Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-128/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Domagoja Raguža kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Marte Jelić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv JP zbog kaznenog djela iz članka 314. stavak 1. i 2. u vezi članka 34. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17– dalje u tekstu:

KZ/11, odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj K- 302/2019-13 od 14. veljače 2023. podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optužena JP je proglašena krivom da je počinila kazneno djelo protiv javnog reda-prisilom prema službenoj osobi u pokušaju opisano u članku 314. stavak 1. i 2. u vezi članka 34. KZ/11, a kažnjivo po članku 314. stavak 2. u vezi članka 34. KZ/11 pa je optužena na temelju odredbe članka 314. stavak. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine s tim da je na temelju odredbe članka 56. KZ/11 prema optuženoj primijenjena uvjetna osuda, pa se izvršenje izrečene kazne odgađa za vrijeme od 2 (dvije) godine, te se izrečena kazna neće izvršiti ako optužena JP u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju odredbe članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,126/19, 80/22 - dalje u tekstu: ZKP/08) okrivljenica je oslobođena obveze da naknadi u cijelosti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. ZKP/08.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci, a žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni te predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu, te predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje odnosno podredno da preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženu oglasi krivom za kazneno djelo prisilom prema službenoj osobi iz članka 314. stavak 1. i 2 KZ/11, te da je osudi na kaznu zatvora.

2.1. Odgovor na žalbu je podnijela optužena putem braniteljice Marte Biondić, odvjetnice u Rijeci s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu,

2.2. Prije sjednice vijeća sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08. predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku koji su spis nakon razgledanja vratili sudu bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

2.3. Nitko od stranaka nije zahtijevao da bude izvješten o sjednici, niti je drugostupanjski sud u smislu članka 475. stavak 1. ZKP/08 ocijenio da bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari.

3. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

4. Vezano za žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik u svojoj žalbi samo ističe kako je prvostupanjski sud pogriješio kada je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja procijenio da se u konkretnom slučaju radi o pokušaju kaznenog djela prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavak 2. KZ/11, dakle u vezi s člankom 34. KZ/11. Naime državni odvjetnik ističe da oduzimanje djeteta nije izvršila službena osoba koja je zbog postupanja optužene bila spriječena u tome već je dijete uzela majka optužene tj. baka djeteta.

4.1. Vezano za navedene žalbene prigovore potrebno je navesti kako je prvostupanjski sud potpuno pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju može raditi samo o pokušaju kaznenog djela prisile prema službenoj osobi iz članka 314. KZ/11 te je ispravno izmijenio pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela na način što je dodao da se radi o kaznenom djelu u pokušaju, u smislu odredbe članka 34. KZ/11. U tom kontekstu prvostupanjski sud je dao doista utemeljene i iscrpne razloge kada je naveo da je kazneno djelo iz članka 314. KZ/11 materijalno kazneno djelo, da za njegovo dovršenje nije dovoljno samo poduzimanje radnje počinjenja nego i nastupanje posljedice, tako što je objekt radnje spriječen poduzeti neku radnju ili donijeti neku odluku u okviru ili izvan svoje ovlasti ili je bio prisiljen na poduzimanje neke radnje ili donošenje neke odluke u okviru ili izvan svoje ovlasti. Iz navedenog potpuno logično i pravno utemeljeno slijedi zaključak prvostupanjskog suda da prema činjeničnim navodima kaznenog djela ne proizlazi da je oštećena/žrtva uslijed postupanja okrivljenice u okviru svog službenog postupanja bila spriječena poduzeti neku radnju ili donijeti odluku zbog čega osnovano zaključuje da predmetno kazneno djelo nije dovršeno već je ostalo u pokušaju.

4.2. Naime, da bi se ostvarila sva obilježja kaznenog djela iz članka 314. stavka 1. KZ/11, potrebno je da počinitelj uporabom sile ili prijetnje uspije u svojoj namjeri sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje koju je u okviru njezinih ovlasti poduzela ili je prisili na obavljanje službene radnje u okviru ili izvan njezinih ovlasti. Ukoliko počinitelj silom ili prijetnjom nije uspio realizirati svoju namjeru, dakle ukoliko nije spriječio službenu osobu u obavljanju službene radnje, onda se radi o pokušaju kaznenog djela iz članka 314. stavka 1. KZ/11, a ne o dovršenom djelu. To stoga što je cilj ovog kaznenog djela zaštitom službene osobe osigurati neometano obavljanje službene radnje koju počinitelj sprječava uporabom sile ili prijetnje.

4.3. Optužena JP proglašena je krivom da je, otišla na kat kuće bacivši se s djetetom na krevet, da bi je potom policijski djelatnici, sve kako bi je spriječili u ozljeđivanju djeteta koje je držala ispod pazuha i za vrat, uhvatili svaki za svoju ruku, govoreći joj da se smiri daljnjem opiranju, odbacila se od kreveta te pristajući da ozlijedi policijsku djelatnicu HP nogom udarila istu u potkoljenicu desne noge uslijed čega je ova posrnula i pala, da bi joj potom, a nakon što joj je dijete uzela njezina majka CPF, rekla policijskoj djelatnici da je "kuja" prišla joj i rukama uhvatila za podlaktice obje ruke grebući je.

4.4. Iz navedenog proizlazi da optuženica nije uspjela u svojoj namjeri sprečavanja službenu osobu u obavljanju službene radnje koja je u okviru njezinih ovlasti iako je pri tom uporabila silu kako bi spriječila, a kaznenim djelom je nanesena tjelesna ozljeda službenoj osobi jer je službena radnja udaljenja djeteta iz obitelji optužene obavljena doduše otežano i uz pomoć drugih policijskih službenika i majke optuženice. Stoga se je prvostupanjski sud pravilno optuženicu za konkretno poduzete radnje proglasio krivom za kazneno djelo iz članka 314. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11 koje je ostalo u pokušaju.

4.5. S tim u skladu pravilno je prvostupanjski sud izmijenio pravni opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela nadodavši da je kazneno djelo za koje je okrivljenica proglašena krivom ostalo u pokušaju, u smislu članka 34. KZ/11, čime nije povrijeđen identitet optužbe, a radi se o izmjeni koja ide u korist optuženici.

5. Državni odvjetnik se žali i zbog kazne navodeći da s obzirom na visinu zapriječene kazne nije bilo osnova za izricanje uvjetne osude budući se radi o ozbiljnom kaznenom djelu, a imajući u vidu i raniju osuđivanost optužene zbog čega predlaže istu osuditi na kaznu zatvora.

5.1. Što se tiče odluke o kazni prvostupanjski sud je u potpunosti pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti vezane uz počinjenje ovog kaznenog djela koji mogu imati uvjeta na izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije. O tome je dao detaljne i uvjerljive i argumentirane razloge u točkama 7. i 7.1 obrazloženja zbog čega je okrivljenicu osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te zbog čega je odlučio primijeniti odredbu članka 56. KZ/11 te okrivljenoj izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako okrivljenica u vremenu provjeravanja od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Ovaj sud, kao sud drugog stupnja, u potpunosti prihvaća sve ove razloge prvostupanjskog suda vezane za izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije što svojim žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje od strane državnog odvjetnika. Ovakva kaznenopravna sankcija je adekvatno prilagođena stupnju krivnje okrivljenice, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, njenim osobnim i obiteljskim prilikama te svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovog kaznenog djela te je ocjena i ovog drugostupanjsko suda da će se upravo ovakvom kaznenopravnom sankcijom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, a posebno da će se utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. S obzirom da je ovo kazneno djelo ostalo u pokušaju ne bi bilo primjereno ni neko teže kažnjavanje okrivljenice, kako se te predlaže u žalbi državnog odvjetnika. Stoga se državni odvjetnik neosnovano žali i zbog žalbene osnove odluke o kazni.

6. Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Dubrovnik, 18. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Domagoj Raguž