REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-17/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, predsjednika vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] Breška Zelena, Ivanić Grad, zastupan po opunomoćeniku Branki Raić-Sudar, odvjetnici u Vinkovcima, Jurja Dalmatinca 5/c, 32100 Vinkovci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB 14036333877, zastupan po opunomoćenicima odvjetnicima iz OD Kožul i Petrinović d.o.o., Radnička cesta 47, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P- 452/2019-61 od 27. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-452/2019-61 od 27. studenog 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb za nadoknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-452/2019-61 od 27. studenog 2025. u točki I utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu broj 514006020-26000038635/2003 od 5. rujna 2003., u dijelu kojim se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, u točki II naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnove povrata preplaćenih iznosa novčani iznos od 2.746,39 eura sa zateznim kamatama, u točki III

naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.701,26 eura sa zateznim kamatama i u točki IV odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom preostalog zatraženog troška parničnog postupka.

2. Protiv presude žalbu je uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o troškovima postupka sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženiku parničnog troška ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbenog postupka.

2.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što prvostupanjski sud u razlozima presude nije naveo niti obrazložio postojanje pretpostavki utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi u smislu čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača, a teret dokaza u smislu nepoštenosti je bio na tužitelju.

2.2. U sadržaju žalbe navodi da sud nije primijenio relevantne materijalne odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, te kasnijeg čl. 74. ZZP-a, čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama , da je pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je zaključio da su sporne odredbe članka 3. i 4. Ugovora o kreditu ništetne. Nadalje navodi da premda visina kamatne stope nije bila unaprijed numerički određena za cijelo razdoblje ista je svakako bila odrediva u smislu čl. 50. ZOO/78 jer je se lako mogla utvrditi uvidom u javno dostupne Odluke banke o kamatnim stopama. Tužitelj međutim nije iskoristio pravo na određenje vrste kamatne stope, ali je potpisom Ugovora izričito potvrdio da je upoznat s Odlukom o kamatnim stopama i da prihvaća njezinu primjenu. Sud je propustio provesti tzv. test poštenosti navedene odredbe, a obrazloženje koje je dao u tom pogledu nije primjenjivo na konkretan slučaj. Tuženik smatra da je materijalno pravo u dijelu pitanja osnovanosti istaknutog prigovora zastare pogrešno primijenjeno. Tužitelju je sud zatezne kamate dosudio od svakog pojedinog stjecanja bez ikakvog obrazloženja. Čak i kad bi se primijenila utvrđenja iz kolektivnih postupaka u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u EUR, u svakom slučaju su zastarjela potraživanja iznosa koji su dospjeli prije 4. travnja 2007. odnosno pet godina prije podnošenja kolektivne tužbe. Slijedom navedenog, tužitelj nema pravo na isplatu iznosa sa zateznim kamatama koji su dospijevali u razdoblju od studenog 2003.g. pa nadalje pa je u tom dijelu presuda suda nezakonita. Osporava i dosuđene troškove parničnog postupka. Ističe kako je tužitelj, kao potrošač, sukladno odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakonu o sudskim pristojbama oslobođen plaćanja pristojbe slijedom čega nije jasno na temelju koje osnove je dosuđen istom trošak postupka u vidu pristojbe na presudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP -a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu postupka, materijalno pravo je pravilno primijenjeno, a činjenično stanje potpuno utvrđeno.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, niti su razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, tako da nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. i 4. Ugovora o kreditu broj 514006020-26000038635/2003 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretninama od 5. rujna 2003. u dijelu kojim se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i da stoga navedeni članci ne proizvode nikakav pravni učinak te i restitucijski zahtjev tužitelja s naslova povrata preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, a koje je tužitelj specificirao u uređenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 22. listopada 2025., a koji su utvrđeni u izreci osporene presude.

7. Sporno je između stranaka je li navedena ugovorna odredba ništetna i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa , te je sporan prigovor zastare i tijek zakonskih zateznih kamata.

8. Drugostupanjski sud smatra da je pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo kao o prethodnom pitanju , ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

8.1. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

9. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4. između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

9.1. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

9.2. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022., i U-III- 4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kako je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje riješio koje odredbe ugovora o kreditu bi bile nepoštene, a time i ništetne, pravilno zaključio da se intervencijski efekt presude iz kolektivnog spora može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu, pa u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

10. Nakon saslušanja tužitelja sud pravilno zaključuje da i on ulazi u krug prosječnog potrošača kojemu odredbe članka 3. i 4. Ugovora o kreditu od 5. rujna 2003. o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu mogle biti razumljive upravo zato što je formulacija o tome da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti od 60.000,00 EUR zaračunavaju kamate od 6,90 % dekurzivno svakom prosječnom potrošaču nerazumljiva, a kako je tuženik odustao od prijedloga radi saslušanja svjedoka ND nedvojbeno proizlazi da tuženik nije dokazao da su službena osoba banke i tužitelj kao korisnik kredita pojedinačno pregovarali o promjeni kamatne stope. Tužitelj je dobio unaprijed otiskani formularni Ugovor i sasvim sigurno je da je stručnu odredbu vezano za promjenjivu kamatnu stopu sastavio tuženik, a onda tužitelju nisu na jednostavan i pravilan način pojašnjene navedene odredbe o načinu obračuna i promjeni kamatne stope temeljem Odluke tuženika pa treba zaključiti da je tuženik je samostalno donosio odluke o promjeni kamatne stope, a kraj činjenice da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, proizlazi da ugovorne stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj Ugovora i onda su odredbe članka 3. i članka 4. navedenog Ugovora, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora i to u pogledu promjene kamatne stope i time i promjene anuiteta. Radi toga je navedene odredba Ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca koja je na drugoj ugovornoj strani. Sve to je suprotno temeljnim načelima obveznog prava o ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i odredbama ZZP/03 i ZZP/07.

11. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 5.9.2003. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su odredba čl.81. st.1., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to odredba članka 96., 99.,100.,101. i 102. ZZP-a.

12. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorio korisnika kredita.

13. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivim kamatnim stopama , što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Visina preplaćenih anuiteta nastalih ugovaranjem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu utvrđena je financijskim vještačenjem. Kako je nalaz vještaka sačinjen po pravilima struke, drugostupanjski sud smatra da je pravilno na takvom nalazu vještaka prvostupanjski sud temeljio svoju odluku.

16. Prema tome, imajuću u vidu i da i drugostupanjski sud smatra da su odredbe Ugovora glede promjenjive kamatne stope nepoštene i prema tome ništetne, pravilno je tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih obroka sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15 , dalje: ZOO), u visini određenoj u izreci osporene presude.

17. Sud pravilno navodi da imajući u vidu da je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donio Odluku Trgovački sud u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14 odbio reviziju tuženika protiv pravomoćne Odluke, a da je tužitelj tužbu podnio 11. lipnja 2019., tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo jer nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO/05.

17.1. Tužitelj ima pravo zahtijevati i zatezne kamate uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO/05 upravo zbog toga što je tuženik znao i mogao znati da se radi o nedopuštenom raspolaganju pa je kao takav nepošten i tužitelj ima pravo na zatezne kamate na svaki pojedini iznos od dana izvršenih plaćanja pa sve do isplate.

17.2. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je pravilno tužitelj zahtijevao zateznu kamatu od 1-og datuma u mjesecu nakon isteka određenog dana dospijeća u prethodnom mjesecu, prema utvrđenju vještaka. Do 31. prosinca 2007. na snazi je bio Zakon o kamatama ("Narodne novine" broj: 94/04) Uredba o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 72/02), a nakon toga je zatezna kamata definirana u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15, 114/22 i 155/23).

18. Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima postupka. Troškovi parničnog postupka pravilno su izračunati sukladno odredbi čl. 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, a kako je tužitelja zastupao opunomoćenik – odvjetnik tada je sud pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa). Tužitelj je bio obveznik plaćanja sudskih pristojbi u vrijeme podnošenja tužbe i platio je sudsku pristojbu u iznosu od 53,09 EUR, zbog čega mu je sud pravilno priznao i te troškove.

19. Radi iznesenog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda.

20. Zahtjev tuženika za naplatu troškova žalbenog postupka sud je odbio kao neosnovan, sukladno odredbi čl. 166.st.1.Zakona o parničnom postupku u svezi čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku.

U Požegi, 18. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević