Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-222/2022-26

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB 23057039320, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o, Zagreb, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 27. studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice TG i punomoćnika stranaka, po objavi 18. veljače 2026.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB 23057039320, isplatiti tužiteljici TG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ukupno iznos od 13.892,91 EUR (slovima: trinaesttisuć aosamstodevedesetdva EUR-a i devedesetjedan cent) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

11,48 EUR od 02. svibnja 2009. godine,

1,34 EUR od 02. svibnja 2009. godine,

1,33 EUR od 21. svibnja 2009. godine,

3,19 EUR od 23. svibnja 2009. godine,

0,11 EUR od 23. svibnja 2009. godine,

6,03 EUR od 09. lipnja 2009. godine,

6,14 EUR od 08. srpnja 2009. godine,

2,98 EUR od 07. kolovoza 2009. godine,

7,02 EUR od 10. rujna 2009. godine,

3,05 EUR od 09. listopada 2009. godine,

4,90 EUR od 09. studenog 2009. godine,

5,30 EUR od 09. prosinca 2009. godine,

13,71 EUR od 09. siječnja 2010. godine,

17,77 EUR od 10. veljače 2010. godine,

0,82 EUR od 11. veljače 2010. godine,

16,67 EUR od 11. ožujka 2010. godine,

0,47 EUR od 18. ožujka 2010. godine,

23,81 EUR od 09. travnja 2010. godine,

1,06 EUR od 29. travnja 2010. godine,

28,27 EUR od 07. svibnja 2010. godine,

1,70 EUR od 10. svibnja 2010. godine,

35,80 EUR od 10. lipnja 2010. godine,

3,95 EUR od 01. srpnja 2010. godine,

44,06 EUR od 09. srpnja 2010. godine,

4,65 EUR od 02. kolovoza 2010. godine,

44,20 EUR od 10. kolovoza 2010. godine,

5,57 EUR od 19. kolovoza 2010. godine,

7,78 EUR od 19. kolovoza 2010. godine,

59,03 EUR od 10. rujna 2010. godine,

5,62 EUR od 10. rujna 2010. godine,

49,38 EUR od 12. listopada 2010. godine,

4,73 EUR od 12. listopada 2010. godine,

51,20 EUR od 10. studenog 2010. godine,

7,04 EUR od 10. studenog 2010. godine,

60,41 EUR od 10. prosinca 2010. godine,

9,07 EUR od 10. prosinca 2010. godine,

76,04 EUR od 10. siječnja 2011. godine,

8,36 EUR od 10. siječnja 2011. godine,

61,65 EUR od 10. veljače 2011. godine,

1,34 EUR od 10. ožujka 2011. godine,

61,80 EUR od 10. ožujka 2011. godine,

11,21 EUR od 11. travnja 2011. godine,

45,43 EUR od 11. travnja 2011. godine,

26,28 EUR od 10. svibnja 2011. godine,

58,54 EUR od 10. svibnja 2011. godine,

31,39 EUR od 10. lipnja 2011. godine,

65,58 EUR od 10 . lipnja 2011. godine,

36,04 EUR od 11. srpnja 2011. godine,

66,39 EUR od 11. srpnja 2011. godine,

64,93 EUR od 10. kolovoza 2011. godine,

81,69 EUR od 10. kolovoza 2011. godine,

57,23 EUR od 09. rujna 2011. godine,

59,11 EUR od 09. rujna 2011. godine,

44,66 EUR od 11. listopada 2011. godine,

64,40 EUR od 11. listopada 2011. godine,

35,08 EUR od 10. studenog 2011. godine,

85,09 EUR od 10. studenog 2011. godine,

15,20 EUR od 05. prosinca 2011. godine,

100,25 EUR od 05. prosinca 2011. godine,

12.185,58 EUR od 05. prosinca 2011. godine;

sve do isplate u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od iznosi 2.656,41 euro sa zateznom kamatom počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 18. 2. 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 517,94 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

EUR 5,68 od 02.03.2006. pa do isplate,

EUR 8,65 od 02.04.2006. pa do isplate,

EUR 8,24 od 02.05.2006. pa do isplate,

EUR 5,99 od 02.06.2006. pa do isplate,

EUR 8,19 od 02.07.2006. pa do isplate,

EUR 9,91 od 02.08.2006. pa do isplate,

EUR 8,23 od 02.09.2006. pa do isplate,

EUR 5,54 od 02.10.2006. pa do isplate,

EUR 7,72 od 02.11.2006. pa do isplate,

EUR 8,21 od 02.12.2006. pa do isplate,

EUR 11,85 od 02.01.2007. pa do isplate,

EUR 13,94 od 02.02.2007. pa do isplate,

EUR 15,61 od 02.03.2007. pa do isplate,

EUR 14,78 od 02.04.2007. pa do isplate,

EUR 17,63 od 02.05.2007. pa do isplate,

EUR 24,12 od 02.06.2007. pa do isplate,

EUR 24,01 od 02.07.2007. pa do isplate,

EUR 27,03 od 02.08.2007. pa do isplate,

EUR 21,83 od 02.09.2007. pa do isplate,

EUR 21,34 od 02.10.2007. pa do isplate,

EUR 26,53 od 02.11.2007. pa do isplate,

EUR 20,55 od 02.12.2007. pa do isplate,

EUR 24,60 od 02.01.2008. pa do isplate,

EUR 14,93 od 02.02.2008. pa do isplate,

EUR 15,87 od 02.03.2008. pa do isplate,

EUR 4,94 od 02.04.2008. pa do isplate,

EUR 9,91 od 02.05.2008. pa do isplate,

EUR 22,25 od 02.06.2008. pa do isplate,

EUR 20,06 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 21,39 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 22,91 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 22,16 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 7,95 od 02.11.2008. pa do isplate,

EUR 15,39 od 02.01.2009. pa do isplate,

pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su JG; OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], bivši suprug tužiteljice kao dužnik i tužiteljica kao sudužnik (time da se tužiteljica tada prezivala JG) zaključili su dana 19. prosinca 2005. godine s tuženikom Ugovor o kreditu pod brojem2402006-1031262160/51400607- 5102768977 kojim ugovorom su stranke podigle kredit u iznosu od 87.660,CHF

(slovima: osamdesetsedamtisućašestošezdeset CHF) u kunskoj protuvrijednostiobračunato posrednjem tečaju (kreditora)na dan korištenja kredita. Dokaz: Ugovor o kreditu i dodatak Ugovoru o kreditu, po potrebi uvid u rodni list tužiteljice radi promjene prezimena

2. Tužiteljica je raskinula brak s JG i tijekom rješavanja imovinskopravnih odnosa tužiteljici je pripao stan koji je kupljen gore citiranim kreditom, te je ista preuzela u cijelosti i obvezu vraćanja predmetnog kredita. Počevši od svibnja 2009. godine tužiteljica u cijelosti otplaćuje predmetni kredit, time da je prvotno isti otplaćivala u gotovini, ili internim prijenosom unutar Erste banke, a kasnije su se isplate vršile izravno s plaće tužiteljice –odnosno putem Ministarstva znanosti i obrazovanja obzirom je tužiteljica bila zaposlena u Osnovnoj školi Banija, [adresa] te joj se plaća isplaćuje putem navedenog Ministarstva (dok šifra 04-034- 001 predstavlja Osnovnu školu Banija). Tužiteljica je naposlijetku prijevremeno otplatila ovaj kredit uplatom iznosa od 71.640,49CHFdana 05. prosinca 2011. godine. Dokaz: uvid u pregled prometa po kreditu, uvid u uplatnicu, po potrebi upit na Osnovnu školu Banija glede uplata s plaće tužiteljice

3. Tužena banka je u ugovor o kreditu ugradila o valutnoj klauzuli CHF koja je is ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07. i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). VTS RH je donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i na predmetni sklopljen između tužitelja i tužene. Radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca ,a što se odnosi na ovaj predmet. DOKAZ: uvid u spis Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, te uvid u presudu VTS RH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

4. Tužiteljica stoga ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovu citirane ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102768977od dana 19. prosinca 2005. godine, sklopljenog između tužiteljice i tužene koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl 2. i 7.ugovora ništetne. Prema izračunu tužiteljice njeno potraživanje prema tuženoj iznosi minimalno 50.000,00 kn (slovima: pedesttisućakuna), s pripadajućim kamatama.

Dokaz: uvid u dostavljenu dokumenatciju, vještačenje po vještaku knjigovodstveno – financijske struke na okolnost koliko je tužiteljica preplatila s osnova ništetne ugovorne odredbe, uvid u eventualnu daljnju dokumentaciju koja će biti potrebna vještaku a koja će biti pribavljena od stranaka,

5. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donošenje slijedeće presude:

Nalaže se tuženoj ERSTEBANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320,isplatiti tužiteljici T, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ukupno iznos od 50.000,00 kn (slovima: pedesettisućakuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, koji iznos će biti detaljno specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka; a koje kamate teku sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena; sve do isplate. Nalaže se tuženoj ERSTEBANK d.d Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, naknaditi tužiteljici TG, OIB: [osobni identifikacijski broj],iz [adresa], trošak parničnog postupka, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, time da kamata teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, koje kamate teku sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena; sve do isplate; a sve u roku od15 dana pod prijetnjom ovrhe.

6. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno specificirao podneskom od 18. 3. 2025. tako da glasi kako je navedeno u t. I izreke presude.

7. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što sve uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, već i od strane korisnika kredita JG, te Ministarstva znanosti kao poslodavca korisnika kredita te gosp. ĐG koji nije sudionik u kreditu, te je teret dokaza na tužitelju da je on stvarno vršio sve uplate.

9. Tuženik ističe prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 230. ZOO-a, u vezi s čl. 138,a ZZP o primjeni trogodišnjeg zastarnog roka.

10. Tuženik tužitelju osporava svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

11. Tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima. Tuženik navodi da je tužitelj bio dovoljno informiran o valutnoj klauzuli od strane tuženika na više načina, već samim ugovorom o kreditu, iz Informacija Pojam "valutna klauzula", te brošure Stambeni krediti Erste Banke, dakle, tužitelju su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i to na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za CHF s obzirom je tuženik tužitelja kao i sve ostale potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, a jednako tako tužitelju je u dovoljnoj mjeri bilo pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF i to u razgovoru sa službenicima banke. Tuženik smatra da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF a stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, a koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Nasuprot tome, tuženik nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, sve to iz razloga je i Banka imala obveze u CHF.

12. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora

Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)

Dokaz: - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. godine

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021

od 30. lipnja 2022. godine

13. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

• u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

• ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

• težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

• isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

• na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

Dokaz: - reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD

14. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Dokaz: - uvid u cit. ugovor o kreditu koji prileži spisu 14

15. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

Dokaz: - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom

16. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Dokaz: - cit. brošura Stambeni krediti ERSTE BANKE

17. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

Dokaz: - cit. brošura 15

18. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Dokaz: - saslušanje tužitelja

19. O nepostojanju «ekstra profita» Banke

Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: • promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

• banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) • tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije

Dokaz: - dopis HNB-a

- očitovanje HNB-a na neke CHF činjenice od 21.01.2015.

- grafički prikaz: otvorenost devizne pozicije tuženika

- po potrebi financijsko vještačenje 17

20. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

21. Zaključno

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

22. O tijeku zakonskih zateznih kamata

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Dokaz: - zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004., cit. Odluka

23. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

24. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 4.059,26 eura kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, sa zakonskim zateznim kamatama time da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja.

25. Potraživanje s osnove prijeboja tuženik je specificirao podneskom od 24. 7. 2025. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 517,94 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

EUR 5,68 od 02.03.2006. pa do isplate,

EUR 8,65 od 02.04.2006. pa do isplate,

EUR 8,24 od 02.05.2006. pa do isplate,

EUR 5,99 od 02.06.2006. pa do isplate,

EUR 8,19 od 02.07.2006. pa do isplate,

EUR 9,91 od 02.08.2006. pa do isplate,

EUR 8,23 od 02.09.2006. pa do isplate,

EUR 5,54 od 02.10.2006. pa do isplate,

EUR 7,72 od 02.11.2006. pa do isplate,

EUR 8,21 od 02.12.2006. pa do isplate,

EUR 11,85 od 02.01.2007. pa do isplate,

EUR 13,94 od 02.02.2007. pa do isplate,

EUR 15,61 od 02.03.2007. pa do isplate,

EUR 14,78 od 02.04.2007. pa do isplate,

EUR 17,63 od 02.05.2007. pa do isplate,

EUR 24,12 od 02.06.2007. pa do isplate,

EUR 24,01 od 02.07.2007. pa do isplate,

EUR 27,03 od 02.08.2007. pa do isplate,

EUR 21,83 od 02.09.2007. pa do isplate,

EUR 21,34 od 02.10.2007. pa do isplate,

EUR 26,53 od 02.11.2007. pa do isplate,

EUR 20,55 od 02.12.2007. pa do isplate,

EUR 24,60 od 02.01.2008. pa do isplate,

EUR 14,93 od 02.02.2008. pa do isplate,

EUR 15,87 od 02.03.2008. pa do isplate,

EUR 4,94 od 02.04.2008. pa do isplate,

EUR 9,91 od 02.05.2008. pa do isplate,

EUR 22,25 od 02.06.2008. pa do isplate,

EUR 20,06 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 21,39 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 22,91 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 22,16 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 7,95 od 02.11.2008. pa do isplate,

EUR 15,39 od 02.01.2009. pa do isplate,

26. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu, promet po kreditu, otplatne planove, Darovni ugovor s anexom, pregled prometa po partiji kredita, reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu CHF, EUR, USD, informaciju Pojam "valutna klauzula i rizici financiranja u kunama as valutnom klauzulom, brošuru Stambeni kredit Erste Banke, mail korespondenciju, dopis HNB- a, očitovanje HNB-a, grafički prikaz otvorenost devizne pozicije tuženika, podatke Karlovačke županije, Osnovne škole Banija u ustegama plaće tužiteljice za podmirenje kredita pream Erste banci, obračunske isprave za isplatu plaće, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po D&S d.o.o., te saslušanjem tužiteljice. Na okolnost informiranosti tužiteljice i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik je dostavio pisani iskaz gđe. NG (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj: OV-1386/2020 koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Tužiteljica se nije suglasila da se pisani iskaz NG koristi kao dokaz. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka na okolnost informiranosti tužiteljice i postupanju tuženika u fazi pregovora.

27. Predmet ovog spora je potraživanje tužitelja novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate do isplate.

28. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – u nastavku teksta: ZOO).

29. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, a da je to u konkretnom slučaju Općinski građanki sud u Rijeci. Prigovor nije osnovan. Naime, svoje potraživanje tužitelj temelji na presudama donesenim u kolektivnom sporu, a koje se temelje na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora (članci 85. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 96/03.; u daljnjem tekstu: ZoZP/03; te članci 99. i 102. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; u daljnjem tekstu: ZoZP/07) koji je, s obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pojavilo u domaćoj sudskoj praksi, proveden tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, "Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

30. Pojam nepoštene ugovorne odredbe sadržan je u odredbi članka 81. ZoZP/03: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati; Gotovo identičnu odredbu sadrži članak 96. ZoZP/07: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

31. Odredbom članka 87. stavkom 1. ZoZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identičnu odredbu sadrži članak 102. stavak 1. ZoZP/07. U kolektivnom je sporu najprije utvrđeno, uvidom u predočene formularne (standardne) ugovore banaka i saslušanjem korisnika kredita te primjenom članka 81. stavaka 2. i 3. ZoZP-a/03 i članka 96. stavaka 1. i 2. ZoZP-a/07, da su posrijedi ugovorne odredbe o kojima potrošači nisu mogli pojedinačno pregovarati s bankama. Tako stoga što nisu imali nikakvog utjecaja na sadržaj odredaba standardnog ugovora o kreditu koje su unaprijed formulirale tužene banke, čak i kada bi dvojili o njihovom sadržaju ili zahtijevali dodatne informacije (točka 17. odluke broj: U-III- 4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.). Citiranim člankom 81. ZoZP-a/03, te člankom 102. ZoZP/07 izričito je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

32. Valja istaknuti da tuženik na okolnost eventualnog pojedinačnog pregovaranja o prorogacijskoj klauzuli nije predložio niti jedan dokaz pa posljedično tome nije ni dokazao da bi se o prorogacijskoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, pri čemu je još u kolektivnom sporu nesporno utvrđeno da se radi o tipskim ugovorima. I iz samog sadržaja ugovora dade se zaključiti da se radi o tipskom obrascu s mogućnosti korigiranja elemenata u odnosu na svakog pojedinca kao potencijalnog korisnika kredita s vrlo malim prostorom za bilo što izmijeniti osim imena i prezimena, iznosa kredita, roka trajanja, dakle, onoga što se sa svakim pojedincem posebno ugovara. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o kreditu sklopljenom na unaprijed formuliranom obrascu, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao nikakav utjecaj, pa tako niti na odredbu o mjesnoj nadležnosti. Prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te posljedično uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao u konkretnom slučaju, nije valjana. Dakle, s obzirom da se o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i sročena je od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove postupka, a oteža pristup sudu tužitelju. Parnični sud neće primijeniti takvu ugovornu odredbu, nego će dopustiti potrošaču da tužbom pokrene parnični postupak pred sudom svoga prebivališta sukladno odredbi čl. 2. i čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15. i 52/16. – dalje: ZPK) prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedena odredba se primjenjuje bez obzira na to kad je nastao ugovor o kreditu, već ovisi o tome kad je konkretni postupak pokrenut pred sudom.

33. Slijedom izloženog, kako je postupak u ovom predmetu pokrenut podnošenjem tužbe 15. 4. 2022., nakon stupanja na snagu prethodno navedene odredbe, to tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan, jer je prorogacijskom klauzulom u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana, to u konkretnom slučaju između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu citiranih odredbi, pa je tužitelj imao pravo pokrenuti postupak pred ovim sudom kao sudom mjesta svog prebivališta temeljem čl. 19.l st. 1. ZPK, jer se radi o zakonu koji je bio na snazi u trenutku podnošenja predmetne tužbe.

34. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP 14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP 14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP 14, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. Odredba čl. 16. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati iz Karlovca u Rijeku te bi imao trošak putovanja u Rijeku i natrag, te troškove punomoćnika odvjetnika. Dakle, osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci rješenja.

35. Nesporno je među strankama da su JG, kao korisnik kredita i založni dužnik te tužiteljica TG prije JG kao sudužnik i založni dužnik i tužena banka sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102768977 od 19.12.2005. godine. Ugovorom je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 87.660,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 4,75 %. Rok otplate kredita je 204 mjeseca. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos mjesečnog obroka iznosi 571,08 CHF. Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuitet glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti. Glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice u visini od 70.128,00 CHF koja se vraća u 204 mjesečna anuiteta u iznosu od 501,68 CHF. Ostatak vrijednost predstavlja preostali iznos glavnice kredita u iznosu od 17.532,00 CHF. Ostatak vrijednosti vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Banka na iznos ostatka vrijednosti mjesečno obračunava redovnu kamatu u mjesečnom iznosu od 69,40 CHF. Banka će zatvoriti nedospjelu glavnicu kredita ukoliko će saldo prijevremenih uplata, ovisno o dospijeću obroka, prelaziti iznos 2 mjesečna obroka. Povrat obveza iz Ugovora obračunava se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Za obradu zahtjeva i odobravanja kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunato s datumom Ugovora.

36. Nesporno je među strankama i da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

37. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

38. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

39. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

40. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

41. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

42. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

43. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa.

44. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valutnoj klauzuli, dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelj tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i promjenjive kamatne stope za trajanja kreditnog odnosa. Da je tome tako proizlazi i iz iskaza same tužiteljice.

45. Na temelju izvedenih dokaza, prema stajalištu ovoga suda ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužitelj bio informiran o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, nadalje, ovaj sud nalazi da se nikako ne može govoriti niti smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, niti da je tužitelj mogao utjecati na bitne uvjete i sastojke ugovora. Sve to je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze.

46. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

47. Dakle, takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – u nastavku teksta: ZOO). Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

48. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

49. Iz navedenog ugovora razvidno je kako tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope i istovremeno ugovara valutnu klauzulu, pri čemu tuženik nije odredio elemente za koje veže promjene i način promjene kako valutne klauzule tako i kamatne stope, pri čemu je tuženik nedvojbeno nametnuo odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravan položaj, uzrokujući znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to na štetu tužitelja.

50. U odnosu na navode tuženika da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, valja istaknuti da je tužitelj određeno postavio tužbeni zahtjev u odnosu na glavno potraživanje, dok nije određeno postavljen tužbeni zahtjev u dijelu pojedinačnih mjesečnih iznosa i dijelu tijeka zateznih kamata. Budući da tužitelj nema znanja niti mogućnosti izračunati pojedine mjesečne iznose, to može tužbeni zahtjev određeno specificirati nakon što primi nalaz i mišljenje vještaka.

51. Vezano uz prigovor promašene aktivne legitimacije osnovano tužiteljica ističe kako potražuje samo one iznose koje je platila ona kao sudužnik. Uplate vršene po Ministarstvu znanosti nisu isplate korisnika kredita već uplate tužiteljice koja je također bila zaposlenik Ministarstva znanosti, Osnovne škole Banija. Ovo je vidljivo iz pozivnog broja OŠ Banija na uplatama, a i iz podataka koje je dostavila škola iz kojih je vidljivo da je tužiteljica 2009. rate kredita plaćala gotovinom u tuženoj banci, 2010. i 2011. ustegama sa plaće, time da je stan prodan u prosincu 2011.

52. Nije osnovan ni prigovor da tužitelj nije potrošač, konkretno radi se o stambenom kreditu za kupnju stana za osobne potrebe tužiteljičine obitelji, naime, korisnik kredita prvotno je bio sada njezin pokojni suprug JG, a kredit je podignut upravo za kupnju stana na adresi [adresa].

53. Glede prigovora zastare tužene banke, ističe se kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. utvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 odnosima te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora po kolektivnoj tužbi 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13) odnosno 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17), zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne uračunava se u zakonom određeni rok za zastaru, sukladno odredbi članka 245. stavka 1. ZOO-a. Obzirom da je prvostupanjska presuda u dijelu o ništetnosti odredbe o valuti u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.g. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g.), zastara za podnošenje tužbe za restituciju zbog preplaćenog tečaja nastupa tek 2023. godine te je u tom smislu prigovor tužene banke u potpunosti neosnovan. Tužitelj je predmetnu tužbu podnio 15. 4. 2022., dakle, prigovor zastare nije osnovan.

54. O visini zahtjeva:

Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D&S d.o.o. te je sudski vještak utvrdio:

U varijanti 1 u kojoj su razlike računate za cijelo razdoblje otplate kredita:

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 101.015,90 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 104.918,34 kune, a negativne razlike (u korist tužene) 3.902,44 kune. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 18,

- iskazano u eurima ukupna razlika s osnove valutne klauzule iznosi 13.407,08 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 13.925,02 eura, a negativne razlike (u korist tužene) 517,94 eura. Razlika je u eurima je prikazana je u stupcu 19 tablice 1 u prilogu.

U varijanti 2 u kojoj su razlike računate za razdoblje od 2.5.2009. do konačne otplate kredita:

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 104.676,32 kune. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 18,

- iskazano u eurima ukupna razlika s osnove valutne klauzule iznosi 13.892,91 euro. Razlika je u eurima je prikazana je u stupcu 19 tablice 1 u prilogu.

55. Sudski vještak je detaljno obrazložio nalaz i mišljenje, stoga je sud nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti. Radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Stranke i nisu prigovorile matematičkom izračunu vještaka.

56. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli, stoga je odlučeno kao u t. I izreke presude. Zatezna kamata dosuđena je od dospjelosti svakog pojedinačnog utuženog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate, dakle, od dana kad su izvršene preplate temeljem članka 1115. ZOO-a, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

57. U odnosu na protivljenje preinaci tužbe, valja uzeti u obzir odredbu članka 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.) koja se prema njegovoj prijelaznoj odredbi u čl. 117. st. 2. primjenjuje na sve postupke u tijeku, a kojom je izmijenjena odredba čl. 190. st. 2. ZPP-a na način da tužitelj može, iznimno od odredbe st.1. toga članka preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U ovom slučaju tužitelj je preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, tako što je nakon provedenog financijskog vještačenja povisio iznos tužbenog zahtjeva sukladno nalazu vještaka. S obzirom da je tuženik osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva bilo je potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem jer ni tužitelj niti sud nemaju stručnog znanja za utvrđenje iznosa tražbine, a taj se dokaz prema pravilima parničnog postupka provodi tek nakon zaključenja prethodnog postupka. Sud je prihvatio preinaku tužbe jer bi u protivnom zabrana preinačenja tužbe značila ograničenje prava tužitelja na pristup sudu, tim više što on u pogledu povišenog iznosa tužbenog zahtjeva nema pravo pokrenuti niti ikakav drugi postupak zbog zabrane dvostruke litispendencije budući je riječ o istom zahtjevu. Osnovano tužitelj navodi da činjenična osnova zahtjeva iz tužbe nije izmijenjena što znači da tijekom cijelog postupka nije promijenjena istovjetnost zahtjeva o čijoj činjeničnoj i pravnoj utemeljenosti je raspravljano. Sukladno zaključku sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV– 162/2021 od 26. 11. 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Proizlazilo bi stoga da je tužitelj u biti izvršio usklađenje tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, čime su se ostvarile pretpostavke iz članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP).“ (ŽS Split, Gž-867/2020-2).

58. Što se pak tiče zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, takav prigovor tuženice je neosnovan, pri čemu tužitelj osnovano navodi da je prvotno postavljeni i konačno postavljeni tužbeni zahtjev identičan po svojoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te kao takav nikako ne dovodi do promjene istovjetnosti zahtjeva. Zaključno, i na preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastara se računa od dana podnošenja tužbe, a ne od dana preinačenja odnosno povećanja istog. Tim više što se radi o tužbenom zahtjevu koji se odnosi samo na valutu koja još nije u zastari sve do 14. lipnja 2023. Sve navode tužitelja dodatno potkrepljuje presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl.br. Gž-1480/2022, od 11. listopada 2022., a u kojem predmetu je ovdje tužena, također bila stranka. Najzad, valja istaknuti da Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu toga pitanja još nije konkretizirao svoj zaključak od 26. 11. 2021. te nije uskladio tumačenje zastare s tekovinama Direktive i sudske prakse suda EU. Za sada se ne može prihvatiti stav tuženika da je za računanje zastare odlučan dan preinake tužbe, pri čemu sud i ovdje ukazuje na Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

59. Tuženik je istaknuo i prigovor prijeboja za negativne razlike kada je tečaj bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kredit. kojem prigovoru se tužiteljica protivi. Osnovano tužiteljica navodi da je odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Osnovano tužiteljica smatra kako je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj valutnoj klauzuli u CHF isključivo na njezinoj strani, budući da tužena nije pregovarala sa tužiteljicom niti ju je informirala o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF, a kako je to pravomoćno utvrđeno kolektivnom presudom. Prema tome, s obzirom da je isključivo tužena kriva za ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, tužiteljica nema nikakvu obvezu ispuniti joj bilo kakvu tražbinu jer apsolutno nikakve protupravnosti u njezinom ponašanju nije bilo. Navodi da tuženik ne navodi pravnu osnovu prekida zastare njegovog potraživanja, kao niti pravnu osnovu za utvrđenje obveze tužitelja na isplatu negativnih razlika. U predmetnom slučaju ne može biti riječ o stjecanju bez osnove. Ovo iz razloga što plaćanja tužitelja u spornom razdoblju su se temeljila na zakonu, a što je temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima razlog isključenja stjecanja bez osnove. Ograničene kamate kredita kroz dio otplatnog razdoblja na niži iznos rezultat je primjene tadašnjeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, dok je kretanje tečaja kroz otplatno razdoblje regulirano Zakonom o deviznom poslovanju. U predmetnom slučaju ne može biti riječ niti o naknadi štete. Ovo iz razloga što radnje tužitelja u otplatnom razdoblju nisu imale obilježje protupravnosti. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena banka ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Što se pak tiče zastare tog potraživanja, točno je da tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u t. III izreke presude.

60. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP- a. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren je temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova za radnje od sastavljanja tužbe do sastavljanja podneska od 18. 3. 2025. (potraživanje u tužbi iznosi 50,000,00 kn odnosno 6.636,14 eura, a prema konačno specificiranom tužbenog zahtjevu u podnesku od 18. 3. 2025. potraživanje tužitelja iznosi 13.892,12 euro), a nakon toga u visini od 250 bodova, kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura, sastavljanje podnesaka od 20. 6. 2022. iznos od 200,00 eura, sastavljanje podneska od 2. 2. 2023. iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 30. 10. 2024. iznos od 200,00 eura, sastavljanje podneska od 18. 3. 2025. iznos od 500,00 eura, zastupanje na ročištu 27. 11. 2025. iznos od 500,00 eura i pristup na ročište za objavu odluke iznos od100,00 eura što zbrojeno i uvećano za PDV od 25 % iznosi 2.375,00 eura. Tužitelju je dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 225,00 eura te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 56,41 euro, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 2.656,41 euro. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17., u daljnjem tekstu: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 18.veljače 2026.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Odvjetnica Irena Blauhorn

2. Odvjetničko društvo Metelko, Kneževiić & Partneri d.o.o.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte