Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3763/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Stanić, u upravnom sporu tužitelja GO, rođenog **.**.2001. u mjestu Nusaybin, Republika Turska, državljanina Republike Turske, trenutno boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Hotel Porin, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, kojega zastupa ĆO, službena osoba, radi međunarodne zaštite, 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/11045, URBROJ: 511-01-212-25-12 od 23. rujna 2025.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Bauru, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/23-06/11045, URBROJ: 511-01- 212-25-12 od 23. rujna 2025., odbio zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je naložio tužitelju da u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja napusti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP), uz upozorenje na prisilno udaljenje s područja EGP-a.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta i u bitnome navodi da je tuženik pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Navodi da je potaknut potrebom za unutarnjim preseljenjem zbog rata 2015. godine otišao u Istanbul, gdje je završio srednjoškolsko obrazovanje te je upisao fakultet u okviru kojeg je bio smješten u dom povezan s pokretom MO, čije su pristaše legitimna meta za odstrel aktualne vlasti, koji obračuni još uvijek traju te se ljudi zatvaraju već na temelju izraženih simpatija, optužuju za terorizam, osuđuju na visoke zatvorske kazne ili stradavaju na druge načine. Navodi kako je napustio Tursku iz razloga što je bio na meti pristaša aktualnog predsjednika kao osoba koja je pohađala školu koja podržava razmišljanja i povezana je s pokretom MO. Dok je pohađao školu ujedno je imao problema zbog svoje kurdske nacionalnosti radi čega je doživljavao prijetnje osoba na vlasti. Istu sudbinu je doživio i njegov brat koji je također pobjegao iz Turske i trenutno se nalazi u Njemačkoj gdje je zatražio međunarodnu zaštitu. Smatra da se bratov i njegov zahtjev trebao obrađivati od strane iste države jer su zajedno napustili Tursku, ali je nejasno kako je on (tužitelj) završio u Republici Hrvatskoj dok je njegov brat završio u Njemačkoj radi čega dovodi u pitanje primjenu Dublinskog sporazuma. Smatra kako je tuženik trebao bolje razmotriti sve navedene okolnosti te ispitati može li se na tužitelja primijeniti članak 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti s obzirom da mu je u njegovoj vlastitoj državi poručeno da ode jer ga tamo ne trebaju. Smatra kako nije uvijek potrebno da tražitelji međunarodne zaštite budu i fizički napadnuti, a da bi se ispunio neki od uvjeta za priznavanje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. Tužitelj u slučaju povratka u Republiku Tursku ne bi bio dobrodošao s obzirom da mu je od strane vlasti rečeno da ode iz zemlje podrijetla radi čega predlaže sudu poništiti osporavano rješenje, odobriti međunarodnu zaštitu tužitelju u Republici Hrvatskoj, kao i besplatnu pravnu pomoć, te naložiti isplatu troškova zastupanja pružatelju pravne pomoći.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je ista neosnovana iz razloga iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja te da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve dokaze te potpuno i točno utvrdio činjenično stanje. Smatra kako navodi tužitelja o tome da nije dobrodošao drugdje u Turskoj jer je G te da nije imao mogućnost normalnog života i školovanja ne odgovaraju stvarnom stanju u Turskoj. Tužitelj je upisao fakultet, za vrijeme kojeg je i povremeno radio, što mu nitko nije uskratio. Zaštitu je ostvario i unutarnjim preseljenjem za vrijeme kada je na području na kojem je živio izbio sukob te je bez ograničenja otišao na sigurno. Prema turskom Ustavu, sve su osobe jednake, bez obzira na jezik, rasu ili druge čimbenike. Navodi kako ne postoji zakon kojim se onemogućava Ć pristup zaposlenju u javnom ili privatnom sektoru, sudjelovanju u javnom životu ili pristup uslugama. Kurdski jezici su dopušteni u pritvoru, a prevoditelji su osigurani na sudovima. I državni i privatni televizijski kanali emitiraju program na kurdskom jeziku. Za govor mržnje ili štetne radnje vezane za jezik, rasu, nacionalnost, boju kože, političko mišljenje ili filozofsko uvjerenje predviđena je kazna zatvora do tri godine. Postoje administrativni i pravni načini za pritužbe na diskriminaciju koja je zakonom zabranjena. Nacionalna institucija za ljudska prava i jednakost i Pučki pravobranitelj su glavna tijela koja rade na promidžbi i primjeni ljudskih prava. Stoga odbija navode o sustavnoj diskriminaciji zbog kurdskog podrijetla. Tužbu smatra neosnovanom i predlaže sudu potvrditi rješenje, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i odgovora na tužbu.

4. Sud je 13. veljače 2026. održao usmenu raspravu u prisutnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika te opunomoćenika tuženika. Sa rasprave je rješenjem isključena javnost sukladno članku 90. stavcima 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS) i članku 12. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj 70/15., 127/17. i 33/23.)

5. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja uz prisutnost prevoditelja za turski jezik.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

8. Člankom 21. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Prema stavku 2. istoga članka Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporavano rješenje doneseno u postupku po zahtjevu tužitelja podnesenom 4. kolovoza 2023., nakon iskazane namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu 6. svibnja 2023., te je prije donošenja predmetne odluke, koju je tuženik bio ovlašten donijeti na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL EU, L 180/31 od 29.6.2013.) tužitelj saslušan, o čemu su sastavljeni zapisnici 14. srpnja 2025. i 4. kolovoza 2025.

10. Prema podacima spisa tuženika proizlazi da je tužitelj 2023. godine napustio zemlju podrijetla zbog opće nesigurnosti i osobnih teškoća povezanih s njegovim kurdskim identitetom i političko-socijalnim okolnostima u zemlji.

11. Naime, tuženik je utvrdio kako je tijekom školovanja tužitelj doživljavao određene oblike diskriminacije, ali ne iznosi konkretne situacije koje bi ukazivale na sustavno ili ciljano ugnjetavanje. Ključan razlog odlaska iz Republike Turske navodi vojnu operaciju iz 2015. godine kada je turska vojska intervenirala u regiji u blizini sirijske granice, kada je razoren njegov grad većinski naseljenog Ć, što je tuženik ocijenio vjerodostojnim, međutim, oni se odnose na stanje u 2015. godini, a tužitelj je napustio zemlju tek 2023. godine. Također, tražitelj navodi kako su se u međuvremenu počeli provoditi radovi na obnovi područja što pokazuje da su vlasti bile uključene i u mjere obnove. Za vrijeme napada na područje gdje je tužitelj živio, njegova obitelj i on preselili su se u drugi dio zemlje. Tuženik je stoga zaključio da tražitelj nije bio izložen izravnoj i kontinuiranoj prijetnji po život ili sigurnost u razdoblju nakon 2015. godine, s obzirom da je ostao u zemlji do 2023. godine, vlasti su poduzele mjere obnove pogođenog područja te je imao mogućnost preseljenja unutar zemlje. U odnosu na navode vezano uz pokret MO tužitelj ne navodi da je zbog toga bio predmet kaznenog progona, provođenja ili drugih represivnih mjera od strane vlasti. Prema tome, odluku o napuštanju zemlje povezuje s osobnim dojmovima o nesigurnosti i osjećajem nepripadnosti, a ne postojanjem stvarnog rizika od ozbiljne štete. Iz izjava tužitelja proizlazi da je dugo planirao odlazak jer navodi da je skupljao novce, što dodatno upućuje na ekonomske i opće životne motive, a ne na hitnost izazvanu izravnom prijetnjom. Njegove tvrdnje o nesigurnosti nisu povezane s konkretnim, individualiziranim rizikom, već s generalnim i subjektivnim osjećajem nepripadnosti i nepovjerenja prema sustavu. Njegove izjave ukazuju na moguće oblike socijalne diskriminacije i korupcije ali iste ne dosižu prag ozbiljne štete niti predstavljaju dokaz o osobnoj progonjenosti. Nema niti naznaka da je pokušao zatražiti međunarodnu zaštitu u nekoj od zemalja kroz koje je prolazio prije dolaska u Republiku Hrvatsku što dodatno umanjuje uvjerljivost tvrdnji da je zaštitu zatražio zbog neodložne opasnosti. Ujedno napominje kako je prvotno izjavio da se zove FO te da ima sirijsko državljanstvo, koji navod je kasnije povukao, što dovodi u pitanje vjerodostojnost njegovih izjava.

12. U tijeku ovog spora tužitelj je iskazao da je iz Republike Turske otišao zbog rata 2015. godine kada je razrušeno pola grada pa tako i kuća njegove obitelji. Kada su se zbog rata preselili, doživljavali su razne neugodnosti zbog kurdskog podrijetla pa su im u tom smislu povisivali stanarinu, zatvarali ventile tople vode i slično te bi povratkom u Republiku Tursku vjerojatno doživljavao neku vrstu maltretiranja. Godine 2021. ili 2022. krenula je obnova grada ali ne u skladu s ranijim vlasničkim knjigama. Njegova obitelj je zatražila povrat kuće, ali su bili odbijeni jer su im sinovi otišli u inozemstvo. Većim problemom smatra okolnost što je za vrijeme školovanja bio smješten u dom u MO jer svi koji su imali veze s time doživljavaju kaznene progone. Pritom navodi da nije bio član političke stranke, već samo simpatizer, a fakultet koji je pohađao dok je bio smješten u tom domu je plaćala država. U domu su ga kolege učenici pokušavali fizički maltretirati jer je morao pjevati himnu i fizički su ga napadali, što je on prijavljivao nastavnicima koji nisu ništa poduzeli. Navodi i da je putovao s bratom GON i njegovim tada trogodišnjim sinom koji je završio u Njemačkoj i zatražio azil koji će biti odobren. Njegov drugi brat, HO, napustio je Tursku još 2012. godine i njegov postupak još uvijek traje. U odnosu na davanje neistinitih podataka o imenu i državljanstvu navodi kako mu je to sugerirano od strane krijumčara koji su oduzeli njegovu putovnicu jer je tako manja vjerojatnost protjerivanja iz Republike Hrvatske.

13. Sukladno iznesenom, ocjenjujući cjelokupan iskaz tužitelja o razlozima napuštanja zemlje podrijetla, proganjanja, djelu proganjanja, progoniteljima, uzimajući u obzir njegove osobne okolnosti te s obzirom na procjenu budućeg individualnog rizika, Sud prihvaća utvrđenje tuženika kako ne postoji osnovan strah od proganjanja ili da će povratkom u zemlju podrijetla trpjeti ozbiljnu nepravdu, a kako je to propisano člancima 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tim više što je tužitelj zemlju podrijetla napustio legalno i promišljeno, nije bio član političke stranke, nije bio proganjan od strane vlasti (koja mu je i platila fakultet), a navodi tužitelja o fizičkim napadima od strane kolega učenika, koje je do upravnog spora opisivao kao pokušaje napada, po mišljenju suda nisu izneseni ni opisani u intenzitetu koji bi se mogao podvesti pod mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Kraj navedenoga treba reći i da tužitelj nije priložio nikakav materijalni dokaz o svojoj privrženosti pokretu MO, kao niti o eventualnim napadima zbog kurdskog podrijetla.

14. Prema tome, tuženik je valjano i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza zaključio da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite, ni azila ni supsidijarne zaštite te je pozivom na odredbe članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje azila niti supsidijarne zaštite, što ovaj sud u cijelosti prihvaća.

15. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I izreke.

16. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj. Stoga je točkom II izreke ove presude tužitelju odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite („Narodne novine“, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik). Pravnu pomoć je pružio odvjetnik Zoran Bauer pa je točkom III izreke ove presude naloženo tuženiku da mu, po dostavi računa, isplati iznos od 1.250,00 eura, uključujući PDV, sukladno člancima 6. i 9. Pravilnika te Tbr. 27. t. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.) za sastav tužbe i pristup na raspravu 13. veljače 2026.

U Zagrebu 18. veljače 2026.

Sutkinja:

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Tužitelju po opunomoćeniku, Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova 2, putem e-komunikacije

2. Tuženiku

3. U spis