Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-166/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Ivanu Glamuzina, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti čl. 1. Ugovora o kreditu i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 10. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 18. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj: 238-50- 4227942 od 2. srpnja 2007. sklopljenog između tužiteljice VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, u kojem je kredit iskazan u valuti švicarski franak, a koja glasi: „Iznos kredita, kunska protuvrijednost od 7.328,31 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

isplati

iznos

od

1.224,04

€

(slovima: tisućudvjestodvadesetčetirieuraičetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

- iznos od 0,63 € od 31. kolovoza 2007.,

- iznos od 0,09 € od 30. studenog 2007.,

- iznos od 5,36 € od 31. siječnja 2008.,

- iznos od 2,02 € od 29. veljače 2008.,

- iznos od 1,36 € od 30. travnja 2008.,

- iznos od 1,48 € od 31. svibnja 2008.,

- iznos od 4,80 € od 30. lipnja 2008.,

- iznos od 2,54 € od 31. srpnja 2008.,

- iznos od 0,55 € od 31. kolovoza 2008.,

- iznos od 3,34 € od 30. rujna 2008.,

- iznos od 5,06 € od 31. listopada 2008.,

- iznos od 4,41 € od 31. prosinca 2008.,

- iznos od 9,31 € od 31. siječnja 2009.,

- iznos od 8,64 € od 28. veljače 2009.,

- iznos od 11,47 € od 31. ožujka 2009.,

- iznos od 8,82 € od 30. travnja 2009.,

- iznos od 7,49 € od 31. svibnja 2009.,

- iznos od 7,36 € od 30. lipnja 2009.,

- iznos od 5,90 € od 31. srpnja 2009.,

- iznos od 7,22 € od 31. kolovoza 2009.,

- iznos od 7,36 € od 30. rujna 2009.,

- iznos od 6,69 € od 31. listopada 2009.,

- iznos od 7,49 € od 30. studenog 2009.,

- iznos od 8,68 € od 31. prosinca 2009.,

- iznos od 10,94 € od 31. siječnja 2010.,

- iznos od 9,48 € od 28. veljače 2010.,

- iznos od 13,86 € od 31. ožujka 2010.,

- iznos od 12,66 € od 30. travnja 2010.,

- iznos od 13,06 € od 31. svibnja 2010.,

- iznos od 17,71 € od 30. lipnja 2010.,

- iznos od 15,05 € od 31. srpnja 2010.,

- iznos od 20,63 € od 31. kolovoza 2010.,

- iznos od 17,84 € od 30. rujna 2010.,

- iznos od 18,37 € od 31. listopada 2010.,

- iznos od 21,17 € od 30. studenog 2010.,

- iznos od 21,96 € od 31. prosinca 2010.,

- iznos od 23,68 € od 31. siječnja 2011.,

- iznos od 21,29 € od 28. veljače 2011.,

- iznos od 21,42 € od 31. ožujka 2011.,

- iznos od 24,34 € od 30. travnja 2011.,

- iznos od 217,42 € od 31. svibnja 2011.,

- iznos od 31,51 € od 30. lipnja 2011.,

- iznos od 43,52 € od 31. srpnja 2011.,

- iznos od 23,08 € od 31. kolovoza 2011.,

- iznos od 28,12 € od 30. rujna 2011.,

- iznos od 28,23 € od 31. listopada 2011.,

- iznos od 24,12 € od 30. studenog 2011.,

- iznos od 31,02 € od 31. prosinca 2011.,

- iznos od 30,99 € od 31. siječnja 2012.,

- iznos od 31,55 € od 29. veljače 2012.,

- iznos od 31,42 € od 31. ožujka 2012.,

- iznos od 29,69 € od 30. travnja 2012.,

- iznos od 24,12 € od 31. svibnja 2012.,

- iznos od 33,01 € od 30. lipnja 2012.,

- iznos od 30,89 € od 31. srpnja 2012.,

- iznos od 30,22 € od 31. kolovoza 2012.,

- iznos od 29,07 € od 30. rujna 2012.,

- iznos od 30,46 € od 31. listopada 2012.,

- iznos od 30,89 € od 30. studenog 2012.,

- iznos od 30,62 € od 31. prosinca 2012.,

- iznos od 28,23 € od 31. siječnja 2013.,

- iznos od 30,36 € od 28. veljače 2013.,

- iznos od 30,09 € od 31. ožujka 2013.,

- iznos od 28,43 € od 30. travnja 2013.,

- iznos od 28,43 € od 31. svibnja 2013.,

- iznos od 32,98 € od 30. lipnja 2013.,

- iznos od 29,44 € od 31. srpnja 2013., sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici VH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.312,50 € (slovima: tisućutristodvanaesteuraipedesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana 18. veljače 2026. do plaćanja, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu ovom sudu dana 21. svibnja 2021. protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti čl. 1. Ugovora o kreditu i isplate.

1.1.U tužbi navodi da je dana 2. srpnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 238-50-4227942 solemniziran 4. srpnja 2007. po javnom bilježniku Marini Ostović pod brojem OU-6831/07-1, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu 7238.31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

1.2. Predmetni kredit je otplaćivan u mjesečnim anuitetima, s time da je prvi anuitet dospio na naplatu 31. kolovoza 2007., te je kredit otplaćen u cijelosti. Tužiteljica podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF). Smatra da je sveobuhvatno ophođenje tuženika prilikom potpisivanja predmetnoga ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. O ovoj povredi ugovorne odredbe razmatralo se u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača pokrenutom od strane udruge Potrošač protiv osam banaka koje vrše poslovanje u Republici Hrvatskoj.

1.3. Nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF ugovaranje valutne klauzule dopušteno je člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, u dijelu Zakona kojim se propisuje primjena načela monetarnog nominalizma određenog u članku 21. Prema navedenom načelu, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha očuvanje kupovne moći novca u kojem je izražena obveza i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljena iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

1.4. Na sporni pravni posao primjenjuje se i Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužiteljica se poziva na odredbe Zakona koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe.

1.5. Odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 238-50-4227942 je nepoštena ugovorna odredba, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i tuženika, tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

1.6. Prema Direktivi 93/13/EEZ (članak 3. stavak 1. i 2.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Potpis potrošača na kraju ugovora ili radi potvrde pojedinačnih klauzula zasigurno ne ukazuje na to da su se o ugovornim odredbama vodili pojedinačni pregovori.

1.7. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike kao ni posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranje predmetnoga pravnog posla, banka je sporni „kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Tom prilikom tuženik nije transparentno prikazao ni ti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EURO, tako da tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji. Temeljem razgovora s bankarskim službenikom uvjerena je da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Također, važno je naglasiti da je tuženik svoje „kreditne proizvode” prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

1.8. Tuženik je bio dužan potrošaču, ovdje tužiteljici, dati u pisanom obliku sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je normirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Tuženik je bio dužan prije sklapanja ugovora tužiteljici pružiti odgovarajuća objašnjenja koja bi joj omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama i njezinoj financijskoj situaciji te joj pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na nju.

1.9. Svi ovi bitni podaci trebali su biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i temeljem samih načela obveznog prava; načela savjesnosti i poštenja, dužnom primjenom profesionalne pažnje, načela jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, načela zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Prema tome, tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Osim toga, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenljive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima.

1.10. Cijeneći sve navedeno proizlazi da je tuženik neosnovano stekao iznos od 9.222,56 kn, slijedom čega se predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, te naložiti tuženiku isplata navedenog novčanog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog anuiteta, pa do isplate na način kako je navedeno u tužbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, te osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. Tužiteljica smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, a tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. U postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost je li sporna odredba tužiteljičina ugovora o kreditu nepoštena.

2.2. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako pak nema bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužiteljica mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

2.3. Tuženik ističe da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, uočljiva i razumljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.4. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Također, osim što je tuženik tužiteljici prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljičine odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

2.5. U konkretnom slučaju, tužiteljica i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit). Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužiteljici (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provodi tzv. test poštenosti sporne odredbe. U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice.

2.6. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare, te neosnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

2.7. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti, te tužiteljici naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U odnosu na prigovor tuženika mjesnoj nenadležnosti ovog suda pravomoćnim Rješenjem ovog suda poslovni broj P-166/2021-14 od 26. rujna 2024. odbijen je navedeni prigovor tuženika kao neosnovan.

4. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu, knjigovodstvene kartice prometa po kreditu, početnog otplatnog plana otplate kredita (listovi 8-20), zahtjeva za kredit, te promotivnih uvjeta za odobravanje kredita. Tužiteljica je saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja.

5. Kako je tuženik priznao nespornim visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice na ročištu 10. veljače 2026., to je tužiteljica povukla dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, a tuženik je povukao dokazni prijedlog za saslušanje svjedokinje IH. Stranke su suglasno navele da nije potrebno provoditi dokaz nastavnim saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja, s obzirom da je ista saslušana na sve okolnosti na ročištu održanom dana 16. studenog 2023.

6. Sud je odbio provođenje dokaznog prijedloga tuženika za saslušanje svjedoka, javne bilježnice Marine Ostović, a iz razloga jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solmizaciji Ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (v. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).

7. Podneskom od 10. veljače 2026. tužiteljica je sredila tužbeni zahtjev u važećoj valuti EUR, a navedeni tužbeni zahtjev istovjetan je tužbenom zahtjevu iz tužbe koji je bio postavljen u tada važećoj valuti HRK. Stoga tužiteljica nije preinačila tužbeni zahtjev podneskom od 10. veljače 2026., pa se tuženik navedenoj preinaci nije mogao ni protiviti.

8. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, sud u postupku može utvrđivati samo one činjenice koje su stranke predložile tijekom postupka, te izvoditi samo one dokaze koje su stranke predložile tijekom postupka.

10. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 238-50-4227942 dana 2. srpnja 2007., na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 7.238,31 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, a kredit je otplaćen u cijelosti.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor zaključila za kupnju motornog vozila, s namjerom da ga koristi njena obitelj. Kredit je podignut na način da je Ugovor o kreditu potpisala u Auto centru "Krivak" Reka, gdje je auto i kupila. Navodi da nije bila kod javnog bilježnika, nego joj je auto kuća predala "gotove papire". Ne sjeća se da je ugovor pročitala prije potpisivanja, jer je to bilo 2007. Misli da ga nije pročitala, ali ga je potpisala, jer joj je u to vrijeme iznos rate prema tom ugovoru odgovarao, s obzirom da je iznosio 500,00 kn mjesečno, a suprug i ona bili su u gradnji kuće i drugim kreditnim obvezama. Kredit je otplatila 2013. ili 2014. kada je dobila novac od otpremnine i naknade štete iza pok. supruga. U to vrijeme rata kredita iznosila je 900,00 kn mjesečno. Ugovor o kreditu zaključila je s bankom tuženika samo iz razloga jer je auto kuća, kod koje je auto i kupila, pripremila dokumentaciju s tom bankom za podizanje kredita, a koji kredit joj je odgovarao. Navodi da joj mirovina mjesečno iznosi 331,00 €, s time da 80,00 € mjesečno plaća za otplatu kredita kojeg je podigla za podmirenje životnih troškova. U vlasništvu nema osobni automobil. Živi u domaćinstvu sa sinom, koji ima veliki invaliditet i nezaposlen je. U trenutku potpisa ugovora nije razumjela što je valuta, niti kamata, odnosno o tome se nije ni govorilo, nego je rečeno da je to kredit kojega koristi auto kuća, a radilo se o tome da su ona i suprug dio novca za kupnju automobila imali u gotovini, a za dio su morali podići kredit, tako da je taj kredit koji im je nuđen, pokazao kao povoljan. Navodi da je cijeli život štediša "Podravske banke", a to je bio i njen pok. suprug. Navodi da joj u auto kući nije nuđen kredit u drugoj valuti.

12. U parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako da što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je sporna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ništetna u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003 i dr.; dalje ZZP), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr.; dalje ZOO). Slijedom navedenog, kao i na temelju iskaza tužiteljice, zaključak je suda da tužiteljica nedvojbeno ima status potrošača u smislu čl. 3. ZZP-a.

13. Pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući su za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu sukladno čl. 502. c ZPP-a. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštititi potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanju tuženika.

14. Nije osnovan prigovor zastare tuženika. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. svibnja 2021., to nije protekao zastari rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

15. Nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru, u čl. 1. ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala dio sadržaja standardnog tipskog ugovora koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja.

16. Sud smatra kako je ugovorna odredba sadržana u čl. 1. Ugovora nepoštena, budući da nije bile predmetom pojedinačnih pregovora, s obzirom da je činila sadržaj unaprijed pripremljenog, tipskog obrasca ugovora, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužiteljica u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupila sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužiteljice i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 93/03 – dalje: ZZP/03), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81. st. 2. i 3. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 1. je neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Time je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužiteljice raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.

18. U članku 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015, dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu bila protivna prisilnim propisima, ista je ostvarila obilježje ništetne odredbe, stoga je prema stajalištu ovog suda valjalo utvrditi njenu ništetnost i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, na način naveden u točki I. izreke presude.

19. Kako je tuženik učinio nespornim visinu potraživanja tužiteljice iz podneska od 10. veljače 2026., sud je u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) donio presudu kojom je obvezao tuženika da tužiteljici vratiti preplaćeni iznos od 1.224,04 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinih anuiteta kako je to navedeno u točki II. izreke presude, pa do isplate sukladno čl. 29. ZOO iz razloga jer je tuženik nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada.

20. I tužiteljica i tuženik tražili su trošak parničnog postupka.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. ZPP-a, te je sud dosudio tužiteljici parnični trošak u cijelosti u iznosu od 1.312,50 €, jer je s postavljenim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti.

22. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 150,00 € (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 30. rujna 2021., 29. kolovoza 2023. i 10. veljače 2026., za svaki iznos od 150,00 € (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištima 6. rujna 2023. i 19. listopada 2023., za svako iznos od 37,50 € (Tbr. 9/5), zastupanje na ročištima 16. studenog 2023. i 10. veljače 2026., za svako iznos od 150,00 €, te za ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 € (Tbr. 9/3), sve uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 150,00 €, tako da ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 1.312,50 €. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata tekuća od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

22.1. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 53,09 €, jer pristojbu na tužbu nije platila, a istu nije u obvezi platiti jer se radi o sporu u kojem su tužitelji oslobođeni plaćanja sudske pristojbe na tužbu, a sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama. Tužiteljici isto tako nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročišta 6. rujna 2023. i 19. listopada 2023. u zatraženom iznosu od 150,00 € za svako ročište, nego joj je priznat trošak zastupanja za svako ročište u iznosu od 37,50 €, s obzirom da se radilo o ročištima sukladno Tbr. 9/5 OT. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke presude.

Koprivnica, 18. veljače 2026.

Sutkinja:

Sonja Gundić-Biškup

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Bruno Petrovčić, Koprivnica

2. Odvjetnik Ivan Glamuzina, Trg Žrtava fašizma 5, Zagreb