Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-200/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dijane Hofer, predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ML iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lani Mariji Milić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-56/2025-10 od 27. listopada 2025., na sjednici održanoj 18. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-56/2025-10 od 27. listopada 2025. u cijelosti.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu broj: 21282 zaključenog između ML, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ovdje tužitelja i trgovačkog društva Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, ovdje tuženika, u dijelu koji se odnosi na troškove zaključenja Ugovora o kreditu.
II. Nalaže se tuženiku Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, platiti tužitelju ML, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 741,96 eura, sa zateznom kamatom koja teče od dana 11. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, u visini određenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 789,81 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. listopada 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnosi na troškove zaključenja ugovora (tzv. ulazne naknade) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to iznosa od 741,96 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.
6. Prvenstveno, tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.
7. Među strankama je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor 5. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 21282 radi kupnje osobnog vozila Škoda Octavia; a kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos 35.210,38 CHF; da je odredbom toč. II. ugovora određeno da iznos kredita uključuje troškove zaključenja ugovora u visini navedenoj u toč. III. Ugovora o kreditu, te da se iznos kredita isplaćuje trgovcu navedenom u toč. I. tog Ugovora (Štasni d.o.o.), uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora, koji prema toč. III. Ugovora iznose 1.190, 70 CHF, odnosno 5.590,33 kn (a prema fiksnom tečaju konverzije 741,96 EUR), te su naplaćeni 11. rujna 2006.
8. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na troškove zaključenja ugovora, odnosno na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.
9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor radi kupovine osobnog automobila, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužitelj prije sklapanja ugovora nije mogao pregovarati o spornim ugovornim odredbama, niti su mu bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade.
10. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u smislu čl. 3., čl. 59., čl. 81., 83., 84 i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da su odredbe predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanju tzv. ulazne naknade, nepoštene i ništetne, slijedom čega u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih dijelova ugovornih odredbi toč. II. i III. Ugovora .
11. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetnih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 741,96 EUR, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. ulazne naknade pozivom na čl. 1115. ZOO.
12. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da za tražbinu na temelju ništetnih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.
13. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik tvrdi da u konkretnom slučaju nije u mogućnosti pružiti dokaze o tome na što se točno odnose troškovi naplaćeni spornom naknadom niti jesu li ti troškovi bili u skladu s realnim troškovima nastalim u postupku zaključenja Ugovora iz razloga što je sva dokumentacija koja bi mogla poslužiti kao dokaz u ovom postupku uništena u skladu s pozitivnim pravnim propisima koji reguliraju rokove čuvanja poslovne dokumentacije. Nadalje, tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, propisana čl. 84. ZZP/03, jer da naknada za obradu kredita predstavlja cijenu koju tuženik određuje za pružanje usluge obrade kredita, a za koju odredbu je sud istovremeno utvrdio da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.
14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
15. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.
16. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe. Naime, tuženik nije predlagao saslušanje zaposlenika koji je sklopio s tužiteljem sporni ugovor, već samo čitanje izjave CL, za kojeg je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o osobi koja nije sudjelovala u zaključenju konkretnog ugovora o kreditu, pa nema saznanja o predmetu ovoga spora.
17. Međutim, budući da iz stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnim spornim odredbama, niti mu je itko objasnio na što se sporna naknada odnosi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.
18. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj spornih odredbi, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.
19. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužitelju tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su takve ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pri tome su irelevantni navodi tuženika da je sva dokumentacija koja bi mogla poslužiti kao dokaz u ovom postupku uništena u skladu s pozitivnim pravnim propisima koji reguliraju rokove čuvanja poslovne dokumentacije jer je čl. 160. Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine" br. 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 146/20., 151/22., 145/24.) kreditna institucija dužna sastavljati, kontrolirati i čuvati knjigovodstvene isprave u skladu s važećim propisima i standardima struke, i to ako se isprave odnose na dugoročne poslove, takve se isprave čuvaju tijekom cijelog razdoblja trajanja poslovnog odnosa i najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao (u konkretnom slučaju ugovorni odnos je prestao 2011.). Međutim još 2019. tužitelj je pokrenuo spor radi ispate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi istog Ugovora o kreditu, pa je tuženik svakako bio u obvezi čuvati cjelokupnu poslovnu dokumentaciju do okončanja sudskih sporova koji su na temelju toga ugovornog odnosa pokrenuti (čl. 54. Odluke o sustavu upravljanja - "Narodne novine" br. 96/18., 67/19., 145/20., 145/21., 51/23., 28/24., 150/24.).
20. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
21. Tuženik u žalbi osporava mogućnost provođenja testa poštenosti kao i rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe čl. 84. ZZP/03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
22. Pravilno tuženik u razlozima žalbe ukazuje da su sporne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi na ime troškova obradu kredita jasno i razumljivo sastavljene. Te su odredbe omogućavale tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, procijeni ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze pa je riječ o odredbama koje su transparentne u smislu čl. 85. ZZP/03.
23.1. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi, ne radi se o odredbama kojima je određen "predmet i cijena", kako to pogrešno smatra tuženik budući da iz same dikcije ugovornih odredbi proizlazi da se radi o "troškovima zaključenja ugovora", dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača.
23.2. U vezi žalbenih navoda treba razjasniti koje su to odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. To su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora, koje ga određuju kao takvog, konkretno u ovom slučaju, kao ugovor o kreditu. To su one odredbe koje karakteriziraju pojedini ugovor i bez kojih to nije taj ugovor. Prema tome, ugovor u kojem nije određen iznos novca koji se daje na korištenja, naknada za korištenje tog novca i kojim nije određen rok za povrat novca, nije ugovor o kreditu. Prema tome, ugovorna odredba kojom se definira redovna (ugovorna) kamata je odredba kojom se određuje glavna činidba korisnika kredita pa je riječ o glavnom predmetu ugovora čija poštenost se ne može testirati, pod pretpostavkom da je jasno i razumljivo sastavljena. Nasuprot tome, ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovor. Takve su odredbe o ugovornoj kazni, raskidu ugovora, prorogaciji nadležnosti pa i sporne odredbe o naknadi troškova zaključenja kredita i ne mogu se smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom) samo zato što su uključene u ukupne troškove kredita. Dakle, ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti. U toj situaciji, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene, već je za to utvrđenje potrebno provesti test poštenosti.
23.3. Pritom, na navode žalbe treba još reći da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Dakle, iako je točno da odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi nema mjesta ovom izuzetku u konkretnom slučaju. To stoga što su čl. 1021. ZOO definirani glavni predmet ugovora o kreditu i cijena jer je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Dakle, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne.
24. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
25. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
26. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe. Imajući na umu da same ugovorne odredbe toč. II. i III. Ugovora o kreditu ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
27. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
28. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kred ita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.
29. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.
30. Dakle, sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).
31. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe toč. II. i III. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na troškove zaključenja Ugovora o kreditu , u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštene i time, ništetne. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi tih ništetnih odredbi (čl. 323. ZOO).
32. Utvrđeno je da je riječ o akcesornim ugovornim odredbama o plaćanju naknade troškova za zaključenje ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i te odredbe, iako jasne i uočljive, unesene su od strane tuženika u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je tuženik mogao biti svjestan da je primjena istih stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za zaključenje ugovora).
33. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je naplaćeno na temelju ništetn ih ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi u iznosu od 741,96 EUR, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana plaćanja tzv. ulazne naknade, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos.
34. Nadalje, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade, kako je to odlučeno pobijanom presudom.
35. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja s osnove tzv. ulazne naknade jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne tzv. ulazne naknade jer je ništetnost te odredbe utvrđena tek u ovom postupku.
36. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su - IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:
„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.
37. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“
38. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici, pravilno je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i dosudio tužitelju parnične troškove u cijelosti, koje tuženik pobija samo za slučaj drugačijeg uspjeha u sporu.
39. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti
40. Tuženiku nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer sa žalbom nije uspio.
U Varaždinu 18. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
