Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž-516/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SU D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika ČZ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kristini Miklić-Dminić odvjetnici iz Krka, protiv tuženika-protutužitelja PZ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marini Franulović- Ažman odvjetnici iz Rijeke, radi predaje u posjed i utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku, poslovni broj P 559/2019 od 21. siječnja 2025., u sjednici vijeća

p r e s u d i o  j e

Uvažava se žalba tuženika-protutužitelja RZ, preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku, poslovni broj P 559/2019 od 21. siječnja 2025. u točkama I. i III. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke i sudi:

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ČZ koji glasi:

„Nalaže se tuženiku PZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]., da preda u posjed tužitelju FZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]., dio nekretnine oznake: k. č. [katastarska čestica], neplodno, površine 191 m[2] , upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to na način da ukloni betonski zid označen oznakom A1-E i dio građevinskog objekta unutar područja koje je na skici lica mjesta-dopune vještaka Nenada Vidmara od 28. studenog 2024., označeno slovima A-B-C-D-A, sveukupne površine od 11 m[2] , te da preda u posjed površinu tog zemljišta označenu na skici lica mjesta-dopuni, koji nalaz je sastavni dio ove presude u roku od 15 dana. Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], opisane kao neplodno površine 191 m2, upisane u z. k. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to točno određenog dijela koji je u Dopuni nalaza i mišljenja mjerničkog vještaka Nenada Vidmara, ing. geod., od 28.11.2024.. godine označen i šarfiran plavom bojom i omeđen crtom koja spaja lomne točke označene rozim slovnim oznakama A-B-C-D-E-F-A, površine 11 m2, a koja Dopuna nalaza i mišljenje vještaka čini sastavni dio ove presude.

Tuženik-protutužitelj PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], je ovlašten provesti postupak parcelacije nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], opisane kao neplodno površine 191 m2, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na način da iz navedene nekretnine, izdvoji točno određeni dio nekretnine koji je u Dopuni nalaza i mišljenja mjerničkog vještaka Nenada Vidmara, ing. geod., od 28.11.2024.. godine označen i šarfiran plavom bojom i omeđen crtom koja spaja lomne točke označene rozim slovnim oznakama A-B-C-D-E-F-A, površine 11 m2, koja Dopuna nalaza i mišljenje vještaka čini sastavni dio ove presude, i isti pripoji nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], opisanoj kao neplodno površine 136 m2, upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sa kojom čini jedinstvenu cjelinu, te ova presuda zamijenjuje suglasnost tuženika na parcelaciju, prijavni list i svu ostalu dokumentaciju koju je potrebno ishoditi za parcelaciju i pripajanje navedene nekretnine u nadležnom uredu za katastar.

Tužitelj – protutuženik ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] je dužan trpjeti da tuženik - protutužitelj PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na temelju ove presude po njezinoj pravomoćnosti i po provedenoj parcelaciji, ishodi upis prava vlasništva na točno određenom dijelu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] opisanog u točkama 1. i 2. ove presude, u svoje ime i u svoju korist.

Tužitelj - protutuženik ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] je dužan protutužitelju PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadokanaditi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana”

IV.) Nalaže se tuženiku PZ OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ČZ OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od:

4.769,26 EUR, u roku od 15 dana."

II.Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.787,54 eur u roku od 15 dana, dok se odbija tuženik s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.522,46 eur kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P 2598/2015 od 23. travnja 2015., točkom I. izreke naloženo je tuženiku-proututužitelju (u daljnjem tekstu tuženiku) da preda u posjed tužitelju-protutuženiku (u daljnjem tekstu tužitelju), dio

nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u površini od 80 m2, na zapadnoj strani nekretnine, na način da sruši izgrađeni betonski zid visine 3 m, dužine 11,24 m, koji se nalazi na sredini nekretnine, a koji zid je označen slovima A i B na vještačkom nalazu ŽZ od 09. srpnja 2009.g., a koji nalaz je sastavni dio ove presude, i ukloni kamenu kućicu izgrađenu uz navedeni zid, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Točkom II. izreke, odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio da se utvrdi vlasnik zapadnog dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], (određenog u nalazu i mišljenju mjerničkog vještaka kao sastavnom dijelu ove presude), pa da je tužitelj dužan trpjeti da protutužitelj na temelju ove presude, a nakon cijepanja nekretnine provedenog u skladu sa presudom, izvrši uknjižbu prava vlasništva toga dijela nekretnine na svoje ime. Točkom III. izreke, naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.193,76 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

2.Ovosudnim rješenjem poslovni broj Gž 3891/2015 od 24. ožujka 2017. , ukinuta je prvostupanjska presuda, te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.Prvostupanjskom presudom poslovni broj P P 559/2019 od 21. siječnja 2025., točkom I. izreke naloženo je tuženiku da preda u posjed tužitelju, dio nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], površine 191 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na način da sruši izgrađeni betonski zid visine 3m, dužine 11,24 m, oznake A1-E i dio građevinskog objekta unutar područja koje je na skici lica mjesta-dopune nalaza vještaka od 28. studenog 2024., označeno slovima A-B-C-D-A, ukupne površine 11 m[2] , te ga preda u posjed, točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da preda u posjed dio nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], preko dijela navedenog u točki I. izreke presude, do dijela koji je na skici lica mjesta-dopuni nalaza vještaka od 28. studenog 2024. označeno lomnim točkama 4-5- 6-7-8-9-10-11-D-C-B-A-4.

Točkom III. izreke odbijeni su protutužbeni zahtjevi tuženika kojim je tražio: 1) da se utvrdi da je vlasnik dijela nekretnine pobliže opisanog u točki I izreke pobijane presude, 2) da se ovlasti tuženika da provede postupak parcelacije prijeporne nekretnine u prethodno navedenim gabaritima, te taj dio pripoji nekretnini oznake kč. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te da ova presuda zamijeni suglasnost tuženika na parcelaciju, prijavni list i svu ostalu dokumentaciju koju je potrebno ishoditi za parcelaciju i pripajanje navedene nekretnine, 3) da se naloži tužitelju da trpi da tuženik temeljem ove presude, po pravomoćnosti iste, te po provedenoj parcelaciji, ishodi upis prava vlasništva na dijelu kč. br. [katastarska čestica], prethodno opisanom i da mu tužitelj naknadi parnični trošak.

Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.769,26 eur u roku od 15 dana.

4.Prvostupanjsku presudu, u točkama I. i III. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

5.Odgovor na žalbu nije podnesen.

6.Žalba tuženika je osnovana.

7.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

8.1.Isto tako nisu osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.6. ZPP-a, jer prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka predloženih po tuženiku LZ i VZ.

Ujedno zbog toga što sud u obrazloženju svoje odluke, nije dao razloge zbog kojih nije navedene dokaze proveo, upire i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a.

8.2.Protivno tumačenju tuženika, time što sud prvog stupnja nije proveo dokaze saslušanjem imenovanih svjedoka, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.6. ZPP-a, budući da ta povreda postoji samo ukoliko je kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

Shodno tome, neprovođenjem određenih dokaza, prema ocjeni ovog suda, ni na koji način tuženik nije onemogućen u raspravljanju pred sudom.

Isto tako činjenica da u obrazloženju pobijane presude, sud prvog stupnja, nije iznio razloge zbog kojih nije saslušao ranije imenovane svjedoke, nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a. Prethodno navedeno postupanje odnosno propust prvostupanjskog suda, protivno ocjeni tuženika, nema za posljedicu ni postojanje bitne povrede iz čl. 354. st.1. u svezu čl. 292. st.3. ZPP-a, koja bi bila od utjecaja na pravilnost pobijane presude odnosno ishod ovog postupka.

8.3.U odnosu na činjenicu da prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem svih svjedoka predloženih po tuženiku, protivno tumačenju istog, skreće se pažnja tuženiku da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), odnosno da ako smatraju da je provođenjem određenih dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri raspravljeno i utvrđeno, da nisu obvezni provoditi daljnje predložene dokaze.

8.4.Nisu pravno utemeljeni navodi tuženika ni u dijelu u kojem upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.12. ZPP-a, jer da je sud udovoljavajući dijelu tužbenog zahtjeva, tužitelja, prekoračio prvotni tužbeni zahtjev u kojem da je tužitelj tražio uklanjanje cijelog zida.

Protivno tome, skreće se pažnja tuženiku na podnesak tužitelja od 9. prosinca 2024. u kojem je postavio konačni tužbeni zahtjev, sukladno dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka, slijedom čega po uvjerenju ovog suda, odlučujući kao u točki I. izreke pobijane presude, nije počinjena gore navedena bitna povreda.

9.1.Nadalje, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da prvostupanjski sud nije smio dopustiti preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja od 9. prosinca 2024., ističući da se tijekom cijelog postupka raspravljalo o rušenju zida koji čini istočnu među s nekretninom treće osobe, a da je tužitelj na ročištu od 16. prosinca 2024., nakon 15 godina vođenja parničnog postupka, da postavlja zahtjev kojim traži rušenje svega pola metra i to sasvim drugog zida.

9.2.Naime, analizirajući s jedne strane prvotni tužbeni zahtjev tužitelja, podneske kojima je tijekom postupka precizirao tužbeni zahtjev (od 12.02.2010., 13.04.2015., ročište od 27.10.2020., 9.12.2024.), a s druge strane nalaze vještaka izrađenih u tijeku parničnog postupka (9.07.2009., 6.03.2019., po ocjeni ovog suda proizlazi da se cijelo vrijeme trajanja postupka raspravlja o rušenju istog zida, onog koji se nalazi po sredini nekretnine oznake kč.br. 2608/1, 29.11.2024.) i istom dijelu objekta, čije rušenje tužitelj traži, s jedinom razlikom da je u posljednjem podnesku, tužitelj tražio uklanjanje zida u kraćoj dužini nego u ranijim podnescima. Polazeći od prednje iznesenog, prosudba je ovog suda da se u konkretnoj pravnoj situaciji ne može govoriti o objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. ZPP-a, kako to pogrešno tumači tuženika, posljedično tome ni da bi bila potrebna suglasnost istog za ovakvo preciziranje zahtjeva.

10.U odnosu na žalbene navode tuženika kojima upire na postojanje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenja suda prvog stupnja glede pretpostavki za stjecanje prava vlasništva prijepora dosjelošću (zatraženo protutužbenim zahtjevom). Pri tome valja istaknuti da ovaj sud prihvaća u cijelosti razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud u dijelu u kojem je zaključio da tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

11.Naime, donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje prava vlasništva prijepora dosjelošću, zaključuje da iz provedenih dokaza, a napose iskaza svjedoka KZ i ZZ proizlazi da iako su tuženik i njegov prednik sa navedenim radovima počeli znatno ranije da ti iskazi ipak ne potvrđuju i tuženikove navode o posjedovanju koje bi trajalo tako dugo da bi temeljem toga tuženik, a prije toga i njegov pravni prednik mogli steći pravo vlasništva dijela nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica]. Vezano za to, prvostupanjski sud utvrđuje da saslušani svjedoci nisu iskazivali ni o posjedu prednice tuženika, kroz razdoblje koje je prethodilo posjedu tuženika.

U prilog tome po ocjeni suda prvog stupnja, govore i iskazi samog tuženika, ranije saslušanog kao svjedoka, te njegovog prednika (prvotnog tuženika), koji ne potvrđuju navode iz historijata protutužbe o poštenom posjedu od barem 20 godina. U svezi toga sud drži da se posjed tuženika ne može smatrati ni kvalificiranim posjedom ni dijela kč. br. [katastarska čestica], ali ni cijele te čestice, budući da tuženik ne raspolaže nikakvom ispravom koja bi mu davala pravo na spomenuti posjed.

Sukladno navedenom, stav je suda da tuženik nije mogao steći pravo vlasništva na prijepornom dijelu kč. br. [katastarska čestica], budući da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 159. u svezi s čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996 i dr., dalje: ZV-a).

12.1.Obzirom na prednje, nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda, glede bitnih utvrđenja o kojima ovisi zaključak o pretpostavkama koje su potrebne u smislu ranije spomenutih odredaba ZV-a, za stjecanja prava vlasništva dosjelošću prijepora koji je predmet protutužbenog zahtjeva: samostalan i kontinuiran posjed prijepora, poštenje posjeda, te vrijeme posjeda od najmanje 20 godina, koje je moralo biti dovršeno do veljače 2009.

Rukovodeći se rezultatima dokaznog postupka, napose iskazima tuženika, njegovog pravnog prednika, saslušanih svjedoka KZ i ĆZ, ni po ocjeni ovog suda, ne može se nedvojbeno zaključiti da su tuženik i njegov pravni prednik, od veljače 1989. bili u kontinuiranom posjedu upravo prijepora (dijela kč. br. [katastarska čestica]) kroz zakonom propisano razdoblje, na kojem se nalazi samo jedan manji dio objekta, čiji je većinski dio na kč. br. [katastarska čestica], a što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

U svezi toga, valja skrenuti pažnju tuženiku da iako su tuženik i njegov pravni prednik tvrdili u iskazima da je prijepor koristio njihov pravni prednik, sada pok. IZ, nitko u iskazima nije precizirao od kada je isti bio u faktičnom posjedu prijepora, na koji je način taj posjed vršio. Također kada se analizira iskaz svjedoka ZZ za primijetiti je da saznanja iste potiču najranije od 1992., odnosno da nema saznanja tko je i na koji način prije toga bio u posjedu prijepora, dok svjedokinja KZ, koja je saslušana 2018. isto tako, priča o građenju objekata, kroz razdoblje od zadnjih 15- 20 godina, što dakle u najboljem slučaju obuhvaća razdoblje od 1998. pa nadalje, što je sve ispravno konstatirao i sud prvog stupnja.

12.2.U odnosu na posjedovni list, na koji tuženik ukazuje u žalbi, a koji prvostupanjski sud doista nije cijenio, za napomenuti je da u kontekstu prethodno izloženog, ali isto tako činjenice da svjedokinja KZ nije iskazivala o tome da li je, od kada i na koji način OZ, bila faktični posjednik prijepora, to ni nije od odlučnog utjecaja na pravilnost stajališta suda prvog stupnja u odnosu na ovaj osnov stjecanja prava vlasništva, na koji se tuženik poziva.

Osim toga, iako iz iskaza ove svjedokinja proizlazi da je OZ i prema njenim riječima dala tuženiku i njegovom ocu na korištenje i vlasništvo prijepornu nekretninu, iz njenog iskaza nije nedvojbeno razvidno kada je to točno bilo u odnosu na prije spomenutu 1989. od kada je potrebno da su tuženik odnosno njegov pravni prednik u neprekinutom i poštenom posjedu prijepora.

Konačno, valja uzeti u obzir i to da se na kč. br. [katastarska čestica], nalaze tri objekta u nizu, da iz iskaza tuženika i njegovog prednika proizlazi da su te objekti gradili na način da onaj koji se u manjem dijelu nalazi na spornoj [katastarska čestica], gradio zadnji, a da istodobno obzirom na sve do sada prethodno rečeno, isti nisu nedvojbeno dokazali na koji su način osim samom gradnjom, kroz period od 20 godina, faktično koristili tih spornih 11 m[2] .

12.3.Cijeneći sve prethodno izloženo, pravilno je prema prosudbi ovog suda, sud prvog stupnja u konačnici zaključio da tuženik nije dokazao da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću dijela kč. br. [katastarska čestica] u ranije navedenoj površini, a u gabaritima kako je to definirano u protutužbenom zahtjevu odnosno točki III. izreke.

13.U odnosu na građenje na tuđem zemljištu, na što se tuženik također poziva kao pravni osnov svog protutužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja zaključuje da nije utvrđeno postojanje pretpostavki iz čl. 153. ZV-a, iz razloga jer da provedeni dokazi ne upućuju na zaključak da bi sada pok. majka tužitelja, DZ, ali ni tužitelj, znali da bi prilikom treće faze gradnje, tuženik i njegov otac, dio objekta proširili i na nekretninu tužitelja, obzirom da se radi o površini od 11 m[2] , cijeneći pri tome konfiguraciju terena, zbog koje da to nije moguće lako utvrditi vizualnim pogledom, bez angažiranja mjernika.

Nastavno tome, sud drži osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za predaju u posjed dijela kč. br. [katastarska čestica], kao i rušenje dijela betonskog zida i dijela građevinskog objekta, u gabaritima pobliže opisanim u točki I. izreke, smatrajući budući da tuženik nije dokazao da bi imao pravo vlasništva na bilo kojem dijelu navedene čestice, pa pozivom na čl. 161., 162, i 152. ZV-a, odlučuje kao u točkama I. i III. izreke presude. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zatražio predaju u posjed ostalog utuženog dijela kč. br. [katastarska čestica], prvostupanjski sud isti drži neosnovanim, jer da rezultati dokaznog postupka ne upućuju da bi tuženik bio u posjedu i tog dijela navedene čestice, pa je odlučio kao u točki II. izreke presude.

14.Međutim, u pravu je tuženik kada pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja u odnosu na postojanje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva prijepora građenjem na tuđem zemljištu, a nastavno tome i stav o ne/osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, posljedično čemu je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

15.1.Naime, rukovodeći se rezultatima dokaznog postupka ovome sudu nisu prihvatljivi razlozi kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je zaključio da na strani tuženika nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prijepora (označenog slovima A-B-C-D-F-E-A).

To napose što se tiče tužitelja, budući da je iz stanja u spisu vidljivo između ostalog da je isti ustao tužbom protiv tuženika radi predaje u posjed prijepora, odnosno da je tuženiku počeo praviti probleme zbog spornog trećeg objekta, u trenutku kad je uzeo geometra koji je utvrdio da se dio tog objekta i zida nalazi na nekretnini koja je njegovo vlasništvo, da protivno stavu suda prvog stupnja činjenica visinske razlike između nekretnina stranaka, u konkretnom slučaju nije bila razlog što tužitelj ranije nije ništa prigovarao tužitelju.

15.2.Nadalje, iako se sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke poziva na pojedine odredbe ZV-a, isti prema prosudbi ovog suda nije pravilno razmatrao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva građenjem kroz čl. 153. ZV-a, dakle pitanje poštenog graditelja i nepoštenog vlasnika.

Ovo iz razloga jer unatoč svim ranijim utvrđenjima, ocjena je ovog suda da je iz provedenog postupka razvidno između ostalog da je tuženik bio uvjerenja da se dopuštenje sada pok. OZ, da isti gradi na kč. br. [katastarska čestica], odnosi i na dio sporne kč. br. [katastarska čestica], odnosno da bi i prijeporni dio spomenute nekretnine pripadao sada pok. OZ, a ne od sada pok. DZ. U prilog tome, svakako ukazuje i činjenica da ni sam tužitelj do momenta dok nije angažirao geometra, nije imao saznanja o tome da bi jedan dio spornog trećeg objekta bio izgrađen na njegovom zemljištu, odnosno da je taj dio zemljišta u njegovom vlasništvu. To prema uvjerenju ovog suda svakako upućuje na postojanje općeg mišljenja tamošnjeg stanovništva, točnije vlasnik nekretnina na tom području, glede pitanja pripadnosti spornog dijela kč. br. [katastarska čestica] tužitelju odnosno njegovoj sada pok. majci, već upravo sada pok. OZ.

Slijedom toga, prosudba je ovog suda da je tuženik u odnosu na gradnju sva tri objekta, koji u naravi sada čine jedan jedinstveni objekt, bio pošten graditelj, budući da ni iz kojeg provedenog dokaza, nije razvidno da je postojao valjan razlog zbog kojeg je tuženik trebao prilikom gradnje posumnjati da mu ne pripada pravo na istu, niti su u tom pravcu sada pok. majka tužitelja, koja je preminula 2002. poduzimala bilo kakve pravne korake, a ni tužitelj sve do 2009.

15.3.1.U odnosu na početak gradnje trećeg spornog objekta, koja je okolnost po ocjeni ovog suda, također pravno relevantna glede ovog protutužbenog zahtjeva, proizlazi da je to prema iskazu tužitelja, kojeg su potvrdili svjedoci ĐZ i ŠZ bilo u tijeku 2009., kad je i započet ovaj parnični postupak po tužbi tužitelja.

No, sa druge strane, prosudba je ovog suda da se ne mogu ignorirati iskaz tuženika, svjedoka TZ (oca tuženika), prema kojima su se predmetni objekti (uključujući i ovaj koji se manjim dijelom nalazi na nekretnini tužitelja) počeli raditi negdje početkom 80.-tih godina, te da su bili dovršeni negdje do 2000., iskaz svjedokinje ZZ da je veći dio objekata bio napravljen do 1998., te iskaz svjedokinje KZ, koja nije izrijekom potvrdila završetak radova na trećem spornom objektu koji je dijelom i na nekretnini tužitelja, ali navela da su tuženik i njegov sin napravili garažu, da su tamo uvijek nešto radili, prčkali, da tome ima unazad 15-20 godina, uz napomenu da je ista saslušana 2018.

15.3.2.No, unatoč činjenici da se iskazi tužitelja i po njemu predloženih svjedoka, te iskaz tuženika i po njemu predloženih svjedoka, u odnosu na ovu spornu okolnost – početak gradnje trećeg spornog objekta razlikuju znatno, stajalište je ovog suda da je u konkretnim okolnostima valjalo pokloniti vjeru iskazu tuženika i po njemu predloženih svjedoka, a to iz razloga jer u prilog vjerodostojnosti tvrdnji o tome da je u svakom slučaju gradnja trećeg spornog objekta dovršena znatno prije podnošenja tužbe tužitelja (veljača 2009.), ukazuje ponajprije činjenica da su već u vrijeme očevida (svibanj 2009.), bili dovršeni i zid kojeg tužitelj spominje u historijatu tužbe, ali isto tako i treći sporni objekt čiji je manji dio na nekretnini tužitelja, kao i to da je iz pismenog nalaza vještaka ABC dipl. ing. (od 9. srpnja 2009.), razvidno pored ostalog da je sporni objekat sagrađen prije no što je izgrađen zid.

Polazeći od toga da je prema navodima tuženika, a koji dio iskaza tužitelj nije osporio, gradnja svih spornih objekata trajala ukupno 20 godina, to ni prema uvjerenju ovog suda nije logično ni životno da bi jedan od tri napravljena objekta bio sagrađen za dva-tri mjeseca.

15.3.3.Slijedom prednje izloženog, ovaj sud drži da se u konačnici ipak ne mogu bezrezervno prihvatiti tvrdnje tužitelja, kao ni ranije spomenutih svjedoka predloženih po istome.

Suprotno tome, uvjerenje je ovog suda da je tuženik dovršio radove na spornom trećem objektu, te da je tek nakon toga, tužitelj angažirao geometra koji je utvrdio da se dio istog nalazi na njegovoj nekretnini, nakon čega je ustao s predmetnom tužbom, što dalje upućuje na zaključak da su ipak nelogični i nevjerodostojni navodi kako tužitelja, tako i ranije imenovanih svjedoka, da je tuženik s gradnjom trećeg, spornog objekta započeo tek 2009., odnosno da se tužitelj usprotivio toj gradnji pravovremeno

- dakle odmah čim je tuženik započeo sa spornim radovima.

Nastavno tome, protivno stavu suda prvog stupnja, uvjerenje je ovog suda da su u konkretnoj pravnoj situaciji bile ispunjene pretpostavke na strani tuženika za stjecanja prava vlasništva prijepora građenjem, sukladno čl. 153. ZV-a, budući se prema stanju spisa i provedenih dokaza, ovdje radilo upravo o takvoj pravnoj situaciji.

15.4.U kontekstu prednje navedenog, svakako se ukazuje i sudu prvog stupnja, ali i tužitelju, na činjenicu da je ukupna površina nekretnine u vlasništvu tužitelja, 191 m2, a da je ukupna površina prijepora 11 m2, od čega samo manji dio u naravi predstavlja dio trećeg spornog objekta, što dakle znači da se u odnosu na cijelu površinu ove parcele, doista radi o neznatnom dijelu.

Shodno tome, ovaj sud ima u vidu to da bi u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja, došlo do rušenja ne samo dijela tog trećeg spornog objekta koji je na njegovoj nekretnini, već da postoji mogućnost urušavanja kao i vrlo vjerojatno tog cijelog objekta. Ovo stoga što je iz stanja u spisu vidljivo da je riječ o objektu napravljenom od kamena, odnosno da nije nedvojbeno utvrđeno da se dio spornog objekta koji se nalazi na parceli tuženika, ne može srušiti bez opasnosti za stabilnost ostalog dijela tog objekta koji je na parceli tužitelja, ali isto tako i bez moguće znatnije štete za cijeli taj objekat, kako zbog materijala od kojeg je izgrađen, tako i ukupne površine tog spornog objekta.

16.Sagledavajući prethodno izloženo, stajalište je ovog suda da su u konkretnoj pravnoj situaciji, ispunjeni uvjeti temeljem kojih je valjalo udovoljiti protutužbenom zahtjevu tuženika, pobliže navedenom u točki III. izreke prvostupanjske presude, odnosno preinačiti istu u tom dijelu pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava.

Posljedično tome, suprotno ocjeni suda prvog stupnja, nameće se zaključak da ipak nisu ispunjene pretpostavke za udovoljenje tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da ukloni dio objekta sagrađenog na nekretnini u vlasništvu tužitelja, kao i zid označen oznakom A1-E (koji je prema stanju u spisu jedan od zidova samog objekta čije se uklanjanje traži), a time ni predaja u posjed prijepora, slijedom čega je valjalo i ovu odluku prvostupanjskog suda također preinačiti, te odbiti tužitelja sa tim zahtjevom.

17.1.Kako je udovoljavanjem žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda na način pobliže naveden u dosadašnjem dijelu obrazloženja, to je primjenom čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka tuženika, primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

Dosuđeni trošak odnosi se na nagradu za rad odvjetnika prema odredbama Tarife o naknadama i nagradi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 69/1993 i dr., dalje: Tarifa), a odnosi se na nagradu za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur, pristupa na 12 ročišta u iznosu od 2.100,00 eur (od 23.04.2009., 25.05.2009., u iznosu od po 200,00 eur, 13.04.2010. u iznosu od 50,00 eur, 14.10.2014. u iznosu od 200,00 eur, 4.02.2015. u iznosu od 50,00 eur, 23.04.2015., 27.11.2017., 24.04.2018., 4.02.2018., 27.10.2020., 5.12.2024., 16.12.2024. u iznosu od po 200,00 eur), za sastav 5 podnesaka u iznosu od 700,00 eur (od3.03.2010., 4.04.2018. , 14.02.2020. u iznosu od po 200,00 eur, 17.04.2024. i 12.12.2024. u iznosu od po 50,00 eur), za sastav protutužbe u iznosu od 200,00 eur, žalbe na presudu poslovni broj P 2598/2015 u iznosu od 250,00 eur, , što sve uvećano za PDV iznosi 4.312,50 eur, kao i troškova sudskih pristojbi na odgovor na tužbu u iznosu od 26,54 eur, na žalbu protiv presude poslovni broj P 2598/2015 u iznosu od 106,18 eur, protiv pristojbe poslovni broj P 559/2019 u iznosu od 119,45 eur, te troškova vještačenja u iznosu od 222,88 eur, što sveukupno iznosi 4.787,54 eur.

17.2.U odnosu na preostali dio zatraženog parničnog postupka u iznosu od 1.522,46 eur, valja reći da je isti po ocjeni ovog suda neosnovan.

Ovo iz razloga jer prema uvjerenju ovog suda podnesak tuženika od 21.06.2011. bio nepotreban za potrebe ovog postupka u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a, kao ni onaj od 9.03.2020., budući da se tuženik u podnesku od 14.02.2020. detaljno očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te je po ocjeni ovog suda u istome mogao navesti i ono što je sadržano u podnesku od 9.03.2020.

Pored toga, protivno ocjeni tuženika, ovaj sud drži da istome za pristup na ročište od 13.04.2010. (obzirom na sadržaj tog raspravnog zapisnika), kao ni za sastav podnesaka (obzirom na njihov sadržaj) od 17.04.2024. i 12.12.2024., ne pripada puna nagrada u smislu Tbr. 8.t.1., odnosno Tbr.9.1., već ranije navedeni iznosi. Konačno, iz stanja u spisu nije razvidno ni da je tuženik bio pozvan, odnosno da nije dostavio u spis dokaz o uplati pristojbe na protutužbu u iznosu od 26,54 eur.

17.3.Slijedom svega rečenog, valjalo je preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki IV. izreke, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.787,54 eur, dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.522,46 eur ukazuje neosnovanim.

18.Zbog svih ranije navedenih razloga, valjalo je uvažiti žalbu tuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke, sve na način pobliže naveden u izreci ove presude, pozivom na čl. 373.a. st. 1. i 2. ZPP-a.

19.Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković