Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17, Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-430/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Cvrković, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.,Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535 zastupana po punomoćnicima, odvj. iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 20. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno uz odvjetničkog vježbenika SA u uredu punomoćnika tužitelja Marka Cvrković, odvjetnika u Vukovaru, te punomoćnika tuženika u zamjeni Martine Liović Čavajda, odvjetnice u Osijeku, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 18.veljače 2026. godine, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, dana 18. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom, koji glasi:

''I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-3078766, sklopljenog između GA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, dana 04.10.2005.godine, a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju GA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime promjenjivosti kamatne stope isplati novčani iznos od 0,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.12.2005.g., do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju GA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim dana presuđenja, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.''

II. Nalaže se tužitelju CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura (slovima: stodvadesetipet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška ovog postupka preko dosuđenog iznosa od 125,00 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 23. studenog 2022. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa Raffeisenbank Austria d.d., dana 04.10.2005.g. sklopila ugovor o kreditu broj: 198-50-3078766, u iznosu od 12.432,86 CHF, rokom otplate od 60 mjeseci i kamatnom stopom 5,50 % godišnje. Navedenim ugovorom u to u čl.7., određeno je da: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“ „Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke“.

1.1. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, nesporno je utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatra navedenu odredbu ništetnom.

1.2. U ovom postupku tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g., tužitelj je preplatio dio iznosa kredita te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom. Nadalje navodi, da se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela, međutim, tuženik nije zahtjev prihvatio. Obzirom da je tužitelj nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati iznos preplate po valutnoj klauzuli.

1.3. Budući je tužitelj preko punomoćnika zatražio od tuženika svu potrebitu dokumentaciju (prvi otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, Izvješća o uplatama anuiteta i dr.) s kojom bi tužitelj mogao izvršiti predvještačenje, odnosno s kojim bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, kolika je točno iznosila uplata u CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, no tuženik je odbio dati bilo kakvu traženu dokumentaciju tužitelju, pa iz tog razloga tužitelj nije u mogućnosti postaviti određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, a budući da je riječ o dokumentaciji koja se smatra zajedničkom, a kojom tužitelj ne raspolaže zbog odbijanja tuženika da mu istu dostavi, to tužitelj temeljem odredbe čl. 186.b st.1. i 2. i dr. Zakona o parničnom postupku, predlaže sudu da naloži tuženiku dostavu gore navedene dokumentacije. Tužiteljica zadržava pravo nakon provedenog vještačenja specificirati i postaviti konačni tužbeni zahtjev, sve sukladno čl. 186 b st 4. i 5 ZPP-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, jer je iz Ugovora o kreditu razvidno da je čl. 12. ugovorena nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi kako se tužba temelji na pogrešnom tumačenju Zakona i zaštiti potrošača i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014. godine. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik navodi kako je kamate naplatio temeljem valjanog ugovora o kreditu i valjane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da tužitelju nije nastala nikakva šteta i da sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da promjene kamatnih stopa nisu posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, te da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza niti tuženika, niti drugih banaka, da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, već je tuženik sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom propisano opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Završno, ističe prigovor zastare, te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenih troškova.

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, stalnog sudskog vještaka Mate Ivanović iz Županje, tužiteljica je uredila svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 07. studenog 2025. potražujući preplaćeni iznos od 0,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 01.12.2005.g., do isplate, kao i da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

4. Sud je odbio i prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika. Nesporno je u ovome postupku da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu broj:

198-50-3078766 dana 04. listopada 2005.g., te da je čl. 12. istog Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog Ugovora nadležan sud prema mjestu sjedišta kreditora, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakona o parničnim postupku).

4.1. Odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni je dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj.

4.2. Naime, prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4.3. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

4.4. Dakle, temeljem svega naprijed navedenog sud nalazi utvrđenim da je takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu ništetna, a sve to iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi spora nastalog povodom tako zaključenog Ugovora o kreditu tužiteljica bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi moglo uzrokovati financijsku neravnotežu imajući u vidu troškove putovanja, kao i potrebno vrijeme za to.

4.5. Nadalje, iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen 04. listopada 2005. u [adresa], tj. u tuženikovoj podružnici u [adresa]. Kako se radi o potraživanju koje je vezano upravo za navedeni ugovor, a koji je zaključen u [adresa], to ovaj sud izvodi nedvojben zaključak kako je isti nadležan za suđenje u ovom predmetu, obzirom se podružnica tuženika nalazi na području nadležnosti ovoga suda.

4.6. S obzirom na navedeno kako je tužiteljica postupak pokrenula pred sudom nadležnim prema mjestu zaključenja ugovora, to imajući u vidu odredbu čl.59. Zakona o parničnom postupku, obzirom tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je neosnovan prigovor tuženika.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u otplatnu tablicu (list 9- 12 spisa), ugovor o kreditu i dodatak (list 13-19 spisa), uvjeti (list 51-53 spisa), zahtjev izvadak iz prijamne knjige (list 59-60 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 20. listopada 2025. (list 71-81 spisa), te je pročitan iskaz tužiteljice (list 120 spisa).

6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

7. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključila Ugovor o kreditu dana 04. listopada 2005.g. godine broj ugovora: 198-50-3078766, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 12.432,86 CHF, rokom otplate od 60 mjeseci i kamatnom stopom 5,50 % godišnje. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećim na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju novih vozila.

8. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

8.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da se zbog proteka vremena ne sjeća kada je sklopila predmetni Ugovor o kreditu. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila, za osobne potrebe. Kredit u CHF podigla je iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije. Naime kada je išla kupovati auto u Auto kući, su joj sugerirali da sklopi ugovor u valuti CHF sa tuženom bankom. Prilikom sklapanja ugovora nije u potpunosti razumjela značaj valutne klauzule, nitko joj nije objašnjavao odredbe ugovora, kao niti rizike vezane za sklapanje ugovora. Misli da joj nisu u banci ponudili kredit u drugim valutama, nije tražila nikakva pojašnjenja vezano za sklapanje ugovora o kreditu, budući joj se činilo da je sve u redu. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, nijr s bankarom pregovarala o pojedinim odredbama ugovora, a ugovor je letimično pročitala. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u Općoj bolnici Vinkovci. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Nadalje navodi da se iznosa početne rate zbog proteka vremena ne sjeća, anuitete je plaćala redovno, osobno, a kredit je otplaćen. Naime, ona je ovaj kredit otplatila u roku od 2 godine od podizanja istog. Završno ističe da joj javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora nije objašnjavao odredbe istog kao niti rizike koje bi on mogao nositi u budućnosti.

9.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu, a i iz iskaza tužiteljice, nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno služi za kupnju novih vozila.

9.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

10. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da je tuženik kredit odobrio u iznosu koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 12.432,86 CHF sa rokom otplate 60 mjeseci i kamatnom stopom 5,50 %, a početni iznos anuiteta 155,96 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 06.10.2005. godine u visini 4,775033 kuna za 1 CHF iznosi 744,71 kuna.

14. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 0,18 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -440,99 EUR. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi -440,81 EUR.

15. Tužiteljica je nalaz i mišljenje vještaka prihvatila u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 07. studenog 2025.g. uskladila sa nalazom vještaka, dok tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun.

16. Međutim, ukupna razlika anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete izračunate primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -440,81 eura, pa tuženik opravdano ukazuje na okolnost da je uz primjenu ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj prilikom otplate kredita platio 440,81 eura manje nego što bi platio da se cijelo vrijeme otplate primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.

16.1. Iz navedene okolnosti, kao pravno relevantne za ispitivanje nepoštenosti sporne odredbe Ugovora o kreditu i primjenu članka 81. stavka 1. ZZP, proizlazi da kao posljedica ugovaranja valutne klauzule nije nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Naime, naprijed spomenutim člankom ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16.2. Obveza tužitelja kao potrošača, koju je preuzeo sklapanjem Ugovora o kreditu, bila je vraćanje glavnice plaćanjem mjesečnih anuiteta, čija je visina vezana uz srednji tečaj CHF važeći na dan dospijeća, dok je pravo tuženika kao kreditora bilo da naplati anuitete od tužitelja, pa kako iz činjenica utvrđenih u ovom postupku na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da je prilikom otplate kredita tuženik od tužitelja primio čak 440,81 euro manje nego što bi primio da se tečaj CHF tijekom otplate nije mijenjao, ovaj sud nalazi da su u konkretnom slučaju učinci koje je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom imalo na visinu anuiteta bili povoljniji za tužitelja nego za tuženika.

16.3. Premda je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, za istaknuti je da se u tom postupku odlučivalo u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, pri čemu se treba uzeti u obzir specifičnost konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti pojedinačnog slučaja, kako bi se uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca.

16.4. Kako u ovoj pravnoj stvari tužitelj kao potrošač zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 0,18 eura, ne smije se zanemariti okolnost da se tijekom otplate kredita zbog promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kunu u konačnici obveza tužitelja kao dužnika smanjila za 440,81 eura, ovaj sud nalazi da sporna ugovorna odredba u konkretnom slučaju nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

16.5. S obzirom na naprijed izneseno, stav je ovoj suda da nisu ispunjene sve pretpostavke predviđene ZZP da bi odredba Ugovora o kreditu, kojom su stranke ugovorile valutnu klauzulu, bila nepoštena, a u postupku nije utvrđeno ni postojanje drugih razloga propisanih odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) zbog kojih bi ta odredba bila ništetna, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

17. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

18. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 23. studenog 2022.g. to znači da potraživanje tužiteljice nije obuhvaćeno zastarom.

19. Tuženik se u podnesku od 21. studenog 2025.g., protivio preinaci tužbenog zahtjeva, kako je to učinjeno podneskom tužitelja od 15. studenog 2025.g. Međutim, sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

20. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tuženiku za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 125,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to temeljem Tbr. 7 toč. 9 Odvjetničke Tarife koja propisuje da ako je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura, neovisno o odredbi Tbr. 7. toč. 1., ukoliko točkama od 2. do 8. ovog Tbr. za pojedine postupke i sporove nije drugačije određeno, odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 100,00 eura što uz 25% PDV-a u iznosu od 25,00 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 125,00 eura.

21.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tuženiku priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

22. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, budući mu, a kako je to gore obrazloženo pripada, s obzirom na vrijednost predmeta spora, jednokratna naknada za cjelokupni postupak u visini od 50 bodova temeljem Tbr. 7 toč. 9 Odvjetničke Tarife.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 18.veljače 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Marku Cvrković, odvjetniku u Vukovaru

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu ,