Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-227/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3153/2023-8 od 10. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-3153/2023-8 od 10. prosinca 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 228-50-3361459 od 24. ožujka 2006., koja nosi naziv „Naknada“, te glasi: „3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 260,36 EUR sa zateznom kamatom od 25. ožujka 2006. do isplate, dok mu je točkom III. izreke naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 1.548,61 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.033,18 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. prosinca 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužben i zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 228-50-3361459 od 24. ožujka 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, te zahtjevi za isplatu novčanih iznosa od 260,36 EUR i 1.548,61 EUR, koji su po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF isplaćeni tuženiku.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit za kupnju rabljenog automobila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.760,48 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,95% godišnje promjenjivu, s rokom otplate 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da prilikom prvog korištenja kredita tuženiku plati jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila 28. veljače 2013

- da je tužiteljica prilikom isplate kredita 24. ožujka 2006. platila tuženiku naknadu za obradu kredita u ugovorenom iznosu od 1.961,72 kn

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07, dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07)

- da se tužiteljica u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz navedenih presuda, te je sud u postupku povodom restitucijskog zahtjeva potrošača za ista vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP- a)

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO-a), te da je zastara potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela ponovno teći kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je predmetna tužba podnesena 2. svibnja 2023., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, time da je neosnovan i prigovor zastare potraživanja s osnova ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita, budući da zastarni rok počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu

- da je tuženik na pripremnom ročištu 5. ožujka 2024. povukao prigovor na visinu tužbenog zahtjeva.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita ocijenio ništetnom, o čemu je odlučio točkom I. izreke pobijane presude, dok je točkom II. izreke, imajući u vidu podatke o naplaćenom novčanom iznosu temeljem navedene ništetne odredbe obvezao tuženika da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove isplati iznos od 260,36 EUR sa zatraženom zateznom kamatom od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja, pozivajući se na odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Pozivom na iste zakonske odredbe, a prethodno ocijenivši ništetnom i ugovornu odredbu o otplati kredita vezano uz valutnu klauzulu u CHF, prvostupanjski sud je tuženika obvezao da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove isplati i iznos od 1.548,61 EUR sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate (točka III. izreke).

8. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio njezinom donošenju utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi nisu međusobno proturječni niti su u suprotnosti s ispravama i drugim dokazima u spisu pa se ista može ispitati.

9. Tuženik uvodno u žalbi ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti.

9.1. Ispitivanjem pobijane presude u pravcu iznesenih žalbenih navoda ovaj sud ocjenjuje da je tuženiku u prvostupanjskom postupku bilo omogućeno da se izjasni o navodima tužiteljice, da iznese činjenice i predloži dokaze, te da na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud imao u vidu priložene isprave, da je saslušao tužitelja (čije saslušanje je predlagao i tuženik), te da je zamjenica njegovog punomoćnika na ročištu za glavnu raspravu 13. studenog 2024. izjavila da tuženik nema daljnjih dokaznih prijedloga. Stoga se ne mogu prihvatiti prigovori tuženika da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge, to tim više što u žalbi ne navodi o kojim je dokaznim prijedlozima riječ.

10. Također, nisu počinjene niti daljnje bitne povrede koje tuženik ističe u žalbi, i to bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 335. i 336. st. 2. ZPP-a jer okolnost da u zapisniku o održanoj glavnoj raspravi 13. studenog 2024. nije navedeno da se glavna rasprava zaključuje, te da nije određen termin ročišta za objavu presude, već je navedeno da će se (uz suglasnost stranaka) ročište za objavu odrediti pisanim putem, kao i da u uvodnom dijelu pobijane presude nije naveden dan zaključenja glavne rasprave odnosno objave presude (10. prosinac 2024. kada je ročište za objavu održano), nisu nedostaci koji bi bili od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Jednako tako, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

11. Nadalje, prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulaznoj naknadi), tako i u odnosu na prethodnu ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a osim toga i u odnosu na zahtjeve za isplatu te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika koji smatra da nije bilo osnove odluku o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljiti na postupku kolektivne zaštite, uz tvrdnju da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , kao i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Također, ističe da je ugovorna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu bila određena te je na osnovu nje tužiteljica mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li joj ista prihvatljiva ili ne.

U odnosu na točku I. izreke pobijane presude:

12. Imajući u vidu da je odredba o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, dok je tužiteljica u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, a tuženik drugih dokaza radi utvrđenja te odlučne okolnosti nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

13. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu u pogledu visine obveze tužiteljice jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze (3,30% od iznosa kredita). Stoga je kako to tvrdi tuženik ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

14. Također, pravilno tuženik u žalbi navodi da je u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15.1. Kada je riječ o tome je li poštivano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15.2. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15.3. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02). Iako isto nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita svakako je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15.4. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

15.5. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave u koje je tuženik predložio izvršiti uvid, a koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužiteljici. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu ni samorazumljivi.

15.6. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u čl. 3. Ugovora o kreditu, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu podmirenja svih javnobilježničkih i sudskih troškova i pristojbi i svih drugih troškova veznih uz naplatu tražbine. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

15.7. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu u točki I. izreke presude utvrdio ništetnom, slijedom čega je primjenjujući čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi točku I. izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na točke II. i III. izreke pobijane presude:

16. Prije svega valja reći da je osnovano prvostupanjski sud svoja utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, pozivajući se pritom na odredbu čl. 502.c ZPP-a prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Dakle, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu pregovarali te nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača. U predmetnom Ugovoru o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica, sadržajno je izražena na identičan način kao i odredbe koje su pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, pa je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF ništetna. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018 -2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U konkretnom slučaju, tuženik nije isticao niti dokazao postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

18. Budući da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužiteljica obaviještena u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, dok je tužiteljica u svom iskazu negirala pregovaranje, a izvođenje drugih dokaza na tu okolnost tuženik nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

18.1. U tom smislu valja navesti da iako iz promotivnih uvjeta u spisu proizlazi da je tužiteljica mogla birati ugovor s valutnom klauzulom u EUR, u svezi čega je u svom iskazu navela da joj je rečeno da je CHF stabilna valuta, isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određen i pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužiteljica nije koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli, već je (samo) konzumirala svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužiteljica zapravo pregovarala o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03.

18.2. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisala tužiteljica u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

18.3. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava da bi sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj ica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o valutnoj klauzuli, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18.4. Točno je doduše da je valutna klauzula bila zakonom dopuštena, međutim, sama ta činjenica ne čini tuženika poštenim i savjesnim, obzirom na sva znanja vezano uz rizik promjene tečaja, sa kojima je tuženik raspolagao i s kojima nije upoznao tužiteljicu, čime ju je nužno doveo u nepovoljniji položaj u odnosu na svoj položaj i bez obzira na činjenicu da tuženik nije mogao znati kako će se mijenjati tržišni uvjeti, odnosno hoće li i kako promjene na tržištu utjecati na rast tečaja.

19. Obzirom da je ništetnost nepoštene ugovorne odredbe utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da se ništetnost sporne odredbe ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja. Osim toga, činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 18/2018- 2 od 2. svibnja 2020.).

20. Također, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita, odnosno naknadi za obradu kreditnog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

20.1. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 31. siječnja 2022. navedeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 2. svibnja 2023. zastara navedenog restitucijskog zahtjeva tužiteljice nije nastupila.

21. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takv ih odredbi nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je visinu tužbenog zahtjeva tuženik učinio nespornom, time da visina naplaćene naknade proizlazi i iz priložene potvrde tuženika (str. 24 spisa), to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, obvezao tuženika isplatiti tužiteljici utuženi iznos od 260,36 EUR za naplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te iznos od 1.548,61 EUR kojeg je tužiteljica temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF preplatila tuženiku, sve sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO -a, obzirom da je tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, odnosno koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.

22. Tuženik žalbom osporava i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud donio pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te tužiteljici za radnje navedene u točki 45. obrazloženja dosudio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.033,18 EUR. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari nisu osnovani, a jednako tako nije osnovan niti žalbeni navod da tužiteljici za zastupanje na pripremnom ročištu 5. ožujka 2024. na kojem nisu izvođeni dokazi pripada pravo na 50% nagrade, obzirom da se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i za koje Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 38/23 dalje: Tarifa) propisuje nagradu iz Tbr. 7. toč. 1. Tarife, dakle pravo na nagradu u visini od 100 bodova.

23. Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tuženika odbiti te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u točkama II., III. i IV. izreke.

24. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer