Poslovni broj: P-2862/2019-32
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja FČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Marku Hrstiću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupana po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz OD Kožul i Petrinović, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 17. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 18. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB:14036333877 da tužitelju FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 26.567,66 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 1.10.2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.176,55 EUR, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u visini od 4.674,30 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 18. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
riješio je
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 20. svibnja 2025.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi i navodi da je sa tuženikom 05.02.2007. sklopio Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita je 138.000,00 CHF. U ugovoru o kreditu tuženik da je ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba praktično u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovori adhezijskog tipa). Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim stopama ugovornih kamata su protivne kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. ZZP). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te je također Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Budući je cit. ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu kojem je ona jednostrano promjenjiva odlukom tuženika, te se stoga ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i navedena u početnom otplatnom planu, dakle 3,88 % odnosno od 01.01.2014. 3,23%. Također, iznos kredita u prednje cit. Ugovoru o kreditu ugovoren je u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine. Naime, sukladno navedenim odlukama, odredba prednje cit. Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštena je, iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima te rizicima ugovaranja kredita vezano uz valutnu klauzulu u CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te stoga ništetna. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članaka 323. i 1111. ZOO-a, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Prema pravnom shvaćanju domaćih sudova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koje pravno shvaćanje je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine postala pravomoćna dana 14.06.2018. godine, od toga dana počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa stoga na dan podnošenja ove tužbe zastara još uvijek nije nastupila. Slijedom prednjeg dakle, na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a, tužitelj potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj, pa do isplate. Ističe se kako iako je kredit konvertiran , tome nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Aneksom je definiran ubuduće ugovorni odnos te stoga ima pravo potraživati ono što je tuženik stekao zbog primjene ništetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamate stope i o valutnoj klauzuli u CHF valuti. Aneksom je izvršena djelomična, a ne potpuna restitucija. Tužitelj ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda citiranim u toč. II. i III. tužbe. Sukladno čl. 12. Zakona o parničnom postupku (NN broj NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
Stoga potražuje na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 67.582,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos počam od dana uplate svakog preplaćenog iznosa, na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 94.710,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos počam od dana uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate sve u roku od 15 dana.
Podneskom od 20. svibnja 2025. po provedenom financijskom vještačenju tužitelj konačno postavlja tužbeni zahtjev te navodi kako je vještak utvrdio da tužitelju pripada iznos od 10.681,34 EUR kao preplata na ime ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 10.907,53 EUR kao preplata na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i iznos od 4.978,79 EUR kao razlika glavnice koja je pogrešno utvrđena na dan konverzije, dok je s druge strane tuženik priznao tužitelju preplatu u visini od 5.388,51 EUR, nadalje vještak je utvrdio i visinu zateznih kamata na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30.09.2015. ukupno u visini od 9.639,68 EUR, te izjavljuje prijeboj na način da se izračunati iznos zatezne kamate prebija s preplatom priznatom tužitelju u konverziji nakon prijeboja preostali iznos dospjelih kamata iznosi 4.176,55 EUR, stoga konačno precizira tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 26.567,66 EUR sa zateznom kamatom od 01.10.2015 te iznos od 4.176,55 EUR bez kamate uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.
Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ističe da je na zahtjev tužitelja zaključen Aneks kojim je kredit konvertiran iz valute EUR u valutu CHF te da se tužitelj informirao i o proučavanju stanja na tržištu i odlučio za niski tečaj CHF te nižu kamatnu stopu zbog čega da je očito očekivao financijsku prednost u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa mu tuženik osporava pravni interes za vođenje ovog postupka. Stranke su sklopile Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK, NN 102/15). Navedeni Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, te da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Tuženik navodi da se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. Navedeni Zakon naložio je bankama ponuditi potrošačima konvertiranje ništetnih odredbi u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, takva ništetnost da djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanje aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Restitucija tužitelja kao potrošača da je učinjena prihvatom izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se tužitelj suglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem su iznosu uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom sklapanjem aneksa nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Aneksom je, pored dopuštene valutne klauzule u EUR, ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno – posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Tužitelj da nema pravni interes za vođenje ovog spora, jer da je svoje pravo ostvario kroz konverziju kredita, suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa. Također i kondemnatorni zahtjev da je time u potpunosti konzumiran. Predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, a na koju okolnost se predlaže financijsko vještačenje. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovore zastare. Navodi da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu Presuda Visokog Trgovačkog suda pod poslovnog broja Pž-7129/13 i Pž- 6632/17, te Presudu Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revt-249/14, a na temelju čl. 138 a Zakona o Zaštiti potrošača i čl. 502 c ZPP-a. Navodi da su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, međutim da se ne može, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, obrazloženo tvrditi da bi sve takve odredbe, u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene. Istakao je da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, pa da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Pored toga u konkretnom slučaju da tužitelj ne traži isplatu na osnovu naknade štete, već stjecanje bez osnove, pa da je pozivanje na navedene presude bespredmetno. Navodi kako je u vrijeme sklapanje predmetnog ugovora postupao sukladno svim važećim propisima i to Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o zaštiti potrošača. Predmetni ugovor da sadržava pretpostavke po kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, a Zakonom o zaštiti potrošača da nije propisano da je kao banka trebao imati egzaktne parametre. Sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g. da nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Stoga da ugovorena kamata predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno čl. 269. st . 2 i čl. 272. ZOO-a. Istakao je da se o odredbi promjenjive kamatne stope pojedinačno pregovaralo, a tužitelju da je prilikom solemnizacije ugovora i javni bilježnik potvrdio da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz te odredbe proizlaze, pa da predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Navodi da volja ugovornih strana nije bila fiksna kamatna stopa, već ugovaranje promjenjive kamate stope. Također tuženik navodi da se i o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Pored toga da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora objašnjeno značenje ugovaranje valutne klauzule i ekonomske posljedice koje ista ima za njega, te mu je i javni bilježnik prilikom solmizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi. Sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužitelja. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Pored toga ista da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno da ta odredba nije niti nepoštena, niti ništetna. Tužitelj je bio upoznat s Odlukom o naknadama za usluge HYPO banke. Nadalje ističe kako je ugovor solemniziran te ima snagu javnobilježničkog akta. Istakao je i prigovor zastare utuženog potraživanja, Tuženik predlaže odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa podredno odbiti te potražuje naknadu parničnih troškova.
Podneskom 29. svibnja 2025. tuženik navodi kako je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev kojoj preinaci se protivi te predlaže da ju sud ne dopusti, ističe i prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.
Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podnesak od 20. svibnja 2025. kojim je povišen tužbeni zahtjev. Valja navesti kako je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa je sud pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi:
U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje, ovakvim preciziranjem tužbenog zahtjeva nije promijenjen osnov potraživanja. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Pored toga potražuje i razliku glavnice između novoutvrđene glavnice aneksom ugovora o kreditu i preostale glavnice na dan konverzije koja bi bila utvrđena po početnom otplatnom planu.
Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 306-065/2007 od 05. veljače 2007. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 138.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski ( čl. 2. Ugovora) refinanciranje kredita i adaptacija kuće, te da je čl.3. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 3,88% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 4 obvezao predmetni kredit otplatiti u 240 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke- kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavao svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivao predmetni kredit. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 3,88% godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke 16. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015. iznosi 63.548,20 eur, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15. pa ta razlika predstavlja preplatu u visini od 5.463,13 EUR.
Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.
Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2. ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za refinanciranje starog kredita i adaptaciju nekretnine te iz iskaza tužitelja kako je kredit utrošen za refinanciranje starog kredita podignutog za izgradnju kuće u [adresa] te za adaptaciju navedene kuće, koja se u naravi sastoji od dvije etaže, s time da se u prizemlju nalaze dva apartmana koja je počeo iznajmljivati prije deset godina, ovaj sud zaključuje kako tužitelj predmetni pravni posao nije zaključio u svrhu poslovne djelatnosti, jer u trenutku podizanja kredita 2007. tužitelj se nije bavio iznajmljivanjem u turističke svrhe, istim se počeo baviti tek cca 2014., navodeći da je bio prisiljen jer nije imao čime plaćati dospjele anuitete, a što ovaj sud drži životnim i logičnim, a suprotno tome tuženik nije dokazao. Pa tužitelj uživa zaštitu kao potrošač
Sporno je među strankama može li tužitelj kao prethodno pitanje tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti kao prethodno pitanje utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK nije tužitelju onemogućeno tražiti utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1.-3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g.
( NN 79/07 i 125/07).
Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 3 i 6 . koja se odnosi na ugovornu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.
Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (3,88 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 3,88 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.
Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno, službenica u banci da je rekla kako se kamata mijenja odlukom banke. Na sadržaj odredbi ugovora o kreditu nije mogao utjecati, ugovor je sastavila banka.
Tuženik nije predložio saslušanje službenika banke.
Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.
I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.
Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 6 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. o čemu je sud odlučio kao o prethodnom pitanju.
Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).
Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi kako on kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. U banci mu je rečeno da je taj kredit povoljniji zbog tečaja i niže kamatne stope, stopa da je gotovo nepromjenjiva. Početni anuitet je sa 4.200 kn došao na 7.560,00 kn.
Dakle jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, otplata kredita te obračun kamate na zakašnjela plaćanja kao i da je banka potrošača informirala o svim posljedicama i rizicima promjene tečaja CHF, ništetan o čemu je sud odlučio kao o prethodnom pitanju.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti u cijelosti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana. Pa u tom smislu nije bilo potrebno saslušati niti javnog bilježaka FČŽ te je i taj dokazni prijedlog tuženika odbijen kao suvišan.
U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe .To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14.06. 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena u 11. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.
U odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva prigovor zastare također nije osnovan, naime valja istaknuti kako zbog učinjene preinake-povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelj u odnosu na te povišene iznose nije nastupila zastara, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, stoga za te pojedinačno preinačene iznose nije nastupila zastara jer su mjesečni iznosi pravovremeno utuženi a njihova visina se konačno mogla precizirati po provedenom vještačenju. Nadalje prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinaka je učinjenja iz iste činjenične i prave osnove (ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (kako potraživanja preplate anuiteta tako i razlike glavnice) i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke) pa zastare nema.
Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora odnosno u visini zzk od 3,23% od 01.01.2014. iznosi 10.681,34 EUR. Dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 10.907,53 eur, za isti razdoblje tužitelj je na ime tečajnih razlika manje uplatio 123,95 EUR.
U odnosu na konverziju navodi kako je na dan 30.09.2015. glavnica u EUR kako nepriznati iznos glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 4.978,79 EUR. Preplata utvrđena u konverziji iznosi 5.388,51 EUR. Nadalje zatezne kamate na utvrđene iznose preplate kamate i tečaja do 30.09.2015. iznose ukupno 9.639,68 EUR-Tablica broj 10 .Prijebojem tužitelje tražbine po izračunanim zateznim kamatama i preplate priznate od strane tuženika preostaje potraživanja tužitelja u visini od 4.176,55 EUR. Stoga ukupno potraživanje tužitelja iznosi 26.567,66 EUR na ime preplate kamate, valute i glavnice na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10. 2015. i iznos od 4.176,55 EUR na ime preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015.
Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose utvrđene konačnom rekapitulacijom.
U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije iznio primjedbe veće je sukladno istome precizirao tužbeni zahtjev podneskom 20. svibnja 2025. te navodi kako je vještak utvrdio da tužitelju pripada iznos od 10.681,34 EUR kao preplata na ime ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 10.907,53 EUR kao preplata na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i iznos od 4.978,79 EUR kao razlika glavnice koja je pogrešno utvrđena na dan konverzije, dok je s druge strane tuženik priznao tužitelju preplatu u visini od 5.388,51 EUR, nadalje vještak je utvrdio i visinu zateznih kamata na preplaćene iznose kamate i tečaja do 30.09.2015 ukupno u visini od 9.639,68 EUR, te izjavljuje prijeboj na način da se izračunati iznos zatezne kamate prebija s preplatom priznatom tužitelju u konverziji nakon prijeboja preostali iznos dospjelih kamata iznosi 4.176,55 EUR, stoga konačno precizira tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 26.567,66 EUR sa zateznom kamatom od 01.10.2015 te iznos od 4.176,55 EUR bez kamate uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.
U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu navodeći kako je isto bespredmetno, a zbog činjenice da je među strankama sklopljen dodatak ugovoru o kreditu te da bi prihvaćanjem zahtjeva tužitelja isti bio dva puta obeštećen.
Sud nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Primjedbe tuženika ne odnose se na matematični izračun vještaka već na pravna tumačenje zahtjeva tužitelja o čemu se sud već ranije očitovao.
Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako je to tužitelj i učinio.
Stoga je valjalo u usvojiti tužbeni zahtjeva tužitelj te tužitelju dosuditi na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos 10.681,34 EUR te na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 10.907,53 EUR ukupno 21.588,87. Na sve te iznose tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. dana nakon provedene konverzije do isplate, a sve budući je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.2015. radi primjene odredbe o uračunavanju prema čl. 171 i 172 ZOO-a, pa na te iznose preplate daljnja kamata može teći od 01.10.2015. U odnosu na obračunatu
- uglavničenu kamatu na utvrđene iznose preplate tečaja i valute do 30.09.2015. koja iznosi ukupno 9.639,68 EUR istu valjalo je umanjiti za iznos preplate priznate u konverziji u visini od 5.463,13 EUR, te tužitelju priznati razliku od 4.176,55 EUR-na ime preostalih obračunatih glavničnih kamata. Stoga je odlučeno kao u točkama I i II
Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja-uplate tužitelja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.
Tužitelju pripada iznos od 4.978,79 eur na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Navedeni zahtjeva tužitelja nije u zastari jer je istog tužitelj utužio u općem zastarom roku od 5 godina. Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 01.01.2015. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove stoga je odlučeno kao u točki i izreke ove presude.
Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje dosuđene iznose.
Ovakvo dosuđenje konačne tražbine tužitelja (poglavito razlike koja nastaje zbog primjena pravila uračunavanja između preplate priznate u konverziji i obračunatih zakonskih zateznih kamata na pojedinačno utvrđene iznose preplate kamate i tečaja do 30.09.2015.) ne može se smatrati prekoračenjem tužbenog zahtjeva tužitelja jer je tužitelj zapravo sve to tražio samo je dosuđeno u drukčijem obliku zbog primjene pravila o uračunavanju. Stoga je odlučeno kao mu točkama I i II ove presude.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, jer pa je tužitelju zastupanom po kvalificiranom punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 19.05.2020, 26.05.2020., 2.4.2024 i 20.05.2025. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), sa zastav zahtjeva za dostavom dokumentacije u visini od 25 bodova (Tbr 8 toč. 4) za zastupanje na ročištima 02.05.2024., 07.10.2024. i 17.10.2025. svako u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR, uz priznaje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600 EUR koji je bio nužan za donošenje odluke, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 261,86 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 4.674,30 EUR.
Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st.3 ZPP-a tužitelju pripada zatezna kamata od presuđenja.
Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci III. izreke ove presude.
U Rijeci 18. veljače 2026.
SUDAC
Katarina Bajčić Ivančević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun tuženika
