P-7248/2024-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu I. tužiteljice UH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i II. tužiteljice UHL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], obje zastupane po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Crnković i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. siječnja 2026. u prisutnosti I. tužiteljice osobno, punomoćnicu I. i II. tužiteljica LH, odvjetnicu te zamjenicu punomoćnika tuženika SH, odvjetničku vježbenicu, a po objavi presude dana 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, da I. tužiteljici UH, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 346,67 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev II. tužiteljice UHL, OIB [osobni identifikacijski broj], kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 346,66 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2007. do isplate, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, da I. tužiteljici UH, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 401,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev I. tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka preko iznosa dosuđenog u toč. III. izreke.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev II tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka.

VI. Nalaže se II. tužiteljici UHL, OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka preko iznosa dosuđenog u toč. VI. izreke.

Obrazloženje

1. Tužiteljice u tužbi navode da su s tuženikom 28.5.2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103564486, kojim je tužiteljicama odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 127.420,68 CHF te je dana 20.1.2016. zaključen Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 5103564486 kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prema članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu iznosi 0,900 % od iznosa odobrenog kredita i obračunava se s datumom Ugovora. Tužiteljice ističu kako je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja), sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za troškove obrade kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica. Ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni tzv. ulaznom naknadom, odnosno koji su to objektivni troškovi nastali da bi bili pokriveni ulaznom naknadom. Ističu kako sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti. Tužiteljice od tuženika, stoga, potražuju iznos stečenog bez osnove i to iznos obračunate i naplaćene naknade u iznosu od 0,90 % od isplaćenog kredita, a što iznosi 1.146,79 CHF i predstavlja iznos od 693,33 EUR prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (tečaj EUR 7,300000 prema arhivi tečaja tuženika na dan 28.05.2007.). Tužiteljice od tuženika na navedeni iznos potražuju i iznos zateznih kamata od dana stečenog bez osnove. Tužiteljice stoga predlažu da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužiteljicama isplati iznos od 693,33 EUR sa zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Navodi da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno da je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 0,9 % na iznos kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenikom banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, g. ĆH, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Također, korisniku kredita je uslijed posebnih odnosa s njim odobrena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,90 %, a što je predstavlja za korisnika kredita sniženje iznosa predmetne naknade. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužiteljici je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u visini od 1 % od iznosa glavice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Osim što je ta odredba tužiteljici bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 0,9 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 0,9% od visine predmetnog kredita u iznosu od 5.068,22 kn, a ne iznos od 5.223,89 kn koji tužitelj potražuje u tužbi. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužiteljice jer je naknada naplaćena dana 28.7.2005. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zatezne kamate od dana 29.5.2007., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u presliku pregleda prometa po kreditu (stranica 18-39 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 40-65 spisa), Posebnu ponudu stambenih kredita za kupce stanova u izgradnji Nivonekretnine d.o.o. – projekt stambene izgradnje "Ris" (stranica 99-100 spisa), prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine (stranica 103-104 spisa), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (stranica 125-181 spisa),proveo dokaz saslušanjem svjedoka i saslušanjem I. tužiteljice kao stranke.

4. Među strankama nije sporno da su one dana 28. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103564486. Nije sporno niti da je I tužiteljica korisnica kredita prema navedenom Ugovoru, dok je II tužiteljica sudužnica. Nije sporno niti da je člankom 10. Ugovora o kreditu tuženik obvezao I tužiteljicu kao korisnicu kredita na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini 0,900 % iznosa kredita, a koja je naplaćena u iznosu od 5.068,22 kn. Sporno je da li je predmetna odredba ugovora ništetna. Sporan i je tijek zatraženih zateznih kamata na zatraženi iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporno je da li je potraživanje u zastari.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev I tužiteljice osnovan, dok je tužbeni zahtjev II tužiteljice neosnovan.

6. Odredbom čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu određeno je da je korisnik kredita dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita platiti 0,900 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. Stavkom 2. te odredbe propisano je kako je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

7. Iz pregleda prometa po kreditu razvidno da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita obračunata u iznosu od 5.068,22 kn te da je 28.5.2007. naplaćena.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljica i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao I tužiteljicu i svjedoka ĆH. Od saslušanja II tužiteljice kao stanke tužiteljice su odustale.

8.1. Svjedok je iskazao kako u to vrijeme on je bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu savjetnika za kredite u poslovnici na Svetom Duhu, dok danas također radi kod tuženika ali na drugom radnom mjestu te je na lokaciji u Lučićevoj i ne radi sa klijentima. On se ne sjeća tužiteljica jer ih on očito nije niti zaprimio kao klijente, odnosno nije vodio pregovore sa tužiteljicama u prvom dijelu realizacije Ugovora o kreditu, već se njegov potpis nalazi na Ugovoru o kreditu, a što znači da je sudjelovao u drugoj fazi realizacije Ugovora o kreditu koja podrazumijeva solemnizaciju. Njegov potpis se nalazi na Ugovoru o kreditu iz razloga jer je kolega koji je očito sudjelovao u prvom dijelu realizacije Ugovora o kreditu kada se pregovaralo o uvjetima kredita i pojedinim odredbama bio odsutan. Na pitanje da li je u to vrijeme bila praksa banke da se prilikom obrade kreditnog zahtjeva nudila mogućnost smanjenja ulazne naknade, odgovara kako se to nije nudilo, ali mu je poznato da je bilo slučajeva kada se moglo pregovarati o visini te naknade na zahtjev klijenta, to se rjeđe događalo, o tome nisu mogli odlučivati referenti na radnom mjestu na kojem je svjedok u to vrijeme bio zaposlen, već su postojali posebni nivoi odlučivanja o tome u banci. Na pitanje je li uplata ulazne naknade bila uvjet realizacije kredita odgovara kako se ta naknada morala platiti. Na pitanje da li mu je poznato na što se konkretno odnosila ta naknada te na koji način se dolazilo do iznosa te naknade odgovara kako se ta naknada naplaćivala zbog troškova koji su se naplaćivali klijentu radi realizacije kredita, radilo se o materijalnim troškovima čiju specifikaciju ne zna napamet, a glede visine u uvjetima kredita je bilo određeno da se ta naknada naplaćivala u određenom postotku od iznosa glavnice, misli da se radilo o 1 % za stambene kredite tada.

8.2. I. tužiteljica koja je iskazala kako je ona 2007. u banci tužene ishodila stambeni kredit za potrebe kupnje stana, a radi se o nekretnini u kojoj ona i danas živi i koja je korištena isključivo za njezine stanovanje, to je njezina prva i jedina nekretnina. Pregovori oko sklapanja kredita vodili su se u banci tužene u poslovnici u Svetom Duhu, a prilikom pregovaranja su bile prisutne ona i njezina sestra, odnosno II. tužiteljica jer je ona sudužnik po tom Ugovoru, a I tužiteljica je korisnica kredita. Prilikom pregovaranja nije bio prisutan danas saslušani gospodin, već gospodin U kojem ne zna ime i on je zapravo predmetni kredit prezentirao kao najpovoljniju ponudu tužene banke za kupnju stana. U konkretnom slučaju oni nisu ništa pregovarali sa bankom oko visine predmetne ulazne naknade, već im je samo prezentirana ponuda banke, a uvjet da ona dobije kredit je bio taj da se plati ulazna naknada, a naknada je i plaćena. Nije joj uopće dano do znanja da može pregovarati oko visine te ulazne naknade i ona to nije niti znala. Također joj nije saopćeno za što bi banka eventualno koristila ta sredstva, već joj je rečeno da se radi o troškovima koji se moraju platiti. Ona je platila naknadu, odnosno ne zna da li je 1/2 iznosa naknade platila njezina sestra, a drugu ona ili je ona u cijelosti platila naknadu, ali naknada je plaćena. Na pitanje tko je snosio troškove solemnizacije Ugovora, I. tužiteljica odgovara kako je to ona. Na pitanje iz kojeg razloga joj je naknada naplaćena u iznosu od 0,9 % ukupne glavnice kredita, a trebala je biti u iznosu od 1 % ukupne glavnice kredita, a kako je to navedeno u letku tuženika, I. tužiteljica odgovara kako joj je naknada naplaćena u iznosu koji je od nje tražen, o visini naknade nije pregovarala.

9. Iskaz svjedoka ĆH čije je saslušanje predloženo po tuženiku i provedeno ovaj sud nije posebno cijenio jer taj svjedok, kako to i sam navodio u svom iskazu nije sudjelovao u pregovorima sa tužiteljicama oko sklapanja samog ugovora o kreditu, već je potpisnik istog iz razloga jer je svjedokov kolega koji je sudjelovao u prvom dijelu realizacije ugovora o kreditu bio odsutan pa stoga nema saznanja od sklapanju istog, već je isti iskazivao o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora pa stoga saslušanje takvog svjedoka nije prikladan dokaz za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporene odredbe ugovora pa je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka nije posebno cijenjen (tako i u odlukama USRH broj: U-III-2267/2019 i broj: U-III-1085/2021).Sud prihvaća iskaz I tužiteljice u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da ista ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Članak 84. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Sud je analizirajući odredbu članka 10.1. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“ pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

12. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka 10.1. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,9 % od iznosa kredita, koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 5.068,22 kuna te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetna iz slijedećih razloga. Prema mišljenju suda predmetna odredba je jasno napisana u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala I tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (0,9 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o jasno napisanoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba Ugovora kojom je visina naknade za odobrenje kredita propisana u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita nedvojbeno nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Također, okolnost da je prema Izvatku iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe tuženika od 10.4.2007. proizlazi da visina naknade za stambene kredite iznosi 1 % od iznosa kredita , a da je tuženik I tužiteljicu obvezao na plaćanje te naknade u iznosu od 0,9 % od iznosa kredita također nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s I tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koja sadrži odredbu prema kojoj se I tužiteljicu obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,9 % iznosa kredita. Isto je dovelo do toga da je I tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio I tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga I tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik dakle nije I tužiteljici razjasnio razloge zbog kojih joj je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj, budući da su veći troškovi za obradu kredita naplaćivani od korisnika koji podigne veći iznos kredita. Sud prihvaća iskaz I tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogla pregovarati.

13. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava I tužiteljice, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,900 % iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu I tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo I tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. S obzirom na to da tužiteljice nisu postavile i zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju obradu zahtjeva i odobravanje kredita sud je o pitanju ništetnosti te ugovorne odredbe, a što je pretpostavka za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, odlučivao kao o prethodnom pitanju pa je iz navedenih razloga primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te članka 87. stavak 1. ZZP utvrdio da je odredba čl. 10.1. Ugovora o kreditu ništetna.

14. Temeljem članka 323. ZOO tuženik je dužan vratiti I tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa od 346,67 EUR, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate, temeljem čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1., u svezi čl. 183. st. 1. ZOO. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga neosnovano tuženik osporava tijek zateznih kamata. Neosnovano tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je predmetna naknada naplaćena 28.7.2005., obzirom da iz pregleda prometa po kreditu, dakle iz isprave koju je sastavio sam tuženik razvidno da je naknada naplaćena 28.5.2007., a ne 28.7.2005., kako to tvrdi tuženik. I tužiteljici bi iz razloga koji će dalje biti navedeni u ovoj presudi pripadao čitav iznos naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno iznos od 672,66 EUR, no kako postavljenim tuženim zahtjevom I i II tužiteljica zahtijevaju od tuženika isplatu novčanog iznosa od 693,33 EUR (djeljiva obveza), to proizlazi da svaka od tužiteljica tuženim zahtjevom potražuje ½ navedenog iznosa pa je I tužiteljici toliko i dosuđeno.

15. Prigovor zastare nije osnovan. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su- IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda RH, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

16. Neosnovano tuženik osporava I tužiteljici status potrošača. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji stana u [adresa], na kojoj adresi I tužiteljica ima prijavljeno i prebivalište. I tužiteljica je isti zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije preložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

17. Razmatrajući predmetni Ugovor o kreditu utvrđeno je I tužiteljica korisnica kredita prema navedenom Ugovoru, dok je II tužiteljica sudužnica, a obje su potpisale taj Ugovor. Odredbom čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu određeno je da je korisnik kredita dužan za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita platiti 0,9 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. Dakle, navedenom odredbom je tuženik korisnicu kredita (I tužiteljicu), a ne sudužnicu (II tužiteljicu) obvezao na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita pa je stoga I tužiteljica kao obveznik plaćanje te naknade aktivno legitimirana na povrat iznosa isplaćene naknade kao stečenog bez obveze. Tuženik sponom odredbom čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu, a niti bilo kojom drugom odredbom nije obvezao sudužnicu, odnosno II tužiteljicu na plaćanje te naknade pa ona glede toga nije s tuženikom u obvezno pravnom odnosu na temelju predmetnog ugovora o kreditu, već su to I tužiteljica i tuženik (tako i Županijski sud u Zadru u Gž 113/2023-2, Županijski sud u Zagrebu u 22 Gž- 536/2023-3 od 6. veljače 2024., Županijski sud u Rijeci, u Poslovni broj Gž- 1515/2022-3 od 21. svibnja 2025., Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-153/2024- 2 od 29. svibnja 2024.). Iz pregleda prometa po kreditu razvidno je da su sve uplate (pa tako i naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita) izvršene u svrhu podmirenja obveze I tužiteljice kao korisnice kredita pa je I tužiteljica, nedvojbeno aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-153/2024-2 od 29. svibnja 2024. zauzeo pravno stajalište da je korisnik kredita ovlašten zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu ili koji drugi sudionik kreditnog odnosa, odnosno koje je vršila treća osoba koja nije stranka ugovora o kreditu, a koje su uplate izvršene u ime i za račun korisnika kredita. Imajući u vidu navedeno, irelevantni su navodi iskaza I tužiteljice da ne zna da li je 1/2 iznosa naknade platila njezina sestra, a drugu ona ili je ona u cijelosti platila naknadu, odnosno irelevantno je tko je platio predmetnu naknadu, da li je to I tužiteljica ili II tužiteljica i u kojem omjeru. Dakle, uplate po kreditu (pa i naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita) su vršene u ime, za račun i po nalogu korisnice kredita (I tužiteljice), kreditor (tuženik) ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije na kreditoru, a niti je to pitanje koje bi sud trebao utvrđivati. Eventualno potraživanje koje bi treća osoba koja je faktički izvršila uplatu mogla imati prema korisniku kredita (I tužiteljici) tiče se odnosa te osobe i samog korisnika kredita (I tužiteljice). Niti sama činjenica što je II tužiteljica u svojstvu sudužnika potpisala Ugovor o kreditu ne daje joj aktivnu legitimaciju na povrat iznosa isplaćene te naknade kao stečenog bez obveze. Zaključno se napominje da iako tuženik nije izričito osporio aktivnu legitimaciju II. tužiteljici (osporio je osnov i visinu zahtjeva), ovaj sud je stajališta da se pitanje pripada li II tužiteljici aktivna legitimacija tiče primjene materijalnog prava. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 616/03- 2 od 21. srpnja 2004. zauzeo pravo stajalište da iako tuženik tijekom postupka nije istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja drugostupanjski sud je pravilno ispitivao da li tužitelju pripada aktivna legitimacija u odnosu na istaknuti tužbeni zahtjev jer se tiče primjene materijalnog prava. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. I Iz spisa je vidljivo da su tužbu podnijele dvije osobe koje zahtijevaju od tuženika isplatu novčanog iznosa pa se prema tome radi o suparničarstvu na aktivnoj strani. I tužiteljica je u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom pa joj je s obzirom na utvrđenu vrijednost spora koja u odnosu na nju iznosi 336,33 EUR (utvrđeno na pripremnom ročištu) priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR temeljem Tbr. 7. točka 1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima održanim 9.9.2025. i 12.1.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju I tužiteljici je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

18.1. I tužiteljici nije priznat trošak sastava prigovora na rješenje o sudskoj pristojbi jer se ne radi o trošku koji je potreban za vođenje postupka pa nije niti opravdan (tako i Žs u Šibeniku u Gž-7/2024-2 od 19. veljače 2025.). S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova, preko iznosa određenog u toč III. izreke I tužiteljica je odbijen pa je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude

19. Obzirom da II tužiteljica nije uspjela sa tužbenim zahtjevom, odlučeno je kao u toč. V. izreke, a tuženiku je s obzirom na utvrđenu vrijednost spora koja u odnosu na nju iznosi 336,33 EUR (utvrđeno na pripremnom ročištu) priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 100,00 EUR temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanim 9.9.2025. i 12.1.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tuženiku je priznat PDV po stopi od 25%. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

19.1. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova, preko iznosa određenog u toč VI. izreke tuženik je odbijen pa je odlučeno kao u toč. VII. izreke presude

U Zagrebu, 18. veljače 2026.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljice po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu za I. tužiteljicu u iznosu od 336,33 EUR te rješenje o sudskoj pristojbi na presudu za II. tužiteljicu u iznosu od 336,33 EUR

2. tuženiku po punomoćniku