navedeno. Navedenim sudskim odlukama da je utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a da nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veze za CHF valutu. Sudovi da su ocijenili da u postojećim okolnostima ni jedna od tuženih banaka, dakle ni ovdje tuženik, nije u odnos na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veze za CHF valutu došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sve navedeno da je primjenjivo na konkretan Ugovor o kreditu, slijedom čega da je Ugovorna odredba kojim je ugovorena valutna klauzula ništetna. Iz svega navedenog da proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na način promjene kamatne stope (Članak. 6.) i valutne klauzule (Članak 4.) nepoštene, a time i ništetne, što da u ovom predmetu predstavlja prethodno pitanje pa da tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba, već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome plan umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka). Dakle, budući da su ove ugovorne odredbe ništene, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF na temelju ništetne odredbe da je prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika, a osim isplate preplaćenog iznosa tužitelj da ima pravo i na zakonske zatezne kamate na taj preplaćeni iznos i to od dana kada je tuženik kao nepošteni stjecatelj primio svaku pojedinačnu uplatu od tužitelja pa sve do isplate. Tužitelj ističe i to da je Člankom 20. Ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost ovog suda. Dodaje da je 08. svibnja 2019. od tuženika zatražio određenu dokumentaciju po predmetnom kreditu, ali da mu tuženik traženu dokumentaciju nije izdao. Kako zbog navedenog tužitelj nije u mogućnosti odrediti tužbeni zahtjev budući nije u mogućnosti od tuženika pribaviti podatke o tome kolika je razlika u iznosu onog što je isplatio tuženiku s osnove predmetnog kredita i onog što mu je zapravo bio dužan isplatiti, tužitelj ovu tužbu podnosi pozivom na čl. 186.b Zakona o parničnom postupku te predlaže da sud rješenjem naloži tuženiku da u spis predmeta dostavi dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu koju dalje i specificira te da nakon toga sud odredi provođenje financijskog vještačenja na okolnost razlike isplaćenog po kamatnoj stopi od 4,60% i povećavane kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike isplaćenog po tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita 10. ožujka 2006. i iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita nakon rasta tečaja CHF. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa koji će tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju i nakon provođenja financijskog vještačenja, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj potražuje i naknadu parničnih troškova sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 19. svibnja 2023. tuženik prvotno ističe kako su tužbom trebali biti obuhvaćeni i Brest d.o.o. zastupan po VU iz [adresa] (kao sudužnik), VU iz Zadra, [adresa] (kao fiducijarni dužnik) i OU iz Zadra, [adresa] (kao fiducijarni dužnik). Dalje tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva te ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, obzirom da smatra da se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog vještaka kojeg odredi sud. Tuženik osporava tužitelju status potrošača. Citirajući odredbu čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) i odredbu čl. 3. st. 1. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07,) koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tvrdi da je bitna pretpostavka da bi se ugovor smatrao potrošačkim to da je jedna ugovorna stranka potrošač odnosno da jedna ugovorna stranka sklapa ugovor za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poslovne djelatnosti i profesije, a iz odredbi predmetnog ugovora i činjenica dostupnim u javnim registrima da proizlazi da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač već u sklopu svog obrta u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Prilikom sklapanja ugovora kao sudužnik da je naveden Brest d.o.o. zastupan po VU, a koja da je navedena i kao fiducijarni dužnik čija adresa prebivališta i sjedišta tvrtke Brest d.o.o. je [adresa], a koja adresa da je ujedno i adresa tužitelja. Budući da je čl. 2. st. 3. Ugovora određeno da se kredit odobrava za adaptaciju kuće i kupovine građevinskog zemljišta, a čl. 9. Ugovora je kao instrument osiguranja navedena 1 bjanko mjenica s klauzulom bez protest i Sporazumom sa izjavom o obvezi na temelju mjenice i 1 bjanko zadužnica na iznos od 500.000,00 kn potpisana od strane VU kao ovlaštene osobe tvrtke Brest d.o.o. čije je sjedište na adresi [adresa], te budući je tužitelj uzeo kredit za adaptaciju kuće, a glavna djelatnost tvrtke Brest do.o. je proizvodnja, usluge i trgovina, da je životno i logično da je isti koristio sredstva za adaptaciju poslovnog prostora tvrtke Brest d.o.o te nije imao namjeru sklapati ugovor kao potrošač. Stoga da se tužitelj nema pravo pozivati na kolektivne presude za zaštitu interesa i prava potrošača, kad on pri sklapanju ugovora nije nastupao kao potrošač. Nadalje tuženik obzirom na to da je tužba podnesena 06. lipnja 2019. ističe materijalno pravni prigovor zastare, navodeći da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što da znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 06. lipnja 2014. nastupila zastara potraživanja,. Protiveći se tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. imalo značaj materijalno pravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvora materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o prigovoru zastare. Zastara da se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tužba radi zaštite kolektivnih interesa da nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Tvrdi da udruga potrošača nije vjerovnik niti su tužene banke dužnik, niti da se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba da je ujedno prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega da nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme da ne može ići na teret tuženika. Dodaje da osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove, a za taj da se institut primjenjuje opći zastarni rok pri čemu se tuženik poziva na navode mr.sc. GU iz stručnog članka Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla“ koje citira., dodajući i to da ova tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske slijedom čega da je i u tom smislu nastupila zastara. Dalje tuženik navodi da tužitelj u tužbi navodi da kao korisnik kredita ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom koja je potrebna za specifikaciju tužbenog zahtjeva te predlaže da tuženik dostavi svu dokumentaciju vezanu za ugovor o kreditu, dodajući da ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku, ovo jer da bi tužitelj mogao uspješno prenijeti teret dokaza na tuženika u vidu pribavljanja dokumentacije na kojima se temelji tužbeni zahtjev, tužitelj mora dokazati 1. da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik polagati račun, dati pregled imovine i obveza, i 2. da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini, a u ovom slučaju da tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti o pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju. Prema poslovnoj praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, koji ne bi trebali biti sporni, sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor o kreditu da je dostavljena i predana osobno tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope te otplatne planove nakon svake izvršene promjene odredbi ugovora kojim se mijenjao anuitet. Radi navedenog, tuženik se protivi ideji tužitelja da mu tuženik dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Pravila o teretu dokazivanja da su jasna te da je na tužitelju teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne na tuženiku. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, dalje detaljno navodeći zbog kojih to razloga smatra te ističući da prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., u kojoj da taj sud dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranu samo za one potrošače koji nisu iskoristili pravo na konverziju, tužitelj koji je izvršio konverziju sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nema pravni interes za podnošenje tužbe, poradi čega tuženik predlaže odbaciti tužbu. Navodi da su tužitelj i tuženik zaključili Aneks ugovora o kreditu kojim su izvršili promjenu valutne klauzule u ugovoru o kreditu iz CHF u EUR, izvršili promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu na način da se odredbe ugovora o promjeni kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF zamijene novim odredbama ugovora o kreditu tako da se promjena kamatnih stopa vrši na način kako je to bilo ugovoreno u ugovorima u kreditu s valutnom klauzulom EUR, izvršili nesporno utvrđenje iznosa neotplaćene glavnice kredita, ugovorili sporazum o raspolaganju preplatom odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa te ugovorili novi otplatni plan. Dakle, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu tj. konverzijom da su stranke u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15) trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužitelja prema tuženiku, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Tuženik ističe i to da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 da se je dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj da potražuje stečeno bez osnove pa da stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, da je potrebno sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne). Naime, u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (!Narodne novine“ br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a sporne ugovorne odredbe da su jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Sam tužitelj da priznaje u tužbi obeštećenje od strane tuženika, međutim, ističe kako je isto djelomično, pritom obrazlažući kako tužitelj nije obeštećen kroz umanjenje neotplaćene glavnice kredita u odnosu na glavnicu kredita zatečenu u trenutku konverzije, a u odnosu na kamate ističe kako je ista utvrđena isključivo za buduće periode. Tužitelj da pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, radi čega tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Dalje tuženik ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan i zbog tog razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, ovo u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu da znači da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu, da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK-a, te da tuženik kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a. Obzirom da je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer da su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja da su pretvorene u novu obvezu, a koje da su obveze posve legitimne i poštene, a osobito da su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te da nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik da ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku da su napravljene sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom. Potvrdu navedenog da je učinio i Vrhovni sud RH dana 04. ožujka 2020. donošenjem rješenja u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019-36 kojim je izrazio pravno shvaćanje koje tuženik dalje iznosi. Tužba da uopće ne sadrži koje su to konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa da tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega da se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada da se o njegovom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude o povredi kolektivnih prava potrošača da ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik tvrdi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao i da su pregovarali da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj da je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da su bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tužitelj da se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, a tuženik da je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Tuženik da je kako prije sklapanja tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu da je imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što da je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Pri sklapanju Ugovora o kreditu tuženik da je postupao čl. 172. st. 2. važećeg Zakona o bankama, napominjući da je u potpunosti postupao i u skladu s čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama te da je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik da je postupao i u skladu s čl. 305. st. 4. tog Zakona te je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.“, u kojoj da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Dalje se tuženik poziva na određenu sudsku praksu te ukazuje kako je neosnovano eventualno potraživanje tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu u svezi čega ukazuje na rješenje Županijskog suda u Osijeku Gž-1657/2019 od 04. veljače 2021. Dalje navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te da je svakom potrošaču općepoznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Predmetnim Ugovorom o kreditu da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope da je imala svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik da je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu te čl. 230. Zakona o parničnom postupku da navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga da sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok se ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome da govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 895/2003 pa da je stoga jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju te da podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno čl. 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik da mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno da upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope da je sukladno pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014.kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope, u svezi s čime tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. KU, redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koje i citira. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, da je potrebno utvrditi dvije stvari - procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere, a oba uvjeta da se kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu da se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je dopuštena i sama po sebi da ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer da i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF da je mogla biti i niža za tužitelja tj. da su podjednake mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, pa da je stoga obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine da nije bilo značajnih promjena tečaja CHF pa da stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega da proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu da je bila dopuštena, kao što je i danas. Također, Sud Europske unije da u Presudi C-186/16 od 20. rujna 2017. točka 41. zauzima stav da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, da je takvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik da kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Štoviše, djelatnost tuženika da je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik da je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Tuženik da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je da je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle, prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kakav stav da je potvrdio Sud Europske Unije u Presudi od 20. rujna 2017. Ruxandra MU i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik da nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik dalje osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Tužitelj da uopće nije naveo u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti da je konkretno specificirao zadatak za financijsko vještačenje. Protiv se tome da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, u svezi čega tuženik ukazuje na određenu sudsku praksu. Stranke da su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa da nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule da je posve neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Sve suprotno navedenome da bi u bitnome dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik da nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega da nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada da nema govora da bi tuženik morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada da je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega da ga sud može obvezati na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Predmetna tužba radi isplate ne sadrži (visinom) određeni tužbeni zahtjev, međutim, tužitelj u tužbi jasno i navodi da ovu tužbu podnosi temeljem čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), dakle, predmetna tužba je tzv. stupnjevita tužba. Tužitelj navodi te prema ocjeni sada prilaganjem zahtjeva za dostavu dokumentacije od 08. svibnja 2019. (list spisa 19) dokazuje da je prethodno pokretanju ovog spora od tuženika zatražio dostavu dokumentacije vezane za predmetni Ugovor o kreditu pa kako iz dopisa Addiko bank d.d. od 13. svibnja 2019. (list spisa 20) proizlazi da tuženik tužitelju nije dostavio traženu dokumentaciju, a tuženik u ovom postupku ne dokazuje tome suprotno, sud je ocjenom činjenice da se radi o ispravama koje su zajedničke za stranke (kao ugovorne strane obveznopravnog odnosa nastalog sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu) i to upravo onih isprava kojima tužitelj kao ugovorna strana Korisnik kredita po naravi predmetnog ugovornog odnosa ne raspolaže, a bez kojih isprava nema objektivnu mogućnost odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u trenu podnošenja tužbe, ocijenio da tužitelj ima imovinskopravni interes za podnošenje ove tužbe u kojoj tužbeni zahtjev na isplatu nije određen visinom, poradi čega je ovu tzv. stupnjevitu tužbu sud ocijenio dopuštenom u smislu čl. 186.b ZPP te je tuženiku naložio dostaviti dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu, kako to tužitelj i predlaže u ovoj stupnjevitoj tužbi. Istaknimo pri tome da je u tužbi, a sukladno obvezi propisanoj čl. 186.b st. 5. ZPP, tužitelj vrijednost predmeta spora odredio na 10.000,01 kn (1.327,23 Eura).

4. U odnosu na navod tuženika da su tužbom trebali biti obuhvaćeni i Brest d.o.o. zastupan po VU iz [adresa] (kao sudužnik), VU iz [adresa] (kao fiducijarni dužnik) i OU iz Zadra, [adresa] (kao fiducijarni dužnik), sud ističe da iz takvog navoda ne proizlazi da li tuženik ističe da su navedene osobe trebale u ovoj pravnoj stvari biti tužene ili da su one trebale u ovom postupku sudjelovati kao tužitelji, međutim, u svakom je slučaju takav navod tuženika neosnovan. Naime, u ovoj parnici navedene osobe i tuženik ne stoje u pravnom odnosu koji bi ih spram predmetnog tužbenog zahtjeva (radi isplate) činio nužnim suparničarima (na pasivnoj strani) dok ZPP ne poznaje nužno suparničarstvo na aktivnoj strani, ovo jer mogućnost ostvarenja prava na povrat plaćenog temeljem ugovornih odredbi za koje tužbom tvrdi da su ništetne tužitelja kao Korisnika kredita ne može ovisiti o volji trećih osoba za pokretanje spora pred sudom niti pravo na pokretanje parničnog postupka radi isplate pred sudom može biti uvjetovano time da i druge osobe zajedno s tužiteljem podnesu tu tužbu. Pitanje da li će tužitelj uspjeti sa tužbom radi isplate (stečenog bez osnove), ovo obzirom na ulogu navedenih osoba u svezi otplate predmetnog kredita, je pak pitanje (meritorne) osnovanosti tužbenog zahtjeva, a nikako pitanje (procesne) dopuštenosti tužbe.

5. U odnosu na tuženikovo protivljenje izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog vještaka kojeg odredi parnični sud, ističe se da je sukladno čl. 186.b st. 5. ZPP tužitelj u tzv. stupnjevitoj tužbi dužan naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. st. 2. tog Zakona, a što je tužitelj i učinio, u tužbi vrijednost predmeta spora označivši na iznos od 10.000,01 kn (1.327,23 Eura), ispravnost kojeg iznosa tuženik nije doveo u pitanje ikakvim obrazloženim i osnovanim navodom poradi kojeg bi sud vrijednost predmeta spora utvrdio na koji drugačiji iznos. Osim toga, postavljanjem visinom određenog tužbenog zahtjeva u podnesku od 17. siječnja 2025. je vrijednost predmeta spora određena na novi iznos, iznos od 27.612,08 Eura isplata kojeg se potražuje, a čime je vrijednost predmeta spora određena upravo na način na koji tuženik tvrdi da je istu trebalo odrediti, sukladno nalazu i mišljenju neovisnog i nepristranog sudskog vještaka kojeg je u tijeku dokaznog postupka odredio ovaj sud.

6. Prijedlog tuženika da sud odbaci predmetnu tužbu zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratorne tužbe za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, ovo iz razloga što te odredbe uslijed sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu više nisu na snazi, je neosnovan. Naime, točno je da je sukladno čl. 187. ZPP za podnošenje tužbe za utvrđenje (tzv. deklaratorna tužba), osim u slučaju kada je posebnim propisom predviđeno podnošenje takve tužbe, za podnošenje tužbe za utvrđenje potrebno postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje takve tužbe. Međutim, predmetna tužba nije tužba za utvrđenje (tzv. deklaratorna tužba) već tužba radi isplate (tzv. kondemnatorna tužba) kod koje već sam postavljeni zahtjev za isplatu dokazuje postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe dok je pitanje da li tužitelj ima pravo ili nema pravo na traženu isplatu, meritorno pitanje o kojem ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu, a ne procesno pitanje o kojem ovisi pravo tužitelja na podnošenje tužbe.

7. Treća osoba VU **.**.2023. sudu dostavlja podnesak u kojem navodi da je ona suvlasnik predmetne kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja da je nekretnina prenesena u vlasništvo ovdje tuženika radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, radi čega da je njoj u interesu da tužitelj uspije u ovom postupku i poradi čega se javlja kao umješač na strani tužitelja u ovu parnicu. Označeni je podnesak sud dostavio na očitovanje strankama te je tužitelj u podnesku od 08. siječnja 2024. naveo da se ne protivi da VU u ovoj parnici stupi kao umješač na strani tužitelja dok se tuženik o navedenom nije očitovao. Kako je sud međutim, a obzirom na navode koje VU iznosi u podnesku od 30. studenog 2023., ocijenio da ishod ovog spora radi isplate preplaćenih anuiteta kredita na niti jedan način ne utječe na prava suvlasnika nekretnine koja je dana kao zalog za osiguranje predmetnog kredita, to je sud ocijenio da VU nema pravni interes da u ovoj parnici koja teče među drugim osobama tužitelj uspije u sporu, a poradi čega je sud temeljem čl. 206. ZPP u svezi čl. 207. st. 1. ZPP na ročištu glavne rasprave 18. srpnja 2025. donio rješenje kojim ne dopušta umješanje trećoj osobi VU u ovu parnicu na strani tužitelja.

8. Po zaprimanju dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU, tužitelj u podnesku od 17. siječnja 2025. navodi da se slaže s mišljenjem sudskog vještaka da je zbog promjene kamatne stope od strane tuženika te tečajnih razlika, do vremena konverzije kredita, ukupno više plaćeno anuiteta u iznosu od 208.043,33 kn (27.612,08 Eura) i sukladno tome određuje tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 27.612,08 Eura sa u tom podnesku specificiranim zakonskim zateznim kamatama. U svom očitovanju na podnesak tužitelja od 17. siječnja 2025., tuženik navodi da se protivi preinaci tužbe koju da tužitelj vrši tim podneskom, međutim, sud ističe da tužitelj podneskom od 17. siječnja 2025. ne vrši preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP pa da bi sukladno čl. 190. ZPP bila potrebna suglasnost tuženika za intervenciju u tužbeni zahtjev koju tužitelj čini podneskom od 17. siječnja 2025. Naime, tužitelj ovim podneskom u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP (samo) određuje visinu tužbenog zahtjeva koji je već početno postavio u tužbi, a što je njegova zakonska obveza u slučaju podnošenja tzv. stupnjevite tužbe, izvršenju koje se obveze (određenju visine tužbenog zahtjeva) tuženik ne može osnovano protiviti.

9. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao izvadak iz sudskog registra za subjekt upisa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (list spisa 9), Ugovor o kreditu broj: 236- 47/2006 solemniziran po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubčić u [adresa] pod brojem OU- 209/06-1 07. ožujka 2006. (list spisa 10-16), Arhivu tečajnih lista Addiko bank Hrvatska (list spisa 17-18), zahtjev za dostavu dokumentacije od 08. svibnja 2019. (list spisa 19), dopis Addiko bank d.d. od 13. svibnja 2019. (list spisa 20), potvrdu o plaćanju sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 400,00 kn i sudske pristojbe za rješenje u iznosu od 100,00 kn (list spisa 24), izvadak iz sudskog registra za subjekt upisa Brest d.o.o. (list spisa 69-70), sudsku praksu (list spisa 71-87, 90-93, 108-221, 227-311, 318-326, 343-346), Metodologiju promjene kamatnih stopa u primjeni od 01. siječnja 2011. (list spisa 88-89), članak „Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ autora dr. sc. KU (list spisa 94-107), izjavu UUŠ od 24. kolovoza 2020. (list spisa 222-226), mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. od 13. studenog 2015. (list spisa 312), Tablicu G1 (list spisa 313- 317), Hypo times XII/05 broj 8 (list spisa 327-328), Hypo times VI/05 broj 7 (list spisa 329- 335), članak “Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla” autora mr. sc. GU (list spisa 336-342), potvrdu o uplati predujma u iznosu od 464,53 Eura (list spisa 376), otplatni plan za CHF (list spisa 378-380), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 236-47/2006 solemniziran po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubčić u [adresa] (list spisa 381-386), otplatni plan za EUR (list spisa 387-390), otplatni plan u CHF (list spisa 391-395), otplatni plan u EUR (list spisa 396-398), obavijesti o promjeni kamatne stope (list spisa 399, 403), otplatni plan za kredit partija 25308509 (list spisa 401-402, 405- 406), obavijest o preračunavanju kredita od 06. prosinca 2022. (list spisa 407-408), otplatni plan za kredit partija 25308509 (list spisa 409-410), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 05. studenog 2015. (list spisa 411-413), simulirani otplatni plan u EUR (list spisa 414-420), popis uplata za namirenje obveza po kreditu (list spisa 421-423), nacrt Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 236- 47/2006 (list spisa 424-427), izjava o prihvaćanju izračuna konverzije (list spisa 428), bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak (list spisa 429-430), obavijesti o promjeni kamatne stope (list spisa 431, 434, 437, 440), otplatni plan za kredit partija 25308509 (list spisa 432-433, 435-436, 438-439, 441-442), otplatni planovi i obavijesti o promjeni kamatne stope (list spisa 443-472, 475-494), obavijest o parametrima kamatne stope od 30. prosinca 2013. (list spisa 473-474), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu partija 25308509 (list spisa 495), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu partija 25308509 (list spisa 496), potpisanu izjavu o prihvaćanju izračuna konverzije (list spisa 497), pregled prometa za klijenta UU do 30. rujna 2015. (list spisa 498-511), pregled prometa za klijenta UU od 31. listopada 2015. (list spisa 512-521), specifikaciju uplata za kredit broj: 236-47/2006 (list spisa 522-526), obavijest o provedenoj konverziji s datumom 30. rujna 2015. (list spisa 527-528), specifikaciju uplata (list spisa 529-532), otplatni plan od 10. ožujka 2006. (list spisa 533-543), iskaz svjedoka RU (list spisa 547), iskaz svjedoka Alkice Kolega Zubčić (list spisa 551-552), iskaz svjedoka VU (list spisa 553), iskaz svjedoka OU (list spisa 554), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 02. listopada 2023. (list spisa 555-575), očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 07. prosinca 2023. (list spisa 592-599), dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 28. listopada 2024. (list spisa 615-621), potvrdu o plaćanju troškova vještačenja u iznosu od 98,58 Eura (list spisa 630), potvrdu o plaćanju troškova pristupa sudskog vještaka na sud u iznosu od 251,80 Eura (list spisa 644), ispravak dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 14. rujna 2025. (list spisa 659-668) i ispravak dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 17. studenog 2025. (list spisa 674-685) te je saslušao stalnog sudskog vještaka Sanju Mišuru (list spisa 640-641, 695) i tužitelja UU (list spisa 645- 646). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi osim dokaza saslušanjem svjedoka UUŠ, ovo jer je tuženik čiji je to dokazni prijedlog bio u podnesku od 23. lipnja 2023. naveo da odustaje od prijedloga za saslušanje ove svjedokinje. Napominje se u svezi provedenog dokaznog postupka da je one dokaze koji su u postupku izvedeni pred ranijim raspravnim sucem sud u dokaznom postupku obnovio čitanjem zapisnika o izvođenju tih dokaza, sa čime su stranke bile suglasne što su i izričito navele na glavnoj raspravi održanoj 02. lipnja 2025. Također, sud napominje i to da od stalnog sudskog vještaka nije zatražio da nalaz i mišljenje izradi na način da uzme kao da je predmetni kredit ugovoren u kunama s promjenjivom kamatnom stopom u predmetnom razdoblju, ovo jer tuženik koji je predložio da sudski vještak izradi nalaz i mišljenje na navedeni način nije uplatio predujam koji mu je sud naložio platiti za potrebe izrade takvog nalaza i mišljenja, a osim toga, izrada nalaza i mišljenja na tu okolnost bi bila u cijelosti irelevantna u pogledu ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, ovo zbog razloga koji se obrazlažu u nastavku presude.

10. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

10.1 Tužbom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 27.612,08 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kao razliku između iznosa koji je tuženik naplatio po predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi tužitelj po predmetnom kreditu platio da je iznos anuiteta obračunavao promjenom početno ugovorene kamatne stope i prema tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita, uz navod da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 236-47/2006 kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka (tzv. valutna klauzula u CHF) i u dijelu kojim je ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu Banke (tzv. odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) pa je tako predmet ovog spora povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

10.2 Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO), kao zakona važećeg u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali da će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

10.3 Odredba čl. 323 st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.4 Konačno, odredba čl. 1111. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi pri čemu odredba čl. 1115. ZOO propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove se moraju vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita, VU i OU kao fiducijarni dužnici, Brest d.o.o. [adresa] kao sudužnik te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kao Banka 06. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 236-47/2006 solemniziran 07. ožujka 2006. po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubčić u [adresa] pod brojem OU-209/06-1, a kojim je ugovorom tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita pri čemu je kredit odobren za adaptaciju kuće i kupnju građevinskog zemljišta (Članak 2.) uz obračun kamatne stope od 4,60% na iznos kredita dekurzivno godišnje uz obračun kamate mjesečno i uključeno u anuitete (Članak 3.) uz rok otplate kredita na 30 godina i otplatu kredita u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 361,41 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja (Članak 4.) uz ovlaštenje Banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke pri čemu Korisnik kredita potpisom Ugovora izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promjenjivom kamatom stopom (Članak 6.). Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu broj: 236-47/2006 solemniziran po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubčić pod brojem OU-209/06-1 07. ožujka 2006. (list spisa 10-16, dalje: Ugovor o kreditu) i izvadak iz sudskog registra za subjekt upisa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (list spisa 9).

11.1. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 10-16) tako proizlazi kao prvo, da je Korisnik kredita tužitelj kao fizička osoba te kao drugo, da se radi o stambenom kreditu za adaptaciju kuće i kupnju građevinskog zemljišta, a iz čega sud utvrđuje da se ovdje radi o kreditu za stambene potrebe koji Banka odobrava tužitelju kao fizičkoj osobi, a ne kao vlasniku obrta niti trgovačkom društvu. Činjenica da su uz tužitelja kao Korisnika kredita, strane Ugovora o kreditu i VU i OU kao fiducijarni dužnici te Brest d.o.o. [adresa] kao sudužnik prema ocjeni ovog suda nedvojbeno ne dokazuje navod tuženika da tužitelj predmetni kredit nije ishodio kao potrošač. Naime, VU i OU su nedvojbeno roditelji ovdje tužitelja koji su kao suvlasnici nekretnine dali osiguranje radi osiguranja tražbine tuženika iz ovog Ugovora, a radnja davanja osiguranja u obliku fiducija bilo od strane samog korisnika kredita bilo od strane trećih osoba koje su u bliskom srodstvu korisnika kredita je općepoznato iz svakodnevnog života uobičajena radnja pri sklapanju ugovora o kreditu i to upravo pri sklapanju potrošačkog ugovora o kreditu kod kojeg banka pokušava dodatno osigurati svoju tražbinu, upravo jer je Korisnik kredita fizička osoba koja uobičajeno ima manja primanja nego što iznose prihodi osobe koja obavlja poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost. Ovo osobito onda kada je korisnik kredita osoba mlađe životne dobi, a tužitelj (koji je rođen **.**.1981.) je nedvojbeno u trenutku ishođenja kredita (budući je tada imao 24 godine) bio osoba mlađe životne dobi. Nadalje, osnivač društva Brest d.o.o. [adresa] je majka tužitelja VU, kako to proizlazi iz izvatka iz sudskog registra za subjekt upisa Brest d.o.o. (list spisa 69-70), pa stoga niti činjenica da je ovo trgovačko društvo sudužnik tužitelja kao Korisnika kredita nedvojbeno ne svjedoči u prilog navodu tuženika da tužitelj predmetni kredit nije ishodio kao potrošač. Kada sud u svezi s navedenim cijeni iskaz tužitelja (list spisa 645-646) koji upitan o ishođenju i namjeni predmetnog kredita sudu sasvim uvjerljivo, životno i logično iskazuje da mu je kredit bio potreban za adaptaciju stana u postojećoj kući, onog u kojem je živio, te za kupnju zemljišta za izgradnju nove kuće za njegove stambene potrebe te da se taj stan i ta kuća nije davala u najam niti koristila za gospodarske potrebe; u svezi s iskazom svjedoka VU (list spisa 553) koja navodi da je ona navedena kao sudužnik predmetnog ugovora, da je sin njima (njoj i suprugu OU) predložio da bi on digao kredit da u njihovoj kući uredi i renovira stan u kojem bi živio, a isto tako da od sredstava tog kredita kupi parcelu pored njihove kuće i na toj parceli napravi kuću nakon što se oženi s čime da su se oni složili, a firma Brest d.o.o. da je postala stranka ovog ugovora jer su tužitelju u banci rekli da su mu za kredit potrebni jamci, polica osiguranja itd. pa kada su u banci vidjeli da je ona sudužnik da je banka inzistirala da i sa firmom bude sudužnik odnosno da i firma Brest d.o.o. bude stranka tog ugovora, dodajući da je firma Brest d.o.o. svoju poslovnu djelatnost obavljala u dijelu ovog objekta dio kojeg je renoviran sredstvima kredita, ali u poslovnom dijelu za uređenje kojeg je kredit dignut još 2004. te naknadno 2011. i 2014.; te iskazom OU (list spisa 554) koji iskazuje da je njegov sin dignuo kredit za kupnju terena i za renoviranje dijela koji je njegov sin koristio u njegovoj kući, a što da je bio izdvojeni dio, te da se novac dobiven od kredita koristio za kupnju tog terena i renoviranje prostora za tužitelja i u tom prostoru koji je renoviran sredstvima ovog kredita da firma Brest d.o.o. nije obavljala djelatnost; a koji svjedoci iskazuju u bitnom identično te životno kao i u skladu sa sadržajem materijalnih dokaza u spisu sve poradi čega sud njihove iskaze prihvaća kao istinite; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj 07. ožujka 2006. Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba u svrhe koje nisu bile namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a iz čega proizlazi utvrđenje da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Osim toga, u prilog utvrđenju da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač svjedoči i u postupku među strankama nesporna činjenica da je tuženik po stupanju na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15) tužitelju ponudio i sklopio Aneks kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a čime je sam tuženik potvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač budući u protivnom ZIDZPK/15 tuženika ne bi obvezivao na davanje ponude tužitelju kao korisniku kredita za konverziju kredita. Pri tome, a obzirom na činjenicu da je tužitelj po zanimanju vozač, sud nema osnove za utvrđenje da je tužitelj o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka odnosno o parametrima ovisno o kojima Banka određuje visinu kamatne stope imao više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj. Valja ovdje dodati i to da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. u sporovima u kojima se tužitelj poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnim sporovima (kakav je predmetni spor), teret dokaza tvrdnje da tužitelj nema svojstvo potrošača leži na tuženiku koji takav prigovor ističe, a prema ocjeni suda tuženik predloženim dokazima nije nedvojbeno dokazao da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije sklopio u svojstvu potrošača.

11.2. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je pravni prednik tuženika kao trgovac tužitelju kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit iznosa od 70.500,00 CHF prema srednjem tečaju Banke za CHF važećem na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 4,60% dekurzivno godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu Banke i otplatu kredita u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke CHF važećem na dan plaćanja anuiteta.

11.3. Da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa te da je glavnica kredita odnosno anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka (CHF), među strankama u ovom postupku nije sporno, štoviše, tužitelj niti ne tvrdi da je Ugovor o kreditu sklopljen uz fiksnu kamatnu stopu ili da nije sklopljen uz valutnu klauzulu u CHF. Ono što tužitelj tvrdi je to da su odredbe Ugovora o kreditu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i kojima je glavnica i anuitet kredita vezan za promjenu tečaja švicarskog franka, dakle, odredbe Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a poradi čega da je tuženik tužitelju dužan vratiti iznos koji je tužitelj platio temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao prvo sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica posljedično anuitet švicarski franak te ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne, ovo obzirom i na nespornu činjenicu da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Kao drugo sporno se postavilo pitanje visine tužbenog zahtjeva.

Pravna osnova tužbenog zahtjeva.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i pravni prednik ovdje tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, dakle, pravomoćno je sudskom odlukom utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope iz ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. vezana uz jednostranu odluku Banke. Pri tome, samo utvrđenje ništetnom odredbe ugovora kojom je određen način promjene ugovorene kamatne stope, nema onaj učinak koji mu pogrešno pripisuje tuženik u ovom sporu, taj da u slučaju takvog utvrđenja ugovori o kreditu postaju ugovori s fiksnom kamatnom stopom, ovo budući činjenica da je ništetna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ne mijenja nedvojbenu činjenicu da su ugovori o kreditu u označenom razdoblju sklapani uz promjenjivu kamatnu stopu te da oni i uslijed citiranog utvrđenja ostaju ugovoru s promjenjivom kamatnom stopom, samo znači da tuženik nije ovlašten visinu iste mijenjati svojom jednostranom odlukom jer je ugovorna odredba koja određuje takav način promjene redovne kamate ništetna. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.1. Predmetni Ugovor o kreditu je prema nedvojbenom utvrđenju ovog suda potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 06. ožujka 2006. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke kao i odredbu kojom su glavnica i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednostranoj odluci Banke bez da su pri tome u ugovor o kreditu uneseni parametri koji određivanje visine kamatne stope ne prepuštaju u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci Banke i promjenu čine nepodložnom kontroli potrošača kao korisnika kredita odnosno o kojima se nije pojedinačno pregovaralo radi čega su takve odredbe, osim u dijelu kojim je visina promjenjive kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora, nepoštene i stoga ništetne, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.; odnosno među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. pravomoćno utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

12.2. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog bez osnove odnosno stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je pravni prednik ovdje tuženika, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditima sklopljenim u označenom razdoblju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, odnosno time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava ovdje tužitelja kao potrošača s kojom je tuženik upravo u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži i odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa konkretnim potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da konkretni potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu čini već u tužbi u pogledu pitanja ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

12.3. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda u postupka kolektivne zaštite proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu koje promjenu kamatne stope vezuju uz jednostranu odluku banke i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak nepoštene i ništetne, sud ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, budući temeljem provedenih dokaza sud utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o izboru švicarskog franka, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana upravo na štetu tužitelja te dalje sud utvrđuje i to da je odredbom Ugovora o kreditu promjena kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci banke bez da sam Ugovor o kreditu ili primjenjivi akti banke sadrže egzaktni parametar kojim određivanje visine kamatne stope ne bi bilo prepušteno u cijelosti nepredvidivoj jednostranoj odluci tuženika već bi bilo odredivo i podložno kontroli. Naime, ovaj sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o odredbi o valutnoj klauzuli u CHF te o odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo ako na tu okolnost sud prethodno nije proveo predložene dokaze saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg tuženik predloži na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj odredbi te pregledom relevantnih isprava koje na tu okolnost tuženik predloži pročitati, bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i procesnoj ravnopravnosti parničnih stranaka, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. Stoga je sud u postupku izveo sve dokaze koje je tuženik predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno na okolnost adekvatnog i potpunog informiranja tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, međutim, niti ocjenom tih dokaza sud nije našao nedvojbeno dokazanim da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ugovaranju odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti to da je tuženik tužitelja adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

12.4. Naime, iz niti jedne isprave koju tuženik dostavlja kao dokaz u postupku, pri čemu je za istaknuti da samo isprave koje datiraju u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu mogu svjedočiti o činjenicama postojećim u vrijeme prethodno i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ne proizlazi da se radi o ispravama koje su tužitelju od strane tuženika prezentirane i bile poznate prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, a čak i da je sud našao dokazanim da se radi o ispravama koje su tužitelju prezentirane i sa sadržajem kojih je tužitelj upoznat prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, iz sadržaja niti jedne od ovih isprava ne proizlaze parametri bitni za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF niti egzaktni parametri o kojima ovisi buduća promjena kamatne stope. Naime, iz Hypo times XII/05 broj 8 (list spisa 327-328) i Hypo times VI/05 broj 7 (list spisa 329-335), za koje isprave tuženik ne dokazuje da ih je predao ili prezentirao tužitelju prethodno sklapanju Ugovora o kreditu, ne proizlaze konkretni parametri bitni za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF niti referentne vrijednosti odnosno egzaktni parametri ovisno o kojima Banka formira visinu kamatne stope koja je u ugovorima o kreditu ugovorena kao promjenjiva, dapače, u drugo navedenoj se ispravi kamatna stopa koju Banka nudi upravo uz kredit s valutnom klauzulom u CHF reklamira kao najniža dostupna kamata te se proteklo kretanje tečaja švicarskog franka prikazuje kao kretanje bez većih oscilacija dok se u prvo navedenoj ispravi navodi da u proteklih dvadesetak mjeseci nije bilo većih odnosno neočekivanih promjena u vrijednosti tečaja (eura i švicarskog franka). Iako točno da se u toj ispravi dalje navodi i da dugoročno određene promjene mogu značiti viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak, dalje se ističu okolnosti koje mogu utjecati na jačanje kune i dovesti do osjetnog smanjenja iznosa rata kredita s valutnom klauzulom. Što se tiče Metodologije promjene kamatnih stopa (list spisa 88-89) koju tuženik također dostavlja kao dokaz u prilog svojim navodima, iz te isprave nedvojbeno proizlazi da se radi o Metodologiji koja je u primjeni od 01. siječnja 2011., a što znači da ova Metodologija promjene kamatnih stopa nije mogla biti prezentirana tužitelju prethodno sklapanju Ugovora o kreditu te sud već iz same činjenice da tuženik u spis dostavlja samo ovu Metodologiju zaključuje da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu kod tuženika nije postojao akt koji bi prikazivao metodologiju određivanja visine kamatne stope (koji bi mogao biti prezentiran klijentima) jer da jest bi tuženik životno i logično u ovom postupku u prilog svojim navodima dostavio upravo tu metodologiju važeću u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a ne ovu koja je u primjeni tek preko 5 godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu. Što se pak tiče izjave UUŠ od 24. kolovoza 2020. (list spisa 222-226), iz te izjave (onog dijela u kojem navodi da je u vremenu od 1. siječnja 2004. do 1. siječnja 2008. bila zaposlena na radnom mjestu Regionalni menager za poslovanje s građanstvom) proizlazi da UUŠ nije djelatnik tuženika koji je u svezi sklapanja Ugovora o kreditu bio u neposrednom kontaktu s tužiteljem odnosno djelatnik banke koji bi s tužiteljem pregovarao o sklapanju Ugovora o kreditu te obavio radnje koje su bile nužne za ishođenje predmetnog Ugovora o kreditu, a što znači da ista nema neposrednih saznanja o činjenicama da li je onaj djelatnik banke s kojim je tužitelj komunicirao u svezi sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovarao o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te da li je tužitelja adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF. Stoga, iako u ovoj izjavi UUŠ navodi da je ona u razdoblju od 2004. do 2008. educirala zaposlenike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom i to na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, pa tako i one u CHF, rizike koje proizlaze iz takvog ugovaranja u smislu mogućnosti rasta, ali i pada tečaja, i utjecaja istog na visinu mjesečnih anuiteta u kunama pri čemu da je zaposlenicima bilo naglašavano kako isto moraju pojasniti i klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu odnosno tijekom prodajnih razgovora, navedeno nedvojbeno ne dokazuje da je onaj djelatnik tuženika s kojim je tužitelj bio u kontaktu u svezi sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju prenio sva pojašnjenja koja je zaprimio od UUŠ, a niti iz ove isprave dalje proizlazi da bi se radilo o pojašnjenju egzaktnog parametra o kojem ovisi buduća promjena kamatne stope ili pak o stvarnom riziku koji nosi odabir valutne klauzule u CHF. Nadalje, iz iskaza svjedoka RU (list spisa 547) kojeg je tuženik predložio saslušati na okolnost pregovaranja tuženika s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, proizlazi da taj svjedok kod tuženika radi od 30. lipnja 2000. te da mu nije poznato ništa s obzirom da on na ugovorima o kreditu nije radio prije 2007. godine kada je kod tuženika počeo raditi na mjestu blagajnika i to na poslovima uplate i isplate na šalteru dodajući da ni nakon 2007. godine nije radio na poslovima ugovora o kreditu. Dakle, niti ovaj dokaz ne svjedoči u prilog navodima odgovora na tužbu. Konačno, svjedokinja Alkica Kolega Zubčić (list spisa 551-552), koju je tuženik također predložio saslušati u postupku, iskazuje da je pri solemnizaciji kod javnog bilježnika ključno da se strankama objasne pravne posljedice isprave koju potpisuju, nakon čega stranke mogu postavljati pitanja radi daljnjih objašnjenja, da javni bilježnik objašnjava odredbe o kamatama onoliko koliko znači njihov tekst, dakle, ako je u ispravi navedeno da je kamatna stopa promjenjiva i da se mijenja sukladno odlukama banke onda to oni (javni bilježnik) strankama i kaže, ali oni da ne mogu govoriti strankama ni postupak ni način mijenjanja kamate jer oni ne raspolažu tim aktima banke niti to piše u ugovoru, a oni da tumače samo ono što piše u ugovoru, stranke da znaju da je promjenjiva kamata suprotna fiksnoj kamatnoj stopi, ali da javni bilježnik ne objašnjava ni način ni postupak mijenjanja kamatne stope kao ni uvjete, a što se tiče valutne klauzule tu da ZOO propisuje da se određeno potraživanje vezuje uz tečaj strane valute, što bi u ugovoru i bilo navedeno u članku koji govori o iznosu kredita i članku koji govori o otplati anuiteta te da je svakom pismenom čovjeku bilo jasno navedeno, upitana da li je ona tužitelju objašnjavala rizike odredbe o valutnoj klauzuli odgovarajući da je tužitelju objašnjavala da se dug obračunava prema tečaju strane valute u momentu plaćanja koji će biti važeći na taj dan, ali da mu nije objasnila rizike u odnosu na Euro jer U nije bio naveden u ugovoru, a bilježnik ne može ići izvan isprave koju tumači. Iz takvog svjedočkog iskaza proizlazi ono što u postupku tužitelj niti ne osporava, činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i sa valutnom klauzulom u CHF te da tužitelj ima osnovno poimanje što ti pojmovi znače, međutim, ne proizlazi ono što u postupku tvrdi tuženik, to da je tuženik s tužiteljem prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti to da bi tužitelja potpuno i adekvatno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, a budući iz iskaza javnog bilježnika proizlazi to da je javni bilježnik tužitelju pojasnio samo značaj i pravne učinke onog što je navedeno u kreditu, a egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametri promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine kao ni parametri bitni za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF nisu sadržani u tekstu Ugovora o kreditu, kako to nedvojbeno sud utvrđuje već samim čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu.

12.5. S druge strane, tužitelj sudu iskazuje (list spisa 645-646), a koji iskaz sud cijeni životnim i logičnim, sasvim uvjerljivim te odgovarajućim sadržaju isprava u spisu, da mu je bio potreban kredit za adaptaciju stana u postojećoj kući, u kojem je živio, i za kupnju zemljišta za izgradnju nove kuće za njegove stambene potrebe pa da je došao u banku kod koje je i ranije imao otvoren bankovni račun i rekao bankaru da mu treba kredit za ove namjene i koji iznos mu treba, kako je ovo bilo prije 20 godina da se on sada slabo sjeća detalja, ali koliko se sjeća on nije od banke tražio konkretan kredit sa specifičnim uvjetima već je rekao navedeno, a na što mu je banka ponudila ovaj kredit u švicarcima, rekavši mu da je to najpovoljniji kredit, ne zna kako bi to drugačije objasnio nego da kaže da su mu baš gurali ovaj kredit, a inače banka da je i reklamirala ovaj kredit kao najpovoljniji, upitan da li mu je pri tome u banci pojašnjeno kako se mijenja tečaj CHF odnosno upozorili ga na neke rizike podizanja kredita u CHF odgovarajući da je on laik što s tiče toga, on da je pročitao ugovor o kreditu, uvjete koji su u njemu pisali i to da mu je u tom trenutku odgovaralo pa je zato sklopio ovaj kredit, dodajući da je pisalo da će rata biti 442,00 CHF i to mu je odgovaralo, ali kasnije da je tijekom otplate ta rata porasla tako da je njemu bilo nemoguće samostalno plaćati pa da su mu roditelji počeli pomagati za podmirenje rata i to je razlog zašto je sklopio dodatak o konverziji kredita pa da mu je sada raka oko 230,00 Eura, dalje iskazujući da je on pročitao pri sklapanju ugovora da je to ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, ali tko je mogao znati da će se toliko mijenjati tijekom otplate, dodajući da se ne sjeća da mu je prilikom sklapanja u banci pojašnjeno ili pokazano nešto iz čega bi on mogao vidjeti parametre ovisno o kojima se mijenja kamatna stopa, upitan da li bi sklopio ovaj Ugovor o kreditu da mu je prethodno rečeno da će rata doći na ovaj iznos na koji je tijekom otplate porasla odgovarajući da vjerojatno ne bi, da tko bi sklopio takav ugovor kada bi znao da će rata porasti u nebo. Dalje je tužitelj iskazao i to da sadržaj ovog Ugovora o kreditu nije rezultat pregovaranja između banke i njega, ovaj sadržaj da je sastavila i ponudila mu banka, oni da su to prezentirali i on da je samo mogao prihvatiti ili ne, a kako mu je u tom trenu odgovarala rata, on da je sklopio ovaj ugovor. Iz takvog iskaza tužitelja, a koji iskaz sud prihvaća kao istinit u cijelosti i zbog toga što ga potvrđuje i iskaz svjedoka Alkice Kolege Zubčić pa tako ova svjedokinja iskazuje identično kao i tužitelj u dijelu u kojem iskazuje da je njemu javni bilježnik prilikom solemnizaicje pojasnio samo ono što je pisalo u ugovoru kao i jer ga potvrđuju iskazi svjedoka VU i OU budući ti svjedoci iskazuju identično kao i tužitelj kada iskazuje da su mu roditelji pomogli u plaćanju rate kada je njemu zbog porasta postalo nemoguće plaćati ratu; proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužitelju ponudio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u već zadanom sadržaju i sa već od strane tuženika formiranim uvjetima među kojima i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi čija promjena ovisi o jednostranoj odluci banke, uz navod da je to najpovoljnija opcija i bez pojašnjenja o uvjetima o kojima ovisi promjena CHF na tržištu i posljedičnoj mogućnosti porasta anuiteta kredita do kakvog je porasta realno došlo tijekom otplate predmetnog kredita te da tužitelj kao potrošač nije imao stvarnog utjecaja na sadržaj Ugovor o kreditu kao i da se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca pri sklapanju kojeg tužitelju nisu prezentirani egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametri promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene visine kamatne stope. Tuženik pak s druge strane predloženim dokazima nije kao nedvojbeno dokazao da se o spornim ugovorim odredbama pojedinačno pregovaralo niti da je pri sklapanju Ugovora o kreditu adekvatno i potpuno informirao tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, a koji je teret dokaza sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku.

13. U pogledu odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugo aktu banke, dakle, temeljem jednostrane odluke tuženika, za istaknuti je da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala zakonska zabrana sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle, tuženik je imao zakonsko pravo tužitelju ponuditi ugovor o kreditu sa promjenjivom umjesto fiksnom kamatnom stopom i po prihvaćanju ponude od strane tužitelja sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj tijekom postupka niti ne tvrdi da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao zakonsko pravo sklopiti ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom niti tvrdi da je njegova namjera prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovaranje fiksne kamatne stope, pri čemu sud već samim čitanjem sadržaja čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđuje da je ista jasno uočljiva, razumljiva i izričita te da čak kod tužitelja kao potrošača koji nedvojbeno (isti je po struci tokar prekvalificiran za vozača) nije financijski stručnjak niti je uopće ekonomske naobrazbe nije ni na koji način mogao dovesti u sumnju da stranke sklapaju ugovor o kreditu s promjenjivom, a ne fiksnom kamatnom stopom, visina koje kamatne stope u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 4,60% godišnje kako to izričito stoji u odredbi čl. 3. Ugovora. Međutim, čitanjem odredbe čl. 6. Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da ta odredba, kao ni preostale odredbe Ugovora o kreditu, ne sadrže egzaktne, razumljive i provjerljive parametre promjene kamatne stope koji bi tužitelju omogućili utvrđenje načina i uvjeta eventualne kasnije promjene njene visine početno određene čl. 3. Ugovora o kreditu već u trenutku sklapanja Ugovora, a koja činjenica također svjedoči u prilog utvrđenju suda da ugovorne stranke prethodno sklapanju Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarale o uvjetima, načinu i egzaktnim parametrima o kojima ovisi eventualna kasnija promjena visine kamatne stope, dok tuženik u ovom postupku nedvojbeno ne dokazuje da bi egzaktni, razumljivi i provjerljivi parametri i uvjeti koji definiraju način promjene kamatne stope bili sadržani u kakvom internom aktu tuženika važećem u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, primjenjivom na predmetni obveznopravni odnos stranaka, koji je pri sklapanju kredita tužitelju dan na uvid.

13.1. I sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi, a navedeno proizlazi i iz izjave UUŠ od 24. kolovoza 2020. (list spisa 222-226), da je tužitelj pri sklapanju ugovora mogao izabrati i drugu valutu ugovora (EUR), ali da je izabrao upravo predmetni kredit, a već iz čega prema ocjeni ovog suda jasno proizlazi da tuženik prethodno sklapanju Ugovora o kreditu uopće nije s tužiteljem realno pregovarao o sadržaju ugovora te među ostalim i o spornoj ugovornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope na način da je ugovorena kamatna stopa i način njene promjene rezultat stvarnih pregovora među strankama već je Ugovor o kreditu tužitelju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, kao gotov proizvod i usluga tuženika, dostupna samo pod unaprijed od strane tuženika određenim uvjetima. Osim toga, tvrdnja da su stranke pojedinačno pregovarale oko uvjeta i načina te egzaktnih parametara temeljem kojih se kasnije može mijenjati ugovorena kamatna stopa sudu nije prihvatljiva jer sud smatra da se o onom što nije uneseno u Ugovor o kreditu, ovo imajući na umu da isti sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i odredbu o točno određenoj početnoj visini kamatne stope poradi čega bi bilo logično i životno da sadrži i egzaktne, razumljive i provjerljive parametre o kojima ovisi promjena iste u slučaju da se o istima među strankama pojedinačno pregovaralo, nije niti pojedinačno pregovaralo. Da je tome tako proizlazi po ocjeni suda i iz činjenice da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik tužitelju nije dao na uvid niti kakav interni akt tuženika u kojem je detaljno određen način promjene kamatne stope odnosno u kojem su egzaktno određeni parametri ovisno o kojima tuženik mijenja kamatnu stopu, a što pak sud utvrđuje iz činjenice da u ovom postupku tuženik u spis dostavlja Metodologiju promjene kamatnih stopa u primjeni od 01. siječnja 2011. (list spisa 88-89), ali ne i Metodologiju važeću u periodu prethodno 01. siječnja 2011. te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Osim toga, da je tuženik tužitelju dao na uvid kakav interni akt kojim je navedeno regulirano, tada bi to životno i logično bilo evidentirano u samom Ugovoru o kreditu, što nije. Činjenica da je nakon svake promjene visine kamatne stope tuženik o takvoj promjeni obavijestio tužitelja te da je isti nastavio plaćanja po Ugovoru o kreditu po novo utvrđenoj kamatnoj stopi nije pri tome osnova za utvrđenje da se o ugovornoj odredbi o načinu promjene kamatne stope pojedinačno među strankama pregovaralo. Činjenica da je tužitelj upoznat sa svim ugovornim odredbama i da je odlučio potpisati ugovor s upravo takvim odredbama, također nije osnova za nedvojbeno utvrđenje da se o svim ugovornim odredbama među strankama pojedinačno pregovaralo budući je Ugovor o kreditu, kako to proizlazi iz njegove formulacije, korištenih izraza i odredbi koje nedvojbeno štite interese tuženika, a ne tužitelja, standardizirani ugovor o kreditu prethodno formuliran od tuženika ponuđen tužitelju pod uvjetom uzmi ili ostavi, a koju činjenicu tuženik u biti niti ne osporava budući navodi da je tužitelj odabrao upravo predmetni proizvod tuženika. Da banke kredite nude po unaprijed formiranim uvjetima i od strane tuženika unaprijed određenim kamatnim stopama, kao gotov proizvod koji korisnik kredita može prihvatiti i na čiji sadržaj, u pogledu visine kamatne stope i načina njene kasnije promjene, ne može utjecati je pri tome i općepoznata činjenica iz svakodnevnog života iz koje također proizlazi zaključak suda da ugovorne strane nedvojbeno nisu pojedinačno pregovarale o načinu promjene kamatne stope niti je tužitelj na ikoji način mogao utjecati na parametre i uvjete o kojima ovisi promjena iste, a niti je istom dan učinkoviti mehanizam provjere ispravnosti promjene visine kamatne stope. Jedina opcija tužitelja ukoliko nije zadovoljan odredbom o načinu promjene kamatne stope, a kako to sudu uvjerljivo i životno iskazuje i sam tužitelj (list spisa 645-646) je ne sklapanje ugovora o kreditu s Bankom, a što nedvojbeno nije realna mogućnost tužitelja utjecati na odredbu o načinu promjene kamatne stope. Pri tome, činjenica da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji je bankama nalagao u potrošačkim ugovorima utvrditi egzaktne parametre za koje se veže promjena kamatne stope i metodu izračuna tih parametara budući važećim zakonskim odredbama nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno ugovore povezivanjem na određenu referentnu stopu uvećanu za promjenjivi dio (već je takva obveza propisana tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 127/12, dalje: ZIDZPK/12)), ne ispričavaju tuženika od obveze poštivanja kako osnovnih načela obveznog prava tako i odredbi mjerodavnog prava o zaštiti potrošača. Štoviše, sud zaključuje da je u nedostatku takvih zakonskih propisa tuženik osobito bio dužan postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja te kao savjesni gospodarstvenik i stručnjak za financije voditi računa o interesima i pravima u ugovornom odnosu nedvojbeno slabije stranke te u Ugovor o kreditu unijeti egzaktni parametar kojim bi promjena kamatne stope postala odrediva, barem na način da u ugovor unese referentnu vrijednost promjene kako visina promjenjive kamatne stope u cijelosti ne bi bila prepuštena isključivo jednostranoj i nepredvidivoj odluci tuženika koja je u cijelosti nepodložna kontroli od strane tužitelja, a kakvo stajalište zauzima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13-1 od 13. lipnja 2014. ističući kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđenja i uvjete promjenjivosti redovne kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju prema svom nahođenju, jednostrano time mijenjajući visinu obveze potrošača. Također, niti činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne svjedoči u prilog utvrđenju da su o načinu promjene kamatne stope stranke pregovarale niti da je tužitelj bio upoznat s mehanizmom promjene i egzaktnim parametrima o kojima ovisi promjena budući je javni bilježnik prilikom solemnizacije tužitelja upoznao isključivo sa sadržajem Ugovora o kreditu, a mehanizam promjene i egzaktni parametri promjene kamatne stope nisu sadržani u istom, što je razvidno već iz sadržaja Ugovora o kreditu, a što proizlazi i iz iskaza javnog bilježnika Alkice Kolege Zubčić (list spisa 551-552).

13.2. Za istaknuti je ovdje da nije upitno to da ugovorne strane mogu u pogledu parametara i načina promjene kamatne stope uputiti na odredbe općih akata tuženika, međutim, u tom slučaju akti tuženika moraju sadržavati egzaktne parametre promjene i opis mehanizma promjene kamatne stope kako buduća promjena iste ne bi bila u cijelosti nepredvidiva potrošaču te isključivo ovisna o jednostranoj odluci tuženika koja nije podložna nikakvoj kontroli. Tuženik međutim u ovom postupku nedvojbeno ne dokazuje da je ijedan akt tuženika, a koji je bio važeći u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i sadržaj kojeg je prezentiran tužitelju, sadržavao egzaktne i prosječnom potrošaču razumljive parametre o kojima ovisi eventualna promjena kamatne stope koji bi tužitelju omogućili ocjenu svih ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu koja promjenu kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika. Naime, iz sadržaja niti jedne od isprava koje tužitelj predlaže kao dokaz ne proizlazi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik imao definirane egzaktne i prosječnom potrošaču razumljive parametre o kojima ovisi eventualna promjena kamatne stope, koji bi tužitelju omogućili ocjenu svih ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu koji promjenu kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika, a kako to sud detaljno pojašnjava prethodno u obrazloženju presude.

13.3. Ocjena je pri tome ovog suda da je nepošteno i nesavjesno postupanje tuženika koji koristi ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao osnovu za kasniju jednostranu promjenu visine kamatne stope odnosno način da tužitelja dovede u znatno nepovoljniji položaj nego što je isti imao prilikom zasnivanja ugovornog odnosa isključivo radi ostvarenja vlastitih imovinskih interesa. Unošenjem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu takva odredba precizno ne određuje referentnu stopu za koju se veže promjena ili pak drugi egzaktni parametar koji promjenu kamatne stope čini odredivom i podložnom kontroli, tuženik tužitelju nameće ugovornu odredbu koja istog stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i prema utvrđenju suda nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve to na štetu tužitelja budući je uslijed promjene visine kamatne stope jednostranom odlukom tuženika obveza po osnovi redovne kamate tužitelja kroz veći dio otplatnog razdoblja rasla u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kako je to razvidno iz obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu partija 25308509 (list spisa 496), a što po ocjeni suda nedvojbeno predstavlja postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznopravnih odnosa.

13.4. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13.5. Utvrdivši tako da je način promjene ugovorene kamatne stope iz čl. 6. Ugovora o kreditu, a za koji Ugovor sud utvrđuje da je standardizirani ugovor prethodno formuliran od tuženika koji je tužitelju u predmetnom sadržaju ponuđen pod uvjetom uzmi ili ostavi, učinjen ovisnim isključivo o budućim jednostranim odlukama tuženika i time ovisnim o promjeni na koju tužitelj ne može utjecati, koju ne može predvidjeti te pravilnost koje ne može preispitati, kao nedvojbeno utvrdivši i činjenicu da se o uvjetima i parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti je iste tužitelj mogao iščitati iz ikakvih u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu važećih zakona ili akata tuženika koji su bili važeći u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, također ne mogu iščitati egzaktni parametri i mehanizam promjene kamatne stope, sud kao nedvojbeno utvrđuje da odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci Banke, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da je stoga ista nepoštena u smislu ZZP/03.

13.6. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje da je objekt ugovorne obveza činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, pri čemu ista mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je regulirana promjenjiva redovna kamatna stopa tužitelj je prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost kao nedvojbeno utvrditi isključivo visinu promjenjive kamatne stope u trenutku sklapanja ugovora u visini od 4,60%, međutim, temeljem odredbi Ugovora o kreditu nije mogao nedvojbeno utvrditi egzaktne parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope odnosno na koji će se način ugovorena promjenjiva kamatna stopa u iznosu od 4,60% u buduće mijenjati, ovo jer u Ugovor nisu niti uneseni objektivni kriteriji za procjenu i ispitivanje pravilnosti promjene kamatne stope niti su isti bili utvrđeni internim aktima tuženika važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, sve što obvezu tužitelja na isplatu ugovorene kamate u iznosu višem od početno ugovorene kamatne stope u visini od 4,60% prema utvrđenju ovog suda čini neodredivom za daljnjeg trajanja ugovora. Ponovno se pri tome ističe kako nije sporno da su stranke imale pravo ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, međutim, da način promjene iste nije valjan ukoliko nije određen ili barem odrediv temeljem egzaktnih parametara o kojima su ugovorne strane prethodno sklapanju Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale. Točno je stoga da su stranke Ugovorom o kreditu sukladno načelu dispozicije u obveznopravnim odnosima mogle promjenu kamatne stope vezati za odluku tuženika, međutim, ovo isključivo pod uvjetom da takva odluka sadrži jasne, nedvojbene i dovoljno egzaktne parametre načina promjene visine kamatne stope koji su tužitelju kao potrošaču razumljivi i koji mu omogućuju kontrolu promjene kamatne stope, a kako to potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

13.7. Temeljem dosad obrazloženog kao i utvrđenja da na temelju odredbi Ugovora o kreditu tužitelj objektivno nije mogao sagledati kretanje kamatne stope ubuduće odnosno da na temelju formulacije navedene u Ugovoru o kreditu nije bilo osnove za sagledavanje ekonomskih posljedica odredbe čl. 6. Ugovora kojom se promjena kamatne stope vezuje isključivo uz jednostranu odluku tuženika, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je određeno pravo tuženika izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke nepoštena odredba o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale i stoga ništetna ugovorna odredba te da ista ne stvara obvezu tužitelja na isplatu kamate u iznosu višem od iznosa koji se dobije obračunom kamatne stope po početno ugovorenoj kamatnoj stopi (4,60% godišnje za cijelog otplatnog razdoblja). To ne znači da Ugovorom o kreditu stranke nisu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, kako to pogrešno smatra tuženik, već znači da je način promjene kamatne stope onako kako je određen spornom ugovornom odredbom nepošten i ništetan. Drugim riječima, utvrđenje suda da je ugovorna odredba kojom je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku tuženika ništetna, ne znači da je Ugovor o kreditu ugovor s fiksnom kamatnom stopom već znači da je Ugovor o kreditu onaj s promjenjivom kamatnom stopom, ali da stranke pri sklapanju ugovora nisu valjano ugovorile način promjene njezine visine, poradi čega je obvezu tužitelja na isplatu po Ugovoru o kreditu potrebno obračunavati primjenom kamatne stope čiju su visinu stranke valjano ugovorile (4,60% godišnje).

14. Kako je to već prethodno navedeno, čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.1. Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih, čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi tome suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužitelj mogao promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, a da je navedeno činio i tuženik proizlazi kao nedvojbeno iz Hypo times VI/05 broj 7 (list spisa 329- 335) iz kojeg je razvidno da tuženik kredit s valutnom klauzulom u CHF nudi uz najpovoljniju kamatnu stopu te se reklamira kao adresa najniže kamate. Također, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači pri ishođenju kredita navedu samo iznos koji im je potreban i namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom određene valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, a što sud gore u obrazloženju utvrđuje i ocjenom iskaza tužitelja (list spisa 645-646) pa ni stoga sudu nije uvjerljiv navod tuženika da je on s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u CHF u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbe kojima se glavnica kredita veže uz valutu CHF bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita.

14.2. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

14.3. Čitanjem spornih odredbi članka 2. i članka 4. Ugovora o kreditu kojima su glavnica i anuitet kredita vezani uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja tih odredbi iako iste nisu naslovljene kao „valutna klauzula“ tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je generalno poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica kao i anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporne ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj i drugoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos, namjena i korištenje kredita“ i „otplata kredita“ te da nisu pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju koji sudu iskazuje (list spisa 645- 646) da je on prije potpisivanja pročitao odredbe Ugovora o kreditu. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud utvrđuje da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a o čemu sudu iskazuje i sam tužitelj (list spisa 645-646) kada navodi da koliko se on sjeća on nije od banke tražio konkretan kredit sa specifičnim uvjetima već je rekao za što mu treba kredit I koji iznos mu treba, a na što mu je banka ponudila ovaj kredit u švicarcima, rekavši mu da je to najpovoljniji kredit, ne zna kako bi to drugačije objasnio nego da kaže da su mu baš gurali ovaj kredit, a inače banka da je i reklamirala ovaj kredit kao najpovoljniji, upitan da li mu je pri tome u banci pojašnjeno kako se mijenja tečaj CHF odnosno upozorili ga na neke rizike podizanja kredita u CHF odgovarajući da je on laik što s tiče toga, on da je pročitao ugovor o kreditu, uvjete koji su u njemu pisali i to da mu je u tom trenutku odgovaralo pa je zato sklopio ovaj kredit, dodajući da je pisalo da će rata biti 442,00 CHF i to mu je odgovaralo, ali kasnije da je tijekom otplate ta rata porasla tako da je njemu bilo nemoguće samostalno plaćati, upitan da li bi sklopio ovaj Ugovor o kreditu da mu je prethodno rečeno da će rata doći na ovaj iznos na koji je tijekom otplate porasla odgovarajući da vjerojatno ne bi, da tko bi sklopio takav ugovor kada bi znao da će rata porasti u nebo; dok tuženik u tijeku ovog postupka (kako to sud gore obrazlaže) nedvojbeno ne dokazuje da je tužitelja prethodno sklapanju Ugovora o kreditu detaljno i dovoljno jasno informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj kojeg tuženik o riziku švicarskog franka i u svezi promjene tečaja CHF i parametara koji utječu na njegovu promjenu nije dovoljno informirao, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez prosječnog potrošača nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe Članka 2. i Članka 4. Ugovora o kreditu i što takve ugovorne odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud samo temeljem sadržaja Ugovora o kreditu. Neprihvatljivi su, ovo posebno u vidu načela savjesnosti i poštenja kao temeljenog načela obveznopravnih odnosa, navodi tuženika kojima se aludira na to da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora o kreditu trebao samoinicijativno propitkivati i tražiti informacije o pojmu valutne klauzule te odabiru upravo valutne klauzule u CHF i eventualnim posljedicama koje ta odredba može imati na njegova prava i obveze, a budući je obveza upravo Banke kao trgovca koji nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti izričito i dovoljno jasno informirati tužitelja koji je prosječni potrošač zainteresiran za sklapanje ugovora o kreditu, o svim uvjetima i obilježjima tog konkretnog kredita pa time i značenju pojma valutna klauzula i posljedicama (riziku) koje za korisnika kredita mogu nastati sklapanjem ugovora s odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica te anuitet kredita upravo švicarski franak. Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, obveza informiranja tužitelja o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li tužitelj izrijekom traži pojašnjenje te ugovorne odredbe ili ga ne traži, pri čemu se tuženik nikako ne može u tome osloniti na informacije koje eventualno ima objavljene na svojoj mrežnoj stranici ili reklamni materijal u poslovnici već o svim rizicima mora neposredno na jasan i njemu kao prosječnom potrošaču razumljiv način informirati tužitelja osobno.

14.4. Navod tuženika da je javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu tužitelju dao informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, je u cijelosti neosnovan. Ovo kao prvo stoga što je općepoznato da javni bilježnici, koji nisu osobe ekonomske naobrazbe niti financijski stručnjaci, nije mogao tužitelja detaljno i dovoljno jasno informirati o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Ovo kao drugo i jer je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 162/98), kao zakona važećeg u trenutku solemnizacije Ugovora o kreditu, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a iz čega proizlazi da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora strankama može samo pročitati onaj sadržaj koji je unesen u ugovor koji solemnizira i u pravnom, a ne ekonomskom smislu objasniti smisao i posljedice tog pravnog posla, a kako to potvrđuje i iskaz javnog bilježnika Alkice Kolege Zubčić (list spisa 551-552) kako to sud već prethodno u ovoj presudi obrazlaže.

14.5. Utvrdivši tako da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i anuitet kredita vezuje uz valutu švicarski franak tužitelju nisu bile razumljive i imajući u vidu da ugovorne strane o istima nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tužitelja tuženik učinio u dobroj vjeri ili pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja usluge kreditiranja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u CHF u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, neovisno o tome zna li pri tome i točan iznos za koji će doći do promjene tečaja CHF i točno u kojem vremenskom periodu, a budući mu postojeći rizici o valuti švicarskog franka kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati te sud obzirom na vrstu djelatnosti tuženika ne nalazi logičnim niti životnim da tuženik kao financijski stručnjak ne bi bio dovoljno informiran o kretanju tečaja CHF i potencijalnim rizicima zaduživanja u toj valuti. Načelo savjesnosti i poštenja je kao osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba (financijski stručnjak) trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu obzirom je isti potrošač. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen kao stambeni kredit za potrebe renoviranja postojećeg stambenog prostora te kupnje zemljišta za potrebe izgradnje novog stambenog prostora, dakle, rješavanja pitanja koje u današnje vrijeme predstavlja osnovnu životnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog utvrđenju suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorene kamate, o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je time veći što tužitelj nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (što proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka o čemu će biti riječi u nastavku). Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni kredit, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preuzeo rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica i anuitet vezan uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose te ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno, a kao posljedica tog je propusta tuženika došlo do ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli u CHF koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Pri tome, već iz nedvojbeno utvrđene činjenice da je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF nuđen pod povoljnijim uvjetima od ostalih kredita, sud utvrđuje da je tuženik potrošačima prvenstveno nudio kredite glavnica kojih je vezana uz CHF, a u kakvom postupanju sud s obzirom na činjenicu da je tuženik financijska institucija i svjestan rizika koji u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nosi ta valuta, također nalazi postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja ovdje na štetu tužitelja.

14.6. Temeljem utvrđenja da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nerazumljive, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da tuženik tužitelju nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na tužiteljevu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih bi tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u CHF, kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja te postupanjem koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tijekom otplatnog razdoblja nedvojbeno došlo do značajnog povećanja anuiteta kredita u odnosu na početno Ugovorom o kreditu i početnim otplatnim planom određen anuitet (što je razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka o čemu će biti riječi u nastavku), sud kao nedvojbeno utvrđuje da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF odnosno odredba kojim je glavnica kredita i anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštena i ništetna, a posljedično čemu je prema ocjeni suda obvezu tužitelja na isplatu anuiteta radi povrata kredita za otplatnog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja za CHF banke na dan korištenja kredita (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio određen.

15. Na utvrđenje suda o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice i anuiteta kredita vezana uz valutu švicarskog franka te je promjena kamatne stope vezana uz jednostranu odluku Banke te obvezu tuženika vratiti tužitelju ono što je tuženik stekao po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, ne utječe ni nesporna činjenica da su stranke tijekom ugovornog odnosa temeljem odredbi ZIDZPK/15 izvršile konverziju predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 236-47/2006 solemniziran po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubčić u [adresa] (list spisa 381-386, daje: Aneks). Ovo jer je sud temeljem izvedenih dokaza kao nedvojbeno utvrdio da tako provedenom konverzijom tužitelj, ovo usprkos činjenici da je konverzija predmetnog kredita denominiranog u valuti CHF u kredit denominiran u valuti Euro provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 (koju činjenicu sud utvrđuje temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 02. listopada 2023. (list spisa 555-575) na koji dio nalaza i mišljenja sudskog vještaka niti jedna stranka nije stavila prigovor), nije doveden u ono (imovinsko) stanje u kojem bi bio da anuiteti do trena konverzije kredita nisu obračunavani po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a sklopljenim Aneksom kojim su izvršile konverziju, stranke nisu izmijenile odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ni ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti su postigle sporazum o raspolaganju plaćanjima izvršenim od strane tužitelja po tim ništetnim ugovornim odredbama (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022 od 03. srpnja 2023.). Naime, iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 28. listopada 2024. (list spisa 615-621), onog dijela koji sudski vještak ne mijenja naknadnim ispravcima, kao i izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 05. studenog 2015. (list spisa 411-413), a što u postupku tužitelj niti ne osporava već izrijekom u podnesku od 08. siječnja 2024. i navodi, proizlazi da je tuženik prilikom konverzije kredita tužitelju po osnovi plaćanja po (osnovnom) Ugovoru o kreditu na dan 30. rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 12.949,42 kn što prema fiksnom tečaju konverzije kune u Euro iznosi 1.718,68 Eura te da je taj iznos preplate korišten za namirenje budućih anuiteta tužitelja i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi (Članak 2. Aneksa), a čime je tuženik prema ocjeni ovog suda tužitelja za iznos od 1.718,68 Eura već restituirao. Nastavno, iz ispravka dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 17. studenog 2025. (list spisa 674-685) proizlazi da razlika između anuiteta koje je tuženik naplatio po (osnovnom) Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi bili naplaćeni po (osnovnom) Ugovoru o kreditu da glavnica i anuitet kredita nisu bili vezani za promjenu tečaja švicarskog franka te da kamatna stopa nije mijenjana jednostranom odlukom tuženika u periodu otplate kredita do dana 30. rujna 2015. s kojim je danom izvršen obračun konverzije kredita iznosi ukupno 10.260,22 Eura. Cijeneći navedene činjenice u međusobnoj svezi ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da tuženik prilikom konverzije predmetnog kredita tužitelju nije obračunao niti vratio ukupan iznos plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, iz Aneksa proizlazi da se tim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (Članak 2. Aneksa), da ugovorne strane ovdje tužitelj i tuženik izričito konstatiraju (Članak 12. Aneksa) da banka osporava ZIDZPK/15 te da banka provodi konverziju i izmjenu plana otplate kako je navedeno u Aneksu isključivo s ciljem provođenja prisilnih odredbi ZIDZPK koji je trenutno na snazi kao i da sve ostale odredbe osnovnog ugovora koje nisu u suprotnosti s odredbama tog Aneksa ostaju nepromijenjene (Članak 10. Aneksa). Iz takvog jasnog, izričitog i nedvosmislenog sadržaja Aneksa prema ocjeni suda proizlazi volja stranaka postojeća pri sklapanju tog Aneksa, a to je da se Aneksom ne zamjenjuju odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu odnosno da se Aneksom ne novira obveza ugovorena (osnovnim) Ugovorom o kreditu niti da njegovim sklapanjem prestaju obveze pa stoga niti tražbine koje su nastale u svezi (osnovnog) Ugovora o kreditu, a koje nisu izričito regulirane tim Aneksom. Obzirom na tako jasno i nedvosmisleno izraženu volju stranaka pri sklapanju Aneksa Ugovora o kreditu, neosnovano je pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos- 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. uz obrazloženje da iz shvaćanja izraženog u toj odluci proizlazi da sklopljeni ugovor o konverziji predstavlja novaciju obveze iz osnovnog ugovora o kreditu uslijed koje da se više ne može isticati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske daje shvaćanje da sporazum o konverziji koji je sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kakvo utvrđenje prema ocjeni ovog suda, suprotno navodima tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva u slučaju kada sporazumom o konverziji nisu u cijelosti otklonjene posljedice nepoštenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, drugim riječima, onda kada pretplata utvrđena i uračunata potrošaču prilikom konverzije kredita nije barem jednaka preplati izvršenoj od strane potrošača kao korisnika kredita temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž- 612/2022.5 od 03. srpnja 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž- 906/2021-2 od 13. rujna 2021.). U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. izražava shvaćanje da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. U tom smislu i Europski sud pravde u presudi donesenoj 27. travnja 2023. u predmetu C-705/21, koja je presuda nastavak primjene ustaljene prakse Suda u podudarnim postupcima zaštite potrošača u svezi nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu izraženim u stranoj valuti, navodi kao prvo, da se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da se tim odredbama protivi to da se, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu, izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor proglašava valjanim te se sadržaj obveza potrošača koje proizlaze iz navedene odredbe prilagođava promjenom valute navedenog ugovora i kamatne stope utvrđene u tom ugovoru ili utvrđivanjem gornje granice tečaja te valute; te kao drugo, da se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi to da, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor u razdoblju od datuma njegova sklapanja do dana stupanja na snagu nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa konverzija u nacionalnu valutu ugovora o kreditu izraženih u stranoj valuti ostaje na snazi zamjenjujući tu odredbu odredbama nacionalnog prava općeg karaktera, s obzirom na to da takve odredbe nacionalnog prava ne mogu učinkovito zamijeniti istu odredbu jednostavnom zamjenom od strane nacionalnog suda koja ne zahtijeva njegovu intervenciju, a koja bi dovela do izmjene sadržaja nepoštene odredbe navedenog ugovora. Pri tome prema ocjeni ovog suda, za tumačenje označenih odredbi Direktive 93/13 na citirani način, nije od značaja da li je riječ o konverziji ugovora o kreditu izravno odredbama nacionalnog prava općeg karaktera ili o konverziji ugovora o kreditu temeljem sporazuma o konverziji koji ugovorne strane sklapaju temeljem odredbi nacionalnog prava kojima je propisan način provođenja konverzije, a na koji način provedbe konverzije propisan nacionalnim pravom ugovorne strane ne mogu utjecati već konverziju mogu provesti isključivo sukladno odredbama nacionalnog prava, u ovom slučaju sukladno odredbama ZIDZPK/15, sukladno kojem su ovdje stranke i provele konverziju predmetnog kredita denominiranog u CHF, računski točno i u skladu s uvjetima iz ZIDZPK/15, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 02. listopada 2023. (list spisa 555-575). Činjenica provođenja konverzije, koja sud ponavlja prema volji stranaka ne predstavlja obnovu iz članka 145. do 149. ZOO kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene (osnovnim) Ugovorom o kreditu, ne može pri tome isključiti mogućnost provođenja testa poštenosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te u slučaju utvrđenja njihove ništetnosti, ne može isključiti obvezu tuženika vratiti primljeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe, u onom slučaju kada provedena konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja nastala u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, što je ovdje slučaj budući je preplata utvrđena prilikom konverzije od strane tuženika koja je korištena za namirenje budućih anuiteta (12.949,42 kn odnosno 1.718,68 Eura) znatno niža od onog što je tuženiku plaćeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (10.260,22 Eura) sadržanim u Ugovoru o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Kao bitno valja ovdje istaknuti i to da se niti jednom odredbom Aneksa Ugovora o kreditu tužitelj nije odrekao prava isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi niti prava tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (osnovnog) Ugovora o kreditu. Pri tome niti činjenica da je konverzija izvršena ispravno, sukladno odredbama ZIDZPK/15, kao zakona kojim se bankama nalaže korisnicima kredita potrošačima ponuditi konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te se propisuje točan način na koji se konverzija provodi (vezano za valutnu klauzulu, kamatnu stopu i iznos preostale nenaplaćene glavnice te raspolaganje pretplatom obračunatom pri izračunu konverzije za namirenje budućih anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR), ne utječe na pravo tužitelja kao Korisnika kredita tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu (ukoliko mu taj iznos preplate nije uračunat kao pretplata prilikom same konverzije) budući se kao ni odredbama samog Aneksa tako ni odredbama ZIDZPK/15 temeljem kojeg je konverzija izvršena ne regulira pitanje vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu konkretno stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Glavni motiv i ratio legis donošenja ZIDZPK/15 je bio položaj potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR pa se tako sklapanjem sporazuma o konverziji čini i postiže upravo to, međutim, ne rješava se niti uređuje pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u osnovnom Ugovoru o kreditu u svezi povrata plaćenog po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi. Osim toga, konverzija koja se provodi temeljem odredbi ZIDZPK/15 se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu budući se niti jedna odredba ZIDZPK/15 ne odnosi na druge, izvanugovorne odnose nastale među strankama kao posljedice sklapanja Ugovora o kreditu. U tom smislu iz Aneksa proizlazi da se temeljem odredbi ZIDZPK/15 tim Aneksom ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, utvrđen je iznos početno odobrene glavnice kredite, ukupan iznos nedospjele glavnice kredita i nove visine kamatne stope. Dakle, Aneksom Ugovora o kreditu nije utvrđen iznos plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti način raspolaganja tražbinom tužitelja prema tuženiku za stečeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ovo prema ocjeni suda sasvim logično, budući odredba čl. 19.c koja je u Zakon o potrošačkom kreditiranju unesena ZIDZPK/15 propisuje isključivo način na koji se konverzija provodi dok ne regulira pitanje eventualne preplate nastale po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj je neovisno o sklopljenom Aneksu Ugovora o kreditu ovlašten zahtijevati obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF (tako i Županijski sud u Osijeku u točkama 22.-28. obrazloženja sadržanog u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025.). Istaknimo ovdje to da je Aneks prema ocjeni ovog suda valjani ugovor, budući sud ne nalazi nevaljanosti istog koje izviru iz općeg obveznopravnog uređenja.

15.1. Identično utvrđenju ovog suda da tužitelj kao potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c ZIDZPK/15 nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više naplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF budući postoji razlika na štetu tužitelja između ukupnog iznosa koji je platio po osnovi ništetnih navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa pretplate koji je tužitelju tuženik priznao za potrebe konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-1096/2022 od 08. studenog 2022. u kojem navodi da korisnik kredita samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF, budući taj sud nigdje u odredbama ZIDZPK/15 ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka kao i jer nigdje iz samog dodatka osnovnom ugovoru ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, kako to dalje ističe Vrhovni sud Republike Hrvatske u označenoj odluci, izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora poradi čega taj sud ne prihvaća pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u tom konkretnom slučaju od dana sklapanja do dana sklapanja dodatka tom ugovoru vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju, a čak i kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, da ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđivanje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

15.2. Sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu stranke su dakle utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu, ali suprotno navodima tuženika u ovom postupku, stranke Aneksom nisu regulirale prava tužitelja kao korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu za razdoblje do 30. rujna 2015. s kojim je danom vršen obračun za potrebe konverzije kredita, a u svezi čega sud ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga ni pravo na postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj oduci jer su nižestupanjski sudovi u toj konkretnoj pravnoj stvari odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, iz sadržaja te je odluke potpuno jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje potrošača kao korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, i u odluci Suda Europske unije u predmetima C-596/15 P i C-597/15 P - Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG je u točci 85. izraženo shvaćanje da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz takve presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Nedvojbeno je pri tome da je ovaj sud pri donošenju odluka o tužbenom zahtjevu dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji je sporazum stupio na snagu 1. veljače 2005. što znači prije sklapanja predmetnog (osnovnog) Ugovora o kreditu.

15.3. Također, sud smatra potrebnim istaknuti i to da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 HU protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, i iz te se odluke može zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju plaćanja izvršenog po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, ovo čak i bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZIDZPK/15 potrošaču kao korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

15.4. Sud pri tome prihvaća da bi se tužitelj mogao nagoditi s tuženikom i u pogledu plaćenog po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi postići određeni sporazum, ali ovo samo pod uvjetom da su tužitelju u trenutku takve nagodbe bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, što međutim kod tužitelja nije slučaj. Prvenstveno jer sud ne nalazi da bi Aneks prema svojem sadržaju predstavljao nagodbu stranaka u smislu čl. 150. ZOO u svezi plaćanja izvršenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a nadalje i jer u trenutku sklapanja Aneksa tužitelju nedvojbeno nisu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Ovo jer je u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu odluka u kolektivnom sporu uslijedila tek nekoliko godina nakon sklapanja Aneksa i provođenju konverzije, a poradi čega tužitelj zasigurno nije mogao u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. pa ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. i shvaćanja iz odluka suda u predmetu HU protiv Erste Bank Hungary Zrt., nedvojbeno proizlazi da potrošačima kao korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, neovisno o provedenoj konverziji kredita, ovo pod uvjetom da prilikom te konverzije ono što su platili po osnovi ništetnih odredbi nije u cijelosti namireno (kroz utvrđenu pretplatu).

15.5. Iznesena utvrđenja i shvaćanja suda u ovoj presudi pri tome nisu u protivnosti sa presudom Suda Europske unije C-567/20 od 05. svibnja 2021. niti sa presudom Suda Europske unije C-186/2016 od 20. rujna 2017. Ovo jer je u prvo navedenoj presudi Sud Europske unije naveo da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive, a sud u ovom postupku ne utvrđuje ništa suprotno tome; dok je u drugo navedenoj presudi Sud Europske unije naveo da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora, a ovaj sud je cijeneći upravo okolnosti postojeće prethodno i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a osobito uzimajući u obzir stručnost i znanja tuženika kao pružatelja usluge u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, utvrdio činjenicu postojanje neravnoteže u smislu sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

Visina tužbenog zahtjeva.

16. Tvrdeći navedeno, da je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita tj. zahtjev za vraćanje iznosa koje je tuženik stekao bez osnove. Kako je tuženik osim pravne osnove osporavao i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je tijekom dokaznog postupka odredio provođenje financijskog vještačenja po sudskom vještaku za računovodstvo i financije Sanji Mišuri koja je sudu prvo dostavila nalaz i mišljenje od 02. listopada 2023. (list spisa 555-575) iz kojeg proizlazi kao prvo, da je zbog promjene kamatne stope od strane tuženika za vrijeme otplate kredita od dospijeća prvog anuiteta u travnju 2006. do dospijeća 114. anuiteta odnosno konverzije kredita u rujnu 2015. ukupno više isplaćeno kamata u iznosu od 35.125,82 kn ili 4.662,00 Eura, dok je zbog promjene kamatne stope od strane tuženika te tečajnih razlika do vremena konverzije kredita ukupno plaćeno više anuiteta u iznosu od 208.043,23 kn ili 27.612,08 Eura, pri čemu sud naglašava da u pisanom očitovanju od 07. prosinca 2023. (list spisa 592-599) sudski vještak pojašnjava da ovaj iznos od 27.612,08 Eura obuhvaća osim razlika u anuitetima i iznos saldiranja ostatka glavnice radi konverzije kredita te da sama razlika naplaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bili naplaćeni da nije bilo primjene ništetnih ugovornih odredbi (koji je upravo obračun sud i tražio) iznosi 8.651,59 Eura; kao drugo (i već prethodno u obrazloženju spominjano), da je izračun konverzije izvršen od strane tuženika izrađen u skladu sa ZIDZPK/15; te kao treće, da iz Obavijesti o provedenoj konverziji iz ožujka 2016. proizlazi da je preplata tužitelja utvrđena za potrebe konverzije (12.949,42 kn) umanjena za manje izvršene uplate u prijelaznom razdoblju (30.09.2015. - 14.03.2016.) u iznosu od 41,67 kn pa da ukupan iznos preplate po kreditu iznosi 12.923,06 kn što prema fiksnom tečaju konverzije kune u Euro zbog promjene službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 1.715,18 Eura. Na takav je nalaz i mišljenje sudskog vještaka tuženik prigovorio, međutim, sve prigovore osim jednog je sud ocijenio neosnovanim. Naime, tuženik je ovakvom nalazu i mišljenju prigovorio kao pogrešnom jer je sudski vještak obračun radio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, međutim, sud ističe da ovako rađeni obračun nije pogrešan već izrađen upravo sukladno nalogu suda iz rješenja od 20. lipnja 2023., a koji nalog sud temelji na činjeničnim utvrđenjima iz ovog postupka konkretno činjeničnom utvrđenju suda da je obvezu tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu do dana vršenja obračuna za potrebe konverzije kredita 30. rujna 2015. bilo potrebno obračunavati prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi (4,60% godišnje), a ne prema stopi kako ju tuženik jednostrano mijenja tijekom otplatnog razdoblja. Neosnovan je stoga prigovor tuženika da je prilikom izrade nalaza i mišljenja sudski vještak pogriješio jer je iznos anuiteta obračunavao primjenom početno ugovorene kamatne stope. Obzirom na utvrđenje suda o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ispravno je sudski vještak, ovo prema zadanom nalogu suda, izračun razlike dao upravo obračunavanjem anuiteta po početno ugovornoj kamatnoj stopi i za period do siječnja 2015. godine po tečaju CHF banke važećem na dan korištenja kredita. Naime, iz niti jedne pravne osnove ne proizlazi da bi ovaj izračun bilo potrebno raditi primjenom kamatne stope koju je tuženik izračunavao za kunske kredite, a niti ovakav obračun znači da se ovdje radi o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i to jer je sud, a kako je to ranije detaljno obrazloženo, utvrdio da ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ovaj Ugovor ne čini ugovorom s fiksnom kamatnom stopom već samo Ugovorom u kojem stranke nisu valjanom odredbom odredile način promjene promjenjive kamatne stope, poradi čega je tuženik bio dužan obvezu tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu obračunavati primjenom one kamatne stopa visina koje je bila određena Ugovorom (4,60% godišnje). Neosnovan je i daljnji prigovor tuženika da je vještak bio dužan iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za tzv. negativnu razliku u preplati tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečaja CHF koji je u tim mjesecima bio manji od tzv. početnog tečaja, sud ističe da je sudski vještak, kako u nalazu i mišljenju od 02. listopada 2023. tako i u dopuni tog nalaza i mišljenja od 28. listopada 2024. (list spisa 615-621) u kojem traženu razliku između onog što je stvarno plaćeno po Ugovoru o kreditu i onog što bi bilo naplaćeno da tuženik obvezu tužitelja nije obračunavao primjenom ništetnih ugovornih odredbi iskazuje na iznos od 8.651,59 Eura, dani izračun i dao uzimanjem u obzir tzv. negativne razlike, međutim, time je postupio suprotno nalogu suda, poradi čega prema ocjeni suda konačno obračunati iznos tražene razlike u ovom nalazu i mišljenju nije ispravno obračunat te poradi otklanjanja kojeg je nedostatka u nalazu i mišljenju sud dopisom od 08. rujna 2025. sudskom vještaku naložio napraviti ispravak dopune nalaza i mišljenja. Naime, sudski je vještak bio dužan obračunati traženu razliku uzimanjem u obzir samo tzv. pozitivnih razlika, ovo stoga što se izvršene preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ne mogu umanjivati za tzv. negativne razlike (koje su nastale kao razlika između iznosa anuiteta obračunatog po tečaju CHF važećem na dan isplate kredita i iznosa anuiteta obračunatog po tečaju CHF kada je tečaj bio niži od važećeg na dan isplate kredita) ukoliko tuženik pravovremeno u postupku nije istaknuo prigovor radi prebijanja, a što tuženik u ovom postupku nije učinio identično kao što nesporno nije sudu niti podnio protutužbu niti istaknuto materijalnopravni prigovor prijeboja, a kako to ističe i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća od trinaest sudaca broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj navodi da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužitelju tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Naime, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Dakle, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da ta strana u tom smislu i postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da u tom smislu postavi protutužbeni zahtjev ili da istakne procesnopravni prigovor radi prebijanja, a moguće je da postavi i materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Pri tom se napominje da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka dok se materijalnopravni prigovor prijeboja može istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP radi opravdanja takvog prigovora tuženik ne može iznositi nove činjenice niti predlagati nove dokaze osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Prema tome, ako u sporu u svezi potraživanja tuženika nije na jasan i određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 980/2023-3 od 06. veljače 2024.). Tuženik u ovom postupku nedvojbeno nije istaknuo prigovor radi prebijanja dok je prigovor prijeboja istaknuo prvi put u podnesku od 31. listopada 2023. (kojim prigovara nalazu i mišljenju sudskog vještaka), međutim, u prilog osnovanosti kojeg materijalnopravnog prigovora prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO tuženik pravovremeno nije priložio niti jedan dokaz kojim bi nedvojbeno dokazao da je izvršio prijeboj svoje tražbine po osnovi tzv. negativnih razlika s tražbinom tužitelja koja je predmet ovog spora. Poradi navedenog je sud, a kako je i iz dopune nalaza i mišljena sudskog vještaka od 28. listopada 2024. (koju je dopunu nalaza i mišljenja sudski vještak dao jer je sud u međuvremenu dopisom od 16. listopada 2024. naložio sudskom vještaku Sanji Mišuri dopuniti nalaz i mišljenje na način da prikaže zbrojni iznos preplaćene kamate i preplaćenog tečaja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi te da izračuna ukupni iznos zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos preplaćene kamate i tečaja tj. iznos preplaćenih anuiteta do dana konverzije kao i da izračuna razliku koja se dobije kada se od tako ukupnih (uglavničenih) zakonskih zateznih kamata odbije iznos preplate koji je tuženik tužitelju priznao u izvršenoj konverziji kredita, ovo jer se sukladno čl. 172. ZOO ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo namiruju troškovi zatim kamate i napokon glavnica, što znači da je pretplatom koju je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije potrebno prvo namiriti potraživanje tužitelja s osnove zakonskih zateznih kamata na iznos preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a eventualno preostalim iznosom dalje namiriti sam iznos preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kao glavno potraživanje tužitelja) razvidno da je sudski vještak traženi obračun dao uzimanjem u obzir i tzv. pozitivnih i tzv. negativnih razlika tijekom otplata, a prema utvrđenju suda zbog prethodno obrazloženog nije bilo osnove da se u ovom postupku obračun vrši uzimanjem u obzir i tzv. negativnih razlika, dopisom od 08. rujna 2025. naložio sudskom vještaku napraviti ispravak dopune nalaza i mišljenja u navedenom smislu te iz sukladno takvom nalogu suda izrađenog ispravka dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 14. rujna 2025. (list spisa 659-668) proizlazi kao prvo, da razlika, izražena u kunama pa preračunatu u službenu valutu Euro, između anuiteta koje je tuženik naplatio po Ugovoru o kreditu i anuiteta koji bi naplatio da obračun nije vršio po ništetnim ugovornim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF već po tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita tzv. početnom tečaju i početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,60% godišnje u periodu od sklapanja kredita do datuma s kojim je izvršen obračun konverzije kredita 30. rujna 2015. iznosi ukupno 10.260,16 Eura odnosno mjesečno u iznosima prikazanim u stupcu 20. Tablice 2.a koja je sastavni dio ovog ispravka dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list spisa 661-663); kao drugo, da zakonska zatezna kamata tekuća na te razlike anuiteta od dana njihova dospijeća do 30. rujna 2015. kao dana obračuna konverzije iznosi ukupno 5.021,68 Eura, obračunato i prikazano u stupcu 17. Tablice 11.a koja je sastavni dio ovog ispravka dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list spisa 665-667); kao treće, da nakon što se tako obračunati apsolutni iznos zakonske zatezne kamate sukladno čl. 172. ZOO prebije s iznosom preplate u visini 1.718,68 Eura koju je tuženik obračunao tužitelju prilikom konverzije kredita i korištenjem tog iznosa za namirenje budućih anuiteta po konvertiranom Ugovoru o kreditu po ocjeni ovog suda dijelom restituirao tužitelja preostaje iznos zakonskih zateznih kamata u iznosu od 3.303,00 Eura. U svezi zadatka zadanog sudskom vještaku se ističe to da je, da bi sud utvrdio točnu razliku anuiteta preplaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi za koje tužitelj pri konverziji kredita 30. rujna 2015. nije u potpunosti obeštećen, bilo nužno od utvrđenog iznosa preplate sa zakonskim zateznim kamatama odbiti iznos preplate priznat tužitelju u konverziji (1. 718,68 Eura), a kako to ističe i Županijski sud u Osijeku u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025.

16.1. Što se međutim tiče prigovora tuženika da je sudski vještak za period od 31. siječnja 2015. obračun trebao vršiti primjenom tečaja za CHF u visini od 6,39, ovo jer je zakonodavac napravio intervenciju u vidu fiksiranja tečaja CHF na iznos od 6,39 u periodu od 27. siječnja 2015. pa narednih godinu dana na način da je Zakonom o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 9/15, dalje: ZDZPK/15) odredio tečaj CHF prema kuni (na iznos od 6,39) po kojem banka ima obvezu za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF obračunavati anuitete u redovitoj otplati, takav je prigovor sud cijenio osnovanim obzirom je uistinu prisilnom odredbom ZDZPK/15 tečaj po kojem je Banka i stoga ovdje tuženik dužan obračunavati, a potrošač znači ovdje tužitelj dužan plaćati anuitete kredita s valutnom klauzulom u CHF određen na iznos od 6,39 za period od siječnja 2015. pa narednih godinu dana, međutim, nedostatak nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka od 14. rujna 2025. koji postoji u tom smislu je otklonjen budući je sudski vještak za računovodstvo i financije ĐU u svom drugom ispravku dopune nalaza i mišljenja od 17. studenog 2025. (list spisa 674-685) traženi obračun razlike u anuitetima za period od siječnja 2015. do 30. rujna 2015. izradio upravo primjenom tečaja CHF određenog ZDZPK/15 te iz tako ispravljenog dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 17. studenog 2025. (list spisa 674-685) konačno proizlazi kao prvo, da razlika, izražena u kunama pa preračunatu u službenu valutu Euro, između anuiteta koje je tuženik naplatio po Ugovoru o kreditu i anuiteta koji bi naplatio da obračun nije vršio po ništetnim ugovornim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF već po tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita tzv. početnom tečaju odnosno u periodu od siječnja 2015. do 30. rujna 2015. prema tečaju određenom ZDZPK/15 i početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,60% godišnje u periodu od sklapanja kredita do datuma s kojim je izvršen obračun konverzije kredita 30. rujna 2015. iznosi ukupno 10.260,22 Eura, mjesečno u iznosima prikazanim u stupcu 25. Tablice 2.b koja je sastavni dio ovog ispravka dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list spisa 679-680); kao drugo, da zakonska zatezna kamata tekuća na te razlike anuiteta od dana njihova dospijeća do 30. rujna 2015. kao dana obračuna konverzije iznosi ukupno 4.763,67 Eura, obračunato i prikazano u stupcu 17. Tablice 11.a koja je sastavni dio ovog ispravka dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list spisa 682-683); kao treće, da nakon što se tako obračunati apsolutni iznos zakonske zatezne kamate sukladno čl. 172. ZOO prebije s iznosom preplate u visini 1.718,68 Eura koju je tuženik obračunao tužitelju prilikom konverzije kredita i korištenjem tog iznosa za namirenje budućih anuiteta po konvertiranom Ugovoru o kreditu po ocjeni ovog suda već dijelom restituirao tužitelja, preostaje iznos zakonskih zateznih kamata u iznosu od 3.044,99 Eura; i upravo je iznos od 10.260,22 Eura prema utvrđenju ovog suda iznos koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju kao stečeno bez osnove tj. stečeno temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a uz navedeno sukladno čl. 1115. ZOO i zakonske zatezne kamate tekuće na taj iznos glavnice budući je tuženik nesavjesni stjecatelj ovdje utuženih iznosa (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-1153/2023-2 od 05. veljače 2024. i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.), dio kojih je (onaj za period do 30. rujna 2015.) iskazan u apsolutnom iznosu i prema ocjeni suda već djelomično namiren (u visini od 1.718,68 Eura). Posebno se ovdje ističe da je ispravak dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije ĐU od 17. studenog 2025. (list spisa 674-685) sud prihvatio budući je isti cijenio objektivnim, detaljnim, izrađenim sukladno nalogu suda koji je određen temeljem gore iznesenih činjeničnih utvrđenja suda te sukladno pravilima struke, a osim čega na matematički obračun sadržan u drugom ispravku dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka tužitelj nije imao prigovora dok su prigovori tuženika (osim jednog prigovora koji je bio osnovan i obzirom na koji je upravo i dan ovaj drugi ispravak dopunjenog nalaza i mišljenja) ocijenjeni neosnovanima.

17. Kako je sud dakle kao nedvojbeno utvrđeno da je uslijed odredbi osnovnog Ugovora o kreditu kojima su glavnica kredita i anuitet kredita vezani za švicarski franak tzv. valutne klauzule u CHF te uslijed odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćeno ukupno 10.260,22 Eura više nego što bi bilo plaćeno da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obvezu tužitelja kao Korisnika kredita na isplatu anuiteta kredita obračunavao primjenom srednjeg tečaja banke za CHF važećeg na dan korištenja kredita (tzv. početni tečaj) odnosno u periodu od siječnja 2015. do 30. rujna 2015. primjenom tečaja za CHF koji je odredio ZIDZPK/15 te primjenom ugovorene kamatne stope u visini od 4,60% godišnje u cijelom razdoblju otplate do obračuna konverzije kredita 30. rujna 2015., što je po ocjeni ovog suda tuženik bio dužan činiti budući su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ali kao nedvojbeno dalje utvrdivši i to da je tuženik tužitelja već djelomično restituirao kada mu je priznavanjem preplate utvrđene pri konverziji kredita u iznosu od 1.718,68 Eura koja je sukladno sporazumu stranaka (Aneksu) korištena za namirenje budućih anuiteta konvertiranog kredita i to sukladno čl. 172. ZOO restituiranjem na dan obračuna konverzije i utvrđenja te pretplate 30. rujna 2015. dijela zakonske zatezne kamate obračunate na preplate anuiteta do 30. rujna 2015. (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025.) koja kamata iznosi 4.763,67 Eura, sud je ovom presudom tuženiku naložio isplatiti tužitelju iznos od 10.260,22 Eura sa zakonskom zateznom kamatom pri čemu je za period od 01. listopada 2015. do isplate zatezna kamata dosuđena u neodređenom iznosu, dok je za period do 30. rujna 2015. tekuća zakonska zatezna kamata na glavnicu pretvorena u apsolutni iznos (4.763,67 Eura) te je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti onaj dio tog apsolutnog iznosa zatezne kamate u visini od 3.044,99 Eura koji tuženik prema utvrđenju ovog suda nije podmirio. Visina zatezne kamate je pri tome određena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). Za više zatraženi iznos glavnice u visini od 17.351,86 Eura sa zakonskom zateznom kamatom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Naime, tužitelj isplatom iznosa u visini od 27.612,08 Eura od tuženika ne potražuje samo isplatu onog iznosa anuiteta koji su naplaćeni po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu već i isplatu iznosa ostatka glavnice koja je saldirana za potrebe konverzije kredita, a budući iznos od 27.612,08 Eura obuhvaća osim razlika u anuitetima i iznos saldiranja ostatka glavnice radi konverzije kredita, kako to pojašnjava stalni sudski vještak ĐU u svom pisanom očitovanju od 07. prosinca 2023. (list spisa 592-599), u kojem navodi da je 30. rujna 2015. dospjela na naplatu rata kredita, a uz koju je u nalazu i mišljenju od 02. listopada 2023. u retku 114 prikazan i iznos saldiranja ostatka glavnice radi konverzije kredita. Međutim, tužitelj prema ocjeni ovog suda nema pravo na isplatu iznosa saldirane glavnice budući je saldiranje glavnice obzirom na do tada izvršena plaćanja po (osnovnom) Ugovoru o kreditu izvršeno sukladno ZIDZPK/15 upravo za potrebe konverzije kredita te je tako saldirana glavnica ušla u otplatu po Aneksu Ugovora o kreditu. Dakle, ne radi se o iznosu koji bi tuženik od tužitelja stekao po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, budući se ne radi o iznosu koji bi tuženik ikada po osnovi (osnovnog) Ugovora o kreditu naplatio tužitelju, pa da bi tužitelj imao pravo na povrat istog.

17.1. Činjenica da je plaćanja pojedinih anuiteta kredita izvršila osoba različita od tužitelja, a kako je to razvidno iz specifikacije uplata iz koje proizlazi da je pojedine anuitete platilo trgovačko društvo Brest d.o.o. [adresa], prema ocjeni ovog suda ne utječe na pravo tužitelja tražiti povrat onog što je tuženik stekao po ništetnim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu tj. ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom postupku. Ovo stoga što je korisnik kredita i time glavni dužnik po Ugovoru o kreditu upravo tužitelj, kojeg je temeljem Ugovora o kreditu tuženik tijekom utuženog razdoblja i zaduživao za plaćanje svih anuiteta kredita, pa činjenica da je plaćanja pojedinih anuiteta vršilo trgovačko društvo koje je sudužnik po Ugovoru o kreditu, a obzirom je sudužnik plaćanja anuiteta nedvojbeno vršio za račun tužitelja kao obveznika plaćanja anuiteta kredita te je i sam tuženik, što sud utvrđuje pregledom prometa za klijenta UU do 30. rujna 2015. (list spisa 498-511) i pregled prometa za klijenta UU od 31. listopada 2015. (list spisa 512-521) iz kojih proizlazi da je plaćanja izvršena od strane trećih osoba tuženik evidentirao kao podmirenje obveze upravo tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu; kao i ocjenom iskaza svjedokinje VU koja je osnivač trgovačkog društva Brest d.o.o. [adresa] te koja sasvim logično i životno iskazuje (list spisa 533) da je anuitete kredita plaćao njezin sin (nesporno se radi o tužitelju) sve dok nije došlo do drastičnog skoka te visine anuiteta od kada su otplatu istog vršili ona i suprug OU kao i iskaza svjedoka OU (list spisa 554) koji sasvim životno i logično te potvrđeno sadržajem materijalnih dokaza u spisu iskazuje da je njegov sin (nesporno se radi o tužitelju) otplaćivao anuitete dok je to mogao, a kada više nije mogao otplaćivati zbog posla i primanja da su to počeli otplaćivati on i supruga, čini mu se možda od 2007. godine; nije od utjecaja na obvezu tuženika da upravo tužitelju kao Korisniku kredita vrati stečeno temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Činjenica plaćanja pojedinih anuiteta za račun tužitelja od strane njegovih roditelja odnosno od strane trgovačkog društva osnivač kojeg je majka tužitelja je činjenica koja eventualno stvara neka prava između tužitelja i tih osoba, ali prema ocjeni ovog suda nije činjenica koja otklanja aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu.

17.2. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove odnosno kao zahtjev za povrat stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti predmetnu isplatu potrebno cijeniti upravo primjenom petogodišnjeg zastarnog roka. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je dalje utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos anuiteta povrat kojeg tužitelj potražuje tužbom, ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa odnosno kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, a koje su sadržane u ugovoru kakav je i predmetni Ugovoru o kreditu, ništetne, a u svezi čega sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja nedvojbeno postala poznata tek onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana donošenja tih sudskih odluka, konkretno, od odluke donesene 13. lipnja 2014. u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope te odluke donesene 14. lipnja 2018. u pogledu valutne klauzule u CHF, sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetne tražbine tužitelja te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo budući je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sudu podnesena 06. lipnja 2019. i time nedvojbeno unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od navedenih datuma pravomoćnosti presuda u postupku kolektivne zaštite (13. lipnja 2014. odnosno 14. lipnja 2018.) donošenjem kojih je presuda tužitelju postala poznata ništetnost predmetnih ugovornih odredbi. Osim toga, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva 93/13/EEZ) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač uopće mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu, a u kojem smislu Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe primjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe.

18. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP/22) budući je tužitelj sa postavljenim tužbenim zahtjevom, a obzirom je sud dio tužbenog zahtjeva za isplatu glavnice kao i dio zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate odbio kao neosnovan, uspio djelomično. Utvrđujući pri tome sukladno čl. 154. st. 2. ZPP/22 postotak u kojem je svaka stranka uspjela u sporu, sud je utvrdio da je tužitelj s osnovom tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, a sa visinom u omjeru od 37% (jer je od ukupno zatraženog novčanog iznosa glavnice od 27.612,08 Eura sud tužitelju dosudio glavnicu u iznosu od 10.260,22 Eura) što ukupno te dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužitelja u sporu u omjeru od 68,5% te uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 31,5% budući je uspjeh istog u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 63% te što nakon oduzimanja postotka uspjeha tuženika kao stranke koja je uspjela u sporu u manjoj mjeri, od postotka uspjeha tužitelja kao stranke koja je uspjela u sporu u većoj mjeri daje iznos od 37% i u kojem će postotku sud tužitelju priznati naknadu troškova koji su mu osnovano nastali u tijeku ove parnice odnosno koji su sukladno čl. 155. ZPP/22 bili nužni za vođenje postupka. Visina parničnih troškova je odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja pojedine procesne radnje (od podnošenja tužbe do određenja visine tužbenog zahtjeva 17. siječnja 2025. je vrijednost predmeta spora bila 1.327,23 Eura, a od određenja tužbenog zahtjeva 17. siječnja 2025. na dalje je vrijednost predmeta spora 27.612,08 Eura). Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 06. lipnja 2019. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska od 26. svibnja 2023. kojim se očituje na odgovor na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 05. lipnja 2023. na kojem se je raspravljalo o predmetu spora (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podnesaka od 27. lipnja 2023. (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 23. kolovoza 2023., 28. rujna 2023. i 10. studenog 2023. (3 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska od 08. siječnja 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave održanom 30. rujna 2024. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 17. siječnja 2025. kojim sukladno dopunjenom nalazu i mišljenju sudskog vještaka određuje tužbeni zahtjev sukladno čl. 186.b ZPP (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 02. lipnja 2025., 18. srpnja 2025., 14. listopada 2025. i 02. veljače 2026. (4 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a što uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 5.187,50 Eura te uvećano za trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 Eura (400,00 kn) daje iznos od 5.240,59 Eura te obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 37% daje pravo tužitelja na naknadu troška u visini od 1.939,01 Eura. Uz navedeno tužitelju pripada i puni iznos materijalnih troškova koji mu je nastao za potrebe vođenja ovog spora, iznos od 986,71 Eura (464,53 Eura + 98,58 Eura + 251,80 Eura + 171,80 Eura), a slijedom čega je sud naložio tuženiku po osnovi naknade troškova parničnog postupka tužitelju isplatiti iznos od 2.925,72 Eura sa zatraženom i sukladno čl. 151. st. 3. ZPP/22 pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove odluke kojom se odlučuje o parničnim troškovima do isplate. Nije kao osnovan priznat zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav podneska od 27. lipnja 2023. u visini obračunatoj po Tbr. 8. toč. 1. Tarife već obračunatoj po Tbr. 8. toč. 4. Tarife budući se ne radi o obrazloženom podnesku u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife već o ostalom podnesku za sastavljanje kojeg se naknada obračunava prema Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Također, nije priznat zahtjev tužitelja za naknadu troškova sudske pristojbe za presudu budući sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18, 51/23) važećem u trenu donošenja ove presude tužitelj kao potrošač nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na ovu presudu pa kako mu stoga trošak sudske pristojbe neće niti nastati, to isti nema pravo niti na naknadu troška po toj osnovi. Konačno, nije tužitelju priznat puni iznos naknadu kojeg je zatražio po osnovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 Eura budući je iznos sudske pristojbe za tužbu plaćanje kojeg je tužitelju naloženo 53,09 Eura dok je preostali iznos tužitelj platio kao pristojbu za rješenje suda kojim mu se nalaže plaćanje sudske pristojbe za tužbu, a koje mu plaćanje ne bi bilo naloženo da je tužitelj uredno ispunio svoju obvezu i sudsku pristojbu za tužbu platio pri podnošenju tužbe pa kako je dakle trošak u iznosu od 13,27 Eura nastao samo krivnjom tužitelja, to isti sukladno čl. 156. ZPP ne može pasti na teret tuženika.

U Zadru, 18. veljače 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku (oslobođen od plaćanja pristojbe za presudu),

2. Tuženiku po punomoćniku.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte