REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Broj: Ppž-3707/2023
Zagreb
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. OR, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Đakovo, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu od 28. ožujka 2023., broj: 9. Pp-889/2022-8, u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Policijske postaje Đakovo, ukida se pobijana prvostupanjska presuda te se predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Đakovu od 28. ožujka 2023., broj: 9. Pp-889/2022-8, okr. OR je, na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22), oslobođen optužbe da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
2. Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj, naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te da se okrivljenik proglasi krivim i kazni kako je to predloženo u optužnom prijedlogu.
3. Žalba je osnovana.
4. Iz obrazloženja pobijane presude (7. odlomak) proizlazi da je prvostupanjski sud okrivljenika oslobodio optužbe jer nema dokaza „da je vikao na javnom mjestu budući se događaj dogodio u ograđenom prostoru gdje su se izvodili radovi i gdje su se nalazili djelatnici koje on svojim ponašanjem nije ni na koji način uznemirio“. Daljnji razlozi donošenja oslobađajuće presude su da je prvostupanjski sud iskaz svjedoka JR koji okrivljenika tereti da ga je udario ocijenio nevjerodostojnim jer „djelatnik policije kod kojeg je došao to prijaviti nije uočio nikakvu ozljedu niti zato ima valjanog dokaza“ te da je iskaz svjedoka UR koji također tereti okrivljenika ocijenio nevaljanim jer je „konobar u ugostiteljskom objektu JR“ i netočnim jer je „izjavio kako je vidio da je okrivljenik udario oštećenog no nije vidio nikakvu svađu niti je bio prisutan bilo kakvom događaju prije toga“.
5. Po ocjeni ovog suda, utvrđenje prvostupanjskog suda kako nema dokaza „da je vikao na javnom mjestu budući se događaj dogodio u ograđenom prostoru gdje su se izvodili radovi i gdje su se nalazili djelatnici koje on svojim ponašanjem nije ni na koji način uznemirio“ ne može se prihvatiti prije svega iz razloga što za ispunjenje bića inkriminiranog prekršaja nije odlučno je li itko bio prisutan na javnom mjestu niti je li itko bio uznemiren, dakle ne traži se konkretna uznemirenost javnosti, kao što to pogrešno smatra prvostupanjski sud kada navodi da djelatnici koji su izvodili radove nisu bili uznemireni ponašanjem okrivljenika. Osim toga, zaključak da se ne radi o javnom mjestu u smislu odredaba Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira „budući se događaj dogodio u ograđenom prostoru gdje su se izvodili radovi“ po ocjeni ovog suda je, u najmanju ruku, preuranjen, ako ne i pogrešan, jer da je tome tako onda ni JR ne bi mogao pristupiti u taj prostor. Za napomenuti je kako okrivljenik u obrani navodi da je JR došao do ograde i počeo snimati što se događa unutar ograde, iz čega se nedvojbeno zaključuje da je, bez obzira na zaštitnu ogradu, taj ograđeni prostor bio dostupan pogledu, što znači da nije izgubio svojstvo javnog mjesta.
6. Uz sve gore navedeno, ako je prvostupanjski sud doista imao sumnje radi li se o javnom mjestu, onda je bilo potrebno izvoditi dokaze u pravcu utvrđivanja činjenica kakva je to konkretno zaštitna ograda bila postavljena u smislu je li se kroz nju ili kroz njene dijelove mogao vidjeti prostor koji je ograđen te je li bila postavljena na način da je potpuno onemogućavala pristup u ograđeni prostor. Životno, vrlo je neuobičajeno da se neograničeno otvoreno javno mjesto, zbog sigurnosnih razloga uslijed izvođenja radova, tako ogradi da bi taj ograđeni prostor „izgubio“ svojstvo javnog mjesta u smislu odredaba Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Uostalom, kako je to već navedeno, sam sud navodi da se inkriminirani događaj „dogodio u ograđenom prostoru gdje su se izvodili radovi“ pa kad to mjesto ne bi imalo svojstvo javnog mjesta onda ni JR ne bi mogao u njega pristupiti.
7. Ne mogu se prihvatiti ni razlozi prvostupanjskog suda zbog kojih iskaz svjedoka JR ocjenjuje nevjerodostojnim („djelatnik policije kod kojeg je došao to prijaviti nije uočio nikakvu ozljedu niti zato ima valjanog dokaza“), jer zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ne obuhvaća i nastupanje posljedica u vidu nastanka tjelesnih ozljeda pa nedostatak dijagnosticiranih ili uočenih ozljeda ne može biti kriterij za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka.
8. Razlog prvostupanjskog suda zbog kojih iskaz svjedoka UR ocjenjuje nevaljanim (jer je „konobar u ugostiteljskom objektu JR“) također se ne može prihvatiti osnovanim jer je takva ocjena arbitrarna i donesena samo na temelju činjenice određene povezanosti svjedoka. Kad bi tome bilo tako, onda bi bilo izlišno ispitivanje bilo kojeg svjedoka koji je na bilo koji način povezan ili s okrivljenikom ili s oštećenikom. Nejasno je što je prvostupanjski sud mislio kada iskaz svjedoka UR ocjenjuje „netočnim“ navodeći da je to zaključio jer je svjedok „izjavio kako je vidio da je okrivljenik udario oštećenog no nije vidio nikakvu svađu niti je bio prisutan bilo kakvom događaju prije toga“. Nejasno je što znači „netočan“ iskaz i u odnosu na što je netočan. Pritom treba napomenuti da je svjedok UR i prilikom ispitivanja u PP Đakovo i prilikom ispitivanja na prvostupanjskom sudu o odlučnim činjenicama iskazivao identično te da bi logično bilo, ako želi okrivljenika lažno teretiti zbog svoje povezanosti s JR, da ga tereti za sve radnje koje su mu optužbom stavljene na teret a ne samo za jedan dio tih radnji. Navedene činjenice je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir prilikom ocjene iskaza ovog svjedoka.
9. Na kraju, treba primijetiti da KR nije na glavnoj raspravi ispitana kao svjedok, nego je prvostupanjskom sudu dostavila podnesak, koji je prvostupanjski sud pročitao u dokaznom postupku, tretiravši ga kao dokaz. Međutim, navedeni podnesak ni u kom slučaju ne može predstavljati njen svjedočki iskaz, jer KR nije ispitana na način koji Prekršajni zakon propisuje za ispitivanje svjedoka u prekršajnom postupku, a to znači sukladno odgovarajućim odredbama (čl. 283. – 300.) Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.) jer na to izravno upućuje odredba čl. 173. Prekršajnog zakona. Iz navedenog razloga, izjava koju je dostavila KR ni u kom slučaju ne može zamijeniti njen svjedočki iskaz i predmetni podnesak nije podoban da bude korišten kao dokaz u postupku.
10. Slijedom navedenog, činjenično stanje je, za sada, pogrešno i nepotpuno utvrđeno, radi čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, uvažavajući razloge ovog rješenja, provesti sve već provedene dokaze, a po potrebi i druge, te pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.
11. Stoga je, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.
