Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1259/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nedibu Toromanoviću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženice ĐA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Maji Tuhtan Grgurić, odvjetnici u Opatiji, radi predaje u suposjed nekretnine, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog u Pazinu Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-105/2024-16 od 15. listopada 2025., 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog u Pazinu Stalna služba u Poreču -Parenzo poslovni broj P-105/2024-16 od 15. listopada 2025., osim u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška i sudi:

1. Dužna je tuženica ĐA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], predati suposjed nekretnine u [adresa], tužitelju ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], označenu s kč. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u veličini 1259/3258 suvlasničkog dijela, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženici ĐA da tužitelju ŠA naknadi trošak postupka u iznosu od 506,18 EUR (pet stotina šest eura osamnaest centi), u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženice ĐA za naknadom troškova postupka u iznosu od 750,00 EUR (sedam stotina pedeset eura) sa zateznom kamatom od 15. listopada 2025. do isplate.

II. Nalaže se tuženici ĐA da tužitelju ŠA naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 356,18 EUR (tri stotine pedeset šest eura osamnaest centi), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I/ Dužna je tuženica ĐA OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] predati suposjed nekretnine u [adresa], tužitelju ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] označeno s k. č. br. [katastarska čestica] z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u veličini 1259/3258 suvlasničkog dijela, u roku od 15 dana.

II/ Dužna je tuženica u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju parnični trošak."

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu u 750,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO), roku 15 dana, dok se u dijelu iznad dosuđenog zahtjev tuženice za nadoknadu parničnog troška odbija.”

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbom zahtijeva i naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 419,66 EUR.

3. Žalba je osnovana.

4. Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda ne sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

5. Predmet spora je vlasnički zahtjev tužitelja (suvlasnika nekretnine) prema tuženici (suvlasnici i suposjednici) kojim traži predaju u suposjed kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u veličini 1259/3258 suvlasničkog dijela.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio, a među strankama i nije sporno:

- da su stranke suvlasnici predmetne nekretnine (tužitelj u 1259/3258 dijela i tuženica u 343/3258 dijela),

- da su suvlasnici i suposjednici nekretnine također i FA (u 792/3258 dijela) i ZA (u 864/3258 dijela),

- da FA i OA tužitelju ne osporavaju pravo na suposjed,

- da tužitelj nije u suposjedu predmetne nekretnine.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nije ovlašten zahtijevati predaju idealnog dijela nekretnine u suvlasništvu jer idealni dio suvlasničke nekretnine predstavlja suvlasnički udio u nekretnini koji nije određen u stvarnom, fizičkom dijelu nekretnine, već kao udio u cjelini, da se takav idealni dio ne može predati u isključivi posjed jer suvlasništvo podrazumijeva zajedničko posjedovanje i upravljanje nekretninom među suvlasnicima, da u ovom postupku tužitelj ne tvrdi, niti dokazuje da bi između suvlasnika došlo do diobe suvlasničke zajednice pa da mu stoga ne pripada ni pravo zahtijevati predaju realnog dijela predmetne nekretnine, već da mu pripada pravo na predaju u suposjed cijele nekretnine, ali da takvu zaštitu tužitelj u ovom postupku nije tražio. S obzirom na to da je sud obvezan suditi u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim, pozivom na odredbu čl. 37. st. 1. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 91/96, 68/98, 137/99, 32/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZVDSP).

8. Odluka prvostupanjskoga suda nije pravilna i ne može se prihvatiti.

9. Odredbom čl. 30. st. 1. ZVDSP propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Prema st. 2. toga članka, u granicama iz st. 1. toga članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.

9.1. Prema čl. 36. st. 1. ZVDSP, ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi.

9.2. Prema odredbi čl. 37. st. 4. ZVDSP, svaki suvlasnik je vlasnik onoga idealnoga dijela stvari koji odgovara njegovu suvlasničkom dijelu, pa glede njega ima sve ovlasti kakve pripadaju vlasniku, ako ih može izvršavati s obzirom na narav idealnoga dijela. Prema st. 6. toga članka, svaki suvlasnik ima pravo glede svoga idealnoga dijela stavljati svakome pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva.

9.3. Prema čl. 42. st. 1. ZVDSP, svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.

9.4. Prema čl. 46. st. 1. ZVDSP, svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva.

9.5. Odredbom čl. 161. st. 1. ZVDSP propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a čl. 162. st. 1. ZVDSP, da vlasnik pritom mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

10. Budući da iz navedenih odredbi proizlazi da svaki suvlasnik ima pravo stvar posjedovati i njome se koristiti zajedno s ostalim suvlasnicima razmjerno svojem dijelu, ne povređujući pritom prava ostalih suvlasnika, a prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj u ovom postupku dokazao svoje pravo suvlasništva na predmetu spora, kao i tuženičin posjed stvari, pripada mu pravo od tuženice zahtijevati predaju suposjeda predmetne nekretnine pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja trebalo prihvatiti.

10.1. Okolnost što tužitelj pritom (suvišno) navodi da mu je tuženica dužna predati u suposjed predmetnu nekretninu u veličini njegovog suvlasničkog omjera nije razlog zbog kojega bi tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju trebalo odbiti jer je tuženica dužna dopustiti tužitelju izvršavanje njegovih suvlasničkih ovlaštenja na predmetnoj nekretnini, što uključuje i predaju u suposjed.

10.2. Prema tome, suprotno zaključku prvostupanjskoga suda, tužitelj ima pravo postaviti tužbeni zahtjev koji glasi na predaju u suposjed idealnog suvlasničkog dijela protiv drugog suvlasnika (tako i Rev 1200/2020-2 od 25. siječnja 2024).

10.3. Budući da ostali suvlasnici, FA i ZA, tužitelju ne osporavaju pravo suposjeda, ukazuje se pravilnim zaključak prvostupanjskoga suda da predmetnom tužbom nije trebalo obuhvatiti i ostale suvlasnike, koji stvar drže u posjedu, ali tužitelju ne osporavaju pravo na suposjed.

10.4. Da je nekretnina u naravi fizički podijeljena tuženica prvi put ističe u žalbi pa ta tvrdnja predstavlja novu činjenicu, koja se, prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP, u žalbi ne može iznositi. No pritom, neovisno o navedenome, treba reći da tuženica u odgovoru na tužbu ističe upravo suprotno – da predmetna nekretnina među suvlasnicima u naravi nije fizički podijeljena niti je sporazumom između suvlasnika izvršena podjela posjeda.

11. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP, trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u točki I/1. izreke ove presude.

12. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku (čl. 164. st. 4. ZPP).

13. S obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.460,00 EUR i vrijednost boda od 2,00 EUR (tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa), tužitelju je, kao opravdan, dosuđen trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 7/1 Tarife), kao i za zastupanje na ročištu 23. rujna 2025. (tbr. 9/1 Tarife) ili ukupno 400,00 EUR. S troškovima sudske pristojbe za tužbu i presudu, plaćene u ukupnom iznosu od 106,18 EUR, sveukupni parnični trošak tužitelja iznosi 506,18 EUR pa je, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, odlučeno kao u točki I/2. izreke ove presude.

14. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa nema pravo na naknadu parničnog troška. Stoga je odlučeno kao u točki I/3. izreke.

15. Tužitelj je uspio sa žalbom pa mu je dosuđen trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 250,00 EUR (tbr. 10/1, u vezi s tbr. 7/1 i tbr. 54. Tarife) te trošak plaćene pristojbe za žalbu u iznosu od 106,18 EUR ili ukupno 356,18 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude (čl. 166. st. 2. ZPP).

16. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke, kojom je odbijen zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška iznad dosuđenog iznosa) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 18. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor