Poslovni broj: P-68/2024-33

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Nives Grubišić Đogić, u pravnoj stvari tužiteljice GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Lini Budak, odvjetnici u Zagrebu, protiv I. tuženika EF, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tuženice HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Krešimiru Martiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.) Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 31. svibnja 2022. između I. tuženika EF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao primatelja uzdržavanja i II. tužene HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao davateljice uzdržavanja i ovjeren istog dana po javnom bilježniku Željki Marloslavac pod brojem: OV-12804/2022.

II.) Određuje se brisanje zabilježbe Z-15209/22 u zemljišnim knjigama ovog suda k. o. [katastarska općina], broj zk. ul.: [broj ZK uloška], na nekretninama i to kući br.9D (površine 103 m2) i dvorištu (površine 429 m2), [adresa], ukupne površine 532 m2, sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] i to Zabilježbe, Doživotno uzdržavanje (Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 31.05.2022., broj: OV-12804/2022) da će nekretnine ŠF, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao primatelja uzdržavanja nakon njegove smrti prijeći u vlasništvo NF, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao davateljice uzdržavanja uz istodobnu uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe upisa zabilježbe Z-15209/2022

III) Nalaže se I. i II. tuženicima naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 17.480,65 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu 29. siječnja 2024. protiv I. i II. tuženika predlaže utvrditi ništetnim, podredno da je bez učinka Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 31. svibnja 2022. između I. tuženika kao primatelja uzdržavanja i II. tužene kao davateljice uzdržavanja koji je ovjeren po javnom bilježniku Željki Maroslavac pod poslovnim brojem OV-12804/22, a koji je zabilježen u zemljišnim knjigama ovog suda pod brojem Z-15209/22 na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište u [adresa] u [adresa] i odrediti brisanje predmetne zabilježbe uz istodobnu uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe upisa.

1.1. Tužbene zahtjeve temelji na tvrdnji da je predmetna nekretnina samo formalno upisana kao vlasništvo I. tuženika dok je ista u stvarnosti suvlasništvo tužiteljice, a što je tuženicima bilo poznato u trenutku zaključenja navedenog Ugovora. Za razumijevanje stjecanja vlasništva predmetne nekretnine potrebno je opisati kronologiju obiteljskih odnosa unutar kojih su sklapani pravni poslovi. ZF i I. tuženik su bili u braku od 1961. pa do njene smrti 1997. U njihovom braku je rođeno 5 djece i to JF, FF rođ. JF, RF rođ. JF, CF i sada pokojni TF. Obitelj je porijeklom iz Bosanske Posavine iz koje su iselili u Njemačku nakon što je počeo rat u Bosni. I. tuženik je čitav život radio u Njemačkoj, dok je ZF brinula o imanju u Bosni, odgajala i skrbila o djeci i kućanstvu. Sinovi su bili zaposleni u Njemačkoj, uključujući TF. Predmetna nekretnina je kupljena 1996. od prodavatelja PF. Sredstva za kupnju zemljišta su dali I. tuženik i njegova supruga ZF, njihovi sinovi JF i CF i šogor DF s namjerom da na istom sagrade četiri obiteljske kuće. Izvršena je parcelacija zemljišta na 4 parcele koje su između sebe podijelili CF, JF, DF i I. tuženik. I. tuženik je upisan kao vlasnik nekretnine koja je danas označena kao zemljište u [adresa] površine 532 m2. Kupoprodajna cijena je u cijelosti isplaćena prodavateljima 9. travnja 1996. Ubrzo nakon kupnje zemljišta ZF je preminula. I. tuženik i njegov sin TF su 1997. započeli gradnju obiteljske kuće. TF je u gradnju kuće uložio svoja financijska sredstva i svoj rad. Gradnja obiteljske kuće je dovršena 1998. te su TF i I. tuženik uselili u predmetnu nekretninu. Posjed je podijeljen po stanovima te se tako izvršava do danas. Između oca i sina je postojao dogovor da TF pripadne navedena nekretnina. Tužiteljica se u kuću uselila nakon udaje za TF u kolovozu 2000. U braku je rođeno dvoje djece, [adresa]. i VF 2000. koji žive u predmetnoj kući od svog rođenja. TF i tužiteljica su nastavili ulagati u predmetnu nekretninu kao da su vlasnici iste, a nakon Marinkove smrti 2005., tužiteljica dalje ulaže svoja novčana sredstva. U obitelji se uvijek otvoreno razgovaralo oko imovine te je svima bilo poznato da predmetna nekretnina treba pripasti TF. Predmetna nekretnina je samo formalno upisana kao isključivo vlasništvo I. tuženika iz razloga jer je obiteljska tradicija u Bosanskoj Posavini bila da se otac obitelji upiše kao vlasnik nekretnine. Dogovori unutar obitelji nisu uobličeni u pisane isprave jer to nije bio običaj u kraju iz kojeg dolaze gdje se poštivala usmena riječ i sve se zasnivalo na povjerenju između članova obitelji. Tužiteljica je kvalificirani posjednik nekretnine jer njen posjed ima sve kvalitete za dosjelost pa je i po toj osnovi stekla vlasništvo. I. tuženik je 2003. sklopio brak s II. tuženicom. II. tuženici su poznate sve gore navedene okolnosti jer se o tome u obitelji otvoreno razgovaralo, a odnosi između djece i oca i njegove nove supruge su bili skladni. 2022. je došlo do narušavanja obiteljskih odnosa između tuženika i tužiteljice. Nakon verbalnog i fizičkog sukoba između stranaka povodom kojeg je intervenirala policija, I. tuženik je 16. svibnja 2022. podnio tužbu protiv tužiteljice i njezine djece radi iseljenja iz predmetne nekretnine. Nakon primitka tužbe, tužiteljica je saznala da je u zemljišnim knjigama ovog suda upisana zabilježba Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojim je I. tuženik raspolagao nekretninom u korist II. tuženice. Saznanjem za navedene okolnosti sva djeca I. tuženika su stala na stranu tužiteljice smatrajući da je opisano raspolaganje nesavjesno i protivno dogovoru unutar obitelji. Zbog toga su svi nasljednici iza ZF pokrenuli ostavinski postupak u kojem su zatražili da u sastav ostavine uđe i ½ zemljišta na kojem je sagrađena predmetna obiteljska kuće. Ostavinski sud je nasljednike uputio u parnicu koja se vodi kod ovog suda pod brojem P Ob-103/2024. Također, tužiteljica i njena djeca su istodobno pokrenuli ostavinski postupak iza TF pod brojem O-3008/2022 s ciljem utvrđenja zakonskih nasljednika. U navedenom postupku je doneseno rješenje da se ostavinski postupak neće provoditi zbog nedostatka ostavinske imovine, već da će se provesti ukoliko se utvrdi da je umrli ostavio nekretnine za koje se nije znalo. Smatra da je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan pravni posao jer su tuženici raspolagali nekretninom koja nije isključivo vlasništvo I-tuženika Također, suprotan je načelu savjesnosti i poštenja, a činidba iz tog Ugovora je nedopuštena i nemoralna. Stoga je ugovor protivan prisilnim propisima i moralu društva. Osim toga, postoji nedopuštena pobuda na strani ugovaratelja jer je pravni posao sklopljen s ciljem onemogućavanja zakonskih nasljednika da naslijede navedenu nekretninu iza svoje majke, odnosno s ciljem onemogućavanje tužiteljici i njenoj djeci da ostvare svoja zakonska prava na imovinu. Treba imati u vidu da postoji zakonska obveza uzdržavanja bračnih drugova te da se ovdje ne radi o namjeri I. tuženika da za sebe ugovori uzdržavanje, već o isključivanju zakonskih nasljednika iz mogućnosti nasljeđivanja, kao i izigravanju prava tužiteljice na ostvarenju njenih već stečenih prava na imovinu.

2. Tuženici u odgovoru na tužbu ističu da Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 31. svibnja 2022. nije ništetan, niti simuliran pravni posao jer isti predstavlja pravu volju parničnih stranaka koje su prilikom ugovaranja postupale pošteno i savjesno. I. tuženik je isključivi vlasnik nekretnine koja je predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju. Stoga nije točno da su I. tuženik i II. tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora imali saznanja da bi netko treći imao prava na predmetnu nekretninu. I .tuženi je nekretninu stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji od **.**.1997. s PF. ZF je preminula **.**.1997. pa predmetna nekretnina nije bračna stečevina. Osim toga, nema govora o bilo kakvim potraživanjima njegove djece prema njemu s osnova bračne stečevine. Ističe da je sinovima još za života ZF sagradio kuće, a kćerima je darovao vrijednu imovinu u Bosni koju su prodale i između sebe podijelile novac. Netočno je da je TF svojim novčanim sredstvima sudjelovao u gradnji kuće kao i da mu po toj osnovi ima pripasti suvlasnički dio nekretnine. TF nije bio u radnom odnosu zbog bolesti pa nije imao ušteđevinu kojom bi financirao gradnju kuće. Sav novac koji je uložen u gradnju kuće pripada I. tuženiku. Suprotno navodima tužbe, tuženik je financirao TF, a ne Marinko I. tuženika te je jedino TF dizao novac sa računa I. tuženika, a ne i obratno. Dokumentacija koju tužiteljica prilaže uz tužbu je nečitljiva i nevjerodostojna pa osporava zaključke koje tužiteljica iz nje izvodi. Navodi da djeca, unuci i snahe o njemu uopće ne skrbe i ne brinu, a da ga djeca tužiteljice ne pozdravljaju, a kamoli da ga pitaju da li mu je potrebna kakva pomoć. II. tuženica brine o njemu već 20 godina i zahvaljujući njoj je I. tuženik još živ. Tužiteljica i njena djeca su u posjedu stana temeljem pristanka I. tuženika koji im je dozvolio da ovdje žive dok unuci ne budu dovoljno odrasli osigurati si drugo mjesto za život. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. U postupku izvođenja dokaza sud je pročitao ugovor o doživotnom uzdržavanju (list 19-22 spisa), karticu tekućeg računa (list 13 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 24-27 spisa), vjenčani list (list 28 spisa), rodni listovi (list 29-30 spisa), smrtni list (list 31 spisa), dijelovi spisa O-3008/2022 (list 37), domovnica (list 33-35 spisa), izvadak iz matice rođenih (list 36-44 spisa), kupoprodajni ugovor od 9. travnja 1996. (list 45-48 spisa), kupoprodajni ugovor od 11. rujna 1997. (list 49-51 spisa), dijelovi ostavinskog spisa O-3007/2022 (list 52-55 spisa), potvrde o isplatama s računa i prijevod dokumentacije (list 56-57 i 101-109 spisa), izjava EF od 10. kolovoza 1998. (list 58-60 spisa), povijesni prikaz zemljišnoknjižnog izvatka (list 61-63 spisa), prijepis posjedovnog lista (list 64-66 spisa), skica mjerenja (list 67- 68 spisa), podaci Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove (list 69-78 i 113- 116 spisa), presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj PP-1293/2022 od 27. ožujka 2023. (list 227-233 spisa), te izvedeni dokaz saslušanjem svjedoka FF, ČF, JF, AF, RF, CF, ZF, MF i stranaka, te su pročitani spisi Pb-103/2024, Ps- 29/2022, Pp-1293/2022 i Z-6454/1997.

4. Nije uzeta u obzir dokumentacija dostavljena uz podnesak tuženika (list 143-196 spisa), jer je ista dostavljena nakon zaključenja prethodnog postupka.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 133/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je glavni tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenom između tuženika kojim je raspolagano nekretninom koja je u suvlasništvu tužiteljice

7. Podredno, predmet spora je utvrđenje da je bez učinka Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tuženika iz razloga jer je isti sklopljen s pobudom izigravanja prava nasljednika na nasljeđivanje.

8. Nije sporno da je I. tuženik upisan kao vlasnik nekretnine, da je ugovorom o doživotnom uzdržavanju raspolagao istom u korist II. tuženice i da je upisana zabilježba ugovora u zemljišnim knjigama.

9. Sporno je da li predmetna nekretnina u suvlasništvu tužiteljice temeljem dosjelosti, nasljeđivanja i pravnog posla i da li je ta činjenica tuženicima bilo poznata. Sporno je da li su tuženici sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim su raspolagali tuđom nekretninom pri čemu su bili nesavjesni jer su znali da ista nije isključivo vlasništvo I. tuženika.

10. Iz, tijekom postupka izvedenih dokaza, sud je utvrdio:

- da je I. tuženik bio u braku s ZF od 18. ožujka 1961. do 18. svibnja 1997.,

- da je u tom braku rođeno petoro djece: JF, FF (rođ. JF), RF (rođ. JF), CF i TF,

- da je obitelj porijeklom iz Bosanske Posavine, te je nakon početka rata odselila u Njemačku,

- da je I. tuženik cijeli radni staž do mirovine radio u Njemačkoj,

- da su sinovi I. tuženika, uključujući TF radili u Njemačkoj od 1993. do doseljenja u Hrvatsku,

- da je ZF bila domaćica koja je brinula o djeci, kućanstvu i imanju u Bosni,

- da je I. tuženik sa suprugom ZF, sinovima JF i CF i šogorom DF kupio zemljište od PF koje je bilo označeno kao k. č. br. [katastarska čestica] površine 2085 m2,

- da je kupoprodajna cijena isplaćena iz sredstava stečenih za vrijeme braka ŠF i ZF,

- da je ZF preminula **.**.1997.,

- da je predmetni ugovor sklopljen 9. travnja 1996. i po njemu je u cijelosti plaćena kupoprodajna cijena te je nekretnina predana u posjed kupcima,

- da navedena isprava nije bila podobna za upis vlasništva u zemljišne knjige pa je naknadno sastavljen novi kupoprodajni ugovor od 11. rujna 1997. na kojem je potpis prodavateljice ovjeren,

- da je napravljena parcelacija navedenog zemljišta te je EF pripala parcela od 582 m2,

- da je EF upisan kao isključivi vlasnik predmetne parcele,

- da je 1997. započela gradnju obiteljske kuće na predmetnoj parceli u koju su svoja novčana sredstva uložili I. tuženik i TF,

- da je dogovor u obitelji bio da predmetna nekretnina pripadne TF i njegovoj obitelji,

- da je gradnja obiteljske kuće dovršena 1998. godine nakon čega su I. tuženi i TF uselili u obiteljsku kuću, svaki u jedan stan,

- da je 2000. godine u obiteljsku kuću uselila tužiteljica nakon udaje za TF,

- da je 2000. godine rođen VF, a 2001. BF koji žive u obiteljskoj kući s tužiteljicom do danas,

- da obitelj od useljenja do danas koristi navedeni stan i zajedničke dijelove kuće i okućnice kao vlasnici,

- da je TF preminuo 2005.,

- da je I. tuženik sklopio brak s II. tuženicom 2003.,

- da su odnosi u obitelji bili skladni do 2022.,

- da je I. tuženik od 2009. do 2022. više puta teže obolijevao te je podvrgnut nekoliko operativnih zahvata,

- da je II. tuženica brinula i skrbila o I. tuženiku u njegovim bolestima,

- da ostali članovi obitelji bili angažirani oko I. tuženika u njegovoj bolesti,

- da je I. tuženik osoba u dobi od 90 godina,

- da su od ožujka 2022. ozbiljno narušeni odnosi između stranaka,

- da je I. tuženik protiv tužiteljice i njene djece podnio tužbu ovom sudu od 16. svibnja 2022. radi iseljenja iz predmetne nekretnine,

- da je I. tuženik s II. tuženicom sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju od 31. svibnja 2022. kojim je za sebe dogovorio uzdržavanje do smrti (prehrana, spremanje, čišćenje, liječenje, njega, plaćanje režija i snošenje svih troškova koje primatelj ne može podmiriti od svojih redovnih primanja, organizacija pogreba), a kao protučinidbu prenio na II. tuženicu, nakon svoje smrti nekretninu koja je predmet ovog spora,

- da I. tuženik tijekom ovog postupka ustraje na stavu da je ovo njegova nekretnina jer je on nju kupio i sagradio na njoj kuću,

- da su djeca I. tuženika i tužiteljica pokrenuli ostavinski postupak iza ZF koji je u prekidu do okončanja parnice radi utvrđenja da u sastav ostavine ulazi ½ zemljišta u [adresa], površine 520 m2,

- da se I. tuženi u tom postupku protivi tužbi uz istu argumentaciju kao i u ovom postupku (tvrdnja da je to njegova nekretnina jer ju je kupio od vlastitog novca).

11. Sud je ocijenio vjerodostojnom dokumentaciju u spisu, uključujući i potvrde o isplati sredstava sa računa TF jer istinitost njihovog sadržaja. proizlazi iz ostalih dokaza (iskazi saslušanih svjedoka). Također sud je ocijenio istinitom Izjavu PF budući da istinitost sadržaja proizlazi iz ostalih izvedenih dokaza, a autentičnost iste proizlazi iz činjenice da je ovjeren njen potpis kod javnog bilježnika.

12. Sud je ocijenio istinitim iskaz tužiteljice i u bitnom suglasne iskaze svjedoka FF, ČF, JF, AF, RF, CF, ZF kojim isti opisuju kronologiju obiteljskih odnosa i događaja oko stjecanja predmetne nekretnine. Sud im vjeruje da je zemljište kupljena sredstvima koje je zaradio I. tuženik radom u Njemačkoj, da je ZF u bračnoj zajednici doprinosila brigom o djeci, kućanstvu i domaćinstvu, da je I. tuženik upisan kao jedini vlasnik nekretnine iz tradicijskih razloga jer je takav bio običaj u kraju iz kojeg dolaze, da su si svi članovi obitelji međusobno pomagali oko gradnje obiteljskih kuća, da su TF i I. tuženik zajednički financirali gradnju kuće na predmetnoj parceli, da je dogovor između oca i sina bio da TF pripadne navedena nekretnina, da je kuća dovršena 1998., da su TF i I. tuženik uselili svaki u jedan stan, da je tužiteljica u stan uselila 2000. nakon udaje za TF, da je u njihovom braku rođeno dvoje djece, da su tužiteljica i TF posjedovali predmetnu nekretninu kao da su vlasnici iste zajedno sa I. tuženikom, da nikad nije bilo govora o tome da tužiteljica i njena djeca trebaju dozvolu tužitelja za ulaganje ili održavanje u nekretninu, da su odnosi u obitelji bili skladni, da je II. tuženica je znala za dogovore u obitelji. Njihovi iskazi su djelomično suglasni iskazu I. tuženika u kojem navodi kronologiju stjecanja nekretnine kao i izvore iz kojih je plaćena kupoprodajna cijena za zemljište. Iskazi se razlikuju u pogledu viđenja I. tuženika da li predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu njega i ZF obzirom da ista tijekom života nenovčano doprinosila obiteljskoj zajednici. Shvaćanje I. tuženika je tradicionalno jer isti ustraje na tvrdnji da je sav novac zarađen u braku njegova vlastita imovina što je suprotno zakonskoj regulativi. Što se tiče činjenice da je TF financijski doprinio izgradnji kuće, sud vjeruje tužiteljici i gore navedenim svjedocima jer tu okolnost potvrđuju i isplate s računa TF u [adresa] s kojih je I. tuženik, opunomoćen od vlasnika računa podigao 1997. iznos od 77.000,00 DEM, dakle baš u vrijeme koje korespondira s razdobljem u kojem je građena kuća. Također, u prilog tvrdnji tužiteljice da je TF bio u radnom odnosu govori i činjenica da ona danas prima obiteljsku mirovinu s osnove njegovog radnog staža u Njemačkoj. Stoga nije prihvaćen iskaz I. tuženika da TF nikad nije ništa radio i da nije imao ušteđevinu za financiranje gradnje kuće. Sud ne vjeruje I. tuženiku ni u dijelu da nije postojao dogovor da TF pripadne nekretnina. Naime, takav iskaz je protivan iskazima sinova i kćeri I. tuženika koji su o navedenoj okolnosti iskazivali s velikim emotivnim nabojem naglašavajući nepravdu koja je učinjena nepoštivanjem ovog dogovora. Osim toga, I. tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je sinovima CF i JF financijski pomogao s gradnjom kuće, a kćerima AF i FF je dao punomoć da prodaju imovine u Bosni. Stoga je potpuno logična i životna tvrdnja da je I. tuženik želio osigurati TF na način da njemu pripadne ova nekretnina, a posebno kad se ima u vidu da je TF i financijski doprinosio gradnji iste. Tu okolnost potvrđuje i Izjava EF od 10. kolovoza 1998. kojom dozvoljava TF da se upiše kao suposjednik predmetne parcele. Navedenu izjavu sud ocjenjuje vjerodostojnom budući je sam I. tuženik priznao da ,je to njegov potpis na izjavi. Konačno, tome u prilog ide i nesporna činjenica da su izgrađene dvije stambene jedinice, jedna za TF i druga za I. tuženika te da je na taj način podijeljen posjed nekretnine odmah po useljenju. Stoga sud vjeruje tužiteljici i svjedocima da je navedena nekretnina bila izvanknjižno suvlasništvo TF temeljem ulaganja u gradnju s koje osnove mu je otac, I. tuženik priznao pravo suvlasništva. Također, sud vjeruje tužiteljici da upis suvlasništva nikad nije proveden u zemljišnim knjigama jer su između njih postojali odnosi utemeljeni na povjerenju, časti i tradicionalnim vrijednostima prema kojima nije bilo upitno da će se raspolaganje napraviti prije ili kasnije, a najkasnije iza smrti I. tuženika Da je doista tako proizlazi i iz činjenice da su svi postupci oko navedene nekretnine započeti nakon što je I. tuženik prekršio dogovor i obećanje utemeljeno na tradicijskim vrijednostima. Svjedoci, upitani zašto ne postoji pisana isprava o dogovorima vezanim uz imovinu, navode da se u obitelji sve temeljilo na usmenom dogovoru i povjerenju te da nije bio običaj da se o takvim dogovorima sastavljaju isprave. Sud vjeruje I. tuženiku da je o njemu isključivo brinula II. tuženica u zdravlju i bolesti te da s te osnove prema njoj osjeća zahvalnost, kao i da je to primarni razlog zašto je u njenu korist raspolagao navedenom nekretninom. Imajući u vidu dob tužitelja i njegove višestruke bolesti u ranijem razdoblju, sud vjeruje tuženicima da je pobuda za sklapanje ovog ugovora bila da si I. tuženik osigura pomoć i skrb, a da kao protučinidbu prenese na II. tuženicu svoju imovinu. Osim toga, evidentno je da je I. tuženik tijekom života bio razočaran tužiteljicom i svojim unucima koji mu nisu pomagali i o njemu brinuli. Sud u tome vidi razlog zašto se I. tuženik predomislio oko raspolaganja s nekretninom te odučio prekršiti obećanje da sinu TF prepiše predmetnu nekretninu. Sud ne vjeruje tuženicima da su isti kod raspolaganja bili savjesni jer su oba tuženika znala za taj obiteljski dogovor, a što potvrđuje činjenica da tužiteljicu nikad nisu sprječavali u posjedu ili bilo što pitali o ulaganjima u predmetnu nekretninu. Sudu nije logično, uvjerljivo i životno da II. tuženica koja živi s tužiteljicom u istoj nekretnini 20 godina ne bi postavila pitanje po kojem temelju ista ima posjed i da se pitanje ranijih dogovora oko kuće nikad ne bi pojavilo. To tim više što su odnosi između oba tuženika i djece I. tuženika godinama bili skladni i izvršavali su se kroz međusobna posjećivanja i druženja. Sud vjeruje svjedocima da se prilikom tih susreta otvoreno razgovaralo o imovini i dogovorima unutar obitelji te da je II. tuženica znala da navedena nekretnina ima pripasti Marinkovim nasljednicima.

13. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13.1. Člankom 382. ZOO-a je propisano da kupoprodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa može, ako se zbog toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

13.2. Člankom 273.st.1. ZOO-a je propisano da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost. Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Odredba o nedopuštenosti činidbe primjenjuje se i na pobude za sklapanje ugovora.

13.3. Člankom 271. ZOO-a je propisano da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

13.4. Člankom 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17- dalje: ZVDSP) je propisano da se smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

13.5. Čl. 159. st. 1. ZVDSP-a je propisano da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Stavkom 2. je propisano da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Stavkom 3. je propisano da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

14. Obzirom na navode tužiteljice da navedenu nekretninu drži u posjedu od 1998. (osobno i putem svog prednika), to su do podnošenja ove tužbe protekli rokovi za redovnu dosjelost (10 godina) za koju se zahtijeva kvalificirani posjed (zakonit, istinit i pošten) i izvanrednu dosjelost (20 godina) za koju se zahtijeva da je posjed barem istinit i pošten. Sud smatra da rezultati dokaznog postupka potvrđuju da tužiteljica ima sve kvalitete potrebne za redovnu i izvanrednu dosjelost Stoga je ista stekla suvlasništvo predmetne nekretnine pri čemu se ističe da je u konkretnom slučaju riječ o dosjelosti na idealnom dijelu nekretnine jer je posjed stana uspostavljen temeljem dogovora oca i sina da mu otac priznaje suvlasništvo na nekretnini, a ne vlasništvo na određenom realnom dijelu nekretnine (vidi stav VSRH u odlukama GZZ-1/07 od 7. veljače 2007 i Rev-2472/2011 od 13. listopada 2015).

15. Imajući u vidu da je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine kojom su tuženici raspolagali Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, radi se o pravnom poslu kojim je raspolagano tuđom stvari. U slučaju prodaje tuđe stvari, odnosno u slučaju otuđenja tuđe stvari putem ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor samo zbog tog nije ništetan. Kad je riječ o takvom pravnom poslu njegovu valjanost treba procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika. Cijeneći sve okolnosti, ovaj sud smatra da su oba tuženika bila nesavjesna jer im je bio poznat raniji dogovor iza prednika tužiteljice i I. tuženika po kojem je predmetna nekretnina trebala pripasti tužiteljici i njenim potomcima. Osim toga, tuženici su znali da tužiteljica posjeduje predmetnu nekretninu dugi niz godina kao da je njen vlasnik, slijedom čega su im bile poznate sve okolnosti odlučne za stjecanje vlasništva dosjelosti. Tuženike ne ispričava eventualno nepoznavanje propisa vezanih uz stjecanje dosjelošću, stjecanje građenjem uz suglasnost vlasnika i raspolaganje tuđom stvari Odlučno je da su tuženicima bile poznate sve okolnosti vezane uz stjecanje vlasništva, a što nedvojbeno proizlazi iz rezultata izvedenih dokaza. Budući da su tuženici unatoč tome raspolagali predmetnom nekretninom radi se o nedopuštenoj činidbi budući da je ista suprotna pravilima morala i savjesnosti. Stoga je ugovor utvrđen ništetnim te je određeno brisanje zabilježbe ugovora o doživotnom uzdržavanju kao pravna posljedica ništetnosti (članak 323. ZOO- a).

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora (132.000 EUR) i prema troškovniku tužitelja, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

17. Tužitelju je dosuđen trošak u ukupnom iznosu 17.480,65 EUR, a odnosi se na trošak sastava tužbe iznosu od 994 bodova (Tbr. 7/1), sastav podneska od 20. travnja 2024.u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8/4), podneska od 8. travnja 2024. u iznosu od 994 bodova (Tbr. 8/1), zastupanja na ročištima 26. studenog 2024., 8. travnja 2025., 30. listopada 2025., 6. studenog 2025., 11. studenog 2025. i 13. studenog 2025. u iznosu od 994 boda (Tbr 9/1) uvećano za PDV i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 663,61 EUR za svaku.

17.1. Nije joj priznat sastav podneska od 29. travnja 2024. jer je prijevod isprava trebala dostaviti uz tužbu.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. veljače 2026.

Sudac:

Nives Grubišić Đogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pisano u 5 istovjetnih primjeraka županijskom sudu putem ovoga suda.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika