Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2075/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sudcu tog suda Marku Pribisaliću kao sudcu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja ON iz [adresa], vinogradska 33, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Galović, odvjetnik u Kutini, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-36/2023- 25 od 4. svibnja 2023., dana 18. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neutemeljena te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-36/2023-25 od 4. svibnja 2023.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neutemeljen.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je kako slijedi:

„Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.“

2.Protiv prvostupanjskog rješenja žali se tuženik, pobijajući to rješenje u cijelosti, navodeći sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 132/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući pobijano rješenje preinačiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3.U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio žalbeni navodima predlažući žalbu odbiti.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju ukazuje žalba kao niti povreda na koju sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost prvostupanjskog rješenja može ispitati.

6.Predmet odlučivanja u ovom žalbenom stadiju postupka je prvostupanjska odluka kojom je odbijen tuženikov prigovor o nenadležnosti Općinskog suda u Kutini za postupanje u predmetnom postupku radi utvrđenja i isplate. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja dalo bi se zaključiti kako je predmetnom tužbom zatraženo utvrđenje ništetnim ugovornih odredba iz Ugovora o kreditu, koji ugovor je tužitelj sklopio s tuženikom dana 4. siječnja 2007. i radi isplate, kao i da je tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

7.Prema stanju u spisu predmeta proizlazi kako prvostupanjski sud drži da predmetni spor proizlazi iz ugovora o kreditu koji su sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita pa kako je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „Narodne novine” broj 79/07, 125/07, dalje ZZP). Kako se prema članku 96. stavak 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. tog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prvostupanjski sud je pritom utvrdio kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, kako se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, kako tužitelj ima prebivalište u [adresa], a sud u mjestu sjedišta kreditora, čija je mjesna nadležnost određena ugovorom je od prebivališta tužitelja udaljen više od 80 km, što tužitelju značajno otežava dolazak na sudska ročišta. Kako bi tužitelju nastali i dodatni troškovi, dok se to jednako ne odnosi na tuženika i njegove punomoćnike čije je sjedište u [adresa]. Osim toga, kako je ništetna ugovorna odredba koja sadrži prorogacijsku klauzulu, to tužitelj koji ima prebivalište u [adresa], ima pravo izbora nadležnog suda koji će odlučivati u ovom sporu i taj izbor tužitelj je iscrpio podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Kutini, kao mjesno nadležnom prema njegovom prebivalištu.

8.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom kao pravilna prihvaća i ovaj sud jer su utemeljena na priloženim dokazima koje je sud prvog stupnja pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjsko rješenje sadrži u bitnom prihvatljive razloge.

9.Prvostupanjski sud je pobijanu odluku donio držeći kako odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. S obzirom na značajnu udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva ugovorna odredba za tužitelja kako bi izazvala značajan gubitak vremena i visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka, a takva odredba o kojoj se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je kao takva u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja predstavlja i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je nepoštena i slijedom toga i ništetna pa da i među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. st. 1. ZPP-a.

10.Odredbom članka 70. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je svakom 3. istoga članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavkom 4. određeno je da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

11.Prema stavu ovog žalbenog suda, pravilno je prvostupanjski suda zaključio kako je predmetna ugovorna klauzula o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi tužitelj radi ostvarivanja svojih prava morao iz [adresa] putovati u Zagreb, gdje je sjedište tužene banke, a koje putovanje bi iziskivalo trošak i dodatno vrijeme pa se tuženikovi žalbeni navodi u tom smislu ukazuju kao neutemeljeni.

12.Naime, već je Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine (Narodne novine broj 96/2003) u hrvatski pravni sustav implementirana Direktiva 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora. Odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača koja je sada na snazi i koja se sadržajno ne razlikuje od propisa koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim što se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP-a). Nadalje, člankom 50. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijekom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi prema mjerodavnom pravu teret dokaza bio na trgovcu.

13.Dakle, pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 50. stavku 1. ZZP-a te je određeno kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj i o njoj se nije posebno pregovaralo, a ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi, kako je već rečeno, radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, a što bi, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, iziskivalo za tužitelja dodatan trošak i potrebno vrijeme.

14.Iz svega navedenog, dakle, proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a da bi se određena ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Pritom treba navesti i kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 29. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju "questio facti". Prorogracijska klauzula (o mjesnoj nenadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ako putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata.

15.Osim toga, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju quaestio facti. Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnoga poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16.Naposljetku, odredbom članka 19.l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13. 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22) propisano je kako u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

17.Stoga neutemeljeno tuženik u žalbi navodi kako navedena ugovorna odredba ne bi bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i kako ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno korisnika kredita, a što je suprotno i načelu ekonomičnosti.

18.Iz navedenoga proizlazi kako je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz spomenutih odredaba kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti i donio pobijano rješenje.

19.Stoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda.

20.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

21.Zbog navedenog je odlučeno kao u izrijeci ovog drugostupanjskog rješenja.

Split, 18. veljače 2026.

Sudac

Marko Pribisalić