Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-1140/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću, u upravnom sporu tužitelja LJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. 21b, kojeg zastupa opunomoćenica Irena Gulan Šimurina, odvjetnica u Zadru, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Koturaška 43, radi poreza na promet nekretnina, 18. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410- 20/23-01/688, ur.broj: 513-04-25-2 od 27. siječnja 2025. i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Zadar, klasa: UP/I-410-20/2023-001/05427, ur.broj: 513-007-13-01-2023-0003 od 30. listopada 2023. te da se naloži tuženiku da tužitelju izvrši povrat novčanog iznosa od 3.903,13 EUR sa zateznim kamatama od 4. siječnja 2024., kao i novčanog iznosa od 10,64 EUR sa zateznim kamatama od 27. veljače 2024.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim drugostupanjskim rješenjem tuženika odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Zadar, klasa: UP/I-410-20/2023-001/05427, ur.broj: 513-007-13-01-2023-0003 od 30. listopada 2023. Rješenjem prvostupanjskog poreznog tijela tužitelju je utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 129.533,00 EUR, na koju je utvrđena obveza poreza na promet nekretnina po stopi od 3% u svoti od 3.885,99 EUR.

2. Tužitelj pobija zakonitost drugostupanjskog i prvostupanjskog poreznog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene odredbi Zakona o porezu na promet nekretnina te pogrešne primjene Zakona o općem upravnom postupku. Smatra kako u konkretnom slučaju nije došlo do nastanka porezne obveze te da drugostupanjsko tijelo u ovom predmetu nije razmotrilo sve iznesene činjenice, kao niti sve priložene dokaze. Naime, tužitelj tvrdi da sporazumom od 4. travnja 2023., koji je porezno tijelo uzelo kao temelj za razrez poreza na promet nekretnina, nije stekao ništa što nije stekao već ranije na temelju vlastitog ulaganja u izgradnju stambeno-poslovne zgrade na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Sporazumom je ova činjenica samo potvrđena kako bi se izbjegli daljnji sudski postupci.

3. Tužitelj pojašnjava kako su on i IJ, kao tadašnji vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ( koja je tada odgovarala dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), zaključili Prethodni ugovor o kupoprodaji nekretnina 24. studenog 1994., na temelju kojeg je tužitelj IJ isplatio iznos od 40.000,00 DEM. Do zaključenja glavnog kupoprodajnog ugovora nije došlo jer su se tužitelj i vlasnik zemljišta IJ dogovorili da će na navedenom zemljištu zajedno izgraditi zgradu. Budući da je IJ, kao zemljišnoknjižni vlasnik, osporio tužitelju suvlasništvo nekretnine, tužitelj je protiv IJ ustao tužbom 2004. godine nakon što je objekt u cijelosti izgrađen. Nakon provedenog građevinskog vještačenja, na temelju kojeg je utvrđeno da je tužitelj u izgradnju zgrade uložio iznos u vrijednosti 130.000,00 EUR, a koji u ukupnoj vrijednosti nekretnine odgovara postotku od 17,7%, utvrđen je suvlasnički udio tužitelja od 177/1000 dijela na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

4. Tužitelj se po pravomoćnosti presude broj P-344/2007 Općinskog suda u Zadru, 13. srpnja 2015., u predmetu Z-9741/2015 uknjižio u zemljišnu knjigu, dok je IJ protiv pravomoćne presude podnio reviziju. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je 8. srpnja 2020. rješenje Rev-x 1018/2015-2 kojim je presudu ukinuo zbog formalnih nedostataka u izreci temeljenoj na tužbenom zahtjevu.

5. U ponovno provedenom postupku P-1916/2020-3 od 22. srpnja 2021. Općinski sud u Zadru donio je presudu kojom je utvrđeno da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u suvlasničkom udjelu od 177/1000 dijela te ga je ovlastio na uknjižbu temeljem te presude, a taj valjani pravni osnov, kako to iz presude proizlazi, leži u odnosu ortaštva s obzirom na to da je sud utvrdio da su tužitelj i tuženik IJ uložili svoju imovinu u ostvarenje zajedničkog cilja, izgradnju stambeno poslovne zgrade na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slijedom čega je utvrdio da tužitelju na toj nekretnini pripada suvlasnički udio od 177/1000 dijela.

6. Međutim, Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Zadru već je dopustio, temeljem rješenja Vrhovnog suda RH Rev-x 1018/2015-2, brisanje uknjižbe u korist tužitelja i prijenos prava vlasništva u korist KJ, sina tuženika IJ. Protiv tog rješenja tužitelj je izjavio žalbu. Nakon pravomoćnosti presude P-1916/2020-3 Općinskog suda u Zadru, kojom je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo na uknjižbu temeljem valjanog pravnog osnova - ugovora o ortakluku, tužitelj se nije mogao knjižiti budući da je nezakonito provedeno brisanje njegovog upisa i prijenosa prava vlasništva na sina IJ, EJ.

7. Kako bi izbjegli nove sudske sporove, a s obzirom na pravomoćno utvrđenje iz presude P-1916/2020-3 Općinskog suda u Zadru, s kojom je LJE bio u cijelosti upoznat, zbog zabilježbe spora, te nije bio stjecatelj u dobroj vjeri, tužitelj i LJE zaključili su predmetni sporazum, kojim je FJ LJE priznao tužitelju DJ prava koja je ovaj na nekretnini već stekao temeljem ortačkog odnosa s njegovim ocem IJ, a što je utvrđeno i pravomoćnom presudom P-1916/2020-3.

8. Tužitelj ukazuje na to kako u dosadašnjoj praksi upravnih tijela, kao i upravnih sudova te Ustavnog suda Republike Hrvatske, nekretnine koje su izgrađene na temelju ugovora o zajedničkoj izgradnji, ugovora o ortakluku, ne podliježu porezu na promet nekretnina jer se radi o originarnom stjecanju vlasništva. Osim toga, ulaganje u izgradnju nekretnine odvijalo se od prvog plaćanja temeljem prethodnog ugovora o kupoprodaji nekretnine pa sve do završetka izgradnje nekretnine, dakle u razdoblju od 1995. – 1999. godine, dok je tužba sudu predana 2004. godine. Stoga i kada bi postojala porezna obveza, ista bi, s obzirom na vrijeme stjecanja, bila u zastari.

9. Tužitelj stoga predlaže da Sud poništi osporena rješenja poreznih tijela te da tuženiku naloži povrat navedenih novčanih iznosa koje je tužitelj uplatio na temelju osporenog poreznog rješenja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te da tuženika obveže na nadoknadu troškova ovog upravnog spora za sastav tužbe i zastupanje na ročištu za raspravu po odvjetniku, za svaku radnju po 500 bodova, uvećano za porez na dodanu vrijednost, te trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana zbog razloga navedenih u obrazloženju njegova rješenja te je predložio da Sud odbije tužbu kao neosnovanu.

11. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

12. U sporu je održana rasprava 11. veljače 2026. uz nazočnost opunomoćenice tužitelja. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti tuženika, koji, iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio.

13. Opunomoćenica tužitelja navela je da u cijelosti ostaje pri navodima iz tužbe i tužbenog zahtjeva i svih dokaznih prijedloga. Predložila je saslušati tužitelja kao i IJE, supotpisnika sporazuma od 4. travnja 2023., a s obzirom na tužiteljevu tvrdnju da taj sporazum ne predstavlja osnovu za razrez poreza na promet nekretnine.

14. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.

15. Sud je odbio prijedlog opunomoćenice tužitelja smatrajući da je nepotreban jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i bez izvođenja navedenog dokaza, a na temelju ostalih dokaza izvedenih tijekom upravnog postupka i ovog spora.

16. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

17. Člankom 4. stavkom 1. točkom 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine, broj 115/16., 106/18. – dalje: Zakon) propisano je da je promet nekretnina svako stjecanje vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj. Prema točki 2., stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela, stjecanje temeljem zakona te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba. Točkom 7. propisano je da je isprava o stjecanju nekretnine svaka isprava, javnobilježnički akt ili odluka nadležnog tijela kojom dolazi do stjecanja ili promjene vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj.

18. Člankom 6. stavkom 1. Zakona propisano je da je obveznik poreza na promet nekretnina stjecatelj nekretnine.

19. Iz sadržaja spisa predmeta, koji je Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, proizlazi da je u konkretnom slučaju predmetom oporezivanja porezom na promet nekretnina bilo stjecanje nekretnina prema sporazumu koji je tužitelj 4. travnja 2023. sklopio s LJE iz [adresa]. Predmet sporazuma je suvlasnički dio od 177/1000 dijela (5. suvlasnički dio) na kat. čest. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a porez je razrezan za stjecanje dva apartmana u prizemlju zgrade.

20. Tužitelj smatra da navedeni sporazum ne predstavlja ispravu o stjecanju u smislu Zakona niti valjanu osnovu za razrez poreza na promet nekretnina budući da je predmetni dio nekretnine stekao izgradnjom zgrade na temelju ortačkog odnosa kako je to izneseno u tužbi. Dakle, povod sklapanja sporazuma nije bilo stjecanje dijela nekretnine, već je cilj da se izbjegnu daljnji sudski postupci.

21. Iz sadržaja navedenog sporazuma vidi se da strane sporazuma u članku 2. stavku 1. konstatiraju kako je LJE u zemljišnoj knjizi upisan kao suvlasnik 177/1000 dijela predmetne nekretnine, što predstavlja 5. suvlasnički dio. U stavku 2. LJE priznaje da je CJ suvlasnik predmetne nekretnine za 177/1000 dijela. U stavku 3. LJE izjavljuje da je potpisom sporazuma suglasan da CJ može, bez ikakvih daljnjih uvjeta i suglasnosti, izvršiti uknjižbu svog suvlasničkog prava od 177/1000 dijela (5. suvlasnički dio) u zemljišnoj knjizi na kat. čest. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], ukupne površine 1534 m[2] .

22. Člankom 3. sporazuma strane su ugovorile da će DJ prilikom razvrgnuća suvlasničke zajednice pripasti u vlasništvo za cijelo dva susjedna apartmana u prizemlju zgrade, krajnje lijevo gledajući s parkirališta, površine 64,01 m[2] i 52,27 m .

23. S obzirom na izneseni sadržaj sporazuma, Sud nalazi da su porezna tijela pravilno utvrdila da se u konkretnom slučaju radi o ispravi kojom je došlo do promjene vlasništva nekretnine te se radi o stjecanju nekretnine koje podliježe oporezivanju porezom na promet nekretnina. Naime, do promjene vlasništva na predmetnoj nekretnini došlo je upravo na temelju pravnog posla od 4. travnja 2023. koji je tužitelj sklopio sa zemljišnoknjižnim vlasnikom nekretnine i na temelju kojeg je stječe dva apartmana u prizemlju zgrade, pripadajuća suvlasničkom udjelu od 177/1000 dijela nekretnine.

24. Prema navedenom, Sud nalazi da osporavanim rješenjima u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani i nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u I. točki izreke.

25. S obzirom na to da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelj nije niti djelomično uspio u ovom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a da se tuženika obveže na to da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke

U Splitu 18. veljače 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke i rješenja o troškovima spora u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - tužitelju, po opunomoćenici

- tuženiku

- u spis.