REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-5301/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljica TL (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Jovana Puhalo, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. (OIB 52508873833), Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupa generalni punomoćnik Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 4. veljače 2026. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, dana 18. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 10137/06 kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili dana 3.1.2006. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 10. d) 1. koja glasi:

"…u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.";

u odredbi čl. 10 .d) 2. koja glasi:

"…prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a na prijevremene uplate primijenit će prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća";

te u odredbi čl. 15.1. koja glasi:

"Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora."

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 1.130,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1,07 eura od 9.3.2006. do isplate;

- na iznos od 0,87 eura od 10.5.2006. do isplate;

- na iznos od 0,53 eura od 12.6.2006. do isplate;

- na iznos od 1,30 eura od 17.10.2008. do isplate;

- na iznos od 6,26 eura od 17.11.2008. do isplate;

- na iznos od 1,55 eura od 24.11.2008. do isplate;

- na iznos od 19,20 eura od 5.2.2009. do isplate;

- na iznos od 19,20 eura od 5.2.2009. do isplate;

- na iznos od 13,86 eura od 20.3.2009. do isplate;

- na iznos od 13,86 eura od 20.3.2009. do isplate;

- na iznos od 14,00 eura od 20.4.2009. do isplate;

- na iznos od 12,96 eura od 20.5.2009. do isplate;

- na iznos od 8,91 eura od 11.8.2009. do isplate;

- na iznos od 12,09 eura od 20.8.2009. do isplate;

- na iznos od 12,09 eura od 20.8.2009. do isplate;

- na iznos od 11,72 eura od 20.11.2009. do isplate;

- na iznos od 13,32 eura od 21.12.2009. do isplate;

- na iznos od 17,14 eura od 20.1.2010. do isplate;

- na iznos od 20,12 eura od 23.2.2010. do isplate;

- na iznos od 26,15 eura od 22.3.2010. do isplate;

- na iznos od 23,02 eura od 30.4.2010. do isplate;

- na iznos od 30,24 eura od 20.5.2010. do isplate;

- na iznos od 47,01 eura od 26.7.2010. do isplate;

- na iznos od 47,01 eura od 26.7.2010. do isplate;

- na iznos od 48,82 eura od 20.8.2010. do isplate;

- na iznos od 51,83 eura od 20.9.2010. do isplate;

- na iznos od 52,25 eura od 22.11.2010. do isplate;

- na iznos od 64,87 eura od 20.1.2011. do isplate;

- na iznos od 70,93 eura od 21.3.2011. do isplate;

- na iznos od 69,10 eura od 20.4.2011. do isplate;

- na iznos od 70,02 eura od 20.5.2011. do isplate;

- na iznos od 69,41 eura od 20.7.2011. do isplate;

- na iznos od 66,38 eura od 22.8.2011. do isplate;

- na iznos od 66,38 eura od 20.9.2011. do isplate;

- na iznos od 65,78 eura od 20.10.2011. do isplate i

- na iznos od 61,47 eura od 21.11.2011. do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Tužiteljica se odbija s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 1.2. ugovora o kreditu broj 10137/06 zaključenog između stranaka dana 3.1.2006. godine, a koji glasi:

"… u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja" i tužiteljica se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.878,92 eura. IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 828,124 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (18.2.26.) do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu od 216,00 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-0,40 eura od 10.3.2006. do isplate;

-2,03 eura od 10.4.2006. do isplate;

-2,95 eura od 10.7.2006. do isplate;

-1,58 eura od 10.8.2006. do isplate;

-0,28 eura od 11.9.2006. do isplate;

-1,77 eura od 10.10.2006. do isplate;

-4,43 eura od 10.11.2006. do isplate;

-4,17 eura od 11.12.2006. do isplate;

-4,98 eura od 10.1.2007. do isplate;

-8,40 eura od 12.2.2007. do isplate;

-4,95 eura od 12.3.2007. do isplate;

-9,40 eura od 10.4.2007. do isplate;

-13,23 eura od 10.5.2007. do isplate;

-13,69 eura od 11.6.2007. do isplate;

-16,27 eura od 10.7.2007. do isplate;

-10,69 eura od 10.8.2007. do isplate;

-12,06 eura od 10.9.2007. do isplate;

-16,48 eura od 10.10.2007. do isplate;

-10,38 eura od 12.11.2007. do isplate;

-15,17 eura od 10.12.2007. do isplate;

-5,90 eura od 10.1.2008. do isplate;

-1,76 eura od 11.2.2008. do isplate;

-5,39 eura od 10.3.2008. do isplate;

-11,29 eura od 10.4.2008. do isplate;

-9,07 eura od 12.5.2008. do isplate;

-8,62 eura od 10.6.2008. do isplate;

-12,39 eura od 10.7.2008. do isplate i

-8,27 eura od 11.8.2008. do isplate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno:

- da su tužiteljica (u daljnjem tekstu – tužitelj) kao korisnik kredita, i tuženik (njegov pravni prednik, HVB Splitska banka d.d.), kao kreditor, dana 3.1.2006. godine zaključili ugovor o kreditu broj 10137/06 za iznos od 27.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

- da su stranke iznos kredita vezale uz kupovni tečaj tuženika na dan isplate, a isplaćen je u kunama;

- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu rastao.

2. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF) ništetne i da je tijekom ugovornog odnosa došlo do preplate sa osnove razlike tečaja, i te iznose sa kamatom od dana plaćanja potražuje od tuženika, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom. Tužitelj traži i utvrđenje ništetnim određenih odredaba ugovora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Smatra da odredba o glavnici vezanoj uz CHF nije ništetna, ističe prigovor zastare, problematizira status tužitelja kao potrošača i ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Protivi se sniženju zahtjeva, protivi se i preinaci tužbenog zahtjeva. Tijekom postupka izjavljuje prijeboj, predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka, potvrde o plaćanjima i proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao stranke, u svrhu dokazivanja.

4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

5. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, a kako je odlučeno u točki I i II izreke ove presude, dok izjavljeni prigovor prijeboja nije osnovan.

6. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Radi se o postupanju tuženika suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 dana 3.9.2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14.6.2018. godine kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

7. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

7.1. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda pod 6.-6.1. zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.2. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.3.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.

7.3. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

7.4. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018).

7.5. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

7.6. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

7.7. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

7.8. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

7.9. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), već je predložio saslušanje tužitelja. Dakle, tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga se izvođenje daljnjih dokaza ocjenjuje odugovlačećim i protivno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača.

7.10. Stav ovog suda (7.9.) potvrđen je i saslušanjem tužiteljice koja iskazuje da joj je novac trebao za osnovne obiteljske potrebe, jer je samohrana majka troje djece, a otac niti je plaćao niti plaća uzdržavanje. U poslovnicu tuženika u [adresa] rekla je što joj treba i tada joj je rečeno da je kredit vezan uz valutu CHF najpovoljniji, a u njezinom slučaju jedini kredit koji može realizirati, u takvoj situaciji, a kako iskazuje logično i uvjerljivo tužiteljica, ona na sadržaj ugovora uopće nije mogla utjecati, a nikakvih posebnih upozorenja oko valute CHF nije od bankarskog djelatnika dobila. Sjeća se da je u jednom trenutku rata "skočila" gotovo duplo. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je životan i uvjerljiv i iz istoga je utvrđeno da je tužiteljici ugovor ponuđen kao uzmi ili ostavi, jer joj rečeno da samo takav ugovor (uz valutu CHF) može realizirati. Sud je utvrdio, a prihvaćajući iskaz u cijelosti, da je i na tužitelja u cijelosti primjenjiva odluka tj. pravno shvaćanje iz 6.-6.1. Naime, tužitelj ni o čemu nije informirana od strane djelatnika tuženika. Pri tome sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 6. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 6. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.

7.11. Tužitelj je jasno iskazao da joj je novac trebao za "preživljavanje" obitelji, iz ugovora proizlazi da ga je zaključio kao fizička osoba, te se ima zaključiti da je tužitelj bio potrošač. Naime, kada se cijeni sve utvrđeno uvidom u ugovor zaključen među strankama i iskazom tužitelja, tada sve zajedno čini logičnu i uvjerljivu cjelinu koja dovodi do zaključka da je tužitelj u spornom pravnom odnosu bio potrošač.

7.12. Iako tužitelj u svojem iskazu nastavno navodi da je dio anuiteta plaćao jamac, kojem je ona sve uredno vratila, kao i da se ne sjeća da bi banka otkazala kredit, ovaj sud u odnosu na taj dio iskaza tužiteljice utvrđuje da se, najvjerojatnije, radi o zabuni, jer ugovorna strana sporno ugovora nije i sudužnik/jamac i sl. Nadalje, iz podataka o plaćanju nema podataka da bi anuitete plaćao netko treći, veća samo tužiteljice. Tužiteljice je tijekom otplate imala prezime T pa je pod tim prezimenom do jednog trenutka i zavedena kao uplatitelj, a nastavno se navodi pod sadašnjim prezimenom.

7.13. Zbog toga prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije nije osnovan, a činjenica da je tuženik zbog neuredne otplate otkazao kredit također ne utječe na pravo tužiteljice da postavlja zahtjeve u odnosu na ugovor u vrijeme kada je isti bio na snazi i proizvodio za nju određene obveze.

8. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli pa je prihvaćen zahtjev i odlučeno je kao pod točkom I izreke ove presude.

8.1. Međutim, dio zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti nije osnovan, jer se u čl. 1 ugovora utvrđuje iznos kredita, tj. obveza tuženika staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 27.000,00 CHF po kupovnom tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

8.2. Tom je ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženika (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o kreditu u tom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa (6.) pa je tužitelj s tim dijelom zahtjeva odbijen (točka III izreke).

8.3. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu otkaza te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.

9. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan.

9.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača tj od 14.06.2018. godine (6.1.). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

9.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

9.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.6.2018. godine.

9.4. Tužitelj je tužbu podnio dana 6.6.2023. godine pa njegov zahtjev nije u zastari.

10. Kako je u ovom postupku utvrđenja djelomična ništavosti ugovorne odredbe tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

11. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“ 11.1. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti i početni tečaj CHF za kune koji je vrijedio na dan zaključenja ugovora, koja visina je tada bila poznata, uz koji tečaj kredit i isplaćen pa takva visina nije niti nepoštena niti ništetna.

11.2. Polazeći od takvog stava sud je na taj način i dao zadatak vještaku Zrinku Ručeviću. Vještak je u skladu sa takvim zadatkom suda sačinio nalaz i mišljenje i sud ga je prihvatio u cijelosti, jer je sačinjen jasno i upravo temeljem rješenja suda, a način vještačenja (pitanje početnog tečaja) je pravno, a ne financijsko pitanje.

11.3. Vještak je postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti zaključen u kunama, već se primijenio početni tečaj CHF za kunu koji nije ništetan. Vještak nije pogriješio u izračunu, a način na koji je vještačio određen je rješenjem suda pa se na okolnost pristupanju vještačenja u skladu s rješenjem suda vještak i nema što usmeno očitovati.

11.4. Temelje provedenog dokaza financijskim vještačenje utvrđeno je u ovom postupku da je tužitelj u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba u odnosu na valutnu klauzulu preplatio iznos od 1.130,72 eura pa je u skladu s takvim nalazom i mišljenjem vještaka valjalo usvojiti postavljeni zahtjev. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.

11.5. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

11.6. Kako se tuženik sniženju tužbenog zahtjeva protivio to je sud tužitelja do u tužbi zatraženog iznosa od 3.009,64 eura (za 1.878,92 eura) odbio i odlučio kao pod točkom III izreke ove presude.

12. Točan je navod tuženika da je tijekom ugovornog razdoblja tečaj bio i niži od prvobitno ugovoreno i da je vještak iskazao tzv. negativnu razliku od 216,00 eura, za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog i u kojem je razdoblju tužitelj platio manji iznos od onoga kojeg bi trebala platiti uvažavajući tečaj na dan isplate kredita.

12.1. Međutim, iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP- a odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

12.2. Osim toga, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala slijedom čega tužena ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen financijskim vještačenjem tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije niti primljeno, zbog čega ne postoji niti tražbina tuženika.

13. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 2 i čl. 155 ZPP- a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika. Tužitelj je u sporu u odnosu na osnov uspio 100%, a u odnosu na visinu u omjeru od 37%. Dakle, uspjeh je tužitelja 68,50%. Tuženik u odnosu na osnov nema uspjeha, a u odnosu na visinu ima uspjeh od 31,50%. Oduzimanje takao utvrđenih uspjeha, sud utvrđuje da je tuženik dužan tužitelju naknaditi 37% troška.

13.1. Trošak se odnosi na trošak sastava tužbe, dva obrazložena podneska, pristupa na tri ročišta po 200,00 eura i za podnesak od 29.1.25. 50,00 eura ili ukupno 1.250,00 eura, što je uvećano za 312,50 eura PDV-a. Tako ukupan troška iznosi 1.562,50 eura, a sukladno uspjehu tužitelja od 37% njegov je trošak 578,12 eura.

13.2. Trošku je pribrojen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 eura, koji je kao nužan priznat u cijelosti tak da ukupan troška iznosi 828,12 eura, na koji temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

13.3. Tužitelju nije priznat troška sudske pristojbe na tužbu, jer istu nije platio, a nije ju niti dužan platiti – tužitelj/potrošač.

U Zagrebu, 18. veljače 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.