REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-653/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, predsjednika vijeća, Renate Marić, izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Korana Ferdelji, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8108/2019-33 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8108/2019-33 od 19. svibnja 2025. u osporenoj točki II izreke presude.

r i j e š i o  j e

I Djelomice se prihvaća žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao osnovana i preinačava rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8108/2019-33 od 19. svibnja 2025. u osporenoj točki III izreke presude tako da ista sada glasi: "Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.502,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 19. svibnja 2025. do isplate, sve to u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan."

II Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za nadoknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 8108/2019-33 od 19. svibnja 2025. u točki I odbijen je tužitelj sa prvo postavljenim tužbenim zahtjevom, u točki II prihvaćen je eventualni kumulirani zahtjev te je naloženo tuženiku da plati tužitelju 3.166,40 eura sa zakonskim zateznim kamatama, u točki III je naloženo tuženiku da plati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.752,17 eure sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u točki IV odbijen prigovor prijeboja tuženika kao neosnovan.

2. Protiv dijela presude kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 3.166,40 EUR zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 016-2254/2006 o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi žalbu je uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zbog odluke o troškovima postupka sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženiku parničnog troška ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbenog postupka.

2.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što je prvostupanjski sud svojim nezakonitim postupanjem nije dao mogućnost tuženiku da raspravlja pred sudom, presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom proturječi sama sebi i razlozima presude te ista nema razloga o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

2.2. U sadržaju žalbe tuženik navodi da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive u ovom slučaju zbog članka 502.c ZPP-a, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Sud se neosnovano pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora jer su ta utvrđenja primjenjiva jedino u postupcima radi naknade štete, a nisu primjenjiva u postupcima koji se vode radi stjecanja bez osnove, kao što je ovaj postupak te nije proveo tzv. test transparentnosti i tzv. test poštenosti iz ZZP-a 03. Nejasno je zašto prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prijedlog provođenja financijskog vještačenja. S obzirom na to da je riječ o odredbi iz ugovora koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno članku 81. ZZP /03. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Zakon o obveznim odnosima izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO. Prvostupanjski je sud naložio tuženiku plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja da nije obrazložio zbog čega se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem te je time dodatno tuženiku povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku . Prvostupanjski sud ni jednom riječju nije obrazložio svoje stajalište o nepoštenosti tuženika, sukladno čl. 1115. ZOO-a. Naime, ZZP/03-om jasno je propisano na koji način se utvrđuje nepoštenost, odnosno ništetnost pojedinih odredaba ugovora, a što je sud očito propustio uzeti u obzir obzirom iz presude ne proizlazi da je isti prije donošenje odluke ispitao da li su stranke o odredbama i uvjetima Ugovora pregovarale, odnosno da li su tužitelju odredbe ugovora o kreditu jasne, razumljive i uočljive kako to propisuje ZZP/03. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan. Tuženik ovom žalbom posebno osporava i dio presude koji se odnosi na troškove parničnog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u pogledu osporene točke II izreke, dok je djelomice osnovana u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP -a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu postupka, materijalno pravo je pravilno primijenjeno, a činjenično stan je potpuno utvrđeno.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, niti su razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, tako da nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354.st.2.točka 6. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka tuženika IA budući je tuženik na raspravi 15.4.2025. odustao od navedenog dokaznog prijedloga, a saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i traženje stečenog bez osnove uslijed ništetnosti navedene odredbe ugovora.

7. U žalbenom postupku sporna su pitanja ništetnosti ugovornih odredbi, pravo tužitelja na isplatu, tijek kamata i zastara.

8. Drugostupanjski sud smatra da je pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo kao o prethodnom pitanju (kao u konkretnom slučaju), ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

8.1. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

9. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4. između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

9.1. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

9.2. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III- 4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kako je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje riješio koje odredbe ugovora o kreditu bi bile nepoštene, a time i ništetne, pravilno zaključio da se intervencijski efekt presude iz kolektivnog spora može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu, pa u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

9.3. Obzirom da je tuženik odustao od saslušanja svjedoka, sud je u dokaznom postupku saslušao samo tužitelja.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 22.9.2006. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.1. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

-odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

-odredba članka100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

-odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

-odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Prvostupanjski sud izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio je da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ugovorene u CHF, prije svega jer je ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora.

12. Da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl.3. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03), proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kredit podignut kao kredit za kupnju osobnog automobila.

13. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorio korisnika kredita.

14. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Visina preplaćenih anuiteta nastalih ugovaranjem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu utvrđena je financijskim vještačenjem. Kako je nalaz vještaka sačinjen po pravilima struke, drugostupanjski sud smatra da je pravilno na takvom nalazu vještaka prvostupanjski sud temeljio svoju odluku.

17. Prema tome, imajuću u vidu i da i drugostupanjski sud smatra da su odredbe Ugovora glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nepoštene i prema tome ništetne, pravilno je tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih obroka sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) u visini određenoj u izreci osporene presude.

18. Tužitelj ima pravo zahtijevati i zatezne kamate uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO/05 upravo zbog toga što je tuženik znao i mogao znati da se radi o nedopuštenom raspolaganju pa je kao takav nepošten i tužitelj ima pravo na zatezne kamate na svaki pojedini iznos od dana izvršenih plaćanja pa sve do isplate. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima .

19. Također je pravilno otklonjen po tuženiku istaknuti prigovor zastare.

19.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje ZOO), odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

19.2. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu

– jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći od 13. lipnja 2014., a o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. proizlazi da zastara nije nastupila.

20. Radi iznesenog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda u osporenoj točki II izreke.

21. Što se tiče žalbenih navoda u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka oni su samo djelomice osnovani.

21.1. Troškovi parničnog postupka pravilno su određeni sukladno odredbi čl. 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, a kako je tužitelja zastupao opunomoćenik – odvjetnik tada je sud pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarifa). Tužitelj je bio obveznik plaćanja sudskih pristojbi u vrijeme podnošenja tužbe i platio je sudsku pristojbu u iznosu od 53,09 EUR, zbog čega mu je sud pravilno priznao i te troškove.

21.2. Što se tiče podnesaka sud je pravilno dosudio troškove za sastav podneska 17.1.2020. (očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu) i 6.6.2024. (uređenje tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka) sukladno Tbr. 8.st.1. OT. Međutim, osnovano tuženik prigovara dosudi troškova za dva podneska kojima tužitelj specificira tužbeni zahtjev. Naime, 7.10.2021. tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u kunama da bi 6.6.2024. uredio u eurima i u skladu s nalazom vještaka. Zbog navedenog, ovaj drugostupanjski sud smatra da podnesak od 7.10.2021. nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka zbog čega je troškove preinačio u smislu da nije priznao tužitelju zatraženi podnesak, te umanjio dosuđene troškove za isti iznos.

21.3. Po ocjeni ovoga suda, a polazeći od odredbe Tbr. 48. st. 3. Odvjetničke tarife/22 valjalo je u vrijeme kada je sud u pobijanoj presudi donosio odluku o naknadi parničnog troška primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Odvjetnička tarifa/22), pa vrijednost boda za sve radnje računati po Tbr. 50. Odvjetničke tarife/22 u iznosu od 2,00 EUR, a uzimajući u obzirom da je tužitelj zahtjevom za naknadu troška tako i zatražio. U tom pravcu Vrhovni sud je već izrazio svoje shvaćanje u odlukama poslovni broj Rev-574/2024-2 od 16. travnja 2024., Rev- 940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. Slijedom svega navedenog, kako je u pobijanoj presudi pri odmjeravanju troškova postupka pravilno sud primijenio vrijednost boda prema Izmjeni Tarife/22 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika u pogledu prigovora retroaktivne primjene Tarife i odmjerenih troškova.

21.4. Radi iznesenog žalba tuženika je djelomice prihvaćena kao osnovana, te je odluka o troškovima parničnog postupka preinačena sukladno odredbi čl. 380.st.1. točka 3. Zakona o parničnom postupku. U preostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.

22. Zahtjev tuženika za naplatu troškova žalbenog postupka sud je odbio kao neosnovan, sukladno odredbi čl. 166.st.1.Zakona o parničnom postupku u svezi čl. 154.st.5. Zakona o parničnom postupku, jer je tuženik uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva u pogledu troškova postupka.

U Požegi, 18. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević