REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ć 5

Poslovni broj: Us I-1961/2024-5

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Antunu Žagaru, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja Anić holding plus d.o.o, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, OIB: 61238079664, kojega zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Služba inspekcije sigurnosti cesta i žičara, Zagreb, Prisavlje 14, OIB: 22874515170, kojega zastupa službena osoba ĆF, radi uklanjanja, 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Služba inspekcije sigurnosti cesta i žičara KLASA: UP/I-340-07/24-03/93, URBROJ: 530-08-3-3-24-1 od dana 28. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprave za cestovni promet, cestovnu infrastrukturu i inspekciju, Sektora inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Služba inspekcije sigurnosti cesta i žičara KLASA: UP/I-340-07/24- 03/93, URBROJ: 530-08-3-3-24-1 od dana 28. svibnja 2024. naloženo je trgovačkom društvu Anić holding plus d.o.o, ovdje tužitelju, da u roku od 15 dana ukloni reklamni pano u zaštitnom pojasu autoceste A1 u ravnini km 64+050, udaljen 50 m od ruba kolnika, odnosno 40 m od zaštitne ograde, na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

2. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno ovom Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja. U tužbi u prvom redu navodi da je tuženik pogrešno utvrdio da je predmetni reklamni pano postavljen na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer da iz lokacijske dozvole koju prilaže uz tužbu nedvojbeno proizlazi da se pano nalazi na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zbog čega smatra da se osporeno rješenje ne može izvršiti. Nadalje u bitnom navodi da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe Zakona o cestama iz 2011. godine koji utvrđuje zaštitni pojas od 100 m, jer da je u vrijeme postavljanja panoa na snazi bio Zakon o javnim cestama koji je propisivao zaštitni pojas od 40 m. Ističe da je za predmetni pano ishodio lokacijsku dozvolu od 10. prosinca 2010. pa da se objekt ne nalazi u tadašnjem zaštitnom pojasu. Nastavno navodi da zakon ne može imati povratno djelovanje i da ovakvo postupanje predstavlja nedopušteno ograničenje prava vlasništva i legitimno stečenih prava. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka i dokumentaciju koju prilaže uz tužbu (lokacijsku dozvolu, zemljišnoknjižni izvadak i dr.), pa da po provedenom postupku poništi tuženikovo rješenje.

3. Tuženik u detaljnom i opširnom odgovoru na tužbu u bitnom ostaje kod navoda iz osporenog rješenja. Ističe da je u postupku inspekcijskog nadzora nesporno utvrđeno da je na udaljenosti od 50 m od ruba kolnika autoceste A1 (unutar zaštitnog pojasa od 100 m) postavljen osvijetljeni samostojeći reklamni pano u vlasništvu tužitelja, što je u suprotnosti s odredbama Zakona o cestama. Nadalje navodi da je uvidom u službene podatke katastra utvrđeno kako je pano postavljen na katastarskoj čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok tužitelj posjeduje lokacijsku dozvolu za česticu 1000/1 na kojoj takav objekt ne postoji, što upućuje na to da reklamni pano nije postavljen sukladno izdanoj lokacijskoj dozvoli. Naglašava da je odredbom članka 137. Zakona o cestama propisana jasna obveza uklanjanja reklama postavljenih suprotno odredbama zakona u roku od tri mjeseca od njegova stupanja na snagu, neovisno o ranije pribavljenoj dokumentaciji. Predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka i dokumentaciju koju prilaže uz tužbu (ispis s mrežnih stranica katastar.hr i dr.) tužbeni zahtjev odbije.

4. Sud je održao ročište za raspravu 13. veljače 2026., na koje su pristupili tužitelj zastupan po opunomoćeniku i tuženik zastupan po službenoj osobi.

4.1. Tužitelj je na ročištu izjavio da ostaje kod dotadašnjih navoda. Istaknuo ja da je ustavnosudska praksa zauzela pravno shvaćanje da se zakon u istim i sličnim predmetima ne može retroaktivno primjenivati.

4.2. Tuženik je naveo da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu i osporenog rješenja. Istaknuo je da je pravilnost odluke iz predmeta ovoga spora potvrdio Ustavni sud i upravnosudska praksa za tri susjedne nekretnine.

5. Među strankama je u ovome sporu sporno je li tužitelju pravilno naloženo uklanjanje predmetnog reklamnog panoa.

6. Sud je izveo dokaze uvidom u isprave koje se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. U prvom redu, uvidom u ispis s mrežnih stranica katastar.hr, koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, Sud je utvrdio da predmetni pano postavljen na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao što je i utvrđeno osporenim rješenjem, iz čega proizlazi da su tužbeni navodi u tom dijelu neosnovani, a i da je predmetni pano postavljen protivno lokacijskoj dozvoli na koju se tužitelj poziva. Pritom se tužitelju ukazuje da općenito lokacijska dozvola ne može biti dokaz na kojoj čestici je reklamni pano postavljen, jer se iz njenog sadržaja ne može utvrditi da je pano doista postavljen na čestici koja je određena lokacijskom dozvolom.

9. Nadalje, prema odredbi članka 59. stavka 1. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22, 4/23, 133/23, dalje: Zakon o cestama) na autocesti i na pripadajućem joj zaštitnom pojasu nije dopušteno postavljanje reklama, osim na odmorištima, i to na način da se ne ugrožava sigurnost prometa na autocesti.

9.1. Prema stavku 2. istoga članka zaštitni pojas za postavljanje reklama uz autocestu iznosi 100 m.

10. Člankom 137. stavkom 1. Zakona o cestama propisano je da osoba koja je na javnoj cesti odnosno zaštitnom pojasu uz javnu cestu postavila reklamu suprotno odredbi članka 59. ovoga Zakona, dužna je reklamu ukloniti u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

10.1. Stavkom 2. istoga članka propisano je da će pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar će za uklonjene reklame na javnoj cesti, za koje je kod postavljanja bila unaprijed naplaćena ukupna ugovorena naknada, izvršiti razmjerni povrat dijela naknade.

11. Kao što je uvodno navedeno, tužitelj ne osporava da je predmetni pano postavljen u zaštitnom pojasu autoceste u smislu citirane odredbe članka 59. Zakona o cestama, već u bitnom smatra da se predmetna odredba u konkretnom slučaju ne može primijeniti, jer da je pano postavljen na temelju lokacijske dozvole, prije stupanja na snagu na navedene odredbe, pa da bi se uklanjanjem panoa izravno povrijedila tužiteljeva legitimno stečena prava.

12. U tom dijelu se prema shvaćanju Suda tužiteljevim stečenim pravima ne može dati prednost pred zahtjevima sigurnosti prometa, jer je sigurnost prometa od šireg društvenog interesa koji je pretežniji od pojedinačnog interesa tužitelja da zadrži postavljeni pano, a tužitelj je morao znati da jednom izdana suglasnost za postavljanje reklamnog panoa ne znači da će pano moći zauvijek ostati postavljen, neovisno o sigurnosti prometa i drugim interesima od šireg značaja, a isto je pravno shvaćanje zauzeo i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-2260/2025- 2 od 9. rujna 2025. Pritom ovaj Sud dijeli shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske da je člankom 137. Zakona o cestama ostavljen primjeren rok od tri mjeseca za usklađivanje s novim režimom, a i ustanovljeno pravo na povrat razmjernog dijela ugovorene naknade, čime oglašivačima novim odredbama Zakona o cestama nije nametnut prekomjeran teret.

13. Budući da su odlučne činjenice utvrđene na razini izvjesnosti koja isključuje svaku razumnu sumnju u njihovu istinitost, Sud je ostale dokazne prijedloge odbio kao suvišne.

14. Slijedom svega navedenog, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje: Zakon o upravnim sporovima) tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

15. Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova ovoga spora u iznosu od 2.500,00 eura, međutim, kako je odredbom članka 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, zahtjev mu je odbijen kao neosnovan.

U Rijeci 18. veljače 2026.

S u d a c

dr. sc. Antun Žagar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. Zakona o upravnim sporovima).

Dostaviti:

- opun. tužitelja, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., u Zagrebu, Radnička cesta 54

- tuženiku Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, Upravi za cestovni promet, cestovnu strukturu, Sektoru inspekcije sigurnosti cestovnog prometa i cesta, Službi inspekcije sigurnosti cesta i žičara, Zagreb, Prisavlje 14