Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-112/2025-2

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Santici, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić u Splitu, protiv tuženika Doma za starije i nemoćne osobe Split, Ulica Ivana Pl. Zajca 2, Split, OIB: 69403366669, zastupanog po punomoćnici Meri Blasov Pavasović, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ecija Kuljiš-Bajić & Meri Blaslov Pavasović u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-128/2023-20 od 8. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-128/2023-20 od 8. srpnja 2025. pod stavkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati ukupan iznos od 676,05 EUR bruto s pripadajućim zateznim kamatama i pod st. II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za sastav odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 676,05 EUR bruto zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava do 31. prosinca 2022. do isplate, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima (st. I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.718,58 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi u cijelosti presudu suda prvog stupnja.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloga o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora je isplata razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. siječnja 2020., u iznosu od 676,05 EUR bruto. Tužiteljica u tužbi navodi da joj u tom razdoblju nije isplaćen prekovremeni rad kao ni uvećanja za posebne uvjete prekovremenog rada. Tužiteljica tvrdi da joj je tuženik pogrešno obračunao i isplatio plaću, posljedično tome da joj je pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i eventualno naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad.

8. Prvostupanjski je sud na temelju materijalne dokumentacije priložene u spisu (evidencija radnog vremena i platne liste), iskaze svjedokinja danih u predmetu toga suda pod brojem Pr-86/2023, posebice nalaza i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. Split, utvrdio da su tužiteljici u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. siječnja 2020. obračunata i plaćena uvećanja i dodaci koji ovise o uvjetima rada, te dobi dana i danu u tjednu na sve sate rada, dok joj nije obračunat dio sati u mjesecima kada je bio veći od mjesečnog fonda radnih sati, te nije iskazan dodatak za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno i to prema nalazu i mišljenju Centra za vještačenja d.o.o. Split u iznosu od sveukupno 676,05 EUR.

9. Iako je u konkretnom slučaju radno vrijeme nejednako raspoređeno, jer prema nalazu i mišljenju Ines Lozić, stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze iz studenog 2024. godine (tabela 1.), rad je bio organiziran na način da je tužiteljica u pojedinim mjesecima odradila više od mjesečnog fonda sati, a u pojedinim mjesecima manje od mjesečnog fonda sati, u formalno pravnom smislu ne može se takav rad podvesti pod čl. 66. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 - dalje: ZR) niti je moguće primijeniti čl. 19. st. 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi („Narodne novine“, broj 61/18 - dalje: KU), kojim je propisano da u slučaju nejednakog rasporeda radnog vremena na kraju razdoblja za koje je nejednaki raspored radnog vremena određen zaposlenik ima višak sati, višak sati se plaća kao prekovremeni rad, jer za to nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz ZR, budući da je za donošenje zakonite odluke o nejednakom rasporedu radnog vremena potrebna suglasnost radničkog vijeća u skladu s čl. 150. st. 3. toč. 7. ZR, obzirom da odluka o rasporedu radnog vremena spada u odluke važne za položaj radnika, a tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da takva suglasnost postoji.

10. Kako sukladno čl. 150. st. 3. toč. 7. ZR tuženik nije pribavio suglasnost radničkog vijeća za uvođenje nejednakog rasporeda radnog vremena, posljedica toga je da je prema čl. 150. st. 12. ZR, takva odluka ništetna te se stoga rad tužiteljice ne može sagledavati kroz zakonske odredbe o nejednakom rasporedu radnog vremena.

11. Osim toga, prema čl. 17. st. 5. KU, odredbe ZR koje uređuju raspored radnog vremena mogu se primijeniti samo kada je to izuzetno potrebno za poslove koji se obavljaju u više različitih programa odnosno na različitim lokacijama u ustanovama socijalne skrbi, a tuženik nije dokazao da je tužiteljica obavljala poslove u više različitih programa odnosno na različitim lokacijama u ustanovama socijalne skrbi. Tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka iznio tvrdnje da su bili ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe KU za uvođenje nejednakog rasporeda radnog vremena, ali te je navode tužiteljica osporila, a tuženik u odnosu na postojanje tih okolnosti do zaključenja prethodnog postupka nije predložio nikakve dokaze.

12. Iako je tuženik svoju obvezu pokušavao otkloniti i pozivajući se na to da je tužiteljici isplaćivao plaću za ukupan broj sati, iako je broj sati po evidencijama za neke mjesece bio niži, to nema utjecaja na konkretni slučaj obzirom da to što je radnik neki mjesec radio manje sati, jer mu je poslodavac tako odredio raspored ne znači da nema pravo na punu ugovorenu plaću, obzirom radnik ne određuje raspored radnog vremena, nego upravo poslodavac, odnosno tuženik. Osim toga, ako radnik ima ugovorenu mjesečnu plaću, a neki mjesec radi manje sati jer mu je poslodavac tako odredio raspored, radnik ima pravo tražiti ugovorenu plaću jer ne određuje on raspored radnog vremena.

13. U odnosu na žalbene navode potrebno je odgovoriti da bez obzira na koji je način poslodavac rasporedio tjedni odmor ostaje činjenica da puno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno i ukoliko je radnik u tjednu ostvario veći broj sati od navedenog to predstavlja prekovremeni rad.

14. Naime, čl. 61. st. 1. ZR određuje da je radno vrijeme 40 sati tjedno (kod punog radnog vremena). Dakle, svaki rad preko 40 sati tjedno je prekovremeni rad, osim u slučaju ako postoji preraspodjela radnog vremena ili nejednaki raspored radnog vremena, a već je utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne mogu primjenjivati odredbi o nejednakom rasporedu radnog vremena.

15. Nalaz i mišljenje financijskog vještaka sačinjeno prema izračunu po osnovu potraživanja prekovremenog rada na temelju evidencije rada iznad 40 h tjedno.

16. Stoga je pravilno prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka, čiji je nalaz prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, utvrdio da tužiteljici po osnovi neobračunatih sati koji su ujedno i sati iznos mjesečnog fonda sati pripada iznos od 527,42 EUR te da joj po osnovi neobračunatog dodatka za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno pripada iznos od 148,63 EUR, ili ukupno 676,05 EUR.

17. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke pobijane presude.

18. Omjer uspjeha u parnici određuje se s obzirom na konačnoj postavljeni tužbeni zahtjev (čl. 154. st. 2. ZPP), tako da su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica uspjela u sporu sa 45%, tako da je trebalo temeljem čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. II. izreke pobijane presude, jer je odluka o troškovima postupka zakonita (čl. 154. st. 1. ZPP).

19. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku, pa je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

20. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat