REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2408/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužiteljice ULČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupano po generalnim punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika Gorana Gašparona, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika UL, odvjetničke vježbenice, 18. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 028-50-3759926 od 06.11.2006., a koji Ugovor je sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Mladen Matoš, Zagreb, Ilica 1, broj OU-1563/06 između tužiteljice i tuženika i to u dijelu koji glasi:

3.NAKNADA

„1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita““.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d.(OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69 isplatiti tužiteljici ULČ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 459,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.11.2006. do 31.12.2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01. 2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- kao i naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 997,23 EUR sa istim zateznim kamatama od 18. veljače 2026. do isplate, a sve u roku 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 06.11.2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 028-50-3759926, kojim joj je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje iznos od 75.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Raiffeisenbank d.d. na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 360 mjeseci s jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste tuženika za CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu. Dana 27.02.2016. tužiteljica je s tuženikom sklopila Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovora o kreditu br.028-50-3759926. Zakon o zaštiti potrošača (Nar.nov.79/07) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom čl. 97 utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

- odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga

- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom

1.1. Obzirom da je odredbom čl. 3. Osnovnog Ugovora, između ostalog, propisano slijedeće“ NAKNADA 1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ nema nikakve dvojbe da je predmetna odredba ništetna. Nadalje, navedena odredba u cijelosti je u suprotnosti s čl. 81. st.1 i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (Nar.nov.96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora koju je tuženik sročio kao jača ugovorna strana. Dakle, polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuju prava davatelja kredita, potpuno je razvidno da je tuženik ugovaranjem unaprijed naknade, a kako je to navedeno u odredbi čl. 3. Ugovora povrijedio Zakon na štetu tužiteljice, a koja povreda navedene odredbe mora imati za posljedicu ništetnost. Također, nije sporno da je primjenom sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj, obzirom da ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.2. Takvom naplatom naknade tuženik je povrijedio zakon na štetu tužiteljice, pa ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu jednokratnih troškova obrade kredita te je odredbom čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik na temelju ništetne odredbe od tužiteljice primio iznos od 459,94 EUR/ 3.465,45 kn, sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO- a), to je tuženik tužitelju dužan vratiti navedeni iznos. Slijedom navedenog, predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu čl. 3. te kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 459,94 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i uz naknadu troškova parničnog postupka, a sve kako je pobliže navedeno u izreci presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava navode iz tužbe. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik naglašava da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost, sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja, koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade, koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze, koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije.

2.1. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Zbog svega navedenog tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom, a što potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019., koju tuženik citira, a upućuje i na presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018.

2.2. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, a u tom smislu upućuje na odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi parnične troškove uz zateznu kamatu.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj: 028-50-3759926 (list 8-13 spisa), presliku Dodatka broj KONV-01/2019 Ugovoru o kreditu br. 028-50- 3759926 od 27.2.2016. (list 14-17 spisa), presliku otplatnog plana (list 18-33 spisa), saslušana je tužiteljica (list 147 spisa), a pročitana je i priložena sudska praksa (list 42- 51, 59-104 i 116-146). Drugih dokaza stranke nisu predlagale, pa je glavna rasprava zaključena.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela čl. 3. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu plaćene naknade, a koji zahtjev tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi, kojom je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

5. Među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 6.11.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 028-50-3759926 za iznos 75.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 360 mjeseci (članak 4. Ugovora);

- da je čl. 3. ugovorena naplata jednokratne naknade u visini 1,00% od iznosa kredita i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je tužiteljici, prilikom isplate /korištenja kredita, 20.11.2006. naplaćena naknada za obradu kredita u visini 3.465,45 kn (1,00% od iznosa kredita), sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to jasno stoji u preslici kontrolnog ispisa korištenja kredita na listu 33 spisa;

6. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 3. Ugovora o ugovorenoj naknadi za obradu kredita, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

7. Tužiteljica tvrdi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini 1,00% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da na tu naknadu nije mogla utjecati i morala ju je podmiriti.

8. Čitanjem kontrolnog ispisa korištenja kredita na listu 33 spisa utvrđeno je da je tužiteljici, prilikom isplate/korištenja kredita i to 20.11.2006. naplaćena naknada, sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista je naplaćena /ustegnuta od iznosa dobivenog kreditom. Navedena odlučna činjenica među strankama nije sporna.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko jednokratne naknade, sud je saslušao tužiteljicu, koja je na ročištu 11.2.2026. (list 147 spisa) navela da joj je kredit bio potreban za kupnju nekretnine za stanovanje i da ista nikada nije služila ni u kakve poslovne svrhe niti je davana u najam ni zakup. Iskazala je da nije vlasnik obrta niti član trgovačkog društva te da je sklapanje predmetnog kredita bilo davno i da se ne sjeća detalja, osim da nije mogla utjecati ni na koju odredbu.

10. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužiteljica nije pregovarala o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu jednokratne naknade, već je morala prihvatiti ponudu banke kakva joj je dana. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužiteljica bila informirana o spornoj naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade. Dakle, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o jednokratnoj naknadi i visini te naknade, koju utvrđuje banka. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužiteljica uopće nije bila informirana o naknadi i da će jednokratna naknada biti naplaćena iz iznosa kredita. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, prema kojoj se tužiteljica obvezuje, prilikom isplate, kredita platiti banci jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita u visini 1,00% iznosa kredita.

14. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 3. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita, odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora, koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se jednokratna naknada kod prvog korištenja kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi, koja se plaća, prilikom korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi, koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu, koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij, koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu, koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o jednokratnoj naknadi ne tiče odnosa između iznosa jednokratne naknade te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

15. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos jednokratne naknade tužiteljici umanjen iznos kredita, koji joj je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova, koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade kod prvog korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi kod prvog korištenja kredita nepovoljno je utjecala na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u jednokratnu naknadu. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom, koja ovisi o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,00% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

23. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno (jednokratnu naknadu ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita), to je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

24. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke imajući pri tome u vidu da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredbe, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužiteljice za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

25. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

26. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj, koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos naknade, koju je naplatio zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

27. Slijedom navedenog, kako nije sporno da je tužiteljica s osnova jednokratne naknade isplatila 20.11.2006. iznos od 3.465,45 kn / sada: 459,94 €, to je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da je jednokratna naknada naplaćena 2006., dok je tužba podnesena 2025., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Iako među strankama nije sporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da je navedena naknada naplaćena 2006. te je tužba nesporno podnesena 2025., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe, tako predmetno potraživanje tužiteljice za isplatu iznosa od 459,94 € s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, nije zastarjelo.

28. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja iznosa naknade 20.11.2006. do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja jednokratne naknade utvrđen iz kontrolnog ispisa korištenja kredita na listu 33 spisa, a tuženik nije osporio datum navedenog plaćanja. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31.12.2007., po stopi, koja se obračunava u skladu s čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. i čl. 151. ZPP i isti je suđen tužiteljici, a budući da je u cijelosti uspjela u sporu. Trošak postupka tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti postavljenog zahtjeva, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako je tužiteljici priznat trošak za: sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav 2 podneska 22.5.2025. i 12.1.2026. po 75 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 12.11.2025. i 11.2.2026. za svako po 75 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 375 bodova što primjenom Tbr. 54. Tarife iznosi ukupno 750,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV (187,50 €) te uz trošak plaćene pristojbe na tužbu 19,91 € te uz pristojbu na presudu od 39,82 €, sveukupno iznosi 997,23 €.

30. Tuženiku nije priznat trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP budući da u sporu nije uspio.

31. Odluka o zateznoj kamati na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

Zagreb, 18. veljače 2026.

Sudac

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz pristojbu na presudu

- pun. tuženika