Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž - 657/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Dubravke Butković Brljačić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DG iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz OD Kardum i partneri odvjetnicima iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Kožul i Petrinović odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9874/2021 od 23. siječnja 2025., u sjednici vijeća

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja DG i tuženika Addiko bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9874/2021 od 23. siječnja 2025., u točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki VIII. izreke.

r i j e š i o  j e

I.Ukida se citirana prvostupanjska presuda u točki VII. izreke.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je ništetan i da ne proizvodi pravni učinak Ugovor o [broj kredita] od 10. srpnja 2007.. Točkom II. izreke utvrđene su ništetnim čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena primjena valute CHF, točkom III. izreke utvrđeni su ništetnim čl. 3. i 6. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se ugovorena kamatna stopa od 5,40% godišnje mijenja odlukom tuženika, točkom IV. izreke utvrđeni su ništetnim čl.2., 3. i 4. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja tuženika.

Točkom V. izreke utvrđen je ništetnim čl. 7. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena zatezna kamata tuženika, točkom VI. izreke utvrđen je ništetnim predmetni Ugovor u dijelu u kojem je tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci tuženika o naknadama, točkom VII. izreke utvrđen je ništetnim čl. 15. četvrta alineja Ugovora, te je točkom VIII. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, pobija tužitelj, a istu u preostalom dijelu, pobija tuženik, oboje iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a).

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana u manjem dijelu.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

5.2.Osim toga, nije u pravu tuženik kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.9. ZPP-a, jer da je sud prvog stupnja presudio o zahtjevu o kojem već teče parnica pod poslovnim brojem P 753/2023. Ovo iz razloga jer je uvidom u e-spis utvrđeno da se pod navedenim poslovnim brojem vodi parnica između istih stranaka u istim procesnim ulogama, sa time da je u tom postupku predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.498,25 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, te da se radi o nepravomoćno dovršenom predmetu (presuda donesena 24. veljače 2025.) jer se predmet nalazi na žalbenom sudu. U svezi toga, valja napomenuti da se nedvojbeno u tom postupku kao o prethodnom pitanju zasigurno raspravljalo o ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, odnosno da se u obrazloženju te presude sud izjasnio i o ovom pitanju. No, kako to nije bio zaseban tužbeni zahtjev, a izreka presude je ta koja sukladno odredbama ZOO-a, obvezuje stranke, a podredno i sud, a ne obrazloženje odluke, to protivno ocjeni tuženika, nema govora o postojanju gore navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka.

5.3.Osnovano međutim, ukazuje tuženik na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.12. ZPP-a, u odnosu na točku VII. izreke pobijane presude.

Naime, iz podneska tužitelja od 31. siječnja 2023., razvidno je pored ostalog da je isti precizirao tužbene zahtjeve, na način da je između ostalog pod točkom VIII. izreke zatražio da se utvrdi ništetnim čl. 15. četvrta alineja Ugovora o kreditu, te da je na ročištu od 12. prosinca 2024. punomoćnik tužitelja naveo i to da povlači t. VIII. tužbenog zahtjeva, dok je prvostupanjski sud točkom VII. izreke presude meritorno odlučio o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva, čime je počinio gore navedenu bitnu povredu.

6.Nisu osnovani navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.

7.Naime iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te pravni prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor 10. srpnja 2007. sklopili predmetni Ugovor, da je čl. 2. Ugovora tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.086,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika na dan korištenja kredita, da je čl. 3. Ugovora ugovoreno da se na iznos kredita iz čl.2. obračunavaju kamate od 5,40% dekurzivno godišnje, da se kamata obračunava u kunama, a naplaćuje po važećem srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika na dan plaćanja, da je čl.4. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 259,04 CHF pravnog prednika tuženika na dan plaćanja, da je čl. 6. ugovoreno je banka ovlaštena izvršiti promjenu visine i načina obračuna kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, da je čl.7. ugovoreno da pravni prednik tuženika u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem dospjelih obveza korisniku kredita obračunava i naplaćuje zatezne kamate sukladno Odluci o kamatnim stopama, da je čl. 8. ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena obračunati naknadu sukladno Naknadama za uslugu banke u kreditiranju djelatnika, a nakon prestanka radnog odnosa korisnik kredita kod pravnog prednika tuženika, banka da je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za uslugu;

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je ovaj kredit podignuo radi kupnje osobnog vozila za svoje osobne svrhe, da to vozilo još uvijek koristi, da u vrijeme realizacije ovog kredita nije imao obrt ni firmu, da je papirologiju rješavao u banci, gdje je tada i sam radio, da je predmetni Ugovor dobio gotov kod javnog bilježnika, da je tražio ugovor u kn bez valutne klauzule, ali da su mu u banci rekli da to nije moguće, da mu u banci nitko ništa nije objašnjavao o promjenjivoj kamatnoj stopi ni valutnoj klauzuli. Kod pravnog prednika tuženika da je radio kao posrednik vezano za trgovanje dionicama na Zagrebačkoj burzi i da nije bio uključen u kreditnu politiku banke, da mu ni javni bilježnik nije ništa objašnjavao, da je odmah izrazi skepsu prema valuti CHF no da mu je bilo rečeno da je ona stabilna, kao i Švicarska, da na svom radnom mjestu nije imao uvida u odluku i politiku banke, da ga iz banke nitko nije upozorio na rast tečaja i kamatne stope.

8.Polazeći od ovakvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja, u odnosu na zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, smatra da isti nije ništetan u cijelosti već samo djelomično, iz razloga jer da on sukladno čl. 324. ZOO-a može opstati i bez djelomično ništetnih odredaba, te da je isti zaključen kao potrošački kredit za kupnju motornog vozila za osobne potrebe, odnosno da je tužitelj time zadovoljio svoje privatne osobne potrebe za prijevoznim sredstvom, slijedom čega da je ispunjena odlučujuća pobuda na strani tužitelja (namicanje sredstava za kupnju osobnog vozila).

Nastavno tome, ocjena je prvostupanjskog suda da je ispravan pravni put upravo pravni put koji s jedne strane utvrđuje djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba u kojima su povrijeđena prava potrošača i s druge strane nalaže tuženiku da tužitelju vrati ono što je temeljem djelomično ništetnih odredaba ugovora stekao, zbog čega da nema uvjeta da se predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila utvrdi ništetnim u cijelosti, pri čemu se poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/2018.

9.1.Protivno stavu tužitelja, prosudba je ovog suda da je u konkretnim okolnostima pravilno postupio sud prvog stupnja kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je cijeli Ugovor ništetan.

9.2.1.U svezi toga, ponajprije valja napomenuti da je pobijanom presudom, udovoljeno preostalim tužbenim zahtjevima tužitelja, pobliže navedenim u točki 1. ovosudnog obrazloženja.

Međutim, neovisno o ništetnosti čl. 2., 3., 4., 6., 7. Ugovora, uvjerenje je ovog suda, da i nadalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti (u konkretnom je slučaju i vratio prijevremenom otplatom kredita).

U svezi sa time, treba reći da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), kao što su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

9.2.2.Ovdje valja reći da ni prema stavu ovog suda, nije sporno da su odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula vezane uz uvjete vraćanja kredita, odnosno uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

No, neovisno o tome prosudba je ovog suda da su valjane ugovorne odredbe o visini početno ugovorene kamatne stope, te odredbe o kunskom iznosu kojeg je pravni prednik tuženika kao banka stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, sa time da je ništetnost tih odredaba ustanovljena iz razloga da bi predmetni Ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

Rukovodeći se prethodno navedenim, predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati (i bio je opstao dok nije prestao vraćanjem prije roka), pa je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora.

9.3.1.U odnosu na žalbene navode tužitelja u dijelu u kojem ističe da su sudovi drugih zemalja (Poljske, Slovenije, Mađarske) utvrđivali ništetnost cijelog ugovora. Protivno tim tvrdnjama, skreće se tužitelju pažnja na presudu Suda EU u predmetu AG protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207 (dalje: C118/2017), u kojem je odlučeno, među ostalim, da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima

(dalje: Direktiva) treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala;

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

9.3.2.Iz prednje izloženog proizlazi po ocjeni ovog suda da su u skladu s Direktivom one odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Osim toga da nisu u skladu s Direktivom one odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

Cijeneći do sada iznesene argumente, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, ovaj drugostupanjski sud smatra da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, ipak moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

9.3.4.To je ujedno i najvažniji razlog zbog kojeg ovaj sud i cijeni da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplate koja je posljedica toga.

Za dodati je također da je ovakvo pravno shvaćanje izraženo i u presudi Suda EU od 7. kolovoza 2018. Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u ranije spomenutoj presudi C-118/17, t. 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

9.4.Konačno se skreće pažnja tužitelju i na to da prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, t. 56.), kad se radi o kriterijima koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (t.57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od **.**.2012., D i A, C-453/10, EU:C2012:144, t. 32.).

10.U kontekstu prednje iznesenih razloga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

11.Nadalje, treba istaknuti da nisu osnovani navodi tuženika kojima u odnosu na točke II., III., IV., V. i VI. izreke upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

12.1.Naime, odlučujući o preostalim tužbenim zahtjevima, sud prvog stupnja uvažio je utvrđenja iznesena u presudama Trgovačkog suda poslovni broj P 1401/2012 od 7. travnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), kojima je utvrđeno da je između ostalih i pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kako koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, kao i ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nisu kao trgovci, informirali u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora, tako i da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, a što da je suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), čl. 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

12.2.Vezano za primjenu utvrđenja iz gore spomenutih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud se poziva na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP/14), držeći da je sukladno toj odredbi vezan za utvrđenja iz navedenog spora. Također je stava da pravna zaštita potrošača izvire i iz Direktive, a poziva se i na pravna shvaćanja izražena u odluci Suda EU C-618/10, kao i Vrhovnog suda poslovni broj Rev 2221/2018.

Slijedom toga, sud utvrđuje da tuženik nije dokazao da bi se u vrijeme sklapanja spornog Ugovora pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama i to na način da tužitelj dobije sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odluci banke te valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa je sukladno tome sud stava da iste valja smatrati nepoštenim sukladno čl. 81. st.1. i 2. ZZP-a/03.

12.3.U odnosu na zahtjev tužitelja za ništetnost naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud prvog stupnja uvažava sadržaj čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993., kao i pravno shvaćanje izraženo u presudama Suda EU donesenim u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ, te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Obzirom na prednje, sud zaključuje da je čl. 15 Ugovora o kreditu, vezano uz pravo tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepošten odnosno ništetan.

Prema uvjerenju suda prvog stupnja, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz čl. 81., 82., te 87. ZZP-a/03, sa time da se sud ujedno pozvao na pravna shvaćanja izražena u presudama Suda EU u predmetu C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 673/23 od 13.02.2024.

12.4.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima prvostupanjski sud zaključuje da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o čl. 8 predmetnog Ugovora o kreditu, to je po ocjeni suda i ta ugovorna odredba nepoštena.

Shodno tome, stav je suda vezano uz promjenjivu kamatnu stopu prema odluci banke, kao i vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule, da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelj, pa posljedično tome pobijanom presudom utvrđuje ništavim utužene odredbe spornog Ugovora o kreditu, te odlučuje kao u izreci.

Isto tako, prihvaća i zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na obvezu plaćanja zatezne kamate u skladu s jednostranom odlukom tuženika. U svezi toga, sud je stajališta da se sve prednje navedeno, a vezano uz ništetnost jednostrane promjene kamatne stope od strane banke, uz valutnu klauzulu u CHF i naknadu, da se primjenjuje i na ovu spornu ugovornu odredbu, jer se da tijekom postupka tuženik nije dokazao da bi se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo.

Također ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor zastare, budući da predmet ovog spora nije zahtjev za isplatu, već samo utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

Stoga zbog svih prethodno navedenih razloga odlučuje kao u točkama II. -VII. izreke.

13.1.Uvažavajući sve prethodno izloženo, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost stava suda prvog stupnja o ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF, držeći da se sud nije mogao osloniti na učinak utvrđenja iz presuda u sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, a bez potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, obzirom na to da je tužitelj u vrijeme sklapanja spornog Ugovora bio djelatnik pravnog prednika tuženika, zaposlen u sektoru investicijskog bankarstva, odjel za financijska tržišta. Ovo zbog toga, jer prema prosudbi ovog suda, činjenica da je tužitelj u pravno relevantnom razdoblju – u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, bio zaposlen kod pravnog prednika tuženika, u konkretnim objektivnim okolnostima, ni na koji način ne može predstavljati pravno utemeljen razlog, da se i u ovoj parnici, a obzirom, na predmet spora, prvostupanjski sud ne može primjenom ranije spomenutih odredaba ZZP-a/14, pozvati na utvrđenja iz spora za zaštitu interesa i prava potrošača.

13.2.Pored toga, neosnovano smatra tuženik da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio činjenično stanje, napose glede statusa tužitelja. U svezi toga, svakako valja naglasiti da je u tijeku prvostupanjskog postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na sve odlučne okolnosti, te da iz njegova iskaza nije razvidno da je u spornom razdoblju, iako je bio djelatnik pravnog prednika tuženika, obzirom na svoje radno mjesto imao na raspolaganju podatke vezano ni za kretanje tečaja CHF, ni promjenu ugovorene kamatne stope, već što više da ga prilikom sklapanja tog Ugovora nitko nije izvjestio ni o kakvim mogućim rizicima. Ono što je ovdje posebno važno je to da prema prosudbi ovog suda, tuženik ni na koji način dokazima koje je predložio, nije doveo u dvojbu vjerodostojnost tog iskaza, dakle nije dokazao suprotno – da bi tužitelj raspolagao s podacima o mogućim rizicima glede utuženih ugovornih odredaba. Konačno, nije ni logično, a još manje životno da bi tužitelj da je doista imao uvida u kretanje tečaja CHF, te kriterije o kojima je ovisila promjena kamatne stope, išao svjesno sklopiti Ugovor o kreditu upravo u valuti CHF.

14.1.Vezano za tužbeni zahtjev sadržan u točki III. izreke, ponajprije valja naglasiti da neutemeljenim drži ovaj sud navode tuženika kojima pobija pravilnost ove odluke suda prvog stupnja ističući da tužitelj nije dokazao pravni interes za podnošenje zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jer da nije mogao postaviti zahtjev za isplatu temeljem ništetnosti tih odredaba.

U odnosu na ove navode tuženika, treba odgovoriti da prema stajalištu ovog suda, u parničnom postupku, postojanje pravnog interesa za podizanje tužbe na utvrđenje sud može provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, slijedom čega kada je takva odluka donesena (što u ovom slučaju nije sporno), tada žalbeni sud nije ovlašten ocjenjivati postojanje te procesne pretpostavke.

14.2.Isto tako, pogrešnim drži ovaj sud i stajalište tuženika u dijelu u kojem smatra da se sud prvog stupnja neosnovano glede točke III. izreke presude, pozvao na utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača i glede ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Naime, ponajprije valja istaknuti da analizirajući sadržaj čl. 6. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, jasna i uočljiva, ali je istodobno nerazumljiva, budući da je iz iste samo razvidno da se promjena prvotno ugovorene kamatne stope čini ovisnom isključivo o Odluci banke, a da se istodobno ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., temeljem kojih se ta stopa mijenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

14.3.Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a) koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

14.4.Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužiteljice, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Obzirom na prethodno iznesene razloge, protivno ocjeni tuženika, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2.t.1. predmetnog Ugovora, ništetna je sukladno čl. 81. st.2. i 3., 83., 84, i 87. ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ali isto tako i čl. 96. st.1., čl. 99. i dr. ZPP-a/07, koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

15.1.Također, nije u pravu tuženik ni kada smatra da nema razloga da se prihvati zahtjeve tužitelja sadržane u točkama IV. i V. izreke.

15.2.1.U odnosu na zahtjeve tužitelja kojima je točkom IV. zatražio utvrđenje ništetnosti čl.2., 3. i 4. Ugovora u dijelu u kojem je bila ugovorena primjena valutne klauzule CHF, ponajprije valja podsjetiti tuženika da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

Pored toga, svakako se skreće pažnja i na već ranije spomenuto načelo savjesnosti i poštenja, što znači da su sudionici obveznih odnosa, odnosno osobe koje se nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, pri tome uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, te isto tako u određenim situacijama suzdržati se od primjene određene norme ako bi se time izbjeglo da primjenom te norme bude učinjena nepravda.

15.2.2.Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava već na međusobnim moralnim obvezama ugovornih strana čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima, koje se ocjenjuju prema određenim pravnim standardima. U ovom bi to slučaju bilo ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužitelja, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužitelju kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogao biti svjestan rizika kojeg je preuzeo sklapanjem spornog Ugovora. U prilog pravilnost svega do sada izloženog, ukazuje i shvaćanje izneseno presudi Vts Pž-6632/17.

15.2.3.Nije u pravu tuženik ni kada glede ovih tužbenih zahtjeva ukazuje na to da je predmetna tužba time što je podnesena 2. prosinca 2020., dakle nakon 13. lipnja 2019., podnesena nakon isteka zastarnog roka od 5 godina kao roka na pozivanje utvrđenja iz kolektivnog spora.

Ovo iz razloga, jer kako je to razvidno iz izreke pobijane presude, niti jedan tužbeni zahtjev tužitelja ne sadrži zahtjev za isplatu temeljem neke od utvrđenih ništetnosti, već se isključivo radi o deklaratornim tužbenim zahtjevima i to na utvrđenje ništetnosti. Slijedom toga, a imajući u vidu čl. 328. ZOO-a sukladno kojem se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, nedvojbeno je da su ovi navodi tuženika u potpunosti neutemeljeni.

15.3.Vezano za tužbeni zahtjev sadržan u točki V. izreke, napominje se da pogrešno tuženik tumači da je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovorena primjena zatezne kamate za slučaj zakašnjenja, budući da je ta odredba – čl. 7. utvrđena ništetnom samo u dijelu u kojem je ugovorena primjena zatezne kamate u skladu s Odlukom tuženika, što prema uvjerenju ovog suda je bitno drugačije utvrđenje.

16.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika kojima drži pogrešnim stav suda i glede ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u čl. 8. Ugovora (t. VI. izreke) kojom je ugovorena naknada za slučaj prijevremene otplate kredita, napominjući da u konkretnom slučaju tužitelj tu naknadu nije platio, također treba reći da ni te tvrdnje nisu pravno utemeljene.

Naime, cijeneći iskaz tužitelja u odnosu na ovaj dio zahtjeva, ali isto tako i sadržaj čl. 8. Ugovora kojim je sporna naknada ugovorena, nameće se zaključak da tom odredbom istodobno nije pojašnjeno na što se ista točno odnosi, odnosno da tijekom trajanja prvostupanjskog postupka, prema ocjeni ovog suda tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno taksativno nije naveo što čini te troškove obrade kredita; da tužitelj nije mogao utjecati ni na sadržaje te odredbe, dakle da se ni o toj odredbi nije pregovaralo, već je ista bila nametnuta.

Posljedično tome, uvjerenje je suda prvog stupnja da se i ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna sukladno čl. 81. ZZP-a/03, te isto tako i suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te kao takva uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16.2.Vezano za prednje, valja reći da iako je prema uvjerenju ovog suda i ta ugovorna odredba jasno sastavljena, da ista ipak zbog prethodno navedenih razloga nije razumljiva, budući se iz iste ne vidi konkretno i nedvosmisleno kojim se kriterijima trebao voditi pravni prednik tuženika pri izračunu ove naknade.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenog stajališta, ukazuju i pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1219/2020 od 30. studenog 2022., Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., Rev 1219/2021 od 14. rujna 2022.

17.Obzirom na prednje izneseno, pravilnom drži ovaj sud odluku o trošku sadržanu u točki VIII. izreke.

18.Zbog svih do sada iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika, te potvrditi pobijanu presudu u točkama I., II., III., IV., V. i VI. izreke u cijelosti, te odluku o trošku sadržanu u točki VIII. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, primjenom čl. 369. st.5. ZPP-a, u odnosu na točku VII. izreke presude valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

19.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

20.U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da iako je dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, preinačena djelomično prvostupanjska presuda u točki VII. izreke, da se u konkretnom slučaju radi o preinaci neznatnog dijela zahtjeva, uslijed čega tuženiku nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, valjalo odbiti zahtjev istog za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Rijeci,18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković