Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-326/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Domagoju Bambiru, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupan po punomoćniku CKC, iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-318/2024-8 od 4. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-318/2024-8 od 4. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je dio odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu za kupnju stambenog objekta, broj: 9012240736 zaključenog 23. 1. 2007. između tuženika i tužitelja, a koji glasi „U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“, ništetan i bez pravnog učinka (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 333,51 EUR s pripadajućim zateznim kamama (st. II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 463,28 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. III. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

4.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski je sud proveo test poštenosti i utvrdio da tužitelju nije prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, pa to što nije moguće ocijeniti razmjernost iznosa naplaćenog iznosa izlazne naknade i stvarnih usluga i troškova na koje se ta naknada odnosi, čini takvu ugovornu odredbu nepoštenom u smislu propisa o zaštiti potrošača.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti tzv. izlazne naknade (naknade za prijevremenu otplatu kredita), ugovorene čl. 10. Ugovora o kreditu te isplata iznosa od 333,51 EUR, koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

7. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju iskaza tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, pravilnost kojeg zaključka tuženik u žalbi ne osporava, ali ukazuje da je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO). Međutim, iako je sklapanje tipskih ugovora Zakonom dopušteno, to ne znači da takvi ugovori ne mogu biti nepošteni u smislu propisa o zaštiti potrošača, ali za to moraju biti ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP).

8. Jednako tako, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužitelju nije razjašnjena relacija između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to troškovi koji bi se trebali pokriti plaćanjem te naknade, ali ni tu činjenicu tuženik ne spori u žalbi, ali ističe da je riječ o uslugama koje je tuženik sukladno svim važećim propisima bio ovlašten naplatiti te kako nije bio dužan detaljno navesti sve usluge koje pruža u zamjenu za naplatu spornih naknada, te se pritom poziva na presudu Suda Europske unije u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.

9. Presudom Suda Europske unije u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019. izraženo je pravno shvaćanje da to što usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenom u članku 4. stavku 2. i članku 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti (t. 54.) ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Dakle, što se tiče testa transparentnosti, i pravnog stajališta izraženog u navedenoj presudi Suda Europske unije, sporna ugovorna odredba ga ne prolazi, s obzirom na to da se priroda stvarno pruženih usluga u konkretnom slučaju ne može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

10. Dakle, da iako je sporna odredba ugovora jasno i razumljivo sastavljena i pored toga ta odredba ne omogućava tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za nju, pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu čl. 85. ZZP.

11. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

12. U odnosu na test poštenosti, u toj istoj presudi Suda Europske unije izraženo je pravno shvaćanje da se ne čini – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. No, tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima, jer je ostalo nejasno koje usluge i troškovi se podmiruju tom naknadom, čime je onemogućio procjenu je li na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a što čini takvu odredbu nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP.

13. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sporna ugovorna odredbe ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknade odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

16. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

17. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknada naplaćuju, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

18. Tuženik je na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

19. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se predmetna naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Prema tome, tuženik je bio dužan tužitelja upozoriti kako na posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tako i na usluge i troškove na koje se odnosi sporna izlazne naknada, a kako to nije učinio, nije prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri, pa su i zatezne kamate pravilno dosuđene od dana isplate iznosa naknade, sukladno čl. 1115. ZOO.

21. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštena i time ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO.

22. Zastara tražbine tužitelja počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost ugovora, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetna tražbina tužitelja nije u zastari.

23. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

24. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. ZPP), tako da je trebalo temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. III. izreke pobijane presude.

25. Tužitelju pripada pravo na naknadu odvjetničkog troška za pristup na ročište radi objave presude, jer se radi o trošku koji je bio svrsishodan za vođenje postupka, budući da se na tom ročištu stranci uručuje prijepis odluke te od dana nakon uručenja presude počinje teći žalbeni rok (čl. 155. st. 1. ZPP).

26. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je kao neosnovan, jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper