REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10777/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ĆŽ, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici od 13. studenog 2023., broj: 4 Pp-1098/2022-22, u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. ĆŽ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. ĆŽ je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 40,00 EUR (četrdeset eura) u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Virovitici od 13. studenog 2023., broj: 4 Pp-1098/2022-22, okr. ĆŽ je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 60,00 eura / 452,07 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka 19,91 euro / 150,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja odvjetnika Matka Mamilovića. Predlaže da se žalba prihvati, a pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Neosnovano okrivljenik u žalbi navodi da su svjedoci TŽ i PŽ bili predloženi „kako od strane optužbe tako i od strane obrane“, jer u spisu nije zabilježen podatak da bi se radilo o dokaznim prijedlozima bilo koje stranke u postupku, nego proizlazi da je prvostupanjski sud, na vlastitu inicijativu, u jednom dijelu postupka bio odlučio navedene osobe pozvati radi ispitivanja u svojstvu svjedoka, da svjedoci nisu bili uredno pozvani nakon čega je prvostupanjski sud odlučio da ih više ne poziva. U pravu je okrivljenik kada u žalbi ističe da „to što svjedoci nisu bili uredno pozvani, ne sprječava sud da iste svjedoke ponovno pozove“, ali neizvođenje nekog dokaza, pa čak i kada bi se radilo o odbijanju dokaznog prijedloga okrivljenika, ne predstavlja povredu prava na obranu niti neku drugu bitnu povredu odredaba Prekršajnog zakona, nego jedino može biti uzrok da činjenično stanje ne bude ispravno i potpuno utvrđeno. Niti iz jedne odredbe Prekršajnog zakona, a niti Zakona o kaznenom postupku, koji se sukladno i pod uvjetima propisanim u odredbi čl. 82. st. 3. Prekršajnog zakona primjenjuje i u prekršajnom postupku, ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što niti s druge strane nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava sud da izvede još kakve dokaze, ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, hoće li ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je ocjene suda u svakom pojedinom predmetu, koja ocjena dakako može biti i pogrešna. Ovaj sud smatra da je ocjena prvostupanjskog suda kako nema potrebe za ispitivanjem svjedoka TŽ i PŽ pravilna jer su, i po ocjeni ovog suda, sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjene i utvrđene.

6. Sve gore navedeno vrijedi i u odnosu na neizvođenje dokaza suočenja svjedoka KŽ i svjedoka HŽ, koji dokazni prijedlog je okrivljenik iznio na glavnoj raspravi 19. travnja 2023. Razloge odbijanja ovog dokaznog prijedloga prvostupanjski sud je iznio u 13. odlomku obrazloženja pobijane presude, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud. U odnosu na iskaz svjedoka HŽ, na koji se okrivljenik poziva u žalbi, potrebno je navesti da ga je prvostupanjski sud osnovano ocijenio nevjerodostojnim, jer je o odlučnoj okolnosti je li okrivljenik inkriminirane prilike vikao odnosno galamio iskazivao različito prilikom ispitivanja u PP Orahovica, netom nakon inkriminiranog događaja, kada je teretio okr. ĆŽ i prilikom ispitivanja na glavnoj raspravi 21. ožujka 2023. kada ga nije teretio. S obzirom da je, upitan za razloge različitog iskazivanja, svjedok ĆŽ iznosio konfuzne razloge (prvo je kategorički rekao da policijski službenik nije ništa zapisivao na zapisnik, a onda je tu tvrdnju relativizirao navodeći da je tom prilikom vjerojatno potpisao zapisnik ali da se ne sjeća da je policijski službenik išta zapisivao), osnovano je prvostupanjski sud njegov iskaz smatrao nevjerodostojnim.

7. Žalbeni navodi da prvostupanjski sud tijekom suočenja okrivljenika i svjedoka KŽ nije mogao zaključiti da svjedok KŽ govori istinu također nisu osnovani, jer iz zapisnika o glavnoj raspravi od 19. travnja 2023. na kojoj je ta dokazna radnja izvedena, proizlazi da je svjedok KŽ, oba puta (dokazna radnja je zbog primjedbe branitelja izvođena dva puta) ostao kategoričan pri svom iskazu. Ni sam okrivljenik ne iznosi ni jedan razlog, a kamoli neki koji bi bio prihvatljiv, o zainteresiranosti svjedoka KŽ da ga lažno tereti, ovo tim više što se radi o osobi koja je i sama sudjelovala u inkriminiranom događaju i koja nije osporavala svoje protupravno ponašanje. Suprotno tvrdnjama u žalbi, ova potonja činjenica govori u prilog vjerodostojnosti iskaza svjedoka KŽ, a ne nevjerodostojnosti istog.

8. Neosnovano se u žalbi ističe da je odluku trebalo donijeti primjenom pravila in dubio pro reo, jer ovo načelo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva, o čemu se u ovom prekršajnom predmetu ne radi, jer je očigledno da prvostupanjski sud nije ostao ni u kakvoj dvojbi o pravno relevantnim činjenicama koje tvore obilježje inkriminiranog prekršaja. I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa i nije bilo potrebe da prvostupanjski sud primjeni navedeno pravilo o teretu dokazivanja.

9. Slijedom navedenog, žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

10. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

11. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, okrivljeniku je izrečena blaža vrsta kazne (za ovaj prekršaj je, osim novčane kazne, propisana i kazna zatvora) u visini iznad zakonom propisanog posebnog minimuma pa, imajući na umu povećan stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra (okrivljenik je remetio javni red i mir vikanjem s određenom dozom upornosti u tom protupravnom ponašanju) te imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, nema osnove za izricanje blaže novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

12. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu proizlazi da okrivljenik ima redovna primanja te ne proizlazi da bi bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 40,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

13. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 18. veljače 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Virovitici u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.