P-2830/2023-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja ŠG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Domagoju Poljaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Matić & Poljak d.o.o. u Splitu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Domagoja Poljaka, odvjetnika i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice, a po objavi presude dana 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju ŠG, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.342,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 8,13 EUR od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 8,71 EUR od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 10,12 EUR od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 10,74 EUR od 31.1.2009. do isplate

- na iznos od 8,80 EUR od 28.2.2009. do isplate

- na iznos od 9,11 EUR od 31.3.2009. do isplate

- na iznos od 6,57 EUR od 30.4.2009. do isplate

- na iznos od 4,41 EUR od 31.5.2009. do isplate

- na iznos od 4,89 EUR od 30.6.2009. do isplate

- na iznos od 6,14 EUR od 31.7.2009. do isplate

- na iznos od 6,00 EUR od 31.8.2009. do isplate

- na iznos od 4,81 EUR od 30.9.2009. do isplate

- na iznos od 7,03 EUR od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 8,66 EUR od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 11,27 EUR od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 10,59 EUR od 31.1.2010. do isplate

- na iznos od 13,97 EUR od 28.2.2010. do isplate

- na iznos od 13,23 EUR od 31.3.2010. do isplate

- na iznos od 14,77 EUR od 30.4.2010. do isplate

- na iznos od 24,98 EUR od 31.5.2010. do isplate

- na iznos od 22,80 EUR od 30.6.2010. do isplate

- na iznos od 28,69 EUR od 31.7.2010. do isplate

- na iznos od 26,79 EUR od 31.8.2010. do isplate

- na iznos od 22,78 EUR od 30.9.2010. do isplate

- na iznos od 30,53 EUR od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 40,19 EUR od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 977,45 EUR od 24.1.2011. do isplate

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju ŠG, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.702,95 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. veljače 2026. do isplate.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva, učinjena podneskom tužitelja od 25. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012005410 na iznos od 15.370,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan stavljanja kredita u korištenje. Ističe da ovom tužbom utužuje iznose koje je preplatio zbog ništetne valutne klauzule vezane za CHF i promjene tečaja prilikom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan stavljanja kredita u korištenje naviše, dok ne potražuje iznose zbog promjene ugovorene kamatne stope. Zbog ništetne valutne klauzule vezane za švicarski franak (promjene tečaja prilikom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan stavljanja kredita u korištenje), posljedično je mijenjan iznos svakog pojedinačnog anuiteta, iz kojeg razloga je tužitelj preplatio sve ili pojedine mjesečne anuitete, a posljedično tome i cijeli kredit. Tečaj CHF tijekom cijelog razdoblja otplate kredita treba iznositi kao na dan stavljanja kredita u korištenje po srednjem tečaju PBZ-a, odnosno 1 CHF = 4,637718 HRK. Tužitelj potražuje razliku, odnosno iznos koji je preplatio s osnove valutne klauzule prilikom uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Potražuje samo pozitivne razlike. Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.342,18 EUR sa zateznim kamatama (bez da je određeno naznačeno od kada one teku) uz naknadu troškova parničnog postupka. Podneskom od 25. srpnja 2025. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio konačni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 1.342,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose.

1.1. U odnosu na navedeno valja ukazati da je predmetnim podneskom tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 1.342,16 EUR (uslijed ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli) sve sa zateznima kamatama na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate. Na navedeni način, tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev budući da tužitelj sada potražuje zatezne kamate na pojedine iznose, dok je tužbom potraživao ukupan iznos od 1.342,18 EUR sa zateznim kamatama (dakle ne pojedine iznose), a bez da je određeno naznačio od kada one teku. Sud je dopustio preinaku, smatrajući da bi ista bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sve temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP) pa je riješeno kao u izreci rješenja. Naime, tužitelj je navedenu preinaku učinio po primitku nalaza i mišljenja vještaka, čime su ispunjeni uvjeti propisani istom odredbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje. Nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Ističe da je kredit zatvoren dana 8.3.2011. Ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti zakonito. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. Ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorom o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Eventualna preplata bi se mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom. Ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u dopis tuženika od 3.5.2022. upućen punomoćniku tužitelja (list 7 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (list 8-9 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 10-17 spisa), plan otplate (list 18-19 spisa), dopis punomoćnika tužitelja upućen tuženiku od 26.4.2022. (list 21 spisa), pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom-primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 12. (list 34 spisa), Ugovor o kreditu (list 61-68 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. te proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

3.1. Odredbom čl. 299. ZPP je propisano da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (st.1.); da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st.2.); i da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir. U postupku nije sporno da je tužitelj Ugovor o kreditu dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle u fazi glavne rasprave, prije njezina zaključenja, no budući da je tužitelj izvođenje dokaza uvidom u navedenu ispravu predložio već u tužbi, dakle prije zaključenja prethodnog postupka, navedeno znači da je postupio u skladu sa odredbom čl. 299. st.1. ZPP, neovisno od toga što je navedenu ispravu dostavio naknadno, odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka pa je sud navedeni dokaz uzeo u obzir, budući da se tužitelj na tu ispravu (ugovor o kreditu) kao dokaz pozvao u tužbi, odnosno predložio da sud naloži tuženiku da dostavi navedenu ispravu (tako i ŽS u Bjelovaru u Gž R-154/2023-2 od 10. siječnja 2024.).

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 15.370,83 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan stavljanja kredita u korištenje, s rokom otplate od 84 mjeseca. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupala zastara potraživanja.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

6.1. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita sud je saslušao tužitelja. Tužitelj je iskazao kako je on 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa tuženom bankom kako bi kupio vozilo. Radilo se o novom vozilu marke Opel Astra Classic koje je pronašao u autokući Rudman u [adresa]. Kredit je ishodio u poslovnici tužene banke u [adresa] u [adresa]. Ne sjeća se točno, ali misli da su mu u spomenutoj autokući sugerirali sklapanje ugovora o kreditu upravo sa tuženom bankom jer da s njima najviše surađuju. U banci su mu sugerirali sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF jer da se radi o ugovorima o kreditu sa najnižom kamatnom stopom. Budući da mu je trebalo vozilo, on je onda sklopio takav Ugovor o kreditu. Nitko ga niti u banci, a niti u autokući nije upozoravao na nikakve rizike glede promjene tečaja u valuti CHF, a ističe da tko bi rekao da će se rata kredita u razdoblju od samo 4 godine od dana sklapanja ugovora skoro pa "poduplati". Vozilo je korišteno za osobne potrebe njega i njegove obitelji, vozili su ga on i supruga. Na pitanje da li se u banci raspitivao o kreditima u valuti EUR ili u HRK, odgovara kako je pitao za takve kredite, no da mu je rečeno da je kredit u valuti CHF onaj sa najpovoljnijom kamatom i da svi uzimaju takve kredite pa je onda i on uzeo upravo kredit u valuti CHF i nije računao da će rata toliko porasti. Na pitanje da li je mogao utjecati na ugovorne odredbe, odnosno na tekst ugovora o kreditu odgovara kako je u Ugovoru sve unaprijed tipski navedeno te kako je on mogao ili prihvatiti odredbe ugovora ili odustati od sklapanja istog, a nije niti pokušao utjecati na sadržaj pojedinih odredbi.

6.2. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

7. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

8. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 5. listopada 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

9. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužitelj kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP s tuženikom, kao trgovcem, zaključio naprijed navedeni Ugovor o namjenskim kreditu radi kupnje osobnog vozila marke Opel Astra, da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika važećem na dan stavljanja kredita u korištenje. Nadalje, na temelju provedenog vještačenja utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju rastao. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji osobnog vozila marke Opel Astra Classic. Tužitelj je isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

11. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

12. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita uzme kao važeći tečaj. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužitelja glede tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 1.342,16 EUR.

12.1. Tuženik ističe da predmetni nalaz i mišljenje ne doprinosi rješenju spora u gornjoj pravnoj stvari, s obzirom da je sam izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF. Također, da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule, a u ovom u ovom predmetu je sporno je li tuženik pružio tužitelju informacije o specifičnom riziku rasta upravo tečaja CHF, tako je vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, odnosno, ako je vještak predmetni kredit pretvorio u kunski, tada je trebao primijeniti i sve uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju. Rezultat predmetnog nalaza i mišljenja je kunski kredit s primijenjenom promjenjivom kamatnom stopom koja je važila za kredite u valuti CHF. Stoga da je ovakav izračun preplate netočan i suprotan volji ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika. Sukladno predmetnom nalazu i mišljenju, tuženik je stavljen u nepovoljniji položaj, narušeno je načelo jednake vrijednosti činidaba te se krši sloboda ugovaranja. Samim time, rezultat predmetnog nalaza je stvaranje neravnoteže među strankama. Prema tome, tuženik ističe da nalaz i mišljenje nije primjenjiv u gornjoj pravnoj stvari, odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojega bi sud prihvatio tužbeni zahtjev. Stoga da nije bilo potrebe za provođenjem predmetnog vještačenja. Pritom se napominje kako istaknute primjedbe tuženika sud smatra irelevantnima, obzirom da tuženik nije imao matematičkih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka već su njegove primjedbe sadržajno pravne naravi, a zadatak vještaku postavljen sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora te je vještak izradio nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji mu je sud odredio. Dakle, tuženik je tijekom postupka iznio samo paušalnu primjedbu da prigovara u cijelosti na pisani nalaz i mišljenje vještaka, ono što je istakao glede toga sud primjedbe pravne naravi kojima tuženik decidirano ne osporava nalaz i mišljenje vještaka ili pojedine njegove dijelove. Valja reći da je tuženik u svojim podnescima i na održanim glavnim raspravama imao mogućnost iznijeti obrazložene i argumentirane primjedbe odnosno prigovore na pisani nalaz i mišljenje vještaka, što nedvojbeno nije učinio, već su njegove primjedbe pravne naravi. Doduše, odredbom je članka 260. stavka 1. ZPP propisano da svoj nalaz i mišljenje vještak iznosi usmeno na raspravi, a kada to odredi sud podnosi ga i pismeno prije rasprave. VSRH u Rev-472/2024-2 od 4. ožujka 2025. zauzeo je shvaćanje da propust suda da sasluša vještaka na raspravi može imati značenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi s člankom 260. ZPP, samo u slučaju kad stranka iznese konkretne i argumentirane primjedbe na pisani nalaz i mišljenje vještaka, zbog kojih je potrebno dodatno očitovanje vještaka o onim navodima, koji dovode u sumnju pravilnost danog pisanog nalaza i mišljenja. Nadalje, VSRH u Rev 870/12-2 od 2. prosinca 2015. zauzeo je shvaćanje da propust suda da sasluša vještaka na raspravi može imati značenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 260. ZPP samo u slučaju kad stranka iznese konkretne i argumentirane primjedbe na pisani nalaz i mišljenje vještaka zbog kojih je potrebno dodatno očitovanje vještaka o onim navodima koji dovode u sumnju pravilnost danog pisanog nalaza i mišljenja. Isto pravno shvaćanje VSRH izrazio je već i ranije u odlukama broj: Rev-10/08, broj; Revx-1071/10, broj: Rev-535/09 i broj: Rev- 1230/08. Upravo iz navedenih razloga, jer se dakle ne radi o obrazloženim i argumentiranim primjedbama, odnosno prigovorima na pisani nalaz i mišljenje vještaka, već o paušalnim primjedbama na nalaz i mišljenje vještaka koje su pravne naravi, sud nije proveo saslušanje vještaka na raspravi. Stoga je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

12.2. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 1.342,16 EUR, kako je zatraženo specificiranim tužbenim zahtjevom prema podnesku tužitelja od 25. srpnja 2025. Na taj iznos dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. II. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).

12.3. Pritom valja ukazati da suprotno svojim stajalištima, tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Međutim, sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i da je tužitelj manje platio pojedine anuitete kako je to gore navedeno. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos) nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu parničnih stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

13. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/2012 (odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika) pa stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 20. travnja 2023.. te je preinačena podneskom od 25. srpnja 2025., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Tužitelju je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 24.10.2023. i 25.7.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1.) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 18.1.2024. i 12.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Priznat mu je trošak pristupa na ročište održano 6.5.2024. u iznosu od 50,00 EUR temeljem Tbr. 9. toč. 5. Tarife, odnosno 25 % nagrade iz Tbr 7. toč. 1. Tarife, budući da je isto ročište odgođeno prije početka raspravljanja, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužitelj odbijen. Priznat mu je i trošak sastavljanja podneska od 3.4.2024. i 25.6.202. u iznosu od 50,00 EUR temeljem Tbr. 8. toč. 3. Tarife, odnosno 25 % nagrade iz Tbr 7. toč. 1. Tarife za svaki navedeni podnesak, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o kategoriji "ostalih", a ne obrazloženih podnesaka u parničnom postupku. Sa preostalim zahtjevom za nadoknadom troška za sastavljanje navedenih podnesaka tužitelj je odbijen. Za svaku navedenu radnju tužitelju je priznat PDV po stopi od 25 %. Priznat je i trošak uplate predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

14.1. Odluka o visini troškova koji tužitelju nisu priznati sadržana je u toč. III. izreke presude.

U Zagrebu, 18. veljače 2026.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćnici