Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-364/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević, kao predsjednice vijeća, te Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zrinke Tironi, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Božikoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayju, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1641/2021-37 od 7. siječnja 2025., kao i rješenje istog suda od 22. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1641/2021-37 od 7. siječnja 2025., kao i rješenje istog suda od 22. prosinca 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da su ništetni, nepošteni i bez ikakvog pravnog učinka pojedini dijelovi odredbi članaka 1., 2., i 7., Ugovora o kreditu broj 418-50-4127989 zaključenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 23. svibnja 2007.godine, a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Joška Donika-Stanojevića iz Kaštel Starog pod poslovnim brojem OV-5187/07 od 29. svibnja 2007.godine., i to u dijelu u kojem je ugovoreno:

1. da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 27.438,61 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1.),

2. da je kamatna stopa promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke (čl. 2.),

3. da se otplata mjesečnih anuiteta određuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (čl. 7.).

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju u roku od 15 dana, iznos od 4.987,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

-na iznos od 0,05 EUR od 31.7.2007.

-na iznos od 1,28 EUR od 31.8.2007.

-na iznos od 0,05 EUR od 30.11.2007.

-na iznos od 3,15 EUR od 31.1.2008.

-na iznos od 5,53 EUR od 29.2.2008.

-na iznos od 9,62 EUR od 31.3.2008.

-na iznos od 3,48 EUR od 30.4.2008.

-na iznos od 1,06 EUR od 31.5.2008.

-na iznos od 4,09 EUR od 30.6.2008.

-na iznos od 2,50 EUR od 30.9.2008.

-na iznos od 22,49 EUR od 31.10.2008.

-na iznos od 9,10 EUR od 30.11.2008.

-na iznos od 26,12 EUR od 31.12.2008.

-na iznos od 28,73 EUR od 31.1.2009.

-na iznos od 29,92 EUR od 28.2.2009.

-na iznos od 27,17 EUR od 31.3.2009.

-na iznos od 27,80 EUR od 30.4.2009.

-na iznos od 22,72 EUR od 31.5.2009.

-na iznos od 18,98 EUR od 30.6.2009.

-na iznos od 19,98 EUR od 31.7.2009.

-na iznos od 21,95 EUR od 31.8.2009.

-na iznos od 21,78 EUR od 30.9.2009.

-na iznos od 19,79 EUR od 31.10.2009.

-na iznos od 23,53 EUR od 30.11.2009.

-na iznos od 26,52 EUR od 31.12.2009.

-na iznos od 30,79 EUR od 31.1.2010.

-na iznos od 29,81 EUR od 28.2.2010.

-na iznos od 35,59 EUR od 31.3.2010.

-na iznos od 34,49 EUR od 30.4.2010.

-na iznos od 36,63 EUR od 31.5.2010.

-na iznos od 55,15 EUR od 30.6.2010.

-na iznos od 51,34 EUR od 31.7.2010.

-na iznos od 62,98 EUR od 31.8.2010.

-na iznos od 58,96 EUR od 30.9.2010.

-na iznos od 52,49 EUR od 31.10.2010.

-na iznos od 66,14 EUR od 30.11.2010.

-na iznos od 83,51 EUR od 31.12.2010.

-na iznos od 71,21 EUR od 31.1.2011.

-na iznos od 75,53 EUR od 28.2.2011.

-na iznos od 70,04 EUR od 31.3.2011.

-na iznos od 71,03 EUR od 30.4.2011.

-na iznos od 94,31 EUR od 31.5.2011.

-na iznos od 96,58 EUR od 30.6.2011.

-na iznos od 115,61 EUR od 31.7.2011.

-na iznos od 105,65 EUR od 31.8.2011.

-na iznos od 94,75 EUR od 30.9.2011.

-na iznos od 92,63 EUR od 31.10.2011.

-na iznos od 91,80 EUR od 30.11.2011.

-na iznos od 96,94 EUR od 31.12.2011.

-na iznos od 101,43 EUR od 31.1.2012.

-na iznos od 102,03 EUR od 29.2.2012.

-na iznos od 98,93 EUR od 31.3.2012.

-na iznos od 101,02 EUR od 30.4.2012.

-na iznos od 102,46 EUR od 31.5.2012.

-na iznos od 100,04 EUR od 30.6.2012.

-na iznos od 100,68 EUR od 31.7.2012.

-na iznos od 98,87 EUR od 31.8.2012.

-na iznos od 94,96 EUR od 30.9.2012.

-na iznos od 99,13 EUR od 31.10.2012.

-na iznos od 101,13 EUR od 30.11.2012.

-na iznos od 99,73 EUR od 31.12.2012.

-na iznos od 91,87 EUR od 31.1.2013.

-na iznos od 98,54 EUR od 28.2.2013.

-na iznos od 99,13 EUR od 31.3.2013.

-na iznos od 96,51 EUR od 30.4.2013.

-na iznos od 88,37 EUR od 31.5.2013.

-na iznos od 88,17 EUR od 30.6.2013.

-na iznos od 90,16 EUR od 31.7.2013.

-na iznos od 93,37 EUR od 31.8.2013.

-na iznos od 97,81 EUR od 30.9.2013.

-na iznos od 95,52 EUR od 31.10.2013.

-na iznos od 97,14 EUR od 30.11.2013.

-na iznos od 98,98 EUR od 31.12.2013.

-na iznos od 100,12 EUR od 31.1.2014.

-na iznos od 102,54 EUR od 28.2.2014.

-na iznos od 101,74 EUR od 31.3.2014.

-na iznos od 99,07 EUR od 30.4.2014.

-na iznos od 98,21 EUR od 31.5.2014.

-na iznos od 98,60 EUR od 30.6.2014.

pa do isplate, i to od 31.srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.082,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.“

2. Prvostupanjskim rješenjem od 22. prosinca 2022. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti uložen od strane tuženika.

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu i rješenje zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se isti preinače odnosno ukinu. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba članka 365. stavka 2. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi upozorava tuženik.

7. Presuda o odlučnim činjenicama sadrži pravno osnovane i dostatno obrazložene razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Izreka presude je razumljiva i nije proturječna sama sebi, a ni razlozima iznesenim u obrazloženju.

8. Sudska ocjena dokaza, koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, suglasna je odredbi članka 8. ZPP-a, te takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

9. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s odredbama članka 502.a i 502.c ZPP-a, kako to prigovara u žalbi tuženik.

10. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik istom kao potrošaču u Ugovoru o kreditu kojeg su dana 23. svibnja 2007. sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, nametnuo ugovorne odredbe i to one koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom kreditora i valutnu klauzulu u CHF, pa je taj način, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, stavljen u neravnopravan položaj i njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o ta dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

11. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te je ispravno naložio tuženiku u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

12. U ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP/03).

13. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope, a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Također je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, te da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Nadalje, nisu utvrdile niti na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, pa je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 4.987,61 eur.

14. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za pravnu valjanost spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22, dalje: ZZP/22), te članka 502.c ZPP-a.

15. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

16. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da ugovorne odredbe nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

17. Odredbom članka 118. ZZP/14, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

18. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19, dalje: ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

19. Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja, dok je od saslušanja djelatnika banke tuženik odustao, čime je neosnovano pozivanje tuženika u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka. Ujedno je za navesti da se saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonskom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (odluka Ustavnog suda U-III-34223/21 od 1. prosinca 2021.).

20. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

21. Stoga, prvostupanjski sud ispravno zaključuje kako banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora davala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama kao i da bi isti u postupku pregovaranja mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate). Isto tako, odlučno je jesu li pisane isprave s odgovarajućim obavijestima banke predate potrošačima prije sklapanja ugovora, dok unatoč tvrdnjama o tome da je te obavijesti dostavio potrošaču, tuženik nije predočio dokaz da je bilo kakve pisane obavijesti uručio u poslovnici banke prije sklapanja ugovora.

22. Kako dakle, nema dokaza da je tužitelj bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač o njima mogao pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučnim za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, ni utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o (ne)sklapanju ugovora (odluka broj: U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

23. Za navesti je i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

24. Kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

25. Suprotno žalbenim navodima, i u okolnostima kada je kredit vraćen u cijelosti, korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju (sukladno i stajalištu izraženom u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.).

26. Slijedom iznesenog, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem. Inače, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

27. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju odredbe iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

28. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

29. Navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

30. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi ništetnost odredbi o ugovorenoj kamati donesena je 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., pa u konkretnom slučaju zastara nije nastupila kako to ispravno cijeni i sud prvog stupnja (članak 225. ZOO- a), čime se žalbeni navodi glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

31. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

32. Suprotno žalbenim prigovorima, obzirom na položaj tužitelja u konkretnom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, gdje je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za privatne svrhe, a ne u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Ovdje je naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

33. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 261. st. 3. ZPP-a jer nije bilo nedostataka u nalazu i mišljenju vještaka za financije niti se pojavila sumnja u pravilnost nalaza i mišljenja, koja bi opravdavala postupanje suda u smislu odredbe članka 261. stavak 3. ZPP-a odnosno traženje mišljenja drugih vještaka.

34. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti za navesti je da je prvostupanjski sud razmatrao poštenje ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te je zaključio da je ta ugovorna odredba ništetna. Naime, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, da stranke o ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Po ocjeni prvostupanjskog suda ugovorna odredba prema kojoj je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu zbog toga što je mjesto prebivališta tužitelja u [adresa], pa bi ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti tužitelju izazvala troškove dolaska na sud čime, po ocjeni prvostupanjskog suda, u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka postoji znatna neravnoteža. Iz tih razloga sud prvog stupnja ispravno zaključuje da nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula, te je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.

35. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju quaestio facti.

36. Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnoga poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. Također, odredbom članka 19.l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13. 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

39. Tužitelj je adresu prebivališta naznačio u tužbi pri čemu nije bio dužan uz tužbu dostaviti službenu ispravu iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe njegova adresa prebivalište bila upravo na području mjesne nadležnosti suda prvog stupnja, a da tužitelj ima prebivalište na nekoj drugoj adresi tuženik niti ne tvrdi.

40. Polazeći od svega navedenog, sud prvog stupnja je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti valjano odbio kao neosnovan.

41. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako u osnovi tako i u visini (članak 154. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP-a).

42. Inače, iz odredbi ZPP-a proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište (članak 335. ZPP), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP-a).

43. Dakle, pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno je povezano sa pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“ broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14), te člankom 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude – za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.

44. Stoga, suprotno mišljenju žalitelja stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu (istovjetno pravnom shvaćanju iz rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.).

45. Isto tako, suprotno žalbenim navodima trošak vještačenja je dosuđen u iznosu koji je vještaku i obistinjen.

46. Kako dakle, prvostupanjskom presudom, kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao i rješenje suda prvog stupnja (članak 380. točka 2. ZPP-a).

47. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 18. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

dr. sc. Daniela Pivčević