Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-41/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BN iz [adresa], Ul. 4. studenog 1991. kbr. 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik iz Bjelovara, J. Jelačića 12, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici Sanja Porobija i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbi tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju od 20. studenog 2025. poslovni broj: P-51/2024-77, u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju poslovni broj: P-51/2024-77 od 20. studenog 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 7103691390 sklopljenog 8. lipnja 2007. između tužitelja i tuženice u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu te u članku 2. i 7. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, a preinačuje u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim članak 1. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena visina kredita u iznosu od 83.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i u tom dijelu se odbija tužbeni zahtjev

- preinačuje u točki II. izreke u kojoj je tuženica obvezana isplatiti tužitelju iznos od 13.206,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

II. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju poslovni broj:

P-51/2024-77 od 20. studenog 2025.:

- potvrđuje u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.736,90 EUR i tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 354,11 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do „30. rujna 2015.“

- preinačuje u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate s osnova tečajne razlike i sudi:

Nalaže se tuženici Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplati tužitelju BN iz [adresa], Ul. 4. studenog 1991. kbr. 1, OIB: [osobni identifikacijski broj] zatezne kamate na iznos od:

- 0,06 € od 06.07.2007.

- 4,76 € od 15.08.2007.

- 4,69 € od 15.09.2007.

- 6,94 € od 15.11.2007.

-14,81 € od 15.01.2008.

-11,78 € od 15.02.2008.

- 30,21 € od 15.03.2008.

- 26,23 € od 15.04.2008.

- 4,28 € od 15.05.2008.

-12,48 € od 15.06.2008.

- 6,02 € od 15.07.2008.

- 4,65 € od 15.08.2008.

- 4,40 € od 15.09.2008.

-28,79 € od 15.10.2008.

-43,49 € od 15.11.2008.

-22,38 € od 15.12.2008.

-78,67 € od 15.01.2009.

-78,98 € od 15.02.2009.

-59,91 € od 15.03.2009.

-64,00 € od 15.04.2009.

-64,64 € od 15.05.2009.

-57,07 € od 15.06.2009.

-58,14 € od 15.07.2009.

-53,25 € od 15.08.2009.

-60,97 € od 15.09.2009.

-51,99 € od 15.10.2009.

-57,44 € od 15.11.2009.

-56,33 € od 15.12.2009.

-71,23 € od 15.01.2010.

-80,63 € od 15.02.2010.

-78,24 € od 15.03.2010.

-87,48 € od 15.04.2010.

-104,55 € od 15.05.2010.

-106,57 € od 15.06.2010.

-126,23 € od 15.07.2010.

-125,09 € od 15.08.2010.

-165,89 € od 15.09.2010.

-141,32 € od 15.10.2010.

-146,30 € od 15.11.2010.

-167,18 € od 15.12.2010.

-168,82 € od 15.01.2011.

-159,33 € od 15.02.2011.

-164,11 € od 15.03.2011.

-163,80 € od 15.04.2011.

-179,45 € od 15.05.2011.

-213,17 € od 15.06.2011.

-251,38 € od 15.07.2011.

-289,62 € od 15.08.2011.

-222,63 € od 15.09.2011.

-199,72 € od 15.10.2011.

-200,47 € od 15.11.2011.

-202,78 € od 15.12.2011.

-220,92 € od 15.01.2012.

-225,78 € od 15.02.2012.

-218,81 € od 15.03.2012.

-217,09 € od 15.04.2012.

-219,39 € od 15.05.2012.

-223,93 € od 15.06.2012.

-216,45 € od 15.07.2012.

-213,82 € od 15.08.2012.

-196,84 € od 15.09.2012.

-210,01 € od 15.10.2012.

-215,67 € od 15.11.2012.

-210,59 € od 15.12.2012.

-204,69 € od 15.01.2013.

-202,17 € od 15.02.2013.

-199,60 € od 15.03.2013.

-211,38 € od 15.04.2013.

-192,18 € od 15.05.2013.

-188,45 € od 15.06.2013.

-189,50 € od 15.07.2013.

-186,90 € od 15.08.2013.

-192,79 € od 15.09.2013.

-196,31 € od 15.10.2013.

-197,61 € od 15.11.2013.

-204,21 € od 15.12.2013.

-195,99 € od 15.01.2014.

-189,26 € od 15.02.2014.

-193,03 € od 15.03.2014.

-188,89 € od 15.04.2014.

-183,19 € od 15.05.2014.

-183,87 € od 15.06.2014.

-187,15 € od 15.07.2014.

-189,66 € od 15.08.2014.

-189,95 € od 15.09.2014.

-192,65 € od 15.10.2014.

-196,70 € od 15.11.2014.

-197,07 € od 15.12.2014.

-197,24 € od 15.01.2015.

-196,41 € od 15.02.2015.

-195,92 € od 15.03.2015.

-195,43 € od 15.04.2015.

-194,95 € od 15.05.2015.

-194,46 € od 15.06.2015.

-193,97 € od 15.07.2015.

-193,48 € od 15.08.2015.

-192,99 € od 15.09.2015.

te s osnova promjenjive kamate:

-30,04 € od 01.11.2007.

-29,80 € od 01.12.2007.

-30,07 € od 01.01.2008.

-29,82 € od 01.02.2008.

-58,27 € od 01.03.2008.

-57,76 € od 01.04.2008.

-57,26 € od 01.05.2008.

-56,76 € od 01.06.2008.

-56,26 € od 01.07.2008.

-55,76 € od 01.08.2008.

-55,26 € od 01.09.2008.

-54,76 € od 01.10.2008.

-54,26 € od 01.11.2008.

-53,76 € od 01.12.2008.

-52,80 € od 01.01.2009.

-52,30 € od 01.02.2009.

-51,80 € od 01.03.2009.

-51,31 € od 01.04.2009.

-50,81 € od 01.05.2009.

-50,31 € od 01.06.2009.

-49,82 € od 01.07.2009.

-65,57 € od 01.08.2009.

-64,90 € od 01.09.2009.

-64,24 € od 01.10.2009.

-63,58 € od 01.11.2009.

-62,91 € od 01.12.2009.

-62,24 € od 01.01.2010.

-61,58 € od 01.02.2010.

-60,91 € od 01.03.2010.

-60,24 € od 01.04.2010.

-59,58 € od 01.05.2010.

-51,63 € od 01.06.2010.

-51,05 € od 01.07.2010.

-50,47 € od 01.08.2010.

-49,89 € od 01.09.2010.

-49,30 € od 01.10.2010.

-48,73 € od 01.11.2010.

-33,25 € od 01.12.2010.

-32,85 € od 01.01.2011.

-32,46 € od 01.02.2011.

-32,06 € od 01.03.2011.

-31,67 € od 01.04.2011.

-31,27 € od 01.05.2011.

-30,88 € od 01.06.2011.

-30,48 € od 01.07.2011.

-23,99 € od 01.08.2011.

-23,68 € od 01.09.2011.

-23,37 € od 01.10.2011.

-23,06 € od 01.11.2011.

-22,75 € od 01.12.2011.

-22,74 € od 01.01.2012.

-22,42 € od 01.02.2012.

-22,10 € od 01.03.2012.

-21,79 € od 01.04.2012.

-21,48 € od 01.05.2012.

-21,16 € od 01.06.2012.

-20,84 € od 01.07.2012.

-20,53 € od 01.08.2012.

-20,21 € od 01.09.2012.

-19,90 € od 01.10.2012.

-19,59 € od 01.11.2012.

-19,27 € od 01.12.2012.

-18,71 € od 01.01.2013.

-18,40 € od 01.02.2013.

-18,09 € od 01.03.2013.

-17,78 € od 01.04.2013.

-17,47 € od 01.05.2013.

-17,16 € od 01.06.2013.

-16,85 € od 01.07.2013.

-16,54 € od 01.08.2013.

-16,23 € od 01.09.2013.

-15,92 € od 01.10.2013.

-15,61 € od 01.11.2013.

-15,30 € od 01.12.2013.

-14,98 € od 01.01.2014.,

pa sve do 30. rujna 2015. po stopi zatezne kamate od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje i od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Potvrđuje se raspravno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju kojim je dopuštena preinaka tužbe doneseno na raspravi za glavnu raspravu održanoj 7. listopada 2025.

II. Presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišnom Polju poslovni broj: P-51/2024-77 od 20. studenog 2025. preinačuje se u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki VI. i VIII. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Prvostupanjska presuda u točki V. izreke nije predmet žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 7103691390 sklopljenog 8. lipnja 2007. između tužitelja i tuženice na iznos od 83.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 13.206,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko zatraženih 16.943,46 EUR, a dosuđenih 13.206,56 EUR tj. za iznos od 3.736,90 EUR kao neosnovan kao i zahtjev koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku na pojedinačne iznose i to s osnova tečajne razlike i razlike u glavnici te s osnova promjenjive kamate, a koji pojedinačni iznosi i tijek zateznih kamata su pobliže navedeni u toj točki izreke. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.184,87 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate. Pod točkom V. izreke odlučeno je da će se o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj navodeći da istu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog odluke o parničnom trošku i to kako proizlazi iz sadržaja žalbe, u dijelu kojim je u točki III. izreke odbijen njegov tužbeni zahtjev te u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki IV. izreke. Predlaže preinačiti pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima, podredno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Prvostupanjsku presudu također pravodobnom žalbom pobija i tuženica i to u točkama I., II. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz svih žalbenih osnova propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, ukinuti raspravno rješenje od 7. listopada 2025. ili predmet vratiti na ponovno suđenje s odgovarajućim uputama.

4. Stranke nisu odgovorile na žalbu protivne stranke.

5. Žalbe tužitelja i tuženice djelomično su osnovane i djelomično neosnovane.

6. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 7103691390 sklopljenim između tužitelja i tuženice 8. lipnja 2007. i to odredbe 1., 2. i 7. kojim je ugovoren iznos kredita od 83.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženice i valutna klauzula u CHF. Predmet postupka je i kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa od 13.780,70 EUR koji iznos je tuženica stekla bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dana kada su plaćeni u anuitetnoj otplati kredita u razdoblju od 6. srpnja 2007. do 15. rujna 2015. pa do isplate, iznosa od 2.808,65 EUR koji iznos je tuženica stekla bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke sa zateznom kamatom na pojedine iznose od dana kada su plaćeni u anuitetnoj otplati kredita u razdoblju od 1. studenog 2007. do 1. siječnja 2014. pa do isplate te zahtjev za isplatu iznosa od 354,11 EUR s osnove razlike glavnice iz konverzije sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su sklopili naprijed navedeni Ugovor o kreditu na iznos glavnice od 83.200,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s rokom otplate od 10 godina te da su stranke u skladu s odredbama Glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 – dalje u tekstu: ZPK) 28. prosinca 2015. sklopile Sporazum temeljen na odredbama te Glave dodane Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj:102/2015 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15) nazvan „Sporazum temeljem Zakona o Izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR“ (dalje u tekstu: Sporazum o konverziji) kojim je utvrđeno da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate veći od zbroja anuiteta/rata od kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30. rujna 2015. te da njihova razlika na temelju tog Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.403,88 EUR što preračunato u kune po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 79.403,22 HRK (članak 4.) kojim preplatom podmiruje kredit u EUR u cijelosti, a razliku se tuženica obvezala isplatiti tužitelju na njegov račun otvoren kod Zagrebačke banke d.d. najkasnije u roku od 60 dana od dana prihvata konverzije od strane korisnika kredita (članak 5.).

8. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenu u pravnoj stvari tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka pa tako i protiv tuženice kao prvotuženice u tom postupku, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je usvojen zahtjev tužbe i utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući potrošačke ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Na temelju između stranaka naprijed navedenih nespornih činjenica te dokaznim postupkom čitanjem pisanih isprava, provedenim financijskom vještačenjem i saslušanjem tužitelja utvrđenih daljnjih činjenica i to:

- da tužitelj ima status potrošača propisan člankom 3. stavkom 1. točkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) jer je kredit podigao za kupnju stana koji je koristio za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji

- da su odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 8. lipnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženice o kojima nije bilo pregovora niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih čime je tužitelju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela obveznog prava nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora te su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te su takve odredbe u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne

- da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj:79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice

- da je tuženica ugovorenu stopu redovne kamate od 4,90% tijekom otplate mijenjala tako da je od 1. studenog 2007. povišena na 5,5% godišnje, od 1. ožujka 2008. na 6,30% godišnje, od 1. kolovoza 2009. na 6,8 %, od 1. lipnja 2010. na 6,55%, od 1. prosinca 2010. na 6,00% od 15. srpnja 2011. na 5,75%, dok je od 1. veljače 2014. do 30. rujna 2015. ista iznosila 3,23%

- da utužena tražbina tužitelja nije zastarjela jer zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2023. koja je u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci banke postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valute obveze u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-662/17-10 od 14. lipnja 2018. pa je predmetna tužba podnesena unutar zakonskog roka jer je podnesena 12. lipnja 2019.

- da je u periodu otplate kredita pa do 30. rujna 2015. tuženica obračunala tužitelju obvezu od 508.319,05 kn na ime otplate anuiteta, a koji bi da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 358.684,75 kn što čini razliku od 122.634,30 kn

- da razlika u kamati koje je tužitelj trebao uplatiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i kamati koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala iznosi 4.247,00 CHF a što prema tečaju na dan isplate kredita iznosi 18.750,66 kn time da više plaćene kamate iznose 21.161,84 kn (2.808,65 EUR), a manje plaćene kamate iznose 2.411,17 kn (320,02 EUR)

- da je tužitelj zbog porasta tečaja platio anuitete u iznosu od 508.180,60 kn, a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora ti anuiteti bi iznosili 404.432,85 kn što je za 103.747,75 kn više u odnosu na tečaj u vrijeme ugovaranja kredita time da ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 103.830,34 kn (13.780,70 EUR), a tečajna razlika u korist tuženice -82,60 kn (-10,96 EUR) dok je razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana 2.668,01 kn odnosno 354,11 EUR

- da je prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR tuženica početno odobreni iznos kredita u CHF denominirala u EUR i cjelokupnu otplatu kredita u CHF izjednačila s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u EUR iste vrste i trajanja, a što je u skladu sa zakonskim odredbama

- da tužitelju prilikom konverzije nisu priznate preplate utvrđene nalazom i mišljenjem u ukupnom iznosu od 125.166,35 kn već je utvrđena preplata u iznosu od 79.403,22 kn zbog čega tužitelj konverzijom nije obeštećen za više plaćene iznose u odnosu na početno ugovorene uvjete u iznosu od 45.763,13 kn odnosno 6.073,86 EUR

- da je Sporazumom o konverziji utvrđena preplata u iznosu od 10.403,88 EUR odnosno 79.403,22 kn

- da se vještak na primjedbe tužitelja podneskom od 6. ožujka 2025. očitovao da za period do 28. prosinca 2015. kada je sklopljen dodatak ugovoru zatezne kamate na više plaćene kamate i više plaćene tečajne razlike iznose 53.811,46 kn (6.812,73 EUR) a preplata po konverziji u iznosu od 79.403,22 kn iz kojeg iznosa je vještakinja namirila cjelokupne zatezne kamate, cjelokupne više plaćene redovne kamate, razliku u glavnici i više plaćene tečajne razlike u iznosu od 4.429,93 kn i zbog čega nisu namirene više plaćene tečajne razlike u iznosu od 99.400,38 kn odnosno 13.192,72 EUR

- da je iz prometa po kreditu evidentno da je 28. prosinca 2015. kredit podmiren u cijelosti sa 7.958,29 EUR, odnosno 60.836,86 kn

pa posljedično navedenom utvrđenju prvostupanjski sud ocjenjuje ništetnim odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu na iznos 83.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

9.1. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev prvostupanjski sud polazi od tužbenog zahtjeva postavljenog u pismenom podnesku od 3. rujna 2025. kojim tužitelj zahtijeva isplatu preplate nastale zbog tečajne razlike i razlike glavnice u iznosu od 14.134,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća na pojedine iznose do isplate kao i iznos od 2.808,65 EUR koji se odnosi na promjenjivu kamatu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedine iznose od dospijeća do isplate, a da u tom podnesku u svom tužbenom zahtjevu nije uračunao priznati iznos u konverziji od 10.538,62 EUR. Stoga sud prvog stupnja sukladno članku 172. ZOO vrši uračunavanje tako da iz utvrđenog iznosa preplate od 10.538,62 EUR prvo namiruje zateznu kamatu u iznosu od 6.812,73 EUR, a onda glavnicu koja se odnosi na razliku glavnice u iznosu od 354,11 EUR te glavnicu koja se odnosi na preplatu s osnova promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.808,65 EUR te dio glavnice koja se odnosi na razliku po tečaju u iznosu od 563,13 EUR te nakon takvog uračunavanja tužitelju dosuđuje iznos od 13.206,56 EUR što se odnosi na razliku tečaja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Obvezu plaćanja zatezne kamate na preplaćene iznose od dana kada su plaćeni do dana sklapanja Sporazuma o konverziji prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO od dana stjecanja ocijenivši tuženicu nesavjesnim stjecateljem jer je i sastavila nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

Na žalbu tuženice:

10. Pobijajući prvostupanjsku presudu u dosuđujućem deklaratornom dijelu tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.c i članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer da je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev usvojio isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora i pozivom na odredbu članka 502.c ZPP, a da tužitelj nije dokazao da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti pa tako prije svega nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj potrošač u smislu članka 3. stavka ZZP/03 koje taj sud temelji na činjenici da je u Ugovoru o kreditu navedena namjena kredita za kupnju stana i na iskazu tužitelja koji je iskazao da stan u [adresa], na adresi [adresa] on i njegova obitelj koriste za vlastite potrebe te isti ne iznajmljuje tvrdeći da se stan na toj adresi objavljuje za najam na web stranici Booking.com, a da se prema iskazu tužitelja preko e.Visitora prijavljivala boravišna pristojba jer je tako mogao jeftinije prijaviti tri člana obitelji. Ističe da prvostupanjski sud nije vodio računa da je tužitelj bio direktor niza društva, npr. Zdenka d.d., Zdenačka farma d.o.o., Prerada žitarica d.o.o. te da njegova znanja nadilaze kriterije „prosječnog potrošača“.

11. Ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 365. stavku 2. ZPP u pravcu istaknute bitne povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP te bitnih povreda iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4. 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku također pazi po službenoj dužnosti, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući prvostupanjska presuda nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, te je prvostupanjski sud iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je temeljio utvrđenje da tužitelj ima svojstvo potrošača te u tom dijelu nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kojim tuženica obrazlaže bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Ovaj sud ne nalazi da bi tuženici donošenjem pobijane presude bilo povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje jer time što je prvostupanjski sud tužitelju u cijelosti priznao utužene preplate unatoč provedenoj konverziji kredita iz kredita u CHF u kredit u EUR tuženici nije povrijeđeno ni jedno postupovno pravo već je pogrešno primijenjeno materijalno pravo o čemu će ovaj sud nastavno iznijeti razloge.

12. Prema članku 3. stavku 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Člankom 219. stavkom 1. ZPP propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

14. Tužitelj svoj status potrošača dokazuje samim sadržajem Ugovora o kreditu kojim je ugovorena namjena kredita za kupnju stana i svojim iskazom da je stan u [adresa] kupljen za njegove privatne potrebe i potrebe njegove obitelji. Istinitost njegovog iskaza nije dovedena u sumnju njegovim daljnjim navodima o plaćanju boravišne pristojbe putem sustava e-Visitor kako to sugerira žalba budući su vlasnici kuće, apartmana ili stana za odmor i sve osobe koje noće u toj kući, apartmanu ili stanu dužni platiti turističku pristojbu sukladno članku 13. Zakona o turističkoj pristojbi („Narodne novine“ broj: 52/19, 32/20 i 42/20), dok su za vrijeme važenja ranijeg Zakona o boravišnoj pristojbi ("Narodne novine" br. 152/08., 59/09., 97/13., 158/13., 30/14., 52/19.) prema članku 12. tog Zakona bili dužni plaćati boravišnu pristojbu. Osim toga sama činjenica da su tuženica i tužitelj sklopili Sporazum o konverziji prema odredbama IV.a Glave Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim Zakonom se uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, upućuje na zaključak da je predmetni ugovor potrošački ugovor pri čemu se ukazuje da i članak 2. stavak 1. ZPK definira pojam potrošača kao fizičku osobu koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.

15. S druge strane navodima da se u [adresa] na adresi kupljenog stana iznajmljuje jedan apartman na web stranici Booking.com i da je tužitelj bio direktor nekoliko trgovačkih društva o čemu u dokaz prilaže izlist s web stranice Booking.com za 2000. iz kojeg proizlazi da se na adresi [adresa] iznajmljuje jedan apartman očito u zgradi koja je prikazana na fotografijama i izvode iz sudskog registra, tuženik ne dokazuje da tužitelj nema svojstvo potrošača, već samo insinuira da tužitelj nema takvo svojstvo, odnosno da tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti i da ne koristi kupljeni stan u takve svrhe.

16. Imajući u vidu navode iznijete u prethodnim točkama te da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika u kojem smislu je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 usvojen zaključak koji glasi: „U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.“, to žalbenim navodima tuženica nije dovela u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača te ga i koristi u takvom svojstvu.

17. Tuženica ističe i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 190. ZPP tvrdeći da nije bilo uporišta u odredbi članka 190. ZPP za dopuštenje preinake tužbe koju je učinio tužitelj u podnesku od 3. rujna 2025. povećanjem tužbenog zahtjeva za isplatu, a dopustio prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 7. listopada 2025.

18. Člankom 190. stavkom 1. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Člankom 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19 – ZID ZPP/19) u članku 190. dodan je novi stavak 2. prema kojem iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka dok je člankom 117. stavkom 2. ZID ZPP propisano da će se odredba članka 39. tog Zakona primjenjivati i na sve postupku u tijeku. Nadalje je člankom 190. stavkom 3. ZPP propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

19. Tužitelj je preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza vještačenjem kada je i stekao saznanje o visini iznosa koje je platio tuženici s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze u CHF, pa je po ocjeni ovog suda pravilnom primjenom članka 190. stavka 2. ZPP prvostupanjski sud dopustio takvu preinaku tužbe. O takvoj primjeni članka 190. stavka 2. ZPP u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima nakon provedenog dokaza vještačenjem usvojen je i zaključak na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021.

20. Kako iz naprijed navedenih razloga nije ostvarena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 190. stavka 2. ZPP, to je primjenom članka 380. točke 2. ZPP odbijena žalba kao neosnovana u dijelu kojim tuženica pobija raspravno rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe i u tom dijelu potvrđeno to rješenje.

21. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.c ZPP kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U točki 7. ovog obrazloženja citirana je izreka pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pa stoga nema dvojbe da je prihvaćen zahtjev tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa u citiranom sadržaju i u odnosu na tuženicu, u tom postupku prvotuženice. Nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu pripremila tuženica pa tako i da su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za CHF koje su identične odredbama kakve su u postupku zaštite kolektivnih prava potrošača utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim, unaprijed formulirane od strane tuženice te da tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj odnosno da se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice kao trgovca i da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme koje je obuhvaćeno naprijed citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

22. Člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženica tijekom postupka nije tvrdila niti dokazivala da je o spornim odredbama pregovarala s tužiteljem i da ga je upoznala o svim parametrima nastupom kojih bi bila ovlaštena mijenjati stopu redovne kamate, a niti da je tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti na temelju kojih bi tužitelj stekao mogućnost procijeniti ekonomske posljedice ugovaranja valute obveze vezane uz CHF, dakle nije isticala nikakve okolnosti koje bi isključile primjenu članka 502.c ZPP u konkretnom slučaju, a niti to proizlazi iz iskaza tužitelja.

23. O obvezujućem učinku pravomoćnih presuda za zaštitu kolektivnih prava potrošača kojima je usvojen zahtjev tužbe zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka pa tako i u odlukama broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. koje pravno shvaćanje je reafirmirano u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4507/2020 i U-III-4508/2020 od 8. lipnja 2021., broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i dr.

24. Tvrdnje tuženice da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu Zakon o parničnom postupku nije sadržavao odredbu članka 502.c nisu odlučne za primjenu te odredbe koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe i zbog čega nema nikakvog govora o retroaktivnoj primjeni te odredbe kako to pogrešno smatra tuženica u žalbi.

25. Međutim, ispitivanjem pobijane presude u usvajajućem deklaratornom dijelu po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP s aspekta pravilne primjene materijalnog prava utvrđeno je da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti i odredbe članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da korisnik kredita odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 83.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

25 .1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da odredba kojom je ugovorena obveza banke nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju nikakav učinak. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Radi se o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženice na isplatu kredita i visina kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

26. Imajući u vidu da je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula po ocjeni ovog suda, a protivno navodima žalbe, dovoljno određen budući je u članku 2. ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa u skladu promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a u članku 7. da korisnik kredita otplaćuje kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, to je iz svih naprijed navedenih razloga žalba tuženice ocjenjena djelomično neosnovanom u dijelu kojim pobija prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i obveza vraćanja kredita uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i u tom je dijelu žalba tuženice na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice na temelju članka 373. ZPP preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je u članku 1. Ugovora o kreditu ugovorena visina kredita u iznosu od 83.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev.

27. U odnosu na dosuđujući kondemnatorni tužbeni zahtjev tuženica osnovano ističe da je presuda posljedica pogrešne primjene materijalnog prava, a to stoga što je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da tužitelj unatoč činjenici da su stranke sklopile Sporazum o konverziji na temelju odredbi o konverziji iz Glave IVa ZPK ima pravo na isplatu razlike između početno ugovorene redovne kamatne stope od 4,90% godišnje i one više promijenjene odlukom tuženice i plaćene do dana konverzije 30. rujna 2025. u iznosu od 2.808,65 EUR i više plaćenih iznosa s osnove promjene ugovorenog tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF po kojem je tužitelju isplaćen ugovoreni iznos kredita kroz razdoblje otplate do 30. rujna 2015. u iznosu od 13.769,69 EUR te još i iznos od 354,11 EUR kao razliku u glavnici na dan 30. rujna 2015. između kredita u CHF i kredita u EUR.

28. Tijekom postupka nije bilo sporno, a i provedenim dokazom vještačenjem utvrđeno je da je provedena konverzija Ugovora o kreditu u CHF u ugovor o kreditu u EUR na način propisan odredbama ZID ZPK/15 dodanoj Glavi IV.a naziva Konverzija kredita a denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Nije bilo sporno niti da je Sporazum o konverziji valjani ugovor o čemu je pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. dok Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

29. Konverzija je sukladno dokumentaciji tuženice priloženoj uz odgovor na tužbu provedena na način propisan člankom 19.c stavkom 1. ZPK, dakle na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita (točka 1.); da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (točka 2.); da se na početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta (točka 3.); da se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate (točka 4.), a utvrđene preplate koristi na način propisan točkom 5. Daljnjim odredbama Glave IVa. ZPK propisano je što sve mora sadržavati izračun konverzije radi informiranja potrošača i učinci konverzije za vjerovnika i za potrošača.

30. Prema Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. s lista 45 spisa glavnica isplaćenog kredita preračunatog u EUR na dan isplate kredita iznosi 50.036,08 EUR, a nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 70.009,20 kn (prema Sporazumu o konverziji 9.137,02 EUR), dok bi nedospjela glavnica po Ugovoru u CHF iznosila 106.479,53 kn što prema Sporazumu o konverziji iznosi 15.253,26 CHF, a što čini razliku u glavnici od 36.470,33 kn. Nadalje, po kreditu u EUR bilo je potrebno platiti ukupno 57.969,04 EUR, a ukupno je plaćeno 68.372,92 EUR što čini preplatu u iznosu od 79.403,22 kn ili prema Sporazumu 10.403,88 EUR, a koji iznos prema članku 5. Sporazuma o konverziji prelazi iznos anuiteta u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015, te je tom preplatom u cijelosti podmiren kredit u EUR u iznosu od 9.137,02 EUR, a razlika isplaćena tužitelju na njegov račun.

31. Iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 8. lipnja 2007., na temelju među strankama sklopljenog valjanog Sporazuma o konverziji iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema konvertiranom ugovoru o kreditu, dakle u ispunjenje njegovih obveza iz ugovora o kreditu u EUR, dok je utvrđena preplata iskorištena za ispunjenje cjelokupne nedospjele glavnice u valutnoj klauzuli u EUR, a razlika isplaćena na račun tužitelj, ne može se zaključiti da konverzija kredita sukladno Sporazumu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 8. lipnja 2007. kako to smatra sud prvog stupnja i to bez obzira što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj promjeni stope redovne ugovorne kamate iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Sporazumom o konverziji.

32. Iz naprijed navedenih razloga, a po prosudbi ovog suda, tužitelju ne pripadaju novčani iznosi plaćeni s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za valutu švicarski franak i jednostranoj promjeni redovne kamatne stope jer u imovini tuženice više nema iznosa od 2.808,66 EUR koliko je tužitelj platio s osnove veće redovne kamate od one početno ugovorene od 4,90% i iznosa od 13.780,70 EUR s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF važećim u vrijeme isplate kredita bez pravne osnove koji bi se trebala vratiti tužitelju primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO) u vezi članka 323. stavka 1. ZOO jer je taj iznos u cijelosti iskorišten za namirenje obveza tužitelja iz pravno valjanog Sporazuma o konverziji kako onih dospjelih do 30. rujna 2015. tako i za namirenje na taj dan utvrđene nedospjele glavnice kredita u EUR dok mu je razlika preplate vraćena uplatom na njegov račun, a kako je to i ugovoreno u članku 5. Sporazuma o konverziji koji je posljedica prisilne odredbe članka 19.c stavka 5. ZPK/15. Na taj je način provedenom konverzijom ostvarena i člankom 323. stavkom 1. ZOO propisana posljedica ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu jer u imovini tuženice više nema imovne tužitelja koju je stekla na temelju ništetnih odredbi i koju bi na temelju te citirane zakonske odredbe trebala vratiti tužitelju, a niti postoji nikakva druga razlika u visini glavnice koju bi tuženica trebala vratiti tužitelju.

Na žalbu tužitelja:

33. Kao što je već prethodno rečeno nakon provedene konverzije ugovora o kreditu s valutom obveze u CHF i ugovor o kreditu s valutom obveze u EUR sukladno članku 19.c ZPK u imovini tužene više nema imovine tužitelja koju bi stekla bez pravne osnove i koju bi primjenom članka 1111. ZOO bila u obvezi vratiti tužitelju jer su svi iznosi koje je tužitelj platio na temelju ugovora o kreditu s valutom obveze u CHF pa i oni plaćeni s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj redovnoj kamati prema odluci tuženice i ugovorene obveze vraćanja kredita vezanoj za tečaj CHF na dan plaćanja kroz razdoblje otplate do 30. rujna 2015. (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja) iskorišteni za ispunjenje njegove valjane obveze po konvertiranom kreditu, a pretplata iskorištena za namirenje preostale nedospjele glavnice dok mu je razlika preplate isplaćena na njegov račun.

34. Međutim, odredbe ZID ZPK izrijekom ne reguliraju materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 323. stavkom 1. i člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. ZOO kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog toga ovaj sud zaključuje da odredbe Sporazuma o konverziji nemaju restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK/15) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe članka 323. stavka 1. i članka 1111. ZOO, ima primijeniti opći propis, odnosno članak 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje tužiteljeve obveze ugovorene Sporazumom o konverziji.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO. Valja navesti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj: Rev 925/2023 od 8. travnja 2025.

36. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu glavničnog iznosa od 16.943,46 EUR budući tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Sporazumu o konverziji s danom 30. rujna 2015., ali ne na iznos od 354,11 EUR kao razliku glavnice koja nema uporišta u Sporazumu o konverziji kao valjanom pravnom poslu temeljenom na prisilnim odredbama Glave IV.a Ugovora o potrošačkom kreditiranju.

37. Obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženice u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene nepoštenim zbog postupanja tuženice u predugovornoj fazi i u vrijeme skapanja Ugovora o kreditu koja je i pripremila sadržaj takvih odredbi i unijela te nepoštene odredbe u ugovore o potrošačkom kreditiranju, to se nisu osnovani žalbeni razlozi tuženice kojima osporava tijek zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja.

38. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da je s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u sudskoj praksi Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u takvom tumačenju sudova.

39. Isto tako postoji već ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi zastare tražbina s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu temeljena na objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom u vidu zaključka na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. Prema tom pravnom shvaćanju, a koje prihvaća i ovaj sud, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Izneseno pravno shvaćanje prihvaćeno je i kroz sudsku praksu ovog suda. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost promjenjive redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženice postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: PŽ-7129/2013-4 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbe o valuti obveze u CHF donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6631/2017 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja predmetne tužbe dana 12. lipnja 2019. nije protekao rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO u kojem zastarijevaju tražbine stečene bez osnove u smislu članka 1111. u vezi 323. ZOO.

40. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. svibnja 2024. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Tim pravnim shvaćanjem Vrhovni sud Republike Hrvatske izmijenio je svoje dotadašnje pravno shvaćanje izneseno u odlukama na koje se poziva tuženica u žalbi. Ovaj sud prihvaća pravilnim naprijed izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj koji sukladno članku 20. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24, 136/25) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te stoga neosnovanim ocjenjuje prigovor zastare koju tuženica ističe za više preinačenom tužbom zatražene novčane iznose zajedno sa zateznom kamatom od dana dospijeća, odnosno od dana kada su ti viši iznosi i plaćeni.

41. Rezimirajući naprijed navedeno u odnosu na usvojeni zahtjev za isplatu pod točkom II. izreke i odbijajući dio za isplatu pod točkom III. izreke proizlazi da pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na preplaćene anuitete s osnova ništetne odredbe o jednostranoj promjeni redovne kamata i valute obveze u CHF i to od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., a ne i glavnični iznos koji je u cijelosti iskorišten za namirenje obveza tužitelja iz konvertiranog kredita u EUR time da je preplata nastala konverzijom iskorištena za namirenje ostatka nedospjele glavnice kredita u EUR, a razlika isplaćena tužitelju na njegov račun, dok nema nikakve razlike u glavnici od 354,11 EUR koji utvrđuje prvostupanjski sud kao razliku između glavnice na dan 30. rujna 2015. po Ugovoru o kreditu bez ništetnih odredbi i one utvrđene konverzijom. Stoga prvostupanjski sud neutemeljeno ukupni iznos preplate utvrđene konverzijom od 10.538,62 EUR, razlike glavnice od 354,11 EUR i više plaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi u iznosu od 16.578,34 EUR primjenom pravila o uračunavanju iz članka 171. i 172. ZOO umanjuje za iznos obračunate zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi u iznosu od 6.812,73 EUR, iznos razlike glavnice od 354,11 EUR, preplatu s osnove odredbe o promjenjivoj kamati u iznosu od 2.808,65 EUR i 563,13 EUR s osnove preplate temeljem ništetne odredbe o valuti obveze u CHF i dosuđuje tužitelju razliku u iznosu od 13.206,56 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

42. Slijedom svega naprijed iznesenog valjalo je primjenom članka 373. ZPP djelomično usvojiti žalbu tuženice i tužitelja i preinačiti pobijanu točku II. izreke i odbiti tužbeni zahtjev za isplatu 13.206,56 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate te djelomično u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.739,90 EUR te preinačiti u preostalom dijelu točke. III. izreke i obvezati tuženicu da tužitelju isplati zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati i s osnove ništetne odredbe o valuti obveze u CHF od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana konverzije 30. rujna 2015., a kako je to i navedeno u izreci ove presude.

43. Zbog djelomičnog preinačenja prvostupanjske presude valjalo je primjenom članka 166. stavka 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka.

44. Prema prosudbi ovog suda uspjeh stranaka je podjednak, a osim toga u predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev-1096/2022 od 8.11.2022. i Rev-586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo ujednačeno, ukazuje se da ova tužba nije bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh zbog čega je, posljedično izloženom pravnom shvaćanju, ocjena ovog suda da u okolnostima ovog predmeta valja primjenom članka 154. stavka 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

45. Zbog naprijed navedenog valjalo je primjenom članka 380. točke 3. ZPP preinačiti i odluku o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

46. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka vrijedi i za troškove žalbe pa je stoga odbijen zahtjev tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

47. Točka V. izreke nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

U Varaždinu 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer