Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2280/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Artur Fišbah, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku, Kralja Zvonimira 1, OIB: 84397956623, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, posl.br. P-445/2024-24 od 17. srpnja 2025., dana 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, posl.br. P-445/2024-24 od 17. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Pr-15/2024-20 od 8. srpnja 2025. pod točkom II. izreke na način da se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 1.742,05 eura, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnova naknade štete isplati iznos od 7.998,46 eura sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog dijela iznosa do isplate (toč. I izreke); naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.742,05 eura (toč. II izreke).

2.1. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonom predviđenih razloga predlažući je preinačiti u skladu s žalbenim navodima.

2.2. Na žalbu tužitelja nije odgovorio tuženik.

2.3. Protiv toč. II izreke presude, žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući je preinačiti u skladu s žalbenim navodima.

2.4. Na žalbu tuženika nije odgovorio tužitelj.

3.1. Žalba tužitelja nije osnovana.

3.2. Žalba tuženika je osnovana.

4. Predmet spora, u ovoj fazi postupka, je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu koju je pretrpio time što je tuženik provodio ovrhu na mirovini tužitelja ustegom i isplatom dijela mirovine kćeri tužitelja DĐ s osnova uzdržavanja u razdoblju od 14. siječnja 2012. do 15. veljače 2017. u ukupnom iznosu od 7.998,46 eura i to, unatoč tome što je ovrha određena rješenjem br. Ovr-1032/04 obustavljena i što je sud o tome dopisom obavijestio tuženika dana 20.12.2011.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba tužitelja (članak 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25., dalje: ZPP), a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

6. Također nije osnovan ni žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

7. Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku nakon što je u bitnom, utvrdio sljedeće:

- da je Općinski sud u Osijeku rješenjem br. I-Ovr-1032/04 od 6. listopada 2004. (stranica 60-61 spisa), na temelju pravomoćne i ovršne presude ovoga suda broj Ps- 112/02 od 22. travnja 2004. odredio ovrhu pljenidbom 50 % naknade koju je sada tužitelj ostvarivao kod sada tuženika, do namirenja dospjelih, a neplaćenih obroka dužnog uzdržavanja, a nakon toga 35 % naknade, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, a na ime uzdržavanja tada ml. JĐ i mlt. DĐ

- da je tuženiku 15. siječnja 2008. dostavljen dopis suda (stranica 63 spisa) i rješenje Općinskog suda u Osijeku br. I-Ovr-1032/04 od 4. listopada 2007. o djelomičnoj obustavi ovrhe određene u istom predmetu (stranica 64-65 spisa) u odnosu na ovrhovoditeljicu JĐ, a u odnosu na ovrhovoditeljicu DĐ rješenje o ovrsi je ostalo na snazi u cijelosti

- da je tuženiku 20. prosinca 2011. dostavljeno rješenje Općinskog suda u Osijeku od 3. lipnja 2011. (list 9-11 spisa) kojim je obustavljena ovrha br. I-Ovr-1032/04 i u odnosu na ovrhovoditeljicu DĐ

- da je tuženik u utuženom razdoblju od siječnja 2012. do kolovoza 2019. vršio ustege na mirovini tužitelja, s osnova uzdržavanja DĐ

- da je tužitelj iz zatvora u Italiji, u kojem je bio od 2010. godine, došao u Kaznionicu u Lepoglavu u 2015. godini, od kada komunicira sa svojim odvjetnicima vezano uz ustegu na mirovini

- da je tužitelj dopisom poslanim iz Kaznionice u Lepoglavi 17. rujna 2015. (list 19 spisa) od tuženika zatražio podatke o ustezi mirovine jer je po njegovim saznanjima platio više nego što je bio dužan platiti za uzdržavanje kćeri,

- da je tuženik dopisom od 20. listopada 2015. (list 21 spisa) obavijestio tužitelja da mu se trenutno usteže 15% mirovine po rješenju o ovrsi Općinskog suda u Osijeku br. Ovr-1032/04 s osnova zakonskog uzdržavanja DĐ.

8. Na temelju naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio da je tužitelju nastala šteta umanjenjem imovine prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 145/2023., 155/2023, dalje: ZOO), ali i da je tražbina naknade štete zastarila prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a pa je stoga, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

9. Navedena činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

10.1. Tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenicu da bi početak tijeka zastare bio 20. listopada 2015. jer da je to datum pismena tuženika, ali ne i datum od kada bi tužitelj imao saznanja o šteti i osobi koja je štetu počinila.

10.2. Žalbeni navod tužitelja nije osnovan. Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj CĐ znao da mu tuženik HZMO i dalje vrši ustegu mirovine jer u protivnom ne bi od HZMO-a dopisom od 17. rujna 2015. tražio podatke o navedenom. Stoga proizlazi, da saznanje tužitelja ĐĐ o šteti i osobi koja je štetu počinila seže najkasnije od 20. listopada 2015. od kada teče zastarni rok, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio i zaključio.

10.3. Nadalje, tužitelj tvrdi da 20. listopada 2015. nije znao za puni opseg štete pa da od tada ne može teći zastarni rok već od pribave djelomičnih podataka o ustegnutim iznosima mirovine ili od provedenog financijskog vještačenja. Međutim, navedeno ne može utjecati na početak tijeka zastare jer nije odlučno saznanje o točnoj visini štete već saznanje o njezinu nastanku i o osobi štetnika.

10.4. S obzirom na prethodno utvrđenu činjenicu da bi početak tijeka subjektivnog roka zastare bio najkasnije 20. listopada 2015. i na nespornu činjenicu da je tužba podnesena 11. ožujka 2020., to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a ocijenio da je nastupila zastara tražbine tužitelja.

10.5. Naime, sva pojedinačna mjesečna potraživanja iz razdoblja od 14. siječnja 2012. do 15. veljače 2017. dospjela su prije podnošenja tužbe, od čega je posljednji mjesec utuženog razdoblja dospio 15. veljače 2020.

10.6. Kako iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi tužitelj od početka tijeka subjektivnog roka bio onemogućen za poduzimanje odgovarajuće radnje protiv tuženika radi ostvarenja tražbine, a čime bi došlo do prekida zastare, to je prvostupanjski sud pravilno odlučio da je tužbeni zahtjev neosnovan i kao takvog ga odbio.

11. Zbog svega navedenog, valjalo je pobijanu presudu potvrditi u točki I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev uz odbijanje žalbe tužitelja kao neosnovane (čl. 368. ZPP) pa je valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

12.1. Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku o troškovima postupka pozivom na odredbe čl. 154. st. 2., u vezi s čl. 151. i 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/97, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 02/07, 23/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23- dalje: ZPP-a) u bitnom smatrajući kako je tužitelj CĐ u pogledu osnove zahtjeva uspio u cijelosti, a glede visine za 35%, slijedom čega da je uspjeh tužitelja ĐĐ u parnici 67,50 %, a uspjeh tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 32,50 %.

12.2. Osnovano tuženik osporava da je sud pogrešno utvrdio postotak u kojem je svaka stranka uspjela u parnici što za posljedicu ima pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

12.3. U ovoj parnici presudom br. P-162/2020-55 od 27. veljače 2024. pravomoćno je odlučeno da je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 4.372,02 eura s osnova naknade štete za razdoblje od 15. ožujka 2017. do 13. rujna 2019. U ponovnom postupku Općinski sud u Osijeku je presudom br. P-445/2024-24 od 17. srpnja 2025. odbio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 7.998,46 eura s osnova naknade štete za razdoblje od 14. siječnja 2012. do 15. veljače 2017., a u kojem dijelu je ovaj sud u žalbenom postupku potvrdio prvostupanjsku odluku.

12.4. Dakle, pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, za utvrditi je da je da je tužitelj u parnici uspio u postotku od 35 % (33,5% osnov + 36,5% visina = 70% : 2 = 35 %), a tuženik u postotku od 65%. Od postotka tuženika, koji je u većoj mjeri uspio u parnici, oduzima se postotak tužitelja od 35% pa se dobije 30%, a u kojem postotku tuženik ima pravo da mu se odmjeri naknada ukupnih troškova koje je imao u postupku.

12.5. Međutim, iako tuženik razmjerno svom uspjehu ima pravo na naknadu 30% ukupnog troška koji mu je nastao u postupku, tuženik nije podnio zahtjev troškova pa se trošak ne može dosuditi, s obzirom sud o naknadi troškova odlučuje na određen zahtjev stranke (čl. 164. st. 1. ZPP-a).

12.6. Kako je tuženik u većoj mjeri uspio u parnici od tužitelja, to tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova postupka.

13. S obzirom na navedeno, trebalo je preinačiti odluku o parničnom trošku iz točke II. prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

U Splitu, 18. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivan Tironi