1 P-2070/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Stjepana Radića 81, Šibenik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Anđelki Bagić u pravnoj stvari tužitelja IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Antoniu Vedriću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćniku Danu Marinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d. iz Zadra, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 28.siječnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Antonia Vedrić, odvjetnika iz Zadra i zamjenika punomoćnika tuženika DZ,odvjetnička vježbenica u OD Matešić & partneri iz Zadra, na ročištu objave i dostave presude dana 18. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], novčani iznos od 2.947,81 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- na iznos od 64,29 kuna / 8,53 eura, počevši od 25.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 10,40 kuna / 1,38 eura, počevši od 25.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 62,03 kuna / 8,23 eura, počevši od 25.1.2009.g. do isplate,

- na iznos od 77,32 kuna / 10,26 eura, počevši od 25.2.2009.g. do isplate,

- na iznos od 37,45 kuna / 4,97 eura, počevši od 25.3.2009.g. do isplate,

- na iznos od 42,58 kuna / 5,65 eura, počevši od 25.4.2009.g. do isplate,

- na iznos od 17,67 kuna / 2,35 eura, počevši od 25.5.2009.g. do isplate,

- na iznos od 22,06 kuna / 2,93 eura, počevši od 25.6.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,59 kuna / 1,41 eura, počevši od 25.7.2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,06 kuna / 2,13 eura, počevši od 25.8.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,08 kuna / 1,20 eura, počevši od 25.9.2009.g. do isplate,

- na iznos od 3,60 kuna / 0,48 eura, počevši od 25.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 21,05 kuna / 2,79 eura, počevši od 25.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 35,20 kuna / 4,67 eura, počevši od 25.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 54,82 kuna / 7,28 eura, počevši od 25.1.2010.g. do isplate,

- na iznos od 59,25 kuna / 7,86 eura, počevši od 25.2.2010.g. do isplate,

- na iznos od 90,53 kuna / 12,01 eura, počevši od 25.3.2010.g. do isplate,

- na iznos od 83,31 kuna / 11,06 eura, počevši od 25.4.2010.g. do isplate,

- na iznos od 80,73 kuna / 10,72 eura, počevši od 25.5.2010.g. do isplate,

- na iznos od 152,45 kuna / 20,23 eura, počevši od 25.6.2010.g. do isplate,

- na iznos od 171,29 kuna / 22,73 eura, počevši od 25.7.2010.g. do isplate,

- na iznos od 215,83 kuna / 28,65 eura, počevši od 25.8.2010.g. do isplate,

- na iznos od 218,85 kuna / 29,05 eura, počevši od 25.9.2010.g. do isplate,

- na iznos od 186,65 kuna / 24,77 eura, počevši od 25.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 231,88 kuna / 30,78 eura, počevši od 25.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 311,20 kuna / 41,30 eura, počevši od 25.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 263,69 kuna / 35,00 eura, počevši od 25.1.2011.g. do isplate,

- na iznos od 293,67 kuna / 38,98 eura, počevši od 25.2.2011.g. do isplate,

- na iznos od 274,67 kuna / 36,46 eura, počevši od 25.3.2011.g. do isplate,

- na iznos od 265,27 kuna / 35,21 eura, počevši od 25.4.2011.g. do isplate,

- na iznos od 338,39 kuna / 44,91 eura, počevši od 25.5.2011.g. do isplate,

- na iznos od 400,54 kuna / 53,16 eura, počevši od 25.6.2011.g. do isplate,

- na iznos od 434,21 kuna / 57,63 eura, počevši od 25.7.2011.g. do isplate,

- na iznos od 505,92 kuna / 67,15 eura, počevši od 25.8.2011.g. do isplate,

- na iznos od 384,55 kuna / 51,04 eura, počevši od 25.9.2011.g. do isplate,

- na iznos od 372,98 kuna / 49,50 eura, počevši od 25.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 374,27 kuna / 49,67 eura, počevši od 25.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 388,79 kuna / 51,60 eura, počevši od 25.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 425,61 kuna / 56,49 eura, počevši od 25.1.2012.g. do isplate,

- na iznos od 431,23 kuna / 57,23 eura, počevši od 25.2.2012.g. do isplate,

- na iznos od 417,62 kuna / 55,43 eura, počevši od 25.3.2012.g. do isplate,

- na iznos od 420,99 kuna / 55,88 eura, počevši od 25.4.2012.g. do isplate,

- na iznos od 432,78 kuna / 57,44 eura, počevši od 25.5.2012.g. do isplate,

- na iznos od 426,86 kuna / 56,65 eura, počevši od 25.6.2012.g. do isplate,

- na iznos od 415,79 kuna / 55,19 eura, počevši od 25.7.2012.g. do isplate,

- na iznos od 415,35 kuna / 55,13 eura, počevši od 25.8.2012.g. do isplate,

- na iznos od 379,93 kuna / 50,43 eura, počevši od 25.9.2012.g. do isplate,

- na iznos od 419,07 kuna / 55,62 eura, počevši od 25.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 425,14 kuna / 56,43 eura, počevši od 25.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 415,65 kuna / 55,17 eura, počevši od 25.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 380,21 kuna / 50,46 eura, počevši od 25.1.2013.g. do isplate,

- na iznos od 394,73 kuna / 52,39 eura, počevši od 25.2.2013.g. do isplate,

- na iznos od 407,73 kuna / 54,11 eura, počevši od 25.3.2013.g. do isplate,

- na iznos od 396,30 kuna / 52,60 eura, počevši od 25.4.2013.g. do isplate,

- na iznos od 365,04 kuna / 48,45 eura, počevši od 25.5.2013.g. do isplate,

- na iznos od 379,41 kuna / 50,36 eura, počevši od 25.6.2013.g. do isplate,

- na iznos od 364,31 kuna / 48,35 eura, počevši od 25.7.2013.g. do isplate,

- na iznos od 376,52 kuna / 49,97 eura, počevši od 25.8.2013.g. do isplate,

- na iznos od 401,86 kuna / 53,34 eura, počevši od 25.9.2013.g. do isplate,

- na iznos od 401,65 kuna / 53,31 eura, počevši od 25.10.2013.g. do isplate,

- na iznos od 409,36 kuna / 54,33 eura, počevši od 25.11.2013.g. do isplate,

- na iznos od 415,74 kuna / 55,18 eura, počevši od 25.12.2013.g. do isplate,

- na iznos od 401,61 kuna / 53,30 eura, počevši od 25.1.2014.g. do isplate,

- na iznos od 420,09 kuna / 55,76 eura, počevši od 25.2.2014.g. do isplate,

- na iznos od 418,64 kuna / 55,56 eura, počevši od 25.3.2014.g. do isplate,

- na iznos od 409,17 kuna / 54,31 eura, počevši od 25.4.2014.g. do isplate,

- na iznos od 405,88 kuna / 53,87 eura, počevši od 25.5.2014.g. do isplate,

- na iznos od 403,88 kuna / 53,60 eura, počevši od 25.6.2014.g. do isplate,

- na iznos od 415,31 kuna / 55,12 eura, počevši od 25.7.2014.g. do isplate,

- na iznos od 424,81 kuna / 56,38 eura, počevši od 25.8.2014.g. do isplate,

- na iznos od 428,66 kuna / 56,89 eura, počevši od 25.9.2014.g. do isplate,

- na iznos od 441,27 kuna / 58,57 eura, počevši od 25.10.2014.g. do isplate,

- na iznos od 446,12 kuna / 59,21 eura, počevši od 25.11.2014.g. do isplate,

- na iznos od 445,10 kuna / 59,08 eura, počevši od 25.12.2014.g. do isplate,

- na iznos od 847,70 kuna / 112,51 eura, počevši od 25.1.2015.g. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. ZOO-a, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju IZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 2.197,71 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja 18. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka naveo da je s tuženikom dana 16. siječnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu, broj 060117280536-SP, koji ugovor je ovjeren od strane javnog bilježnika Dušana Kvartuča iz Biograda na Moru dana 20. siječnja 2006. godine pod brojem OV-444/06, i to sa namjerom – stambeni kredit za adaptaciju kuće u [adresa], u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate (u daljnjem tekstu: Ugovor ).

2.Člankom 1. Ugovora ugovorena je valutna klauzula, odnosno da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, odnosno da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunati u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u siječnju 2015. godine.

3.Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj XIV P- 2145/2017 od 08. svibnja 2020. godine utvrđena je ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorena odredbom članka 3. Ugovora, te je tuženik isplatio tužitelju novčani iznos stečen bez osnove uslijed preplaćene kamate, no tuženik nije pristao na mirno rješenje ovog spora, slijedom čega je tužitelj prisiljen ustati ovom tužbom .

4. Prilikom zaključenja Ugovora tuženik da nije pružio tužiteljici dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na koji način je postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega tužitelj smatra kako se u konkretnom slučaju radi o nepoštenim i ništetnim odredbama Ugovora, a koje shvaćanje je uostalom zauzeo i VTS u svojoj odluci Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

5. Svako povećanje anuiteta do kojeg je došlo temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli prouzročilo je stjecanje bez osnove na strani tuženika slijedom čega tužitelj, pozivom na odredbe članka 210. i 214. ZOO-a, potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećanog tečaja, odnosno razliku između terećenja za ukupan iznos anuiteta izvršenih od strane tuženika u odnosu na terećenja kakva su trebala biti bez promjene tečaja (po početnom tečaju: 1 CHF = 4,766476 HRK).

6.U odgovoru na tužbu tuženik navodi da prije upuštanja u raspravljanje opreza radi prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše nisko naznačenoj, jer se tužbeni zahtjev temelji na utvrđenju i isplati odnosno na tvrdnji tužitelja da je s tuženikom sklopio još dana 16.01.2006.g. Ugovor o kreditu broj:060117280536-SP, a koji da je djelomično ništetan u odnosu na sporne ugovorene odredbe iz tužbe, pa kako se radilo o kreditu od 23.000,00 CHF, sud bi vrijednost predmeta spora trebao utvrditi u visini iznosa tj kunskoj protuvrijednosti tog iznosa a u kojem je kredit bio plasiran - isplaćen tužitelju od strane ovog tuženika.

6.1. Tuženik je istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, ističe da je tužba neuredna, preuranjena i stoga nepodobna za daljnje postupanje, u svakom slučaju u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravni osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u ovom odgovoru na tužbu, ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja, ali i same nedopuštenosti predmetne tužbe jer je ugovorni odnos između stranaka nesporno prestao ispunjenjem tužiteljeve obveze prema tuženiku još od siječnja 2015.g.,te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz dosudu obveze tužitelju na podmirenje svih troškova postupka ovom tuženiku, a za slučaj da sud prihvati tužbeni zahtjev ističe se prigovor tuženika i radi prebijanja.

6.2 Prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku. Naime, tuženik ima nesporno svoje sjedište u [adresa], a ne više u [adresa], dok nikada nije imao svoje sjedište u [adresa], pa je stoga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe članka 48.st.1. ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Splitu, a ne naslovni sud radi čega tuženik ovdje predlaže da se naslovni sud u [adresa], a temeljem ovog ovdje istaknutog osnovanog i na zakonu utemeljenog prigovora odmah oglasi mjesno nenadležnim i da dostavi predmet na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Tuženik a koji je i plasirao predmetni kredit tužitelju imao je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu svoje sjedište u [adresa], a ne u [adresa], a sam tužitelj ima svoje prebivalište u mjestu [adresa] za koje je stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Zadru, a ne u [adresa], a što je sve razvidno iz samog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja s jedne strane te tuženika s druge strane, ali i iz samog uvodnog dijela tužbe, a iz kojih sve razloga nikako za postupanje i raspravljanje u ovom predmetu ne može biti nadležan naslovni sud.

Isto tako položaj tužitelja kao eventualnog potrošača se unaprijed ne presumira ni u ovoj parnici već ga on sam mora prethodno nedvojbeno dokazati da je on doista i stvarno bio potrošač i da je stekao to svojstvo te da su ispunjeni kumulativni zakonski uvjeti da on uživa zakonsku zaštitu prema odredbama ZZP-a.

6.3.U ovom predmetu vrlo bitno je za utvrditi da li je adaptacija kuće a za koju svrhu je predmetni kredit odobren i isplaćen kredit tužitelju od strane tuženika bila namijenjena za stanovanje tužitelja ili je predmetna nekretnina po adaptaciji iste služila ili pak služi za iznajmljivanje, zakup, ili poslovnu djelatnost dakle da li je adaptacija nekretnine napravljena prvenstveno radi stjecanja buduće imovinske koristi od tužitelja ili trećih osoba – sudužnika- jamaca te da li je zbog isplate kredita i adaptacije njegove nekretnine-kuće na taj način tužitelj ostvarivao ili ostvaruje imovinsku korist ili ne??!!

6.4 Na zahtjev tužitelja koji se tiče isplate navodno više obračunatih i naplaćenih redovnih kamata, te ugovorenih mjesečnih anuiteta ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) , a sve da se ovdje i mogu primijeniti odredbe ZZP-a a koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužitelju. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog,cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 05.listopada 2021.g.,to tuženik ističe kako je prošlo znatno više od tri godine od svih plaćanja koja je tužitelj vršio, (zadnja iz siječnja 2015.g!!) a za koje sada tužbom traži povrat tih iznosa (nakon što se isti predloženim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem točno utvrde) pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja doista odavno u zastari zbog čega se istom ugasilo pravo na tužbeno potraživanje od tuženika i to bez obzira na rezultate predloženog vještačenja po tužitelju. Kako je dakle tužba podnesena nakon punih 7 godina od otplate svih kreditnih anuiteta jasno je da je tužiteljevo potraživanje čak i da isto postoji odavno zastarjelo u ovom slučaju radi čega tužbeni zahtjev i tužbu treba odbaciti. Osporava se vjerodostojnost i točnost te utemeljenost privatno izrađenog vještačenja 4 za potrebe tužitelja a koje je izrađeno od strane vještaka Bajla a na temelju kojeg se temelji izračun i tužbeni zahtjev ovog tužitelja.

6.5. Tuženik je istaknuo da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je predmetni kredit odavno isplaćen (vraćen) još u siječnju 2015.g., odnosno i iz razloga što je tužitelj pristao na njega i svih njegovih ugovornih odredbi a što je razvidno i iz njegovih izvršenih uplata na ime plaćanja ugovorenih rata (anuiteta) kredita tuženiku pa je potraživanje čak i da je isto osnovano a nije je još prije zapravo i više od minimalno 7 godina zastarjelo!

6.6. Što se tiče merituma spora, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik da nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule ali i o samom iznosu naknade koju je isti bio dužan platiti na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom mada iznos plaćene naknade nije predmet tužbenog traženja tužitelja. Tuženik da je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima jer je smatrao da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate svojih ugovorenih anuiteta prema predmetnom ugovoru. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je bio i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti samo i isključivo ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule te je dobrovoljno pristao platiti i naknadu za obradu svojeg kreditnog zahtjeva a od tuženika nikada nije tražio umanjenje te naknade, a niti oslobođenje od plaćanja naknade za obradu svojeg kreditnog zahtjeva a što je bila njegova i ugovorna obveza a ista je i tada proizlazila i iz akata tuženika, koji nisu protivni niti jednoj zakonskoj odredbi. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je nesporno upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima (čl.18. i dr; Ugovora o kreditu). 5 Prema tome tužitelj da je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod prednika tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio nepobitno bio jako dobro upoznat i sa istima se suglasio, (a to je potvrđeno i njegovim ovjerenim potpisom na predmetnom Ugovoru o kreditu) kao i sa iznosom naknade za obradu svojeg kreditnog zahtjeva pada je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka predmetnog ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, visine anuiteta, kamatne stope, načinu njezine promjene, ali i naknade za obradu kredita koje nisu u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a osporavane i utužene, ali i sve druge ugovorne odredbe su potpuno jasne, lako uočljive i apsolutno razumljive, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom predmetnog ugovora.

6.7. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi, visini anuiteta, naknadi jasne, lako uočljive i razumljive, kao i obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ali i same odredbe o kamatnoj stopi i načinu njezine promjene a kako je to prethodno istaknuto a slijedom čega osporavane odredbe uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te su evidentno i unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

6.8. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, iznosa naknade, kamatne stope, visine mjesečnog anuiteta tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o svim rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo gotovo punih šesnaest (16) godina od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne, da nije imao dovoljno informacija prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, odnosno da su utužene ugovorne odredbe ništetne i nepoštene, pa da je temljem njih i odluke tuženika naplaćivao mu veću kamatu nego što je to smio činiti u odnosu na početno ugovorenu iako je na sve to izrijekom bio upozoren odnosno pristao je na sve odredbe ugovora na iznos naknade, na valutnu klauzulu, visinu anuiteta, promjenjivu kamatu, ali i način njezine promjene u budućnosti kroz vrijeme trajanja njegove otplate ugovorenih kreditnih mjesečnih rata tuženika, a jako dobro je tužitelj znao da može doći a za vrijeme trajanja njegove kreditne obveze vraćanja iznosa tuženiku do promjene u visini iznosa kreditnog anuiteta bilo njegovim povećanjem ili pak smanjenjem. Isto tako, prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, kamatnu stopu i njen učinak na odnos ugovornih strana, protuvrijednost visine mjesečnog ugovorenog anuiteta ukoliko mu bilo što nije bilo jasno no to isti nikada nije učinio što znači i podrazumjeva da su mu sve ugovorne odredbe bile potpuno jasne i razumljive a što je isti i sam nesporno i potvrdio svojim ovjerenim potpisom na istom, zbog čega su njegovi navodi iz povijesnog dijela tužbe potpuno netočni i nevjerodostojni te 6 protivni i samim materijalnim dokazima u spisu (njegovim uplatama tuženiku i Ugovoru o kreditu) O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora

6.9.Tuženik dakle posebno ovdje ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

7.Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; jasno i nedvojbeno isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

8.Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke tuženika svakodnevno je kako onda u vrijeme podizanja kredita pa tako i danas moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici 9.Tuženik da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula, kamata, te način naplate mjesečnih anuiteta u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati tj. naplaćivati, prijenosom/uplatom potrebnog iznosa CHF u kunskoj protuvrijednosti, i to prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan uplate anuiteta dakle ne tuženikovom –kao kreditora (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita – ovdje tužitelj i primio sredstva tuženika), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa ugovorenih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja čime je tužitelj također nepobitno pristao i na mogućnost da plati veću kamatu od početno ugovorene, kao i na to da tuženik ima pravo obračunati i naplatiti od tužitelja iznos uslijed 7eventualne nastale razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih plaćanja/ uplata a sukladno ugovornoj odredbi iz predmetnog Ugovora.

10.Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom a koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama tuženika, a jasno je vidljivo da je tuženik nesporno dao upozorenje korisnicima kredita. (ova činjenica je može se slobodno reći i općepoznata) U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.

11.Nadalje, u istom dokumentu tuženika informira potrošače pa tako i tužitelja ukoliko je isti bio uopće potrošač da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Dakle, na promjenu tečaja pa i kamatne stope tuženik nikako nije mogao utjecati.

12.Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF, pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

13.Dakle, iz svega gore navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako dobro bio obaviješten o postojanju i riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

14.Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju da je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj predmetni kredit s tužiteljem.

15.Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovom predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti i dokaza proizlazi da je tužitelj je, kao i svi stvarni potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

16.Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi potpuno jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami a bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije gore opisano.

Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, (ali i obveze plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva) tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na bilo koje druge valute. Isto tako svi zahtjevatelji odobravanja kredita su plaćali naknadu sukladno svim važećim aktima i pravilnicima tuženika te samim ugovornim odredbama. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog 9 ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu ali i u zemljama EU- a i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

16.1Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, da je trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita posebice imajući u vidu činjenicu da se u ovom slučaju radilo o kreditu na rok povrata od ukupno 9 godina što nesporno nikako nije malo vremensko razdoblje povrata kreditne obveze. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, nemoralna niti nezakonita jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama kako njegovim eventualnim povećanjima ali i smanjenjima.

16.2.Dakle, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila i jeste potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.

. 16.3.Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne

uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ali niti naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

16.4.U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik da upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt-575/16 od dana 03.10.2017.g. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik „kao 10 financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

16.5.U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, revizijski sud se u odluci Rev-2221/18 od dana 03.09.2019.g. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak koje je dao VTS RH u svojoj odluci Pž- 7129/13 od dana 13.06.2015.g., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošaće nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…” pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule.

16.6.Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošaće o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju da te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Tuženik prije svega ovdje posebno ističe da smatra da su obje gore navedene odluke VTS-a i VRSH- a a na koje se poziva tužitelj u povijesnom dijelu svoje tužbe potpuno nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom dvije godine kasnije između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.

16.7.Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.

Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje:

Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja?

Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovom predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se svaki povrat obveza po tom kreditu koji je izvršen u kunama obračunati u CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF, a ne tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22.Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena a time i zakonita odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. 12 Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

16.8.Slijedom naprijed navedenog tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, neutemeljene, pogrešne i arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003.

- 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a nešto značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu velike svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

17. Uz navedeno, bitno da je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

17.1.Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim 2006.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time nije prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. 13 Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena.

17.2.Iako tuženik dosljedno smatra kako niti jedna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije ništetna, pa da samim time nema mjesta niti ništetnosti ugovora u cjelini a niti djelomično pa se opreza radi u odnosu na glavni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa kojeg će tužitelj očito precizirati nakon provođenja vještačenja, polazeći od odredbe članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana obveza obostrane restitucije kao posljedica ništetnosti ugovora, za slučaj da sud nađe kako je glavni tužbeni zahtjev radi isplate osnovan, tuženik ističe prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom tuženika u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s osnove plasiranog kredita na temelju Ugovora o kreditu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana isplate kredita tužitelju pa do konačne isplate.

18.Slijedom naprijed navedenoga i obrazloženog te na dokazima i utemeljenom tuženik je predložio da se tužbeni zahtjevi u cijelosti odbije kao neosnovan uz dosudu obveze tužitelju na snošajne svih prouzročenih troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva o isplati neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338.st.3. ZPP-a. 22 .

19.U tijeku ovog postupak izvedeni su dokazi pregledom nalaza i mišljenja vještaka Danijele Bijelić od 1. rujna 2025. godine, ugovora o kreditu br. 060117280536- sp od 20.01.2006. ovjeren pod br. pod Ov 44/06, obavijesti o dospijeću obroka redovne kamate od (lista 17.-28) spisa, odluke o izmjenama i dopunama odluke, od (lista 29. do lista 37) spisa, prikaza prometa računa za period od 1.01.2000. -31.12.2013. godine, od (lista 68. do lista 104). spisa., te saslušanjem tužitelja IZ .

20.Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za dopunu dokaznog postupka.

21.Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

22.Kao prvo potrebno je istaknuti da je ovaj sud po prigovoru mjesne nenadležnosti donio odluku pod posl. br. 2070/2021-6 dana 18. listopada 2022. godine, a koja odluka je postala i pravomoćna jer je Županijski sud u Bjelovaru povodom žalbe tuženika odbio žalbu tuženika i potvrdio odluku ovog suda kojom odlukom je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

23. Osim toga potrebno je navesti što se tiče ništenosti odredbi ugovora i to članka 3. Ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi da je donesena presuda pos posl. br. XIVP- 2145/2017 od 08. svibnja 2020. godine i po istoj je tuženik isplatio tužitelju novčani iznos stečen bez osnova uslijed preplaćene kamate, ali kako tuženik nije pristao na mirno rješenje i ovog spora isplatom preplate i u odnosu na valutu tečaja to je tuženik ustao ovom tužbom.

24.Nesporno je između stranka ovog postupka da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 060117280536 prem kojem je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitlju iznos od 23.000,00 , a koji kredit je tužitelj i otplatio u cijelosti u siječnju mjesecu 2015. godine.

25. U odnosu na prigovor zastare potraživnaja zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe i rok je počeo ponovno teći pravomoćnošću presude od dana 14. lipnja 2018. godine., a prema odredbi članka 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana kad je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, od dana utvrđenja ništenosti, počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu, te je tužba podnesena u roku manjem od 5 godina. Osim toga što je ovaj sud utvrdio da zastara nije nastupila prema navedenoj presudu Trgovačkog suda zastara nije nastupila , jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju djelomično ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnoat ugovora.

26. Nesporno je da je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012, a koja presuda je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine od strane Visokog Trgovačkog suda RH, u odnosu na kako u odnosu na promjenljivu redovnu kamatu u skladu s jednostranom odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2023. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovor valutnu klauzulu kojoj je glavnica vezana uz švicarski frank. Valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula i njena je funkcija čuvanje vjerovnika i dužnika od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. Sva plaćanja za predmetni kredit i iznosi ugovora o kreditu kojeg je tuženik isplatio tužitelju te anuitete koje je tužitelj plaćao tuženiku , plaćali su se isključivo u hrvatskim kunama. Hrvatska kuna kao valuta je bila stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aplicirala, te je tuženik bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF, a ne u Hrvatskoj kuni. Iz nađenog proizlazi da je funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, očuvanje jednake vrijednosti činidaba iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način koji je to tuženik činio , ništetna.

27. Odredbom članka 502c ZPP-a je propisano da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava ima direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prva potrošača obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu , mogu pozivati na utvrđenje pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Ovaj sud je u ovom konkretnom slučaju utvrdio da se na tužitelja primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača , jer je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba –potrošač, a namjena kredita je bila stambeni kredit za adaptaciju kuće u [adresa].

28. Tužitelj IZ sin pok. I je u svom iskazu naveo da je njemu država obnovila kuću i kako nije bio zadovoljan sa izvedbom bio je prisiljen podiči kredit kako bi to sve sanirao i sagradio kako treba. Otišao je u OTP banku da se informiram oko kredita koje oni daju i dobio informaciju od OTP banke da su najpovoljniji krediti u CHF. Banka mi je sve objasnila da bi kamata i tečaj bili fiksni ali to nije bilo ni jedno ni drugo. Kako je bio primoran da uredim kuću da to bude sve kako treba, a ne kako je to izgradila obnova pristao sam podići kredit kod OTP banke u CHF, a to je bilo 2006. godine, a kredit je i otplatio u cijelosti 2015 godine. Kad je počeo otplaćivati kredit imao sam ratu svaki mjesec u iznosu od oko 1000 kn tako negdje, a u momentu kada sam otplatio u cijelosti kredit 2015 godine rata mi je bila cca 1700 kn. i ta rata ga je opterećivala. Kad je digao kredit razmišljao je da bi rata bude prihvatljiva ali se ta rata skoro pa duplo povećala, a kako su on i supruga radili to su uspjeli nekako izdržati. 2015 godine ga je redovno otplatio, iako je bila veća rata. Traži u ovom predmetu da mu se svi preplaćeni iznosi vrate od strane banke, a koji nisu bili ugovoreni, već je banka donoseći svoje odluke povećala kako kamate tako i valutu tečaja. Banka ga nikad nije obavještavala o promjenama o kamatama i valuti tečaja a niti je bio obaviješten kad sam podizao kredit kod tuženika, već su mu u banci kazali da su to najpovoljniji krediti u CHF i iz tog razloga i podigao kredit kod tuženika u CHF. Nitko ga nikad nije upozorio da bi moglo doći do bilo kakvih promjena, bilo u kamatama ili u tečaju. Razmislio je da li bi digao kredit u CHF da mu je netko kazao da se može dogoditi da dođe do duple mjesečne rate. Bio je prisiljen to podići jer je morao renovirati stambeni objekt u kojem stanujem kako bih mogao u njemu normalno živjeti obzirom na to što mu je u obnovi napravljeno sa svim mogućim negativnostima u gradnji. Ugovor nije čitao ugovor jer mi je bio nužan kredit jer sam trebao kuću obnoviti koja je građevinski nevaljano obnovljena u obnovi. Živio jeu kući koju je sanirao nakon obnove zajedno sa suprugom i još četvero djece, to mu je bio smještaj. U banci mu nisu nudili kredit u drugim valutama tužitelj odgovara ,već samo u CHF, i nisu mi ništa rekli pa nije znao što još ima. Konverzija 2008. I 2009. Godine da nmu nitko nije nudio niti ga pozvao.

29.Navodi tuženika da je tužitelj bio informiran da može podići kredit i u drugim valutama, da je bio informiran o svim rizicima prilikom ugovaranja sporne valutne klauzule i da su tužitelju odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne nisu točne obzirom da tuženik nije tužitleju ponudio kredit u drugoj valuti, , a niti ga je upozorio o promjenama koje se mogu dogoditi na tržištu na način da je to tužitelju bilo jasno, a niti je pravodobno informirao tužitelja o izmjenama , a niti o mogućnostima konverzije pa je nedvojbeno da su stranke ugovora bile u ravnopravnim odnosima pri donošenju odluke o promjenama kamata, valute tečaja, već se ovdje radi o jednostranoj odluci banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ,suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a tuženik je u ovom postupku svoje tvrdnje da se o pojedinoj odredbi u naprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, bio dužan je to i dokazati, a ne samo isto navoditi.

30.Ugovr o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava.

30.1.Banka kao specijalizirana novčarka ustanova je trebala nudeći svoje proizvode na tržištu u vidu raznih novčanih „proizvoda“ maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da su u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama , ali ne na svoju štetu.

32..Dakle, kako je ovaj sud prihvatio već utvrđena stajališta o utvrđenju ništetnosti ugovara u odnosu na odredbe ugovara u ovom konkretnom slučaju u odnosu na jednostranu odluku tuženika kako o donošenju jednostranih odluka o povećanju kamatnih stopa te je već povodom te razlike donesena presuda pod posl. br. XIV P-2145/2017 od 8. svibnja 2020. godine, te je po toj presudi i isplaćen tužitelju novčani iznos to osnovano tužitelj zahtijeva u ovom postupku i razliku uslijed promjene valute tečaja o čemu tužitelj nije bio upoznat sa osnovnim parametrima koji dovode to situacije promijene valute na tržištu i kamatnih stopa, pa bi slijedom toga tužitelj mogao i donijeti odluku da li bi uzela takav kredit što je i sam tužitelj u svom iskazu naveo da mu se rata kredita skoro pa udvostručila , jer je od 1000,00 kn rata došla na 1.700,00 kn.

33.Kod ovakvog stanja stvari i nedvojbeno utvrđenog pravnog osnova tužitelja za isplatu i razlike u valuti tečaja sud je proveo i dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Danijeli Bjelić koja je u nalazu i mišljenju od dana 1. rujna 2025. godine, čiji nalaz i mišljenje je ovaj sud cijenio objektivnim i stručnim navela da je tužitelj u razdoblju otplate utuženog kredita od 25. listopada 2008. godine do 25. siječnja 2015. godine do prijevremenog zatvaranja uplatio u kunama ukupno 22.201,26 tadašnjih kn, a što je preračunato EUR u iznosu od 2.947,81 EUR što je sve i prikazao u Tabeli kolona 16. i 17. nalaza i mišljenja . Na ovakav dan nalaz i mišljenje stranke postupka nisu imale primjedbi.

34.Slijedom sveg navedenog i utvrđenog kako je tuženik uplate od tužitelja stekao bez pravnog osnova na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog sa tužiteljem kao fizička osoba za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa] kako je to i i navedeno u članku 1. Ugovora od dana 16. siječnja 2006. godine koju kuću sa obitelji tužitelj koristi za stanovanje, pa u ovom konkretnom slučaju nama osnova prigovo tuženika da se ne radi o potrošačkom kreditu na koji se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

35.Budući da je sud utvrdio da je valutna klauzula ništetna , jer je protivna članku 81., 82., i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a prema odredbi članka 322.,323., i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužitelju iznos od 2.947,81 € na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule / čl. 1111 ZOO-a) koji je u svezi s čl. 1115 ZOO-a), mjesečne iznose sa zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog iznosa pa sve do isplate, a prema članku 29. st. 2 ZOO-a koji je u svezi s člankom 183. ZOO-a., te presudio kao u pravorijeku presude.

36.Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi članak 154. st. 1., 155.i 164. ZPP-a i Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine broj: ( „Narodne novine“ br:69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12,103/14,118/14 , 107/15 i 138/23 dalje : OT), a sudske pristojbe tužbe i presude su određene sukladno Zakonu o sudskoj pristojbi („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96,137/02,26/03, 125/11,112/12, 157/13, 118/18, 51/23) i Tarifi o sudskim pristojbama ( „ 74/76,57/96,137/02, 125/11, 112712, 157/13, 110/15, 53/19, 92/21, 37/23) .

37.Sukladno naprijed navedenom tužiteljici je sud priznao parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 100,00bodova (vrijednost boda je 2 €) što je 200,00€, te za sastav podneska od 9. rujna 2025. godine u iznosu od 200 € , te za zastupanje na održanim ročištima,18. listopada 2022. godine, 17. svibnja 2023. godine, 7. ožujka 2024. godine, 15. svibnja 2024. godine, i 28. siječnja 2026. godine, za svako ročište po 200,00 € što je ukupno1400,00€ , a sa 25% PDV-a je 1.750,00 €, te kad se ovom trošku doda i trošak vještačenja Petra Bajla od 1. srpnja 2021. godine i Danijele Bijelić u iznosu od 331,80 € , te sudska pristojba tužbe 37,97 € i presude 37,97 € onda se dobije ukupan trošak od 2.197,71 € koji trošak je u obvezi naknaditi tuženik tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi 29. ZOO-a.

U Šibeniku, dana 18. veljače 2026. godine.

SUDAC

Anđelka Bagić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Županijski sud u Bjelovaru dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.

DN-a:kao na zapisniku objave i dostave od dana 18. veljače 2026. godine.