REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6076/2025-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miri Marinoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. siječnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja LA, vježbenice kod odvjetnika Mire Marinovića iz Zagreba i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice iz Zagreba, dana 18. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz čl. 5, 6. i 7.2. Ugovora o kreditu, broj: 9010772961 od 12.10.2005. godine, sklopljenog između:

tužitelja: TISANIĆ MARIO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 a koje glase:

Čl. 5. Ugovora u dijelu koji glasi:

„...Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." Čl. 6. Ugovora u dijelu koji glasi:

„...Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." Čl. 7.2. Ugovora u dijelu koji glasi:

„…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju, UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 716,43 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,17 eur od 30.11.2005. godine do isplate,

- na iznos od 0,55 eur od 31.10. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,75 eur od 31.12. 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,75 eur od 31.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,07 eur od 28.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,89 eur od 31.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,54 eur od 30.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,54 eur od 31.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,63 eur od 30.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,83 eur od 31.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,83 eur od 31.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,20 eur od 30.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,20 eur od 31.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,38 eur od 30.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,38 eur od 31.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,38 eur od 31.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,63 eur od 28.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,47 eur od 31.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,47 eur od 30.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 9,68 eur od 31.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,86 eur od 30.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,33 eur od 31.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,61 eur od 31.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,61 eur od 30.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,61 eur od 31.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 21,44 eur od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,21 eur od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,72 eur od 31.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 15,80 eur od 28.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 24,93 eur od 31.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 24,93 eur od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 24,93 eur od 31.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 24,93 eur od 30.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 26,93 eur od 31.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 25,93 eur od 31.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 23,69 eur od 30.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 24,37 eur od 31.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 24,37 eur od 30.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 27,11 eur od 31.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 27,11 eur od 31.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 26,85 eur od 29.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 26,85 eur od 31.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 27,18 eur od 30.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 28,13 eur od 31.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 25,36 eur od 30.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 25,36 eur od 31.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 25,36 eur od 31.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 27,31 eur od 30.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 27,27 eur od 31.10.2012. godine do isplate, i to do 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.611,55 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. veljače 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja HA za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 7.09.2022. godine navodi da su dana 12.10.2005. godine, tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu, broj Ugovora: 9010772961, i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 9.331,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kredit je ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i kamatom promjenjivom temeljem jednostrane Odluke tuženika, a koja stopa je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,50 % godišnje. Ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica su po mišljenju tužitelja nezakonite i ništetne. Navedeno iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tužitelj ističe da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije u cijelosti i potpuno informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužitelja. Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. godine, postupao na način opisan u točki II. tužbe, pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem: P-1401/12, a isto je potvrđeno drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17. Konkretno, u spomenutom postupku, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik: "Povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81, 82, 90, a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako navodi tužitelj, navedene presude obvezuju sud u ovom predmetu sukladno čl. 138. A) Zakona o zaštiti potrošača (danas čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača) i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, što je za posljedicu imalo i povećanje mjesečnog anuiteta. Ništetnost odredbi naznačenih u točki II. tužbe znači da su nezakonita sva povećanja tužiteljeve obveze na temelju jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK, što je sve rezultiralo povećanjem ukupnog iznosa mjesečnih anuiteta. Tužitelj navodi da je po gore navedenim osnovama, u cjelokupnom razdoblju otplate kredita preplatio svoju obvezu po predmetnom Ugovoru o kreditu, pa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 29.09.2023. godine (list 303-307 spisa), ispravljenom na ročištu dana 21.01.2026. godine (list 389 spisa) tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi da su ništetne odredbe čl. 5, 6. i 7.2. Ugovora o kreditu, broj: 9010772961, od 12.10.2005. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koje glase:

Čl. 5. Ugovora u dijelu koji glasi:

„...Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." Čl. 6. Ugovora u dijelu koji glasi:

„...Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." Čl. 7.2. Ugovora u dijelu koji glasi:

„…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora", kao i da naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 716,43 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž- 6632/17 (Presuda Pz-6632/17). Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača" o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Također, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, a isto proizlazi iz navoda VTSRH sadržanog u presudi Pž-6632/17. Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren dana 3.10.2013. Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi. U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama protuvrijednosti od 9.331,72 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik ističe da takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Dapače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Unatoč tome da je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik navodi okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik je već gore istaknuo da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecali na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Tuženik ističe da tužbeni zahtjev postavljen pod točkom I. izreke nije potreban da bi tužitelj potraživao isplatu, pa s tim u vezi prigovara i naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u pregled uplata po kreditu na dan 4.07.2022. godine (list 7-8 spisa), u presliku presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (list 9-79 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu (list 80-88 spisa), u Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 90-92 spisa), u plan otplate (list 94-95 spisa), u Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 96-97 spisa), u "Pojašnjenje analize rizika" objavljene u Biltenu o bankama br. 12 (list 112 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 295-298 spisa), te je saslušan tužitelj HA (list 339-340 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP), Naime, punomoćnik tuženika je na zadnjem ročištu izjavio da nema nikakvih dokaznih prijedloga.

5. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su dana 12.10.2005. godine, tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu, broj Ugovora: 9010772961, i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita, da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 9.331,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da je kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskim francima i kamatom promjenjivom temeljem jednostrane Odluke tuženika, a koja stopa je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,50 % godišnje.

7. Sporno je pitanje osnovanosti prigovora zastare, pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te s tim u vezi i osnovanost, visina i tijek kamata konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

8. Prvenstveno valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništava. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne.

9. Isto tako presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, razvidno je da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu.

10. Ovdje valja još reći da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, te tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi odredbe čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. i izreke presude.

11. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

12. Nadalje, sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

13. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" br. 35/05., - u daljnjem tekstu: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

15. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope.

16. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a što proizlazi i iz gore navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, a koje obvezuju ovaj sud.

17. Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a.

18. Međutim u čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, kao i dijelovi odredbi čl. 5. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu, koji su vezani s prethodnom odredbom čl. 4. Ugovora, a sve budući da se navedena kamata isto tako obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 4. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti joj da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti tuženiku.

20. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna, a s njom u vezi i dijelovi odredbe Čl. 5. Ugovora u dijelu koji glasi:

„...Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate" i Čl. 6.

Ugovora u dijelu koji glasi:

„...Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate." Naime, tužitelj protivno mišljenju tuženika, po mišljenju suda ima pravo tražiti utvrđenje ništetnim dijela gore navedenih odredbi čl. 5. i čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu, budući da je tužitelj sukladno tim odredbama kamate obračunavao u CHF, a naplaćivao po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, dakle i obračun i isplatu kamate vezao je za ništetnu valutu CHF.

21. U odnosu na odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o istim odredbama, niti da je tuženik informirao tužitelja o rizicima koje nosi valuta CHF, a navedeno proizlazi i iz gore navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje obvezuju ovaj sud. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su po ocjeni ovog suda ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje, valja reći da iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. U vezi s navedenim valja reći da ni iz iskaza tužitelja kojega sud prihvaća kao logičnog i uvjerljivog ne proizlazi ništa drugo. Naime, tužitelj je po zanimanju trgovac, te se od istoga ne može očekivati da je mogao predvidjeti tako drastičan rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da nije pročitao ugovor o kreditu, te ističe da nije tražio neki drugi kredit jer kako navodi, kad ti banka ponudi taj kredit u pravilu ga prihvaćaš. Dakle, radi se o prosječnom čovjeku srednje stručne spreme, a ne o financijskom stručnjaku iz područja bankarstva, pa se od istog ne može očekivati neko financijsko znanje, a isti je bio sretan da je uopće i dobio bilo kakav kredit, a vjerojatno mu ni u primisli nije bilo da on banci tada postavlja uvjete kredita.

22. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je u odnosu na tužitelja ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne, kao i one vezane za promjenu kamatne stope te obračun i isplatu kamata u kunskoj protuvrijednosti, o kojima je prethodno obrazlagano, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

23. Budući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, to tužitelj sukladno odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platio po osnovi tečaja CHF na dan sklapanja ugovora i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, djelomično nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 295-298 spisa), jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji. Pritom valja napomenuti da, na taj način (eventualno plaćajući manji iznos za vrijeme pada kamatne stope, nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, da bi dovela do ništetnosti Ugovora. S tim u vezi valja reći da je vještak u svom osnovnom nalazu i mišljenju zaključio da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2005.) do konačne otplate kredita (19. listopada 2012.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći u vrijeme ugovaranja kredita, iznosi ukupno 5.397,76 kn, odnosno 716,43 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).

25. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog promjene tečaja valute CHF u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od 716,43 eur, te je stoga tuženiku naloženo isti iznos isplatiti tužitelju. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno Tabeli nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Glede prigovora zastare, valja reći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule. Slijedom navedenog, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7.09.2022. godine, tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a u pogledu valutne klauzule.

27. Nadalje, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu, ali i iz iskaza tužitelja, kojeg sud prihvaća kao logičan i uvjerljiv, utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju rabljenog automobila kojega je tužitelj koristio za osobne potrebe, dok tuženik ne tvrdi niti dokazuje nešto suprotno.

28. U vezi s protivljenjem tuženika preinaci tužbe na zadnjem ročištu, valja reći da je tužitelj na zadnjem ročištu ispravio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tako da umjesto "ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj: 9010745174 od 27.09.2005. godine" sada ispravno naznačuje ugovor o kreditu broj: 9010772961 od 12.10.2005. godine, a u vezi s čim je prethodno od strane Županijskog suda u Velikoj Gorici i ukinuta prethodna prvostupanjska presuda. Međutim, ovaj sud smatra da se tu ne radi o preinaci tužbe, već o ispravku omaške u pisanju, a sve budući da je tužitelj u tužbi točno naznačio da se radi o ugovoru o kreditu broj: 9010772961 od 12.10.2005. godine, da je u spis dostavio taj ugovor, ali da je omaškom u pisanju u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 29.09.2023., pogrešno naznačio drugi broj i datum ugovora.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, budući da je isti smanjen nakon provedenog vještačenja, a kojem smanjenju se tuženik nije protivio niti je u tom smislu potraživao parnični trošak, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i priloženom troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 7.09.2022. godine 75 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 12.10.2022. godine 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu 4.04.2023. godine 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 29.09.2023. godine 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za sastav podneska od 6.12.2023. godine 18,75 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), za zastupanje na ročištu 7.05.2024. godine 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 14.06.2024. godine 37,5 bodova, za zastupanje na ročištu dana 21. siječnja 2026. godine 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 18. veljače 2026. godine 37,5 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), što ukupno čini 543,75 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.359,38 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak nužnog medicinskog vještačenja od 199,08 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 eur dobije se iznos od 1.611,55 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom III. izreke presude.

30. Na tako dosuđen parnični trošak tužitelju je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.

31. Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu jer ju nije ni dužan platiti.

32. Budući je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. veljače 2026. godine

Sudac:

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku