Republika Hrvatska
Upravni sud u Splitu
Split, Put Supavla 1
Poslovni broj: Us I-1229/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću, u upravnom sporu tužitelja ŽI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Petra Mazalin, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženika Šibensko-kninske županije, Upravni odjel za proračun, financije i javnu nabavu, OIB: 99395814920, Šibenik, Trg Pavla Šubića 2, radi poreza na kuću za odmor za 2019. godinu, 18. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Šibensko-kninske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i javnu nabavu, klasa: UP/II-410-15/21-01/88, ur.broj: 2182-08/1-25-4 od 11. travnja 2025. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 1.000,00 EUR (tisuću eura) u roku od 30 (trideset) dana, s tim da se na nepravodobno uplaćeni iznos troškova obračunava i plaća zatezna kamata.
Obrazloženje
1. Osporavanim drugostupanjskim rješenjem tuženika odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Upravnog odjela za financije i javne prihode Općine Tisno, klasa: UP/I-410-15/19-01/1389, ur.broj: 2182/05-04/19-01 od 31. svibnja 2019. Rješenjem prvostupanjskog tijela tužitelj je obvezan na plaćanje poreza na kuću za odmor za 2019. godinu u iznosu od 522,40 EUR za objekt na adresi [adresa], površine 262,40 m[2] , u roku od 15 dana od dostave rješenja.
2. Tužitelj podnosi tužbu zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila upravnog postupka. Tvrdi da predmetna nekretnina nije kuća za odmor, već se radi o obiteljskoj kući u kojoj živi i stalno prebiva od kraja 2018. godine do danas. U kući stanuje sa suprugom tijekom cijele godine, a u ljetnim mjesecima u posjet im dolaze djeca i unuci koji borave po deset do petnaest dana tijekom ljetnih školskih praznika. Osim toga, u posjet djeci i rodbini odlazi nekoliko puta godišnje, ali nikad duže od tjedan dana. Nije jasno na temelju kojih dokaza su javnopravna tijela došla do zaključka da se nekretnina koristi povremeno ili sezonski, a ne za stalno stanovanje. Na adresu predmetne nekretnine pristiže mu pošta i sve uplatnice za režijske troškove (električna energija, komunalna naknada i dr.) koje uredno i po dospijeću plaća. Iz kartica kupca HEP d.o.o. evidentna je potrošnja struje tijekom cijele kalendarske godine, dok je iz uplatnica za komunalnu naknadu razvidno da je tužitelj obveznik plaćanja komunalne usluge Općini Tisno. Pritom su i susjedi SI i BI, pisanim izjavama ovjerenima po javnom bilježniku, potvrdili da tužitelj na predmetnoj adresi stalno živi i boravi te da istu koristi kontinuirano tijekom cijele godine i to za stanovanje, a ne kao vikendicu ili kuću za odmor.
3. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporeno rješenje tuženika i predmet vrati na ponovni postupak. U podnesku zaprimljenom 14. srpnja 2025. tužitelj je popisao trošak sastava tužbe po odvjetniku u vrijednosti 500 bodova bez poreza na dodanu vrijednost.
4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako je uvidom u nove činjenice i dokaze, pribavljene nakon donošenja osporenog rješenja, utvrđeno da su razlozi zbog kojih je rješenje doneseno prestali postojati, odnosno da osporeno rješenje nije utemeljeno na potpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, iz dokaza o potrošnji vode od Vodovod i odvodnja d.o.o. i odvozu komunalnog otpada od Ježinac d.o.o. [adresa], proizlazi da je stranka od 2019. godine uistinu stanovala na navedenoj nekretnini veći dio godine te se stoga ne radi o kući za odmor, već o kući za stanovanje, što potvrđuje i činjenica da tužitelj više nije dobio rješenje kojim mu se utvrđuje obveza plaćanja poreza na kuće za odmor.
5. Sud je 11. veljače 2026. održao raspravu uz nazočnost ovlaštene osobe tuženika koja je izjavila da tuženik ostaje kod svih navoda u odgovoru na tužbu budući da je naknadno prikupljenim dokazima, nakon donošenja osporavanog drugostupanjskog rješenja, utvrđeno da predmetna nekretnina ne predstavlja kuću za odmor jer se stalno koristi za stanovanje od 2019. godine do danas.
6. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.
8. Prema članku 2. stavku 1. točki 12. Zakona o lokalnim porezima (Narodne novine, broj 115/16., 101/17. – dalje: Zakon), kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski, s tim da se kućom za odmor ne smatraju gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.
9. Odredbom članka 25. stavka 1. Zakona propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor.
10. U obrazloženju tuženikova rješenja navodi se kako zabilježena potrošnja vode u svibnju 2019. godine, kao i potrošnja električne energije i terenska provjera komunalnih redara ne ukazuje na to da se predmetna nekretnina koristi za stalno stanovanje.
11. Međutim, spisu su priložene isprave koje tuženik prilikom odlučivanja o žalbi nije razmatrao. Tako iz podataka Vodovoda i odvodnje d.o.o., Šibenik, o potrošnji vode na mjernom mjestu na adresi predmetne nekretnine, proizlazi da je potrošnja vode evidentirana tijekom većeg dijela 2019. godine. Nadalje, iz evidencije odvoza miješanog komunalnog otpada Ježinac d.o.o., [adresa], proizlazi da je tijekom većeg dijela 2019. godine evidentirano kontinuirano pražnjenje posude za otpad. Prema uvjerenju o prebivalištu Policijske postaje Vodice, tužitelj na adresi predmetne nekretnine ima prijavljeno prebivalište počevši od 5. prosinca 2018.
12. Imajući u vidu navedene dokaze, Sud nalazi da javnopravna tijela u konkretnom slučaju nisu dokazala da predmetna nekretnina predstavlja kuću za odmor.
13. Naime, u ovoj pravnoj stvari odlučno je na koji se način kuća koristi u godini za koju se utvrđuje obveza poreza na kuće za odmor. S obzirom na to da tužitelj ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetne nekretnine, teret dokaza o tome da se predmetna nekretnina koristi samo povremeno, odnosno sezonski snosi porezno tijelo, a u skladu sa člankom 88. točkom 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22., 152/24. , 151/25.), budući da o tome ovisi postojanje porezne obveze u ovom predmetu.
14. Je li se neka nekretnina koristila za stanovanje ili se koristila samo povremeno, odnosno sezonski može se pouzdano utvrditi na temelju činjenica o evidentiranoj potrošnji električne energije i vode, kao i odvozu komunalnog otpada tijekom cijele kalendarske godine. Pri tome, kuća koja se koristi veći dio kalendarske godine ne može se, u smislu citiranih odredbi Zakona, smatrati kućom za odmor koja se koristi samo povremeno ili sezonski. U konkretnom slučaju, tuženik prilikom odlučivanja o žalbi nije raspolagao s dokazima o dinamici i količini potrošnje električne energije i vode tijekom cijele 2019. godine, što je i sam tuženik potvrdio svojim navodima u ovom upravnom sporu. Zbog toga osporavano rješenje tuženika nije utemeljeno na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju pa se ne može ocijeniti zakonitim.
15. Prema navedenom, Sud je ocijenio da je odbijanjem žalbe protiv prvostupanjskog rješenja povrijeđen zakon na tužiteljevu štetu. Trebalo je stoga tužbeni zahtjev usvojiti te, sukladno članku 47. stavku 1. i članku 117. stavku 1. ZUS-a, osporavano rješenje poništiti, čime se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak po žalbi. Stoga je presuđeno kao u I. točki izreke.
16. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Stavkom 2. propisano je da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 3. propisano je da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom.
17. Prema odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.
18. U konkretnom predmetu tuženik je izgubio spor u cijelosti jer je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen pa je, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, troškove upravnog spora dužan snositi tuženik.
19. Budući da troškovi spora obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika, tužitelju pripada nadoknada troškova zbog zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23., 107/25.), koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52. stavak 3.). Nadoknada troškova tužitelju u konkretnom slučaju pripada za sastavljanje tužbe u vrijednosti 500 bodova prema Tbr. 27. točka 1. podstavku 2. navedene Tarife, pri čemu vrijednost boda, sukladno Tbr. 54., iznosi 2,00 EUR pa se nadoknada troška priznaje u iznosu od 1.000,00 EUR, koliko je i zatraženo, s tim da se na nepravodobno uplaćeni iznos obračunava i plaća zatezna kamata. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.
U Splitu 18. veljače 2026.
Sudac
Jakša Marušić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv presude u I. točki izreke žalba nije dopuštena u skladu s člankom 127. stavkom 1. ZUS-a.
Na temelju članka 148. stavka 5. i 6. ZUS-a, protiv rješenja o troškovima spora u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave odluke, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje rješenja o troškovima spora.
DNA: - tužitelju, po opunomoćenici
- tuženiku
- u spis.
