Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-806/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda Ivani Mašić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-114/2025-14 od 21. srpnja 2025., dana 18. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-114/2025-14 od 21. srpnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-114/2025-14 od 21. srpnja 2025., odlučeno je:

„I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 476,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 124,64 EUR od 05.07.2007. do isplate,

-na iznos od 352,20 EUR od 25.08.2010. do isplate,

te mu naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 671,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21.07.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.“

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik radi svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti kao što je ovaj, sukladno članku 458. stavak 1. ZPP može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP, kako je to i propisano člankom 467. stavak 1. ZPP.

5. Prema tome, ova presuda ne može se pobijati zbog relativno bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, a niti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa te žalbene navode tuženika ovaj sud nije niti cijenio.

6. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz članka 365. stavak 2. ZPP.

7. Predmet spora proizlazi iz činjenice da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 209590 od 4. srpnja 2007. na iznos 19.357,78 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) pa je preostalo odlučiti u ovom sporu jesu li ugovorne odredbe kojima su ugovorene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetne, te je sporno pripada li tužitelju pravo na povrat naknada koje je platio tuženiku za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, kao i pitanje zastare sporne tražbine.

8. Tuženik u žalbi ističe kako je odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i lako razumljiva osobi bez pravnih znanja, pročita li gore navedenu odredbu može lako razumjeti da korisnik kredita ima mogućnost prijevremene otplate kredita u dogovoru s kreditorom, a sukladno Odluci o kamatama i drugim naknadama. Također, naknada za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme naplaćivanja nije bila protivna prisilnim propisima Republike Hrvatske, a navedena odredba čl. 64. ZZP odnosi se samo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka kad je trebalo izvršiti plaćanje. Tuženik prije svega ističe da je sud pogrešno utvrdio da je tužitelj potrošač, te pored navedenog tuženik ističe da sud na okolnost "prouzročenja značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja" nije proveo niti jedan jedini dokaz. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjena sva tri navedena uvjeta da bi pojedina ugovorna odredba bila nepoštena: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud očigledno da smatra kako je svaka odredba tipskog ugovora nepoštena, odnosno da su takvi ugovori ništetni u cijelosti, niti je takav zaključak u skladu s odredbama ZZP koji zasebno prikazuje pretpostavke nepoštenosti pa već navedeno ukazuje na pogrešno tumačenje bitnih odredaba zakona. Sud je u cijelosti propustio utvrditi uzrokuju li navedene odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da bi se radilo o prosječnom potrošaču, mora se utvrditi kako se radi o dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi a tužitelj se bio slobodan informirati o značenju i dometu pojedinih odredbi Ugovora o kreditu prije njegovog potpisivanja, što bi kao savjestan i odgovoran potrošač bio dužan učiniti. Sud je propustio utvrditi uopće postojanje znatne neravnoteže, a osim toga svaka neravnoteža ne može uzrokovati nepoštenosti.

9. Člankom 6. Ugovora po žalitelju jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (članak 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10 % od iznosa kredita. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Očito je stoga da se o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu ove naknade te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Stoga, čak i u situaciji da se o spornim odredbama Ugovora nije pregovaralo (a što tužitelj nije dokazao), navedene odredbe koje su jasne i iz kojih je moguće egzaktno utvrditi njihovu svrhu, namjenu i opseg, nisu ni na koji način mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja: (I) plaćati ugovorene kamate; i (II) iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, (III) a što je i izričito predviđeno odredbama sadržanim u članku 11. Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. U stvarnosti će tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije. Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu.

10. Konačno, na ovakvu tražbinu i zahtjev za njeno ispunjenje primjenjive su opće odredbe ZOO kojima je uređeno pitanje zastare. U konkretnom slučaju tuženik drži da, s obzirom da se radi o povratu mjesečnih anuiteta, ima mjesta i primjeni odredbe članka 226. ZOO koja propisuje da se u tom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Stoga, sud je prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja bio dužan primijeniti trogodišnji zastarni rok, i na taj način u najmanju ruku odbiti dio tužbenog zahtjeva. Sud je pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj se poziva na odredbu članka 81. stavak 2. ZZP, ali ne dokazuje dio iste odredbe koji propisuje: "(…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…" Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora, što nije točno.

11. Prije svega valja reći da je u žalbenoj fazi postupka nesporno da je tužitelj tuženici platio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 939,12 kn dana 5. srpnja 2007. i tzv. izlaznu naknadu u iznosu 2.653,68 kn dana 25. kolovoza 2010. (stranke učinile nespornim na ročištu 16. svibnja 2025.).

12. Pravilno sud prvog stupnja primjenjuje međutim, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP) koji u članku 81. stavak 1. ZZP određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. a prema stavku 2. smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. istog članka činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4. istog članka). Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe članka 87. ZZP propisana je ništetnost.

13. Dakle, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je isti sklopljen za kupnju automobila te da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a radi se o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da se naknada koju je banka ovlaštena naplatiti u određuje jednostranom Odlukom banke koju je donio tuženik te da tužitelj nije mogao imati utjecaja na njezin sadržaj, to se opravdano može zaključiti da se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, u kojem smislu je iskazivao i tužitelj prilikom saslušanja. Također, prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1,10% iznosa odobrenog kredita. Iako je predmetna odredba (članak 6.1. Ugovora o kreditu) napisana jasno i razumljivo u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavalo tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,10% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuje u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda titroškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita.

14. Pravilno stoga sud prvog stupnja utvrđuje, koja utvrđenja u svemu prihvaća i sud prvog stupnja, kako plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 1,10% iznosa kredita, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene. Pri tome niti odredbe članaka 1065. -1068. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. - dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. Kako iz iskaza tužitelja i sadržaja predmetnih ugovora o kreditu proizlazi da se, u konkretnom slučaju, radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da se naknada koju je banka ovlaštena naplatiti u slučaju prijevremene otplate kredita određuje jednostranom Odlukom banke koju je donio tuženik te da tužitelj nije mogao imati utjecaja na njezin sadržaj, to se opravdano može zaključiti da se o odredbi članka 11.2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, u kojem smislu je iskazivao i tužitelj prilikom saslušanja. Osim toga, na dan zaključenja ugovora o kreditu tuženik sukladno zakonskim propisima nije imao pravo na naplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, jer takva mogućnost nije bila predviđena niti odredbama ZZP, niti odredbama ZOO. Na ovo ukazuje odredba članka 64. ZZP prema kojoj potrošač ima pravo na prijevremenu otplatu kredita i prije roka određenog za vraćanje uz ne naplatu preostale kamate. Shvaćanje da banke ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/2017.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60,28.2.2014.). Prema čl. 1111. i 1115. tuženik kao nesavjestan stjecala pri tome mora vratiti i zateznu kamatu od dana kada je uplatu primio. Konačno, zastara potraživanja tužitelja nije nastupila u pogledu zahtjeva za povrat naknade za obradu kredita i za povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita, koju je tužitelj platio tuženiku, jer ona počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 9. siječnja 2025. to je evidentno da je ista podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnove iz članka 225. ZOO, a sve kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.

16. Slijedom navedenog valjalo je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu i odbiti žalbu, radi čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

17. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom to je temeljem članka 154. i 155. ZPP valjalo odlučiti kao pod točkom II izreke ove presude.

U Karlovcu 18. veljače 2026.

Sutkinja

Ivana Mašić