Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1414/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Stanić, u upravnom sporu tužitelja MG, M, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Vukosavić, odvjetnik u Zagrebu, Kušlanova 2, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Sektora za parnične i upravne sporove, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg Petra Krešimira IV br. 1, OIB: 66486182714, radi prestanka vojne službe, 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Sektora za parnične i upravne sporove, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II 112-01/25-03/3, URBROJ: 512M-02-03- 25-3 od 10. ožujka 2025. i rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, KLASA: UP/I 112-01/25-03/22, URBROJ: 512M2-010102-25-2 od 22. siječnja 2025.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 1.000,00 (jednutisuću) eura, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II 112-01/25-03/3, URBROJ: 512M-02-03- 25-3 od 10. ožujka 2025., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, KLASA: UP/I 112-01/25-03/22, URBROJ: 512M2- 010102-25-2 od 22. siječnja 2025. kojim je utvrđeno kako tužitelju prestaje djelatna vojna služba po sili zakona s danom 31. siječnja 2025., zbog izrečene kazne zatvora za kazneno djelo koje je zapreka za prijam, uz častan otpust.

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, a time i rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela, te u bitnome navodi kako su upravna tijela pogrešno propustila uzeti u obzir da je tužitelju zbog iste osude za kazneno djelo, koje je zapreka za prijam u djelatnu službu, rješenjem Vojnostegovnog suda od 26. travnja 2024. već izrečena vojnostegovna kazna. Prema tome, tužitelju je već izrečena kazna pravomoćnim rješenjem u upravnom postupku, pri čemu ističe kako je u tom postupku postojala mogućnost izricanja kazne prestanka djelatne vojne službe. Zabrana ponovnog odlučivanja u istoj stvari kada je stranci odlukom upravnog tijela već priznato neko pravo ili određena neka obveza propisano je odredbama članka 13. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP) koju navodi, te zaključuje kako se radi o tzv. materijalnoj pravomoćnosti. Prema tome, iako je u vojnostegovnom postupku mogao biti osuđen na prestanak djelatne vojne službe, to se nije dogodilo, već je osuđen na novčanu kaznu, dok je u drugom upravnom postupku zbog istog djela određen prestanak vojne službe. Dakle, zbog istog činjeničnog djela protiv tužitelja su vođena dva međusobno odvojena upravna postupka u kojima je osuđen na dvije različite kazne, što je protivno odredbama ZUP-a, a pored toga i kaznenom osudom i dodatnom obvezom povrata novca.

2.1. Nadalje, tužitelj smatra da su odluke upravnih tijela protivne i sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) odnosno stajalištu iznesenom u predmetu A i B protiv Norveške (VV-BR zahtjeva 24130/11) u presudi od 15. studenoga 2016. Naime, načelo ne bis in idem, pored toga što je sadržano u ZUP-u i Ustavu Republike Hrvatske, istovremeno je i konvencijsko načelo iz članka 4. Protokola 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prema kojem se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom. Pri tome se napominje da pojam kaznenog postupka onako kako je sadržan u Konvenciji ima daleko širi doseg od kaznenog postupka kako ga definiraju nacionalna zakonodavstva država članica pa tako i zakonodavstvo Republike Hrvatske. Naime, pod kaznenim postupkom podrazumijevaju se svi oni postupci (prekršajni, carinski, disciplinski) u kojima se počinitelju nekog djela može izreći sankcija koja predstavlja kaznu i koja u suštini pogađa samo počinitelja. Prema relevantnoj sudskoj praksi ESLJP (presuda Zolouthin protiv Rusije od 10. veljače 2009., presuda Velikog vijeća od 15. studenoga 2016. donesena u predmetu A i B protiv Norveške) uspostavljeni su kriteriji prema kojima se ocjenjuje je li povrijeđeno konvencijsko načelo ne bis in idem, a što je navedeno i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-2171/2022. Smatra da postupci koji su se vodili protiv tužitelja nisu povezani u vremenu, niti je o toj činjenici proveden ispitni postupak te zaključuje kako ukupnost sankcija mora biti razmjerna djelu, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

2.2. Predlaže poništiti osporavana rješenja javnopravnih tijela uz naknadu troškova upravnog spora tužitelju.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako navodi tužitelja nisu utemeljeni jer je prvostupanjsko javnopravno tijelo potpuno utvrdilo činjenično stanje koje je temelj za primjenu članka 215. stavka 1. podstavka 17. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske koji citira, u skladu s kojim je tužitelju utvrđen prestanak djelatne vojne službe. Smatra neosnovanim stav tužitelja da bi bilo kakvi drugi postupci mogli utjecati na ne donošenje pobijanog rješenja jer je isto donijeto po sili zakona. Činjenica da je tužitelj stegovno kažnjen u vojno stegovnom postupku nema nikakav utjecaj na prestanak službe po sili zakona. Činjenica prestanka službe po sili zakona nastaje ex lege, a Ministarstvo obrane je dužno donijeti deklaratorno rješenje kojim se utvrđuje taj prestanak kada se ostvare pretpostavke iz zakona. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja tuženika ovaj sud je pregledao sudski spis i spis tuženika. U konkretnom slučaju sud nije održao raspravu jer su ispunjeni uvjeti iz članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS). Naime, između stranaka sporna je samo primjena prava, a ni tužitelj u tužbi, niti tuženik u odgovoru na tužbu, nisu izričito zahtijevali održavanje rasprave.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi kako je tužitelju prestala djelatna vojna služba po sili zakona s danom 31. siječnja 2025. zbog izrečene kazne zatvora za kazneno djelo koje je zapreka za prijam, uz častan otpust, prema rješenjima prvostupanjskog javnopravnog tijela od 22. siječnja 2025., potvrđenog osporavanim rješenjem tuženika od 10. ožujka 2025. Navedena rješenja donesena su pozivom na članak 205. stavak 1. podstavak 17. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 73/13., 75/15., 50/16., 30/18. 125/19., 155/23., 158/23. i 14/24., dalje: ZSOS) kojim je propisano da djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje po sili zakona kada je tijekom službe osuđena na kaznu zatvora za kazneno djelo koje je zapreka za prijam, danom saznanja, u vezi sa člankom 35. stavkom 1. podstavkom 2 ZSOS kojim je propisano da zapreku za prijam u službu u Oružane snage ima osoba koja je pravomoćno osuđena za kazneno djelo protiv osobne slobode, osim ako je posebnim zakonom nastupila rehabilitacija.

7. Presudom Općinskog kaznenog suda, broj: K-1751/21-17 od 16. veljače 2024. tužitelj je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela prijetnje radi čega mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci koja se neće izvršiti ako tužitelj kao okrivljenik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo (uvjetna osuda 2 godine). Protiv navedene presude Općinskog kaznenog suda tužitelj nije podnio žalbu te je ista postala pravomoćna 20. ožujka 2024.

8. Nadalje, protiv tužitelja je vođen i vojnostegovni postupak u kojem je tužitelj, zbog počinjenja istog djela prijetnje zbog kojeg je kažnjen naprijed navedenom kaznenom presudom, rješenjem Vojnostegovnog suda utvrđen odgovornim za počinjenje stegovnog prijestupa iz članka 175. stavka 3. točke 35. ZSOS te mu je izrečena stegovna kazna smanjenja 30% plaće u trajanju 12 mjeseci.

9. Konačno, tužitelju je upućen i dopis tuženika od 30. siječnja 2025. kojim se raskida ugovor o kadetskoj službi na preddiplomskom studiju vojnog vođenja i upravljanja te se utvrđuje kako je tužitelj dužan vratiti tuženiku dio obveze po ugovoru u iznosu od 3.122,27 eura.

10. Prvenstveno treba reći kako je za vrijeme trajanja ovog upravnog spora odredba članka 205. stavka 1. podstavka 17. ZSOS-a promijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 136/25., dalje: ZID ZSOS-a), koji je stupio na snagu 13. studenoga 2025.

11. Navedenim ZID ZSOS-om promijenjena je predmetna odredba na način da sada djelatnoj vojnoj osobi služba po sili zakona prestaje kada je tijekom službe osuđena na kaznu zatvora za kazneno djelo koje je zapreka za prijam, danom saznanja, osim ako joj je pravomoćnom presudom izrečena uvjetna osuda ili joj je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro. U nacrtu prijedloga Navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Ministarstva obrane (ovdje tuženika) od 10. srpnja 2025. navedeno je da „uvjetna osuda ne bi trebala povlačiti posljedice za djelatnu vojnu osobu u vezi njezinih prava vezanih za radni odnos što bi bilo u suprotnosti sa svrhom uvjetne osude koja odgađa izvršenje kazne pod uvjetom da osoba ne počini novo kazneno djelo u određenom roku“.

12. Prema tome, zakonodavac je uvažio navedeni prijedlog te je donošenjem ZID ZSOS-a upravo predvidio situaciju o kojoj se u ovom konkretnom slučaju radi, odnosno stupanjem na snagu ZID ZSOS-a djelatna vojna služba više ne prestaje po sili zakona ako se radi o uvjetnoj osudi za kazneno djelo protiv osobne slobode.

13. Imajući na umu ukupnost okolnosti konkretnog slučaja, osobito da su tužitelju zbog počinjenja djela prijetnje izrečene četiri naprijed navedene vremenski odvojene različite odluke (kaznena uvjetna osuda presudom od 16. veljače 2024., vojnostegovna kazna rješenjem od 26. travnja 2024., prestanak djelatne vojne službe rješenjem od 22. siječnja 2025., povrat obveze dopisom od 30. siječnja 2025.), naknadnu izmjenu materijalnog propisa koji je izmijenjen na način koji bi bio in favorem tužitelja, sud nalazi kako osporavane odluke javnopravnih tijela treba poništiti pozivom na članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“

– Međunarodni ugovori, broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje: Europska konvencija) u vezi s načelom primjene povoljnijeg (blažeg) propisa.

14. Naime, prilikom donošenja odluke ovaj je sud razmotrio stajalište Europskog suda za ljudska prava navedenog u presudi Visokog upravnog suda broj: Usž-2171/22- 3 od 11. listopada 2023. prema kojem nacionalni pravni sustav ne smije omogućiti da paralelno vođenje više postupaka dovede do dvostrukog suđenja ili kažnjavanja, a s tim ciljem, svaki postupak mora predstavljati predvidivi i razmjerni odgovor države na pojedini aspekt društveno neprihvatljivog ponašanja, a oba postupka zajedno moraju činiti jednu povezanu cjelinu, tako da osoba protiv koje se postupci vode nije izložena nepravdi.

15. Treba reći i da je Europski sud za ljudska prava u nizu odluka (primjerice Engel i drugi protiv Nizozemske, broj zahtjeva 5100/71, 5101/71, 5102/71, 5354/72, 5370/72, 8. lipnja 1976., Jussila protiv Finske, zahtjev broj 73053/01, 23. studenoga 2006., Ramos Nunes de Carvalho e Sa protiv Portugala, zahtjevi broj 55391/13, 57728/13 i 74041/13, 28. studenoga 2018.) postavio kriterije koja se djela smatraju kaznenim, pri čemu se nije držao formalnog kriterija koja se djela smatraju kaznenim (propisana kaznena djela nacionalnim zakonodavstvom), već je u različitim odlukama razmatrao različite elemente radi kojih je svrstavao djelo u tzv. „jezgru“ ili „periferiju“ kaznenog prava (Č: „Jezgra“ i „periferija“ kaznenog prava u praksi Europskog suda za ljudska prava, Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu (Zagreb), vol. 30, broj 1/2023, str. 73-95), pa je tako osim klasifikacije djela u nacionalnom zakonodavstvu cijenio primjerice prirodu djela, težinu zaprijećene sankcije, punitivnu i preventivnu prirodu obveze. Osim navedenog, ESLJP je vodio računa i o razini prouzročene stigmatizacije, radi čega je iznio stajalište kako se i u građanskim (i upravnim) predmetima treba voditi računa i o kaznenom aspektu jamstva iz članka 6. Europske konvencije.

16. Prema tome, imajući na umu kaznenopravni aspekt jamstva iz članka 6. Europske konvencije, osobito u dijelu u kojem propisuje da ispitivanje slučaja treba izvršiti nepristrani i neovisni sud, prestanak djelatne vojne službe se ocjenjuje nerazmjernom i nepravednom kaznom koju su u upravnom postupku izrekla javnopravna tijela, uz povredu načela ne bis in idem s obzirom na činjenicu da je protiv tužitelja zbog istog djela već donesena osuđujuća kaznena i vojnostegovna odluka.

17. Naime, sud nalazi kako je tužitelj snosio niz posljedica zbog priznanja kaznenog djela koje nisu bile izrečene jednom odlukom, što se ne ukazuje razmjernim i pravednim težini počinjenog djela osobito imajući pritom na umu kako tužitelj nije počinio kazneno djelo one težine zbog koje bi bio dužan odslužiti bezuvjetnu kaznu zatvora. Prema tome, u konkretnom slučaju radi se o osobitoj stigmatizaciji, i to po mišljenju ovog suda, nepravednoj, jer je gubitak vojne službe u Oružanim snagama Republike Hrvatske, koja je, uzgred rečeno, po ocjenama nadređenih vojnih osoba, bila besprijekorna, osobito otegotna ne samo za tužitelja, već i za njegovu obitelj. Dakle, stigma koju donosi otpust iz Oružanih snaga Republike Hrvatske po mišljenju ovog suda nije razmjerna težini kazne koja mu je izrečena, osobito pored činjenice da izrečenu kaznu služi na slobodi.

18. Kraj navedenoga, sud je osobito imao na umu naprijed opisanu promjenu nacionalnoga zakonodavstva na način da uvjetna osuda ne dovodi do prestanka vojne službe po sili zakona. Naime, u konkretnom slučaju se zakonodavna promjena mora uvažiti s obzirom da ista predstavlja povoljnije pravo za tužitelja koje je zbog kaznenog aspekta po mišljenju suda u ovim osobitim okolnostima slučaja nužno primijeniti. Ovo stoga što zakonodavac kod prestanka djelatne vojne službe očito razlikuje situacije kada je djelatna vojna osoba osuđena na bezuvjetnu kaznu zatvora i posebno kada je osuđena na kaznu zatvora uz primjenu uvjetne osude, što nije bilo jasno naznačeno u ZSOS-u prije posljednjih izmjena, a što je i po mišljenju ovog suda potrebno razlikovati osobito zbog težine posljedice prestanka vojne službe. Naime, člankom 3. stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 144/12., 125/11., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24., 136/25.) propisana je obveza primjene zakona koji je blaži za počinitelja ako se nakon počinjenja kaznenog djela zakon jedanput ili više puta izmijeni.

19. S obzirom na sve navedene specifične okolnosti konkretnog slučaja, sud je na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a, odlučio kao u točki I izreke presude.

20. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor te imajući na umu kako se vrijednost spora po članku 144. stavku 3. ZUS-a smatra neprocjenjivom, to su u skladu s odredbama članka 144. stavaka 1. i 2. ZUS-a te Tbr. 27. t. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23., dalje: Tarifa) tužitelju priznati troškovi sastava tužbe od 500 bodova, odnosno 1.000,00 eura, radi čega je, primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, riješeno kao u točki II izreke presude.

U Zagrebu 18. veljače 2026.

Sutkinja:

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Tužitelju po opunomoćeniku, putem e-komunikacije

2. Tuženiku

3. U spis