REPUBLIKA HRVATSKA

Posl. br. P-3195/2024-13

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Željku Gusiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GO pok. JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Neni Vujević, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnici u Sinju, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, na ročištu za objavu presude dana, 18. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o j e :

Utvrđuje se da je tužitelj GO pok.JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], vlasnik novoformirane čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 14495 m2, koja je nastala od dijela čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], novoformirane čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 1125 m2, koja je nastala od dijela čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], a sve kako je prikazano na skici izmjere oznake Z- 11-2/2021 izrađene od strane GEA TIM d.o.o. Sinj, Miljenka Buljana 6 C, po geodetu CO, dana 02.06.2021.godine, koja skica čini sastavni dio presude, pa je slijedom toga tužitelj ovlašten na temelju ove presude u zemljišnoj knjizi Naslovljenog suda zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva u pogledu predmetnih nekretnina na svoje ime, uz istovremeni upis brisanja tog prava s imena tuženika.

Obrazloženje:

1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine.

2. U tužbi se navodi da je u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, Republika Hrvatska upisana kao vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], da je u naravi, tužitelj vlasnik novoformirane čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 14495 m2, koja je nastala od dijela čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], novoformirane čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 1125 m2, koja je nastala od dijela čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], a sve kako je prikazano na skici izmjere oznake Z-11-2/2021 izrađene od strane GEA TIM d.o.o. [adresa], po geodetu CO, dana 02.06.2021.godine, da je Predmetne nekretnine tužitelj je stekao u vlasništvo na temelju dosjelosti, budući da se zajedno sa svojim prednicima nalazi u mirnom i neprekidnom posjedu tih nekretnina više od 150 godina, da je tužitelj novoformirane nekretnine stekao na temelju usmenog darovanja od svog oca, sada pok.JO pok.ĆO, koji je preminuo 2023.godine u 82.godini života, a koji je predmetne nekretnine prethodno stekao na temelju nasljeđivanja svog strica GO, da navedene nekretnine u naravi čine jedinstvenu cjelinu, koja je uglavnom ograđena visokim, starim suhozidom, dok samo s jedne strane nije ograđena zidom i to iz razloga što u tom dijelu graniči sa nekretninama koje su u posjedu i vlasništvu tužiteljevog brata DO pok.JO.

2. 2. U tužbi se nadalje navodi da su tužitelj i njegovi prednici kroz proteklo razdoblje poljoprivredno obrađivali novoformirane čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], a dijelom se na istima napasala stoka, pa kako tužitelj nema podobnu ispravu za upis prava vlasništva na odnosnim nekretninama na svoje ime, to podnosi tužbu s prijedlogom da sud nakon provedene glavne rasprave donese presudu kojom se tužitelja utvrđuje vlasnikom spornih nekretnina.

3. U odgovoru na tužbu tuženik pod 1. Republika Hrvatska navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, sve iz sljedećih razloga: Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio da ga sud, s naslova dosjelosti, utvrdi vlasnikom i ovlasti ga na uknjižbu točno određenih realnih dijelova nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u površinama od 14495 m2 (koji dio bi predstavljao novoformiranu čest. zem. [katastarska čestica]) i 1125 m2 (koji dio bi predstavljao novoformiranu čest. zem. [katastarska čestica]) i to baš dijelova te nekretnine prikazanih na Skici izmjere oznake Z-11-2/2021 izrađene od strane tvrtke GAE TIM d.o.o. dana 02.06.2021., a koja nekretnina je u ZU 992 K. O. [katastarska općina] upisana kao vlasništvo tuženika za cijelo.

3. 1. Tuženik dalje navodi da tužitelj svoje tužbeno traženje tužitelj temelji na tvrdnji da je pravo vlasništva traženih dijelova predmetne čestice zemlje stekao u pravnom slijedu (usmenim darovanjem) od svog oca pok. JO pok. ĆO, a koji je te nekretnine prethodno stekao nasljeđivanjem svog strica GO.

3. 2. Tužbeno traženje tužitelja nije osnovano i za sada nije podržano dokazima. Naime, u prilog svojih tvrdnji i svoga traženja tužitelj je priložio isključivo naprijed navedenu Skicu izmjere, aktivni zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu česticu zemlje, Izvod iz posjedovnog lista broj 782 za K. O. [katastarska općina] u kojem je ta čestica zemlje upisana kao posjed većeg broja fizičkih osoba koje za sada nije moguće dovesti u svezu s tužiteljem te rješenje o nasljeđivanju iza svog pok. oca JO iz kojeg je vidljivo d aje isti bio rođen 1940.godine, te da je njegovim nasljednikom proglašena majka tužitelja HO, kao i da njegovu ostavinsku imovinu nije činila i predmetna čestica zemlje.

3. 3. Ističe se kako je iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo da je predmetna čestica zemlje upisana kao vlasništvo tuženika temeljem odredbi Zakona o šumama, dakle iz razloga jer je ta nekretnina na dan stupanja na snagu Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90, 45/90, pročišćeni tekst NN broj 52/1990) bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištima, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 16. st. 1. Zakona o šumama (NN 52/90), a u svezi sa čl. 129. i 130. te čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96), na toj nekretnini izvršena pretvorba društvenog vlasništva i ujedno stjecanje vlasništva temeljem Zakona u korist tuženika-Republike Hrvatske.

3. 4. S obzirom na činjenicu da predmetna nekretnina očito predstavlja šumu i šumsko zemljište, potrebno je ukazati na odredbu čl. 55 st. 2. Zakona o šumama prema kojoj se na šumama i šumskom zemljištima u državnom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću (navedeno je bilo izričito propisano i odredbom čl. 49. st. 2. Zakona o šumama SRH – NN 20/77) te da se obzirom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-374/1998 od 12. siječnja 2000., kojom je ukinuta navedena odredba u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ne računa vrijeme posjedovanja u razdoblju od 06. travnja 1941. do 12. siječnja 2000. Drugim riječima, u tim slučajevima pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću procjenjuju se po pravnim pravilima austrijskog Općeg građanskog zakonika (OGZ), odnosno posjedovanjem nekretnine 40 godina prije 06. travnja 1941.

3. 5. Nadalje, se u odgovoru na tužbu navodi da je iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. oca tužitelja vidljivo je da je isti rođen 1940., pa će biti nužno dokazati tvrdnje tužitelja o tome da je predmetnu nekretninu prethodno posjedovao i njegov stric GO; biti će potrebno utvrditi kada je stric tužitelja bio rođen, na koji način je stric tužitelja ušao u posjed traženih dijelova predmetne nekretnine, tko je iste prethodno posjedovao, je li postojao kontinuitet posjeda ovih prednika tužitelja i konačno dokazati pravni slijed, odnosno da nitko od drugih članova obitelji tužitelja ne polaže prava na traženim dijelovima predmetne čestice zemlje.

3. 6. Ističe se i kako tužitelj priložio ni jedan dokaz o pravnom poslu darovanja predmetnih nekretnina učinjenog od strane njegova oca kao darovatelja. Svakako, iz priloženog rješenja o nasljeđivanju vidljivo je da predmetna čestica zemlje nije činila dio ostavinske imovine tužiteljeva oca, a sve i kada bi uzeli da jest, evidentno je da je ostavina tužiteljeva oca pripala tužiteljevoj majci, pa je potrebno utvrditi je li ista još uvijek na životu, a ukoliko nije tko su njeni nasljednici i polažu li eventualno prava na traženim dijelovima predmetne čestice zemlje. Dakle, izuzev pukih tvrdnji tužitelj nije dostavio ni jedan dokaz na okolnost izvršenog pravnog posla darovanja na koji se poziva, nema dokaza o diobama između sunasljednika, kao ni dokaza da bi predmetna čestica zemlje u traženim površinama pripala u posjed upravo njemu.

3. 7. Svakako, iako je iz priložene Skice proizlazilo da bi traženi dio predmetne nekretnine bili (barem u većem dijelu) omeđeni suhozidom, istaknuti je kako suhozid nije vidljiv iz pribavljenog Aerofotogrametrijskog materijala, odnosno Aerofotogrametrijskih snimaka predmetnog područja iz 1960. pa nadalje. Štoviše i uvidom u službene stranice Državne geodetske uprave „Geoportal“ (https://geoportal.dgu.hr/), vidljivo je da predmetna čestica predstavlja površinu pod šumom.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na temelju zakona dosjelošću nekretnina novoformirane čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 14495 m2, koja je nastala od dijela čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], novoformirane čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 1125 m2, koja je nastala od dijela čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], a sve kako je prikazano na skici izmjere oznake Z-11-2/2021 izrađene od strane GEA TIM d.o.o. [adresa], po geodetu CO, dana 02.06.2021.godine.

6. Uvidom u dopis Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, Stalna služba u Sinju, broj N-DO-4053/2024 od 19. srpnja 2024. godine je utvrđeno da je se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, te da je tužitelju odgovoreno da je zahtjev za mirno rješenje spora neosnovan te se isti odbija i upućuje u ostvarivanje prava putem građanske parnice.

7. Stoga su u odnosu na tuženika Republiku Hrvatsku ostvarene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe sukladno odredbi čl. 186. a st. 5. ZPP-a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.,96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u nastavku: ZPP).

8. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za kat. česticu [katastarska čestica], pašnjak površine 1687426 m2 Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] je utvrđeno da je tuženik pod 1. Republika Hrvatska upisana kao vlasnik za vlasnički dio 1/1.

9. Iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Sinju, podl. br. O-2468/23, UPP/OS-15/23 od 22. rujna 2023. godine iza smrti JO pok. ĆO iz [adresa] rođenog **.**.1940., umrlog **.**.2023., proizlazi da je ostavitelja naslijedila njegova supruga HO, za cijelo.

10. Iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za kat. česticu [katastarska čestica], pašnjak upisan u Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina].

11. Iz dopisa Hrvatskih šuma d. o. o., Klasa: ST/24-01/2052, Ur. Broj: 15-00- 08/08-24-04 od 20. rujna 2024. i očitovanja od 29. 07. 2024. proizlazi da je dio kat. čest. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] s površinom od 1621431obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem za razdoblje od 1982 – 1991. godine, te da je dio kat. čest. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 1528596, obuhvaćen Programom gospodarenja gospodarskom jedinicom "Peruća" s planom upravljanja područjem ekološke mreže za razdoblje od 01. 01. 2021. do 31. 12. 2030. godine

12. Dakle, nedvojbeno je da je kao vlasnik sporne nekretnine upisan tuženik, te je kao takav pasivno legitimiran u ovom postupku.

13. Dana, 23. siječnja 2026. godine održan je očevid na licu mjesta na kojem je tužitelj pokazao spornu nekretninu za koju traži utvrđenje prava vlasništva, te nakon što je tužitelj pokazao spornu nekretninu sudska komisija zajedno sa ZZ tuženika i vještakom geometrom je obišla spornu nekretninu i njene granice.

13.1. Stalni sudski vještak za geodeziju Zvonimir Rubić je u svom nalazu i mišljenju iznesenom usmeno na očevidu na licu mjesta naveo da pokazano od tužitelja na očevidu predstavlja nekretninu koja je u cijelosti omeđena i ograđena starim suhozidima, također označena trajnim međašnim oznakama, crvenom bojom, a sve pokazano je usporedio sa skicom mjerenja koja prileži spisu i koja je izrađena od ovlaštenog geodetskog ureda.

13.2. Temeljem te skice predlaže se formiranje nastale čestice 2665/318 i 2665/322 nastale od matične čestice zem. [katastarska čestica] koje po obliku, položaju i površini odgovaraju posjedu koji je tužitelj na licu mjesta pokazao.

14. Zakonski zastupnik tuženika je tijekom očevida naveo da je neposredno izvršio uvid na stanje na terenu i suglasan je sa gore iznijetim od strane vještaka.

15. Sud je u cijelosti prihvatio usmeni nalaz i mišljenje vještaka jer je u skladu s pravilima struke, nakon izlaska na lice mjesta. Ujedno, nalaz nije nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, te u mišljenju vještaka nema proturječnosti ili nedostataka. Također, tijekom postupka se nije pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

16. Na ročištu održanom na licu mjesta saslušani su svjedoci: ĐO, TO, ĆO, HO i SO.

17. Svjedok ĐO, sin G, rođen 1943. godine je iskazao da koliko on zna ova nekretnina je najprije bila u posjedu tužiteljevog djeda ĆO, a nakon toga njegovog oca JO. Tu je on čuvao blago, ovce, krave, kresali su šumu za ogrjev, a tu nisu ništa radili zemlje. Njihovog djeda ĆO on se sjeća još dok je bio momčić jer je i on svoje ovce čuvao ovdje u blizini. Nakon ĆO tako je to nastavio i njegov sin JO. Iza JO to su nastavili njegova djeca, njegovi sinovi, te su nastavili čistiti i krčiti šumu. Osim njih nikada nitko drugi tu nije dolazio niti se time koristio, nije bilo nikakvih sporova oko toga čije je jer je za sve njih to bilo od tužiteljevih prednika. Koliko se može sjetiti jedino unutar ovog pokazanog terena gdje je sada jedna mala ledinica bio jedan vrtlić koji su oni obrađivali. ĆO je imao dva brata J i C GO. GO nije imao djece, a Ć je. Ć i njegova djeca s ovim nisu imala ništa i oni nisu ovo koristili niti su dolazili. Svjedok je iskazao da on ne zna koje je ĆO godište bio, a za sebe je rekao da je on rođen 1943., dok je ĆO bio dosta stariji od njega i od kada ga se sjeća tada je već imao djecu.

18. Svjedok TO pok. G, star 80 godina, je iskazao da se sjeća njihovog djeda ĆO koji je radio u Čistoće. Njegov brat GO nije imao djece i oni su živjeli zajedno. ĆO je imao sina D koji je bio najstariji, on je otišao u Zagreb, sina H i JO. H zovu i Đ i kćer FO koja je umrla, te kćer T. Stric GO kako nije imao djece to svoje je ostavio JO.

19. Svjedok ĆO, sin S, star 83 godine je iskazao da je on ovdje kosio, a bilo ih je 15 kosaca koji su kosili pokojnom GO. Tu su bili neki vrtli koje su radili GO i njegova obitelj, sadili salatu, kupus, krumpire. ĆO i GO su bili braća, a JO je sin od ĆO.

20. Svjedokinja HO, kći GO, stara 86 godina je iskazala da je se ovdje udala sa 26 godina, ovo je bilo u posjedu GO i svekra ĆO. GO nije imao djece, živio je s njima i sve njegovo je ostalo njezinom mužu i njezinoj muškoj djeci. Oni su ovo kosili, dvije njive ovdje orali, radili su dva vrtla, sadili krumpire, šumu sjekli, dovodili stoku, krave i ovce na ispašu. Kasnije su se njih trojica braće podijelila, te u toj diobi njen muž je ovo dobio od njegove braće, a oni su dobili na drugom mjestu. Nikada nije bilo sporno da je to od njenoga muža. Njezina djeca su se dogovorila i oni su suglasni da je ovo Jozino. Otac od njezinog muža je umro prije nego li je se ona ovdje udala, a moguće i prije nego li je se ona rodila.

21. Svjedok SO, šumarski tehničar, je iskazao da je ovdje na ovom terenu 10 godina, da su mu poznate ove nekretnine, te ovdje obilaze samo u vezi protupožarne zaštite i čuvanja šuma. Poznato mu je da je ovo privatno vlasništvo.

22. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze saslušanih svjedoka jer su njihovi iskazi cjeloviti, neproturječni, međusobno se nadopunjuju, a svjedocima je neposredno poznato stanje stvari s obzirom da dugi niz godina, od rođenja, žive u neposrednoj blizini sporne nekretnine i u selu u kojem je sporna nekretnina.

23. Mjerodavne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 173/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 – u nastavku: ZV) koji je na snazi od 01. siječnja 1997. glase:

Članak 159.

(1) Dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjedni je sposoban da bude vlasnikom stvari.

(2) Samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

(3) Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.

(4) Samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo ih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

24. Izvorni tekst članka 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96 s naknadnim izmjenama i dopunama, u nastavku ZVDSP) koji je bio na snazi od 01. siječnja 1997. do 17. studenog 1999. glasi:

"(4) U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08.listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana".

25. Ustavni sud Republike Hrvatske je 17. studenog 1999. stavio van snage stavak 4. članka 388. ZVDSP kao neustavan, pa je ta odredba izmijenjena Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ("Narodne novine" br. 114/01) koji je stupio na snagu 20 prosinca 2001., pa novi tekst tog stavka (4) članka 388. glasi:

"U rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 08.listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana."

Članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku: EKLJP) potvrđenih Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 18/97) glasi:

Članak 1.

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

26. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

27. Temeljem čl. 141. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 85/2010 – pročišćeni tekst, 05/14) sklopljeni međunarodni ugovori čine dio unutarnjeg pravnog poretka, a po pravnoj snazi su iznad zakona. S obzirom da je EKLJP prihvaćena u Hrvatskom Saboru i objavljena u Narodnim novinama njezine odredbe postaju izravno primjenjive za sudove i druga državna tijela, te sva tijela koja imaju javne ovlasti.

28. Dakle, kada se uzmu u obzir iskazi saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je predmetna nekretnina koja je predmet spora, kako je pokazana na očevidu i za koju je utvrđeno neposrednim opažanjem i nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za geodeziju da je u cijelosti omeđena i ograđena starim suhozidima, u posjedu tužiteljevih prednika i to kako je iskazivao svjedok ĐO, koji je rođen 1943. godine da je ova nekretnina najprije bila u posjedu tužiteljevog djeda VO, pšotom njegovog oca JO, da su na ovoj nekretnini čuvali ovce, krave, kresali šumu za ogrjev, pa iza JO nastavili su posjedovati njegovi sinovi, da su njegov iskaz potvrdili i ostali saslušani svjedoci. Naime, svjedok TO koji ima 80 godina života je dodatno potvrdio iskaz svjedoka ĐO, a svjedok ĆO koji je star 83 godine je potvrdio i da je uz sve ono što su iskazali prethodni svjedoci GO i njegova obitelj sadili vrt sa salatom, kupusom i krumpirima, te da je i on kosio.

28.1. Prema, tome nedvojbeno je da je predmetna nekretnina u posjedu tužiteljevih prednika još od 1943 godine kada se uzmu u obzir iskazi svjedoka ĐO rođenog 1943 i ĆO rođenog 1943. godine, a dodatno se može zaključiti i iz iskaza ostalih svjedoka.

28.2. Već je i tužiteljev otac ŠO, za kojega su svjedoci potvrdili da je nakon svoga oca ĆO naslijedio spornu nekretninu rođen 1940. godine, te za kojeg su svjedoci potvrdili da je već sa ocem posjedovao spornu nekretninu, dokazuje da je posjed svakako započet u periodu 1943 godine, ako ne i ranije, s obzirom na iskaze svjedoka i evidentnu starost suhozida i vrijeme gradnje suhozida u ovim krajevima i prije drugog svjetskog rata, te na taj način označavanja svoga posjeda.

28.3. Da je predmetna nekretnina od davnina u posjedu fizičkih osoba može se zaključiti i zbog toga što se radi o nekretnini koja u zemljišnim knjigama nije upisana u površini u kojoj se traži utvrđenje prava vlasništva (u zemljišnim knjigama površina nekretnine kat. čest. [katastarska čestica] iznosi 1587426 m2), nego nekretnina za koju se traži utvrđenje prava vlasništva odgovara površini nekretnine koja je omeđena suhozidom i u granicama suhozida (površine 14495 m2 i 1125 m2), a za suhozide je općepoznato da su ih gradile privatne osobe.

28.4. Također iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi postojeći zemljišnoknjižni vlasnik pokretao ili vodio ikakav postupak protiv posjednika fizičkih osoba u vezi sporne nekretnine kako bi zaštitio svoje pravo vlasništva ili pak eventualni posjed.

29. Uzimajući u obzir i činjenicu da su svi svjedoci potvrdili kontinuitet posjeda sporne nekretnine od tužiteljevog djeda VO, po potom tužiteljevog oca JO, da je JO pok. VO naslijedila njegova supruga HO koja je potvrdila da je suglasna da je predmetna nekretnina tužiteljeva, nedvojbeno je da su na toj nekretnini tužiteljevi prednici vršili vlasnička ovlaštenja na način da su istu obrađivali, kosili, krčili šumu, napasali stoku, pa je tužitelj preko svojih prednika u bona fide posjedu predmetne nekretnine najmanje 40 godina od 1943 godine, dakle, u vrijeme kada je čl. 388. st. 4. ZVDSP iz 1996 bio u obliku u kojem je izvorno sročen, o čemu je bilo riječi, prethodno u obrazloženju, došlo je do stjecanja prava vlasništva na temelju zakona – dosjelošću, odnosno vlasnik zemljišta uživa zaštitu imovine temeljem čl. 1. Protokola br. 1, uz EKLJP.

30. Ovakav pravni stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u svojim odukama: Trgo protiv Hrvatske – Zahtjev br. 35298/04; Radomilja i drugi protiv Hrvatske – Zahtjev br. 37685/10; Jakeljić protiv Hrvatske – Zahtjev br. 22768/12.

31. Naime, u svim tim odukama Europski sud za ljudska prava kaže: "Stoga se može zaključiti da je podnositelj zahtjeva, temeljem članka 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine, ex lege postao vlasnik predmetnog zemljišta 1. siječnja 1997. godine kada je Zakon stupio na snagu. Ta je odredba ostala na snazi sve dok ju Ustavni sud Republike Hrvatske nije ukinuo gotovo tri godine kasnije. Sud stoga smatra da je zahtjev podnositelja zahtjeva imao dovoljno osnova u nacionalnom pravu da ga se smatra "imovinom" zaštićenom člankom 1. Protokola br. 1".

32. S obzirom da je u ovom postupku dokazano da je tužitelj preko svojih pravnih prednika u isključivom, neprekidnom i bona fide posjedu predmetne nekretnine dulje od četrdeset godina, zajedno sa svojim prednicima tužitelj je ispunio zakonske uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću, ex lege temeljem čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996.g., odnosno postao je ex lege vlasnikom 1. siječnja 1997. kada je Zakon stupio na snagu. Da je tužiteljev posjed pošten proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka koji su svi potvrdili činjenicu posjedovanja predmetne nekretnine od strane tužiteljevih prednika, pa potom njega i da ništa ni njima nije ukazivalo da to ne bi bilo njihovo. Na savjesnost posjeda tužiteljevih prednika pa i tužitelja ukazuje činjenica koju su potvrdili svi svjedoci da je posjed ograđen starim suhozidom i da su svoj posjed vršili unutar tog suhozida, pa predmetnu nekretninu ne bi ograđivali suhozidom i čisitili zemlju od kamena kako bi dobili obradive površine da nisu bili uvjereni da je ta nekretnina upravo u njihovom vlasništvu.

33. Također, u proteklom periodu upisani vlasnik nije reagirao na niti jedan način da zaštiti svoje vlasništvo u odnosu na prednike tužitelja i samog tužitelja što su potvrdili svi saslušani svjedoci, što dodatno ukazuje na činjenicu savjesnosti posjedovanja tužitelja i njegovih prednika, odnosno da je faktično stanje kako su ga potvrdili svjedoci istinito i godinama nepromijenjeno, te da je posjed izvršavan transparentno obrađujući nekretninu i gradeći na njoj suhozid, koseći je, krčeći šumu, obađrivajući vrtove, a ne potajno. Naime, posjednici se nisu skrivali nego su stvar koristili vidljivo i redovito, sukladno njenoj namjeni i svojim životnim svakodnevnim potrebama prehranjivanja i uzdržavanja obitelji, te se posjed prenosio sa koljena na koljeno, što potvrđuju svjedoci, da su susjedi, vlasnik ili javnost mogli primijetiti njegovo korištenje, te su ulaganja, održavanje, obrađivanje, ograđivanje ili korištenje nekretnine bili su očiti i kontinuirani kroz najmanje 40 godina.

34. Pritom treba reći da formalna činjenica da je netko u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik određenih nekretnina predstavlja samo predmnijevu o suvlasništvu te osobe, koja svakako otpada ako drugi, čije stjecanje nije upisano u zemljišnu knjigu, dokaže da ima valjanu osnovu i istinit način stjecanje te nekretnine.

35. Dakle, iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tužitelj, kada mu se uračuna vrijeme posjedovanja njegovih prednika posjedovao predmetnu nekretninu i na njoj vršio vlasnička ovlaštenja kroz posjedovanje, upotrebu, korištenje obradom, te da nije bilo nikakvih okolnosti koje bi upozoravale da postoji tuđe pravo, spor, prigovor, zahtjev za predaju posjeda (osim upisa u zemljišnim knjigama) najmanje četrdeset godina, što je dovoljno za stjecanje vlasništva nekretnina izvanrednom dosjelošću.

36. Dosjelost je, naime, u širem smislu gledano, stjecanje prava njihovim vršenjem kroz zakonom određeno vrijeme, a u užem smislu, kao osnova za stjecanje vlasništva, dosjelost je stjecanje toga prava vršenjem posjeda kroz zakonom određeno vrijeme. Ratio pravnog instituta dosjelosti je taj da se jedno faktično stvarno stanje uskladi s pravnim, tako da se pravni nedostatak faktičnog posjednika otklanja upravo dosjelošću. Stoga, institute dosjelosti kao jedan od originarnih načina stjecanja prava nalazi svoje puno opravdanje u primjeni, jer se upravo tim institutom rješava nesklad između ekonomskog - faktičnog korištenja stvari i pravnog vlasništva.

Ovo sve, dakako, uz ispunjenje određenih pretpostavki, a to su:

a) sposobnost stvari - dakle, da je riječ o stvarima u prometu;

b) posjed određene kvalitete - pošten posjed koji se presumira,

c) rok dosjelosti - prema pravnim pravilima iznosio je uz poštenje posjeda 20 godina,

d) sposobnost uzukapijenta.

37. Dakle, zaključno je za navesti da je Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91) u članku 3. stavljena je izvan snage odredba članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima kojom je bilo propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Potom je Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96) u članku 388. stavku 4. bilo određeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dsojelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Odredba članka 388. stavka 4. tog Zakona ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. te je potom Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ u članku 2. dodan novi članak 388. stavak 4. koji glasi: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“

38. Imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku regulativu u svezi stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu Vrhovni sud Republike Hrvatske je u niz svojih odluka izrazio pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona te da rizik bilo kakve greške koje su počinile državna tijela, mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonskih odredbi koje je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebno u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba (tako u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 277/2023 od 26. svibnja 2025., Rev- 1207/2020 od 23. svibnja 2023., Rev 1095/2021 od 11. listopada 2021., Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019., Rev 215/2022 od 2. ožujka 2022. i dr.)

39. Takvo pravno shvaćanje Vrhovni sud temelji na shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izražena u odlukama Trgo protiv Hrvatske broj zahtjeva 35298/04, Radomilja i drugih protiv Hrvatske broj zahtjeva 37685/10 i Jakeljić protiv Hrvatske broj zahtjeva 22768/12/10 u kojima je, konkretno u presudi Trgo protiv Hrvatske koja je činjenično podudarna s ovim predmetom, izraženo shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnina u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. sv. 4. ZV, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine. Europski sud za ljudska prava u presudi Trgo protiv Hrvatske izrazio je i pravno shvaćanje (citirana točka 67): "U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtijeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebno kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.".

40. U svezi prigovora tuženika Republike Hrvatske iz odgovora na tužbu da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ne računa vrijeme posjedovanja u razdoblju od 06. travnja 1941. godine do 12. siječnja 2000. godine za navesti je da je pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena 16. listopada 1990., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 41/90), te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske, s time da se prema odredbi čl. 4. ZOŠ, šumom prema tom Zakonu smatralo zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a da se šumom nisu smatrale odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima, dok se šumskim zemljištem, prema tom Zakonu, smatralo zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma. U tom smislu potrebno je ukazati i na odluku Ustavnog suda RH od 12. siječnja 2000. broj U-I-374/1998, kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe čl. 55. st. 2. Zakona o šumama („Narodne novine“, broj: 52/90 - pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93), kojom odlukom je ista odredba i ukinuta. Ustavni sud je imao u vidu „da je odredbom čl. 159. st. 4. ZV propisano dvostruko vrijeme trajanja posjeda za stjecanje vlasništva dosjelošću na stvari (između ostalih) u vlasništvu Republike Hrvatske te da je institut dosjelosti vezan uz potrebu da se određena faktična stanja, faktična vlast, nakon izvjesnog vremena uskladi s pravom, pretvori u subjektivno pravo (što nalaže kako načelo pravičnosti tako i načelo sigurnosti u pravnom prometu jer treba omogućiti onom tko je neku stvar ili pravo stekao u posjed na način koji zaslužuje zaštitu, da nakon proteka određenog vremena postane i pravno nositeljem stečenog prava)“, temeljem čega je Ustavni sud utvrdio, „imajući u vidu da je gospodarenje šumama od interesa za Republiku Hrvatsku (zbog čega su propisana faktična ograničenja vlasništva, koja se realiziraju kroz uvjete i načine gospodarenja šumama i šumskim zemljištem), da je protivno temeljnim ustavnim načelima demokratske države, apsolutno isključivanje mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću, posjedniku propisane kakvoće koji šumom, odnosno šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, gospodari na način uređen zakonom i kroz zakonom propisano vremensko razdoblje.“

41. Stoga je Ustavni sud utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s načelom ustavnosti i zakonitosti, koje je utvrđeno odredbom članka 5. Ustava, a također i s odredbom članka 3. Ustava, koja nepovredivost vlasništva, a time i mogućnost stjecanja vlasništva, svrstava u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske“. Ustavni sud je također utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s odredbom članka 48. Ustava, napose odredbom stavka 2. tog članka, koja propisuje da vlasništvo obvezuje, iz razloga što se štiti vlasništvo države u slučaju kada je očigledno da država kao vlasnik šumom, odnosno šumskim zemljištem ne gospodari kroz značajno vremensko razdoblje, unatoč izričitim odredbama Zakona o šumama.“ 42. S obzirom da je čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] na kojoj je kao vlasnik upisana Republika Hrvatska u zemljišnoj knjizi označena kao pašnjak, ona ni u naravi ne predstavlja šumu, to se u konkretnom slučaju nedvojbeno radi o istinitom i poštenom posjedu tužiteljice i njezinih prednika od najmanje 40 godina, tijekom kojih ni tužitelju niti njegovim prednicima nikada nitko nije osporavao pravo na posjed predmetne nekretnine.

43. Iz navedenih razloga i činjeničnih utvrđenja, te na utvrđeno činjenično stanje primjenom materijalnog prava ovaj sud ocjenjuje da je tužiteljica kao pošteni posjednik posjedovanjem predmetnih nekretnina u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, a svakako do 17. studenog 1999. kojeg dana je Ustavni sud Replike Hrvatske ukinuo odredu članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96) ex lege stekao pravo vlasništva na tim nekretninama (članak 129. stavaka 1. ZV).

44. Potrebno je još naglasiti kako je četrdeset godina kao vrijeme potrebno za izvanrednu dosjelost dugo razdoblje i kao takvo dovoljno da pravne osobe imaju dovoljno vremena za brigu o nekretninama koje imaju općekorisnu svrhu, pa kako u ovom slučaju tijekom tako dugog razdoblja, a ni tijekom kasnijeg razdoblja sve do danas nije zatražena zaštita takve imovine, nema zapreke za utvrđivanje prava vlasništva u korist tužitelja i na taj način usklađivanje zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim stanjem.

45. Stoga je s obzirom na rezultate provedenog postupka tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

U Sinju, 18. veljače 2026. godine

Sudac:

Željko Gusić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja Nena Vujević, odvjetnica u Sinju,

2. zz tuženika pod 1. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Stalna služba u Sinju,

3. Porezna uprava, Ispostava Sinj, nakon pravomoćnosti.