Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-101/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Saja Oulovski i Nevena Oulovski u Pakracu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-478/2023-25 od 16. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2026.

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, stalne službe u Križevcima, poslovni broj P-478/2023-25 od 16. srpnja

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 15.403,18 € sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje tekućom od 15. 3.2008. godine do 30. 6. 2011., a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 1. 7. 2011. godine do 31. 7. 2015. godine, a od 1. 8. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. 1. 2023. godine do naplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena od koje kamate se obračunavaju i teku i to na iznos od:

2,80 € od 15.3.2008. godine do isplate

2,57 € od 15. 10.2008. godine do isplate

7,18 € od 15. 11.2008. godine do isplate

4,48 € od 22.12.2008. godine do isplate

12,54 € od 16.3.2009. godine do isplate

14,82 € od 3.4.2009. godine do isplate

14,82 € od 3.4 2009. godine do isplate

12,78 € od 18.4.2009. godine do isplate

14,17 € od 15.5.2009. godine do isplate

I 1,83 € od 15.6.2009. godine do isplate

12,09 € od 22.7.2009. godine do isplate

12,87 € od 1.9.2009. godine do isplate

12,77 € od 15.9.2009. godine do isplate

10,02 € od 15.10.2009. godine do isplate

11 ,73 € od 13. 11 .2009. godine do isplate

11,30 € od 16.12.2009. godine do isplate

16,79 € od20.1.2010. godine do isplate

19,42 € od 15.2.2010. godine do isplate

23,29 € od 25.3.2010. godine do isplate

22,48 € od 22.4.2010. godine do isplate

24,11 € od 21.5.2010. godine do isplate

37,21 € od 3.7.2010. godine do isplate

31,68 € od 28. 7.2010. godine do isplate

47,40 € od, 1.9.2010. godine do isplate

38,58 € od 4. 10.2010. godine do isplate

42,61€ od 15.11.2010. godine do isplate

48,27 € od 8. 12.2010. godine do isplate

60,76 € od 4.1.2011. godine do isplate

48,96 € od 15.2.2011. godine do isplate

50,83 € od 15.3,2011. godine do isplate

50,93 € od 15.4.2011. godine do isplate

66,92 Q. od 1.6.2011. godine do isplate

67,83 € od 16.6.2011 godine do isplate

82,52 € od 15.7. 2011. godine do isplate

82,52 € od 15.7.2011.godine do isplate

90,46 € od 22.8.2011. godine do isplate

69,33 € od 15.9.2012. godine do isplate

'76,97 € od 25.10.2012. godine do isplate

76,55 €od28.12.2012. godine do isplate

73,08 € od 11.2.2013. godine do isplate

75,44 € od 1.3.2013. godine do isplate

75,1 1 € od 3.5.2013. godine do isplate

69,54 € od 5.6.2013. godine do isplate

68,69 € od 22.7.2013. godine do isplate

68,67 € od 29.7.2013. godine do isplate

69,73 € od 1.8.2012. godine do isplate

15,26 € od 5.12.2012. godine do isplate

75,26 € od 5.12.2012. godine do isplate

13.112,58 € od 5. 12. 2013. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.765,45 € sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 16. 7. 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbije zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu naknade troška tuženiku prema troškovniku uvećano za zakonske zatezne kamate, podredno presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu s odgovarajućom uputom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznosa od 15.403,18 EUR sa kamatama s osnova valutne klauzule.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Neosnovano tuženik u žalbi upozorava da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, jer da je odlučio o preinačenoj tužbi, unatoč tome što se tuženik protivio preinaci.

10. U smislu odredaba članka 191. ZPP, preinaka tužbe je: promjena istovjetnosti zahtjeva; povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

11. Ako tužitelj preinači tužbu tako što, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

12. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, tužba nije preinačena, među ostalim, ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (članak 191. stavak 3. ZPP).

13. U konkretnom slučaju, suprotno prigovorima tuženika, smanjenjem tužbenog zahtjeva od strane tužitelja radi o djelomičnom povlačenju tužbe. Vezano za navodnu izmjenu tužbenog zahtjeva u dijelu oznake datuma dospijeća pojedinih novčanih iznosa i samih mjesečnih iznosa, radi se o preciziranju zahtjeva u spomenutom dijelu koji ne podrazumijeva izmjenu istovjetnosti zahtjeva, niti povećanje ili isticanje novog zahtjeva, zbog čega takvo preciziranje ne predstavlja preinaku tužbe kojoj bi se tuženik mogao protiviti.

14. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu 23. ožujka 2007., kojim ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 64.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.,

- da je tuženik sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga-potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa,

- da je ovakva situacija u pregovorima između tužitelja i tuženika postojala jasno proizlazi i iz iskaza samog tužitelja preslušanog kao stranke na ročištu 19. lipnja 2024.,

- da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u tom će slučaju sud da će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate,

- da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda, a ovakvo pravno shvaćanje da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., pa imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to da je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda,

- da je neosnovan prigovor tuženika da se ne bi radilo o potrošačkom kreditu,

- da iz samog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o namjenskom kreditu i to čl. 6. Ugovora kojim je navedeno da je namjena kredita dovršenje obiteljske kuće, a i sam je tužitelj kao stranka u svrhu dokaza na ročištu 19. lipnja 2024. objasnio da je namjena kredita bila da se izgradi obiteljska kuća s isključivom namjenom stanovanja u istoj,

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koje bi platio da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi ukupno 15.403,18 eura,

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine,

- da nije osnovan prigovor zastare obzirom da je tužba podnesena 22. 5. 2023., a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

15. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 23. ožujka 2007. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 15.403,18 eura sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 241., 322. i 323. ZOO.

16. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule vezano za CHF i neosnovanost prigovora zastare glede valutne klauzule.

17. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke i da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio da je namjera sklapanja spornog ugovora o kreditu bila dovršenje obiteljske kuće, a ne za potrebe obrta. Stoga je, pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj u ovom sporu ima svojstvo potrošača jer je predmetni pravni posao sklopio kao fizička osoba, izvan bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

20. Uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

21. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 K i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

22. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

23. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 15.403,18 eura koji je isti tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

24. Točan je žalbeni navod kako je prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 15.403,18 eura te da tom iznosu ne odgovora zbroj pojedinačnih iznosa određenih radi početka tijeka zatezne kamate, jer je ovaj potonji manji (15.223,18 eura) od dosuđene svote. Međutim, time što je tužitelju dosuđena manja kamata od one koja bi mu pripadala, izreka presude prvostupanjskog suda u tom dijelu nije nerazumljiva niti proturječna, kako to tuženik u žalbi prigovara.

25. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14. 06. 2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22. svibnja 2023. proizlazi da zastara nije nastupila.

26. Kako je ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen i da je upravo tužitelj taj koji temeljem ništetnih odredbi takvog Ugovora o kreditu zahtijeva vraćanje određenih novčanih iznosa koje je plaćao tijekom razdoblja otplate kredita, to se prigovor tuženika da sud nije utvrđivao na teret koje i čije je imovine su plaćene obveze kredita ukazuje neosnovanim.

27. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

28. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

29. Pravilno je prvostupanjski sud a imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 dalje Tarifa) donio odluku o trošku postupka što tuženik nije žalbenim navodima doveo u sumnju, kao što je pravilno istom dosudio trošak na ime pristupa na ročište zbog objave presude a sukladno Tbr. 9.3 Tarife-istovjetno pravnom shvaćanju iz rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023., pa se žalba tuženika ukazuje neosnovanom.

30. Stoga je temeljem odredbe članak 368. stavak 1. ZPP valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte