Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-176/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LŽL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba (OIB:14036333877), Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1147/2025-10 od 29. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalbe parničnih stranaka odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1147/2025-10 od 29. rujna 2025.

II/Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Toč.I. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnom odredba čl.5.stav.2. Ugovora o kreditu broj 066-59/2007 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora (ispravno: pravnog prednika tuženika - Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) dana 13. travnja 2007. koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita" pa je toč.II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 712,83 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 5. lipnja 2007. do isplate. Toč.III. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 615,59 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, i 155/23) i kako navodi "zbog odluke o troškovima postupka", s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i troškove žalbenog postupka.

2.1. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv dijela odluke o troškovima postupka kojim joj nisu priznati svi zatraženi troškovi, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ovom sudu da uvaži žalbu i dosudi joj i preostale troškovnikom zatražene troškove, uključivo i troškove predmetnog žalbenog postupka.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe parničnih stranaka su neosnovane.

5. Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl.5.stav.2. Ugovora o kreditu broj 066-59/2007 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) dana 13. travnja 2007. koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita" i zahtjev radi povrata s tog osnova tuženiku dana 4. lipnja 2007. uplaćenog iznosa 712,83 Eur sa zateznom kamatom tekućom od idućeg dana od dana uplate.

5.1. Polazeći od nesporne činjenice da su parnične – kao ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 97.100,00 CHF u protuvrijednosti kuna, da je tužiteljici dana 4. lipnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 712,83 Eur, te da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit s danom 6. listopada 2014., prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužiteljici nije pojašnjen utjecaj sporne ugovorne odredbe na njezine ukupne financijske obveze niti na što se sporna naknada uopće odnosi, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03).

6. Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne naknade, niti joj je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, a da je tuženik istoj trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi ista suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini. Zaključivši da je utvrđenim postupanjem tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je spornu odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanu u djelu čl. 5.stav.2. predmetnog Ugovora ocijenio nepoštenom u smislu odredbe čl. 81. stav. 1. i 2. ZZP/03 te nastavno tome – sukladno odredbi čl.87. stav.1.ZZP/03 – ništetnom.

6.1. Na osnovu prethodno navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužiteljici primljenog (nespornog) iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i to pozivom na odredbu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) sa zateznom kamatom tekućom od idućeg dana od dana stjecanja do isplate u smislu nastavne odredbe čl.1115. ZOO/05.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Tuženik uvodno u opširnoj žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama temeljem kojih je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije na transparentan način tužiteljici objasnio značajke ulazne naknade i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koji za njih proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu. No razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenog žalbenog razloga, valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

9. U ocjeni neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.110. ZOO/91, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, (može) početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neutemeljeni.

10. Nastavno u žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud u obrazloženju tek paušalno naveo kako je u konkretnom slučaju postojala znatna neravnoteže, a da je bio dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj tužiteljice te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret tužiteljice nesrazmjeran u odnosu na iznos kredita, to više što se iznos od 1,25% od iznosa kredita, odnosno iznos od 712,83 EUR zasigurno ne može smatrati iznosom koji je nesrazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita.

10.1. Razmatrajući sadržaj čl.5.stav.2. predmetnog ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu čl. 85. ZZP/03 jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,25% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Naime, prema odredbi čl.81 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stav.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stav.4.). Tuženik u konkretnom slučaju na okolnost pregovaranja u odnosu na spornu ugovornu odredbu nije predlagao nikakve dokaze.

10.2. Tuženik zanemaruje da se iz sadržaja čl. 5.stav.2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada od 1,25% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj čl. 5.stav.3. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj podmiruje i sve javnobilježničke – i sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje predmetnog ugovora i naplatu tražbine iz istog, pa je potpuno nejasno koji se drugi troškovi namiruju ugovorenom spornom naknadom.

11. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na predmetnu ugovornu odredbu pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iz čl.5.stav.2. Ugovora ugovorene naknade (čija visina zavisi o visini odobrenog kredita) to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice koja je platila ugovorenu naknadu bez da je znala koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz čl.5.stav.2. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora ni ZZP/03 niti ZOO nisu propisivali zabranu ugovaranja takve naknade. Naime, valja navesti da se predmetna naknada mogla ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom isplate kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužiteljice i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

12. Kako je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je čl. 87. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su čl.323. stav. 1. ZOO/05 propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz čl.1111. i 1115. ZOO/05 to je prvostupanjski sud osnovano obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos primljen s osnova predmetne ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom tekućom od idućeg dana od dana stjecanja.

13. Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari.

13.1. Tome valja nadodati da činjenica što je tužiteljica svoj troškovnik predala izravno na posljednjem ročištu za glavnu raspravu (na što ukazuje tuženik u žalbi) ne povlači za sobom posljedicu iz odredbe čl. 106.a.stav.6.ZPP (odbačaj istog) jer se ne radi o podnesku propisanom odredbom čl.106.stav.1. ZPP, već tek o popisu zahtijevanih troškova postupka.

14. Obzirom na žalbeni neuspjeh tuženika, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

15. Žalba tužiteljice u odnosu na odluku troškova koju ista temelji na tvrdnji da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 712,83 Eura, dok je tužiteljica istu u tužbi odredila iznosom od 1330,00 Eur, neosnovana je. Pri tom tužiteljica smatra da se prvostupanjski sud poziva na "staru sudsku praksu", koja nema nikakve poveznice sa predmetnim postupkom – nije osnovana.

15.1. Naime deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu (ovdje isplatu) treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora jer se vrijednost predmeta spora, dakle, određuje se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (istovjetno i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju broj Revx-155/2010-2 od 30. lipnja 2010.). Obzirom da je prvostupanjski sud proglasom raspravnog rješenja od 10. rujna 2025. pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora i pravilno honorirao troškove postupka tužiteljice (a koje ista u žalbi niti ne osporava) to je njezinu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu čl.380.toč.3. ZPP.

15.2. Obzirom na žalbeni neuspjeh tužiteljice, odbijen je i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu, 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec