Republika Hrvatska
Trgovački sud u Zagrebu
[adresa] U
G 11
57. P-827/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Nelli Stipaničev, u pravnoj stvari tužitelja: SPORTKART d.o.o., [adresa], OIB: 20156458678, zastupan po punomoćniku Ivan Madirazza, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Madirazza i partneri, Zagreb, protiv tuženika: ZAGREBAČKI VELESAJAM d.o.o. [adresa], OIB:95660678441, kojeg zastupa punomoćnik Marko Smolek, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolek & Škrinjar d.o.o. iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 27 siječnja 2026. godine u prisutnosti pun. Tužitelja i z. pun. tuženika UM, danom objave 18. veljače 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„ I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Ovr-753/2024 od 08.05.2024. godine, u korist ovrhovoditelja (ovdje tuženika) ZAGREBAČKI VELESAJAM d.o.o. [adresa], OIB 95660678441, a protiv ovršenika (ovdje tužitelja) SPORTKART d.o.o., [adresa], OIB 20156458678, radi 2 ispražnjenja i predaje nekretnine poslovnog prostora ukupne površine 4373 m2, u Paviljonu 35, koji je izgrađen na dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa] na temelju ovršne isprave - Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 24.09.2018. godine, broj: 4093/18-2409/SP-316, koji je solemniziran (potvrđen) kod javnog bilježnika Željke Maroslavac dana 02.10.2018. pod brojem OV-24983/2018.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju preda u posjed, slobodnu od svih osoba i stvari, nekretninu poslovni prostor ukupne površine 4373 m2, koji se sastoji od 3758 m2 u prizemlju objekta i 612 m2 na galeriji, a nalazi se u Paviljonu 35, koji je izgrađen na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka, u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 823,23 eura, sa zateznim kamatama od 18. veljače 2026. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, u roku od 15 ( petnaest) dana.
III. Odbija se tuženik sa preostalim zatraženim troškom u iznosu od 625,00 eura, kao neosnovan.
r i j e š i o je
Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 23. siječnja 2026.
Obrazloženje
1.
Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je zaključkom Općinskog suda u Novom Zagrebu od 24.02.2025., u predmetu broj Ovr-753/2024, tužitelj (kao ovršenik u navedenom ovršnom postupku) se upućuje da pokrene parnicu protiv tuženika (ovrhovoditelja u predmetnom ovršnom postupku) radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-753/2024 od 08.05.2024. godine, zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 50. stavak 1. točke 7. Ovršnog zakona. II. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Ovr753/2024 od 08.05.2024. godine (dalje u tekstu: Rješenje o ovrsi) određena je ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine (poslovni prostor na Zagrebačkom Velesajmu, ukupne površine 4373 m2, u naravi Paviljon br. 35, izgrađen na dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa]) na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 24.09.2018. godine, broj:
4093/18-2409/SP-316, koji je solemniziran (potvrđen) kod javnog bilježnika Željke Maroslavac dana 02.10.2018. pod brojem OV-24983/2018 (dalje u tekstu: Ugovor o zakupu) III. Tužitelj je (kao ovršenik) protiv Rješenja o ovrsi podnio žalbu, te je između ostalog žalbu podnio i iz razloga predviđenih člankom 50. st. 1. točka 7. Ovršnog zakona, odnosno istaknuo je da ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije bio ovlašten tražiti ovrhu temeljem ovršne isprave, odnosno da temeljem ovršne isprave nije bio ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika (ovdje tužitelja). IV. Tuženik (kao ovrhovoditelj) nije bio ovlašten tražiti ovrhu radi ispražnjenja i predaje nekretnine (predmeta zakupa) u posjed iz razloga što tuženik nije postupio u skladu s Ugovorom o zakupu, odnosno nije ispunio svoje obveze iz Ugovora o zakupu. Naime, Ugovor o zakupu je sklopljen na razdoblje od pet godina odnosno od 16.10.2018. do 15.10.2023. godine. U članku 6. st. 3. Ugovora o zakupu, ugovoreno je da će zakupodavac (tuženik) sadašnjem zakupniku (tužitelju), koji u potpunosti izvršava obveze iz Ugovora o zakupu, ponuditi sklapanje novog Ugovora o zakupu poslovnog prostora na daljnjih pet godina. Iako je tužitelj u cijelosti ispunjavao svoje obveze iz Ugovora o zakupu i uredno plaćao zakupninu, tuženik (usprkos usmenim i pisanim pozivima tužitelja) nije tužitelju ponudio sklapanje novog ugovora o zakupu na razdoblje od daljnjih pet godina. Dakle, trajanje zakupa i prestanak Ugovora o zakupu (kako je definirano člankom 6. Ugovora o zakupu) treba gledati u cjelini, te se odredbe iz članka 6. Ugovora o zakupu nadovezuju i nadopunjuju. Tuženik je bio u obvezi prije prestanka Ugovora o zakupu ponuditi tužitelju sklapanje novog ugovora o zakupu na razdoblje od daljnjih pet godina, te Ugovor o zakupu prestaje tek u slučaju da tužitelj ne prihvati ponudu tuženika za sklapanje novog ugovora na razdoblje od pet godina. Kako tuženik prije isteka Ugovora o zakupu, kao niti nakon toga, a usprkos molbama i zahtjevima tužitelja, nije tužitelju dao ponudu za sklapanje novog ugovora, tužitelj je bio prisiljen protiv tuženika pokrenuti parnični postupak radi ispunjenja činidbe u kojem postupku zahtijeva da sud naloži tuženiku da tužitelju dade ponudu za sklapanje ugovora o zakupu na razdoblje od daljnjih pet godina. Predmetni postupak se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodi pod brojem P-1127/2024. Tužitelj posebno napominje kako je isti uložio znatna sredstva u adaptaciju i uređenje poslovnog prostora kao i u nabavu opreme i karting vozila, s obzirom na legitimna očekivanja da će mu tuženik dati ponudu za sklapanje novog ugovora te da će biti u mogućnosti koristi predmetni prostor na razdoblje od narednih pet godina, odnosno najmanje do 15.10.2028. Kako tuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze iz Ugovora o zakupu (koji predstavlja ovršnu ispravu), isti se ne može pozivati na to da bio Ugovor o zakupu istekao niti je ovlašten protiv ovršenika pokrenuti ovršni postupak radi ispražnjenja i predaje poslovnog prostora u posjed. Ovdje se istovremeno radi i o prigovoru tužitelja da tuženik nije ispunio svoje ugovorne obveze (iz ovršne isprave odnosno ugovora o zakupu) pa shodno tome nije ovlašten niti zahtijevati od ovrhovoditelja da mu preda u posjed predmetni prostor (predmet zakupa) a niti je ovlašten pokrenuti i zatražiti ovrhu temeljem ovršne isprave iz koje niti sam nije ispunio svoje obveze. Iz gore naznačenih razloga ovrhovoditelj nije bio ovlašten temeljem Ugovora o zakupu tražiti ovrhu protiv ovršenika. Osim razloga, navedenih u ovoj tužbi, zbog kojih ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika, ovršenik dodatno ističe kako i sama ovršna isprava ima nedostatke zbog kojih se ne može tražiti provedba ovrhe Naime, Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 25.09.2018. godine (koji ugovor predstavlja ovršnu ispravu) je potpisan i potvrđen (solemniziran) temeljem punomoći od 01.10.2018. Predmetna punomoć ne udovoljava po svojem sadržaju ”specijalnoj punomoći” koja bi bila podobna za potvrdu (solemnizaciju) ugovora o zakupu s ovršnim klauzulama. Prema svim načelima obveznog prava nesporno je da takva punomoć nema sadržaj kakav bi ”specijalna punomoć” morala imati, te da ista punomoć nije bila adekvatna za solemnizaciju ”potvrdu” ugovora od strane javnog bilježnika. Na taj način je javni bilježnik prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta (odnosno potvrde – solemnizacije) isprave postupio protivno odredbama Zakona o javnom bilježništvu i drugim pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Shodno tome niti predmetni Ugovor o zakupu od 24.09.2018. godine ne može imati svojstvu ovršne isprave, te se temeljem istog ugovora ne može provoditi ovrha protiv ovršenika. Tužitelj je podneskom od 23. siječnja 2026. preinačio tužbeni zahtjev ( proširio) obzirom da je u tijeku ovog postupka ovrha čije se proglašenje traži nedopuštenom dovršena stoga je tužitelj toč. II. tužbenog zahtjeva zatražio da mu tuženik vrati u posjed predmetnu nekretninu. Nadalje, tužitelj je predložio da sud odredi prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred ovim sudom posl. broj P-1127/2024. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev pobliže opisan u izrijeci.
2.
Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je nesporno je da su stranke dana 24.09.2018. godine zaključile ugovor o zakupu poslovnog prostora broj: 4093/18-2409/SP-316, solemniziran po javnom bilježniku Željki Maroslavac pod posl. br. OV-24983/2018, i to poslovnog prostora ukupne površine 4373 m2, koji se sastoji od 3758 m2 u 2 prizemlju objekta i 612 m2 na galeriji, a nalazi se u paviljonu br. 35 izgrađenom na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa] dok je trajanje zakupa određeno do dana 15.10.2023. godine. Nesporno je također da se navedenim ugovorom u čl. 6. st. 3. tuženik kao zakupodavac obvezao da će tužitelju kao zakupniku koji redovito izvršava svoje obveze najkasnije 60 dana prije isteka roka na koji je ugovor sklopljen ponuditi sklapanje novog ugovora o zakupu poslovnog prostora na daljnjih 5 godina. Nadalje je nesporno da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora na snazi bio Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora NN br. 125/11, 64/15 (dalje u tekstu: ZZKPP/2011). Odredbom čl. 6. st. 1. navedenog zakona propisano je sljedeće, cit: „Poslovni prostor u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba u njihovu vlasništvu ili pretežitom vlasništvu daje se u zakup javnim natječajem.“ Odredbom čl. 6. st. 3. određeno je sljedeće, cit: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, zakupodavac je dužan sadašnjem zakupniku poslovnoga prostora koji u potpunosti ispunjava obveze iz ugovora o zakupu, ili na zahtjev zakupnika, najkasnije 60 dana prije isteka roka na koji je ugovor sklopljen, dati pisanu ponudu za sklapanje novog ugovora o zakupu na određeno vrijeme – ne dulje od pet godina, osim ako mu je taj poslovni prostor potreban za obavljanje njegove djelatnosti.“ Također je u ovom postupku nesporno da je dana 22.12.2018. godine na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (NN br. 112/2018. – dalje: ZIDZKPP/2018) na temelju odredbe iz čl. 17. toga Zakona. Prema odredbi iz čl. 5. ZIDZKPP/2018 promijenjena je dotadašnja odredba čl. 6. ZZKPP/2011, pa je tako izmijenjenom odredbom propisano da se poslovni prostor u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba u njihovu vlasništvu ili pretežitom vlasništvu daje u zakup javnim natječajem. Također, novom odredbom čl. 5. ZIDZZKPP/2018 više ne postoji iznimka za sklapanje novog ugovora o zakupu poslovnog prostora kada je poslovni prostor u vlasništvu pravnih osoba ili pretežnom vlasništvu pravnih osoba koje su u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kakva je postojala u ZZKPP/2011. Iz navedenog jasno slijedi da je odredba čl. 6. ZZKPP/2011 prestala važiti u trenutku stupanja na snagu ZIDZZKPP/2018, dakle 22.12.2018. godine, pa je tuženik u obvezi postupati sukladno odredbi čl. 6. st. 1. navedenog zakona te poslovni prostor dati u zakup isključivo javnim natječajem. Tuženik ovdje opetovano ukazuje na citirane odredbe ZZKPP-a kojima je jasno i nedvojbeno propisano da se poslovni prostor u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba u njihovu vlasništvu ili pretežitom vlasništvu daje u zakup isključivo javnim natječajem. Dakle, tuženik ne može utjecati na izmjene zakona, izbjegavati jasne zakonske odredbe kao ni postupati u suprotnosti s istima, a samo da bi udovoljio tužitelju. Iz svega navedenog jasno proizlazi da bi bez raspisivanja javnog natječaja ugovor o zakupu bio sklopljen protivno odredbama važećeg ZZKPP, zbog čega bi takav ugovor bio ništetan, kako prema specijalnoj odredbi iz čl. 5. st. 12. ZZKPP/2018., tako i prema odredbi iz čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja očito neosnovan i predstavlja tužiteljevo pogrešno tumačenje jasnih odredbi važećih pravnih propisa. Nadalje, čl. 24. Ugovora o zakupu poslovnog prostora, određeno je sljedeće, cit: „Potpisom ovog ugovora zakupnik daje svoju suglasnost da, po proteku roka iz članka 6. (šest) stavka 1. (jedan) ovog ugovora, zakupodavac može zatražiti ovrhu radi ispražnjenja i predaje u svoj neposredan posjed poslovnog prostora, neposredno na temelju ovog ugovora i bez ikakvog daljnjeg odobrenja ili privole zakupnika. Na zahtjev zakupodavca, javni bilježnik stavit će na ovaj ugovor potvrdu ovršnosti.“ Budući da je dana 15.10.2023. godine nesporno protekao rok iz čl. 6. st. 1. ugovora, a tužitelj nije postupio sukladno odredbama ugovora, jasno je kako su bili ispunjeni uvjeti za izdavanje potvrde ovršnosti. Tužitelj u tužbi navodi da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora od dana 24.09.2018. godine potpisan i potvrđen temeljem punomoći od dana 01.10.2018. godine. Nadalje, tužitelj navodi da predmetna punomoć ne sadrži nikakve konkretne podatke o ugovoru koji se treba solemnizirati, podatke o nekretnini, odnosno poslovnom prostoru koji je predmet zakupa, podatke o ovršnim klauzulama koje će ugovor sadržavati kao niti o posljedicama ugovaranja istih klauzula. Prvenstveno, tuženik ističe da je predmetni Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj: 4093/18- 2409/SP-316 od dana 24.09.2018. godine sklopljen sukladno čl. 6. st. 3. ranijeg Ugovora o zakupu istog poslovnog prostora br. 1953/13-2509/SS-316 od dana 25.09.2013. godine, a koji je tužitelj zaključio sa Zagrebačkim holdingom, Podružnicom Zagrebački velesajam. Naime, dopisom od dana 16.04.2018. godine tuženik je tužitelju ponudio sklapanje novog ugovora o zakupu poslovnog prostora na naredno petogodišnje razdoblje temeljem čl. 6. st. 3. tada važećeg Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (NN 125/11) bez raspisivanja novog natječaja, 5 pod istim uvjetima izuzev čl. 27. koji se stavlja izvan snage. Dopisom od dana 14.09.2018. godine, direktor tužitelja obavijestio je tuženika o prihvatu ponude za sklapanje novog ugovora o zakupu. U čl. 24. st. 3. ranijeg Ugovora o zakupu poslovnog prostora br. 1953/13-2509/SS-316 od dana 25.09.2013. godine također se određuje da se na Ugovor primjenjuju odredbe čl. 54. Zakona o javnom bilježništvu tj. da ugovor ima snagu ovršne isprave glede ispražnjenja i predaje u posjed predmeta zakupa, slobodnog od stvari i osoba istekom roka za predaju u posjed. Tuženik posebno naglašava da je i navedeni raniji Ugovor od dana 25.09.2013. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Željka Maroslavac iz [adresa] s brojem potvrde OV-35338/13. Iz predmetne potvrde nedvojbeno proizlazi da je javni bilježnik sudioniku pravnog posla (direktoru tužitelja) pročitao ispravu te ga upozorio da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta te da isti izjavljuje da prihvaća posljedice koje iz toga proizlaze za njega i da to odgovara njegovoj volji. Slijedom navedenog, a posebice jer je predmetni Ugovor o zakupu poslovnog prostora broj: 4093/18- 2409/SP-316 od dana 24.09.2018. godine sklopljen temeljem čl. 6. st. 3. ranijeg Ugovora o zakupu poslovnog prostora br. 1953/13- 2509/SS-316 od dana 25.09.2013. godine, koji je usput rečeno potpisan od strane direktora tužitelja, nedvojbeno je da je direktor tužitelja imao saznanja o posljedicama ovršnih klauzula sadržanih u Ugovoru. Stoga, predmetna punomoć od dana 01.10.2018. godine kojom direktor tužitelja ovlašćuje GM na potpisivanje i solemnizaciju Ugovora o zakupu poslovnog prostora sa tuženikom kao zakupodavcem, sadrži sve zakonom propisane pretpostavke, a sam direktor tužitelja kao opunomoćitelj u istoj navodi da Ugovor o zakupu poslovnog prostora sadrži ovršne klauzule s kojima je u potpunosti suglasan. Nadalje, tuženik ukazuje na i rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, a kojim rješenjem se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja od dana 07.01.2025. godine za ukidanjem potvrde ovršnosti na Ugovoru o zakupu poslovnog prostora. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Protivi se preinaci tužbenog zahtjeva i prekidu postupka.
3.
Prema odredbi iz članka 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Navedenu preinaku istovjetnosti zahtjeva tužitelj je izvršio zbog promjene okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe ( ovrha je dovršena) stoga se takvoj preinaci tuženik ne može protiviti, te je riješeno kao u izrijeci rješenja.
4.
Nadalje, tijekom postupka stranke su ostale kod svojih pravnih stajališta (kao u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu), te je tužitelj na ročištu dana 27. siječnja 2026. g. odustao od svih personalnih dokaza jer smatra da je ovdje riječ o pravnom pitanju, dok je tuženik ostao kod dokaznog prijedloga da se sasluša zz. tuženika VM na okolnost da je stupio novi Zakon o zakupu poslovnog prostora. Sud je taj prijedlog odbio obzirom da nije sporno da je predmetni Zakon stupio na snagu i na tu okolnost nema potrebe saslušavati predloženog svjedoka. Sud smatra da je ovdje riječ o pravnom pitanju. Nadalje, sud nije odredio prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred ovim sudom posl. broj P-1127/2024 obzirom da smatra da nije riječ o prethodnom pitanju, a čija bi eventualna odluka bila od značaja za ovaj postupak sukladno čl. 231. st. ZPP-a.
5.
Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži u spisu: zaključak posl. br. Ovr-753/2024 ( list 6-8 spisa), ugovor o zakupu poslovnog prostora (list 9-21), punomoć ( list 24 spisa), zahtjev za produljenje ugovora i dopisi tužitelja (list 26-37 spisa), rješenje ŽS u Zagrebu ( list 52- 54 spisa ) sudska praksa u spisu.
6.
Sukladno članku 8. ZPP-a, temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužben zahtjevi tužitelja neosnovan.
7.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud proglasi ovrhu radi predaje i ispražnjena nekretnine nedopuštenom, odnosno da sud nalaži tuženiku da tužitelju preda u posjed, slobodnu od svih osoba i stvari, nekretninu poslovni prostor ukupne površine 4373 m2, a sve obzirom da tuženik nije ponudio tužitelju sklapanje novog Ugovora o zakupu poslovnih prostora na daljnjih 5 godina.
8.
Između stranaka nije sporno da su stranke dana 24.09.2018. godine zaključile ugovor o zakupu poslovnog prostora broj: 4093/18-2409/SP- 316, dok je trajanje zakupa određeno do dana 15.10.2023. godine. Nesporno je također da se navedenim ugovorom u čl. 6. st. 3. tuženik kao zakupodavac obvezao da će tužitelju kao zakupniku koji redovito izvršava svoje obveze najkasnije 60 dana prije isteka roka na koji je ugovor sklopljen ponuditi sklapanje novog ugovora o zakupu poslovnog prostora na daljnjih 5 godina. Nadalje je nesporno da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora na snazi bio Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora NN br. 125/11, 64/15 (dalje u tekstu: ZZKPP/2011). Također je u ovom postupku nesporno da je dana 22.12.2018. godine na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (NN br. 112/2018. – dalje: ZIDZKPP/2018). Nadalje nije niti sporno da je predmetna ovrha radi ispražnjena i predaje u posjed dovršena. Međutim, sporno je da li je tuženik dužan tužitelju produljiti postojeći ugovor o zakupu na novo razdoblje od 5 godina, s obzirom na odredbe ZIDZKPP/2018, odnosno koji se zakon ima primijeniti na ugovoreni odnos između stranaka, a koji odnos je nastao 2018. godine, kada je na snazi bi zakon ZIDZKPP/2015, te je sporno da li sukladno tome tuženik bio ovlašten pokrenuti ovršni postupak radi ispražnjena i predaje poslovnog prostora u posjed.
9.
Odredbom članka 219. stavka 1. i članka 7. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika.
10.
Temeljem čl. 221. a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dakle, dužnost stranaka je da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi, te da sud uvjere u istinitost tvrdnji o kojima zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Ukoliko sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu te formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, primijenit će pravila o teretu dokazivanja.
11.
Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Ona obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.
12.
Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele osim ako posumnjala stranke idu za time da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati ( čl. 7. st. 2 ZPP-a) što s predmetnim dispozicijama stranaka nije bio slučaj.
13.
Prvenstveno u pogledu primjene odgovarajućeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, valja navesti da su u ovom slučaju ima primijeniti ZIDZKPP/2018. Ovo stoga što je ugovoreni odnos između stranka nastao u 2018.g. ( ugovor stranke zaključile dana 24.09.2018. godine na razdoblje od 5 godina, a takav ugovoreni odnos je trajao do 15.10.2023. g., nesporno između stranaka) te je ugovoreni odnos završio 2023. godine. Dakle, kada bi se zaključio " novi " poslovni odnos između stranka, a koji bi morao biti zaključen u 2023. g, na taj ugovoreni odnos bi se primijenio zakon koji je na snazi u trenutku njihova nastanka, a to bi upravo bio ZIDZKPP/2018, koji je stupio na snagu dana 22.12.2018.g. Iz navedenog zakona i to iz odredbe čl. 5. promijenjena je dotadašnja odredba čl. 6. ZZKPP/2011, pa je tako izmijenjenom odredbom propisano da se poslovni prostor u vlasništvu RH, jedinice lokalne i područne samouprave te pravnih osoba u njihovom vlasništvu daje u zakup javnim natječajem. Istom odredbom ne postoji iznimka za sklapanje novog ugovora o zakupu poslovnog prostora, a kakva je postojala u ZZKPP/2011, dakle jasno proizlazi da je obveza tuženika poslovni prostor dati u zakup isključivo javnim natječajem, jer bi u protivnom takav ugovor bez prethodno provedenog javnog natječaja bio ništetan ( čl. 6.st.12. ZZKPP-a), stoga iako je tužitelj u cijelosti ispunjavao svoje obveze iz Ugovora o zakupu, kako isti tvrdi, ne postoji obveza tuženika da tužitelju mora ponuditi sklapanje novog ugovora o zakupu na razdoblje na daljnjih pet godina. Također valja naglasiti da je ugovor prestao stranke obvezivati dana 15.10.2023. g. Prema odredbi čl. 6. st. 5. ugovora, ugovor se ne može prešutno obnoviti već će ugovorene strane sklopiti novi ugovor o zakupu ako su suglasne da žele nastaviti pravni odnos, stoga kako je nesporno između stranka da nisu sklopile novi ugovor o zakupu, osnovano je tuženik pokrenuo ovrhu radi ispražnjena i predaje u posjed predmetne nekretnine i stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u toč. I. izrijeke.
14.
Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženiku je kao potreban za vođenje spora priznat trošak u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/2023 – dalje: Tarifa), i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav podneska od 21.11.2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 27.01.2026. iznos od 200,00 eura (Tbr. 9/2 Tarife), uvećano za PDV od 25% 150,00 eura. U parnični trošak ulazi i pristojba za odgovor na tužbu u iznosu od 73,23 eura, što sveukupno iznosi 823,23 eura s kamatama od 18. veljače 2026. pa do isplate i odlučeno je u točki II. izreke.
15.
Tuženiku nije priznat trošak zasastav podneska od 28.10.2025. u iznosu od 200,00 eura, jer isti podnesak nije bio potreban za vođenje parnice, trošak pristupa na ročište dana 28.10.2025. u iznosu od 200,00 eura, obzirom da je isto odgođeno, trošak pristupa na ročište za objavu presude dana 18. veljače 2026. obzirom da taj trošak nije potreban za vođenje parnice jer se presuda objavljuje odmah na e oglasnoj ploči suda, sve uvećano za iznos PDV-a, odnosno tuženiku nije priznat trošak u ukupnom iznosu od u 625,00 eura i odlučeno je kao u točki III. izreke.
U Zagrebu, 18. veljače 2026. godine
Sudac:
Nelli Stipaničev
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
DNA:
1. SPORTKART d.o.o., [adresa], OIB: 20156458678, zastupan po punomoćniku Ivan Madirazza, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Madirazza i partneri, Zagreb
2. ZAGREBAČKI VELESAJAM d.o.o. [adresa], OIB:95660678441, kojeg zastupa punomoćnik Marko Smolek, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolek & Škrinjar d.o.o. iz Zagreba