REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] D 5

Poslovni broj: Us I-888/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužiteljice DJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], koju kao opunomoćenici zastupaju Sanja Ferković Cetina (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Puli, Ulica Sv. Teodora 2 i tužiteljičin sin VJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba ZJ, radi obnove postupka – prijevremene starosne mirovine, 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se dio rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/25-01/03070194226, URBROJ: 341-99-05/3- 25-1238 od 2. travnja 2025. koji glasi:

„II. Odbija se zahtjev DJ, rođ. **.**.1959. za izmjenu pravomoćnog rješenja Područnog ureda u Puli-Pola, broj: 47719 od 30. studenoga 2015.“

II. U preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140- 02/25-01/03070194226, URBROJ: 341-99-05/3-25-1238 od 2. travnja 2025. godine.

III. Nalaže se tuženiku da o zahtjevu tužiteljice za izmjenu pravomoćnog rješenja Područnog ureda u Puli-Pola, broj: 47719 od 30. studenoga 2015. na temelju članka 139. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22) odluči cjelovitom primjenom stajališta izraženih u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- III-4525/2019 od 7. veljače 2023. i broj: U-III-3387/2021 od 20. svibnja 2025. godine.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje da tužiteljici DJ nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 1.009,00 (tisuću devet) eura, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora u preostalom iznosu od 1.009,00 (tisuću devet) eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa], KLASA: UP/I 140-02/23-01/03070194226, URBROJ: 341-13-05/3-23-28766 od 3. travnja 2024., odbačen je zahtjev tužiteljice za obnovu postupka okončanog pravomoćnim rješenjem navedenog tijela broj 47719 od 30. studenoga 2015. godine.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II 140-02/25-01/03070194226, URBROJ: 341-99-05/3-25-1238 od 2. travnja 2025., uvažio žalbu tužiteljice, poništio prvostupanjsko rješenje od 3. travnja 2024., te je riješio predmet odbivši zahtjev tužiteljice za obnovu postupka te zahtjev tužiteljice za izmjenu pravomoćnog rješenja od 30. studenoga 2015. godine. Ključni dijelovi obrazloženja drugostupanjskog rješenja glase:

„Protiv navedenog rješenja žaliteljica je tužbom pokrenula upravni spor pred Upravnim sudom u Rijeci koji je svojom presudom Poslovni broj: Us I-1822/2024-10 od 24. veljače 2025., poništío navedeno rješenje Središnje službe, broj spisa: 663449 od 17. rujna 2024. i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak.

U obrazloženju presude navodi se:

„13. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, ovaj Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan iz niže obrazloženog razloga.

14. Odredbom čl. 134. ZOMO propisano je, ako se nakon donošenja rješenja protiv kojeg nema redovitog pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u svezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja. Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti.

15. U stavku 2. citiranog članka 134. ZOMO propisano je, da prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, prema stavku 1. ovoga članka, pripadaju od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu postupka, odnosno od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja rješenja u obnovljenom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti.

16. Odredbom članka 139. stavak 1. ZOMO, propisano je da pravomoćno rješenje o pravu na mirovinsko osiguranje ili iz mirovinskog osiguranja može se izmijeniti novim rješenjem ako je prvim rješenjem povrijeđen zakon, Uredbe Europske unije u koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, međunarodni ugovor o socijalnom osiguranju ili općeg zavoda na štetu osiguranika, osigurane osobe ili korisnika mirovine.

17. Odredbom stavka 3. članka 139. ZOMO, propisano je da pravo utvrđeno novim rješenjem donesenim prema stavcima 1 ili 2 ovog članka pripada od prvog dana idućeg mjeseca nakon donošenja rješenja ako je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, odnosno od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva osiguranika, osigurane osobe ili korisnika mirovine.

18. Imajući u vidu da prvostupanjskim rješenjem od 3. travnja 2024. nije odlučeno i o zahtjevu tužiteljice za izmjenom rješenja o mirovini po članku 139. ZOMO, iako je takav zahtjev istaknut u zahtjevu podnesenom 27. prosinca 2023., a na što je tužiteljica ukazivala u tužbi, a tuženik i potvrdio u odgovoru na tužbu, niti je o istom tuženik odlučio, iako se na istog osvrnuo u obrazloženju osporavanog rješenja, to će tuženik u ponovnom postupku, u postupku izvršenja ove presude, vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda, jednim rješenjem odlučiti o oba zahtjeva tužiteljice istaknutim u zahtjevu tužiteljice podnesenom prvostupanjskom tijelu 27. prosinca 2023., koje će u cijelosti biti sastavljeno u skladu sa odredbom članka 98. ZUP-a, a njegovo obrazloženje u skladu s odredbom članka 98. stavaka 5. ZUP-a te u kojem će se tuženik osvrnuti na tužbene navode tužiteljice odgovarajući na iste u novo donesenom rješenju.

20. Imajući u vidu navedeno, ovaj Sud je poništio osporavanu odluku tuženika i predmet vratio tuženiku na ponovan postupak, kako bi u ponovnom postupku u postupku izvršenja ove presude vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda (članka 151. i 152. ZUS-a), tuženik u roku od 60 dana odlučio o oba zahtjeva tužiteljice istaknutim u podnesku od 27. prosinca 2023. prvostupanjskom tijelu i to sve bez obzira na činjenicu što se u obrazloženju osporavanog rješenja tuženika, kao i odgovoru na tužbu tuženik osvrnuo na navode tužiteljice vezano uz zahtjev za izmjenu rješenja o mirovini po članku 139. ZOMO, ali o istom nije odlučio u izreci samog rješenja koje obvezuje stranke, odnosno podnositelja zahtjeva.“

Povodom presude Upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj: Us 1-1822/2024-10 od 24. veljače 2025. žalba žaliteljice ponovno je uzeta u postupak te je ustanovljeno da je ista djelomično osnovana, te je u izreci odlučeno o oba zahtjeva žaliteljice istaknuta u zahtjevu podnesenom prvostupanjskom tijelu dana 27. prosinca 2023.

I. Zahtjev za obnovu postupka okončanog pravomoćnim rješenjem Područnog ureda u Puli-Pola, broj: 47719 od 30. studenoga 2015. nije osnovan.

Uvidom u spis utvrđeno je kako je žaliteljici pravomoćnim rješenjem Područnog ureda u Puli – Pola, broj: 47719 od 30. studenoga 2015. priznato počevši od 11. srpnja 2015. pravo na prijevremenu starosnu mirovinu sukladno odredbama ZOMO, te je mirovina određena na temelju raspoloživih platnih podataka bez platnih podataka za 1983. i od 1986. do 1990., a koja dokumentacija je izgorila u požaru. Žalba na navedeno rješenje odbijena rješenjem ove Središnje službe, broj: 663449 od 11. studenoga 2017.

Protiv istog rješenja žaliteljica je podnijela tužbu pred Upravnim sudom u Rijeci koji je presudom poslovni br. 3 UsI-1558/17-11 od 19. travnja 2018 odbio tužbeni zahtjev.

Na istu presudu podnesena je žalba koja je presudom Visokog upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usž-3249/18-2 od 30. studenoga 2018. odbijena. Žaliteljica je dana 27. prosinca 2023. podnijela zahtjev za obnovu postupka prema članku 134. ZOMO-a i zahtjev za izmjenu rješenja Područnog ureda u Puli – Pola, broj: 47719 od 30. studenoga 2015. prema članku 139. ZOMO-a, te je u prilogu zahtjeva dostavila Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-1720/2018 od 8. lipnja 2021., zapisnik od 2. srpnja 2021. o održanom ročištu kod Općinskog suda u Puli, Poslovni broj: Pn-200/2020 radi naknade štete, te obračun osobnog dohotka žaliteljice za svibanj 1992. godine.

(…)

S obzirom da žaliteljica zahtjev temelji na više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluke U-lll-3454/17 i U-III-4670/17 od 9. listopada 2019., U-III-951/17 od 24. lipnja 2020., U-lll-1720/18 od 8. lipnja 2021.) i presudama Upravnog suda u Zagrebu, UsI-3248/21-5 od 22. svibnja 2023. i Usl-1534/22-10 od 25. travnja 2023., te kao primjer zahtjevu prilaže Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-1720/18 od 8. lipnja 2021., žaliteljici se ističe kako sudska praksa, uključujući ustavnosudsku praksu, nije činjenica u odnosu na koju se primjenjuje mjerodavno materijalno pravo, odnosno isto ne predstavlja novi dokaz kao dokaze temelj za ne obnovu postupka. Naime, prijedlog za obnovu postupka pozivanjem na nove činjenice i/ili nove dokaze ne može biti valjano utemeljen na sadržaju sudske prakse, a što proizlazi i iz prakse suda navedene u presudi Visokog upravnog suda, Poslovni broj: Usž-284/2023-2 od 22. veljače 2023.

Nadalje, iz Zapisnika od 2. srpnja 2021, s održanog ročišta kod Općinskog suda u Puli, poslovnog broja Pn-200/2020, radi naknade štete, na kojem je saslušana svjedokinja tuženika, zaposlena u HZMO [adresa], proizlazi u bitnom da ne zna čuvaju li se zapisnici o zaprimanju dokumentacije od strane poslodavca, ali može reći da nam Zapisnik ne bi dao odgovor na pitanje je li predana dokumentacija od poslodavca za žaliteljicu za sporno razdoblje 1983., te od 1986, do 1990. jer je u Zapisniku samo navedeno da je zaprimljeno primjerice od Osnovne škole Veli Vrh 75 MA obrazaca, bez da se navode pojedinačna imena osiguranika na koje se ti obrasci podnose, a da se platni podaci utvrđuju upravo na temelju podataka koje dostavlja poslodavac na propisanim M4 obrascima, dok je za žaliteljicu za sporne godine od 1983. te od 1986. do 1990. pregledana cjelokupna baza podataka i mikrofilm i utvrđeno da podaci o plaći za nedostajuće godine ne postoje.

Iz sadržaja Zapisnika ne proizlazi da su za sve zaposlenike OŠ Veli Vrh istovremeno predani podaci o plaćama o čemu se potpisivao zbirni zapisnik. Podredno, iz zapisnika proizlazi i kako je svjedokinja odgovorila na pitanje što bi mogao biti razlog da nedostaju predmetni podaci za žaliteljicu te je detaljno obrazloženo na koji način se pribavljaju podaci koji nedostaju, s napomenom da je upozorena da je dužna govoriti istinu i da ništa ne smije prešutjeti te da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo. Najzad, žaliteljica, kao tužiteljica u tom postupku pred Općinskim sudom nije imala daljnjih pitanja za svjedokinju.

Nadalje, obračun osobnog dohotka žaliteljice za svibanj 1992. već je bio dostavljen u ranijem upravnom i sudskom postupku pa se ne može smatrati novim dokazom.

Shodno navedenom, ništa od dostavljene dokumentacije ne dokazuje platne podatke žaliteljice za spornu godinu 1983, te razdoblje od 1986. do 1990. Za 1991. godinu postoje platni podaci te je u pravomoćnom rješenju o priznanju prava od 30. studenoga 2015. utvrđen vrijednosni bod za tu godinu 1,2484 stoga je neosnovan navod da za tu godinu nedostaju platni podaci.

Navod tužiteljice kako ima saznanja da druge ispostave u slučaju raspolaganja M-4 obrascima utvrđuju platne podatke prema plaćama komparanata ničim nije potkrijepljen niti se može smatrati novom činjenicom ili dokazom.

Ističe se kako Zavod provodi usporedbu platnih podataka sukladno korisnicima

- komparantima samo za konkretne slučajeve, odnosno kada je naloženo pravomoćnom presudom suda.

Temeljem navedenog, nema osnove za obnovu postupka prema odredbi članka 134. ZOMO-a, stoga je odlučeno kao u točki I. izreke.

II. Zahtjev za izmjenu pravomoćnog rješenja Područnog ureda u Puli-Pola, broj: 47719 od 30. studenoga 2015. nije osnovan.

(…)

Navod žaliteljice kako HZMO nije vodio potpunu i točnu evidenciju za nju, kao i da su u istovjetnim situacijama pojedine ispostave postupile drugačije - komparacijom s plaćama zaposlenih na usporednim radnim mjestima, time je povrijeđen zakon na njezinu štetu, a na što ukazuje nova ustavnosudska i upravnosudska praksa, (…), smatramo neosnovanim.

To stoga što Odluke Ustavnog suda u velikoj mjeri nisu činjenično ni pravno istog osnova, dok presude Upravnog suda nemaju istu dokaznu snagu kao Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u situaciji kada postoji mjerodavna Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Naime, odluka Ustavnog suda U-lII-4670/2017 od 9. listopada 2019. se odnosi na utvrđivanje staža osiguranja kao mirovinskog staža za vrijeme provedeno u radnom odnosu kod poslodavca na području Republike Hrvatske koji je bio pod zaštitom i upravom Ujedinjenih naroda.

Odluka Ustavnog suda U-lll-951/2017 od 24. lipnja 2020. se odnosi na postupak utvrđivanja staža osiguranja kao mirovinskog staža.

Odluka Ustavnog suda U-lll-1720/2018 od 8. lipnja 2021. se odnosi na priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine primjenom međunarodnih ugovora te je sporno različito tumačenje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da li je uračunat staž osiguranja u mirovinski staž te platni podaci (presude upravnih sudova su u međusobnoj kontradikciji u pogledu odlučnih činjenica).

Jedino odluka Ustavnog suda U-lll-3454/2017 od 9. listopada 2019. koja se odnosi na nedostajuće platne podatke koji nisu uzeti u obzir prilikom priznanja prava na starosnu mirovinu je činjenično i pravno slična situacija kao kod žaliteljice, ali je novijom odlukom Ustavnog suda U-III-4525/2019 od 7. veljače 2023, kojom je donesen potpuno drugačiji zaključak od zaključka iznesenog u Odluci Ustavnog suda U-III- 3454/2017 od 9. listopada 2019., detaljno obrazložen razlog za takvo odstupanje. U najnovijoj Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4525/2019 od 7. veljače 2023. pod točkom 23. između ostalog je navedeno sljedeće: „Ustavni sud nadalje ističe da visina plate različitih radnika na istom radnom mjestu može varirati ovisno o raznim čimbenicima kao što su satnica, godine radnog staža, vrsta poslova koji se obavljaju, bolovanja, a na što pravilno upućuje drugostupanjsko upravno tijelo u svom rješenju. Stoga, Ustavni sud nalazi da su upravna tijela i sudovi dali dostatne i relevantne razloge za odbijanje dokaznog prijedloga da se za izračun visine podnositeljeve mirovine koriste podaci drugih osiguraníka, imajući pritom u vidu potrebu zaštite tajnosti njihovih ovih podataka."

Točkom 24. navedeno je sljedeće: „Ustavni sud ističe da se njegov zaključak u odnosu na ovaj podnositeljev prigovor razlikuje od zaključka iznesenog u predmetu broj U-III-3454/2017 od 9. listopada 2019. (…) koji se odnosi na činjenično i pravno sličnu situaciju. Razlog za takvo odstupanje je okolnost da su upravna tijela i upravni sudovi u podnositeljevom predmetu iznijeli dodatne razloge za odbijanje spornog dokaznog prijedloga koje Ustavni sud nije imao mogućnost ranije razmotriti i koji su sažeti u prethodnoj točki - okolnost da visina plaće različitih radnika na istom radnom mjestu može varirati ovisno o raznim čimbenicima i potreba zaštite tajnosti podataka drugih osiguranika.“

Naime, iz pravnog stajališta koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske proizlazi, da nema mogućnosti komparacije platnih podataka koji nedostaju sa platnim podacima drugih osoba, jer visina plaće različitih radnika na istom radnom mjestu, može varirati ovisno o raznim čimbenicima (…).

Također, ZOMO-om nije uređena mogućnost da se plaće koje nedostaju utvrde na temelju podataka o plaći drugih usporedivih radnika, jer bi to bilo protivno propisima koji reguliraju tajnost podataka (…).

U situaciji kada je zakonodavac predvidio na koji način utvrditi vrijednosni bod u slučaju kada ne postoje podaci o plaći osiguranika te uzevši u obzir obrazloženje navedeno u najnovijoj Odluci Ustavnog suda U-lll-4525/2019 od 7. veljače 2023. smatramo kako nisu ispunjeni uvjeti za izmjenu rješenja propisaní člankom 139. ZOMO-a, stoga je odlučeno kao u točki Il. izreke.

(…)

Ističe se žaliteljici kako je predmet ovog upravnog postupka bila obnova postupka u skladu s člankom 134. ZOMO-a i izmjena rješenja u skladu s člankom 139. ZOMO-a što znači da je teret dokazivanja novih činjenica, odnosno dokaza na žaliteljici iz kojeg razloga navodi izneseni u žalbi u kojima žaliteljica traži da se platni podaci koji nedostaju utvrde njezinim saslušanjem ili sudskim financijskim vještačenjem smatramo neosnovanim.

Iz istog razloga je neosnovan i navod kako je HZMO u ovom postupku ponovno trebao zatražiti platne podatke od poslodavca za godine koje nedostaju. Neosnovan je i navod žaliteljice kako je prosječni vrijednosni bod nesrazmjerno nizak (0,8930) jer je žaliteljica u godinama pred mirovinu bila na dugogodišnjem bolovanju zbog narušenog zdravlja budući da ni to nije razlog za obnovu postupka ili izmjenu rješenja sukladno odredbama članka 134. i 139. ZOMO-a iako iz pravomoćnog rješenja Područnog ureda u Puli-Pola od 30. studenoga 2015., kao i iz baze podataka Zavoda proizlazi kako je žaliteljica bila na dugotrajnom bolovanju 2012., 2013. i 2014. (2015. godina u kojoj je žaliteljica ostvarila pravo na mirovinu nije uzeta za izračun vrijednosnih bodova), te je žaliteljica i u ostalim godinama bila na bolovanju (1982., 1984., 1985., 1991.) kao i da je u drugim godinama ostvarila manji vrijednosni bod (npr. 1980., 1981., 1982., 1992., 1993., 1994., 1995., 2001.) a što je sve utjecalo na manji prosječni vrijednosni bod.“

3. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.000,00 eura, uvećano za troškove pristupa opunomoćenika tužiteljice na raspravu u visini cijene povratne autobusne karte na relaciji Pula - Rijeka - Pula. Tužiteljica tvrdi, u bitnome, sljedeće (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Prije svega, ukazuje se da tuženik u izreci drugostupanjskog rješenja prvotno uvažava žalbu tužiteljice i poništava prvostupanjsko rješenje, da bi potom u točkama I. i II. izreke odbio zahtjeve tužiteljice za obnovom i izmjenom pravomoćnog rješenja o mirovini.

Takva izreka je proturječna sama sebi (žalba se uvažava - zahtjevi odbijaju), čime je počinjena bitna povreda iz članka 98. ZUP-a.

Također, takvom odlukom povrijeđeno je načelo zabrane reformacije in peius (čl. 118. st. 1 ZUP) imajući u vidu da je prvostupanjskim rješenjem bio tek formalnopravno odbačen zahtjev za obnovom, dok je povodom žalbe tužiteljice tuženik meritorno odbio kako zahtjev za obnovom tako i zahtjev za izmjenom pravomoćnog rješenja o mirovini, iako povodom žalbe nisu postojale iznimke od zabrane reformacije in peius (čl. 118. st. 2 ZUP) propisane člancima 128. i 129. ZUP-a za oglašivanje odnosno poništavanje rješenja po službenoj dužnosti, niti se tuženik na takve iznimke pozvao.

(…)

Što se tiče merituma, tužiteljica ukazuje da je HZMO-u Područnom uredu u Puli- Pola podnijela zahtjev radi obnove postupka (čl. 134 ZOMO), kao i zahtjev radi izmjene rješenja o mirovini (čl. 139. ZOMO), u bitnome ukazujući na sljedeće nove činjenice i okolnosti:

- tužiteljica je nakon pravomoćnosti rješenja o mirovini došla do saznanja da za druge, u zahtjevu poimenično navedene osiguranike (HJ, AJ, MJ, LJ, ĆJ...) koji su radili istovremeno s njom u OŠ Veli Vrh Pula, postoje kod HZMO-a podaci o plaći za sporne godine za koje, s druge strane, HZMO nije imao podatke za tužiteljicu;

- prema iskazu tadašnje voditeljice HZMO-a Područnog ureda u [adresa] GJ, kojeg je nakon pravomoćnosti rješenja o mirovini dala u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Puli, proizlazi da je HZMO zaprimao M4 obrasce istovremeno za sve zaposlenike škole, o čemu je HZMO potpisivao zbirni zapisnik, nakon čega je HZMO bio dužan vršiti kontrole točnosti i potpunosti podataka te ih kopirati na mikrofilmove, pri čemu je svjedokinja ujedno potvrdila da za više zaposlenika škole koji su radili istovremeno s tužiteljicom podaci o plaćama za sporne godine postoje, dok sudbina podataka za tužiteljicu nije poznata;

- nakon pravomoćnosti rješenja o mirovini došlo je također do promjene ustavnosudske i upravnosudske prakse u kojoj su zauzeta stajališta da kada podaci o plaćama (M-4 obrasci) za osiguranike nedostaju, to znači da HZMO nije postupao u skladu sa svojom zakonskom obvezom da vodi potpunu i točnu evidenciju za svoje osiguranike, čime je povrijeđen Ustav i zakon (čl. 104. st. 1. i 106. st. 1 ZOMO) na štetu osiguranika, koji se ima pravo pouzdati u točnost i potpunost evidencija HZMO-a te ne može snositi teret suprotnog (naročito u situaciji kada za druge radnike koji su istovremeno radili kod istog poslodavca postoje podaci o primanjima → U-III- 3454/2017) pa se HZMO ne može time osloboditi obveze da, u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, upotrijebi sva u ZUP-u predviđena dokazna sredstva, a koja pravna stajališta se odnose i na ovdje tužiteljicu te su za nju povoljnija od stajališta na kojima je utemeljeno pravomoćno rješenje o mirovini da se visina primanja mogla utvrđivati isključivo na temelju M-4 obrazaca koji su izgubljeni;

- tužiteljica je isto tako, nakon pravomoćnosti rješenja o mirovini, došla do saznanja da druge ispostave HZMO-a (Šibenik, Knin) u slučajevima neraspolaganja M4 obrascima za svoje osiguranike utvrđuju nedostajuće podatke o plaći na temelju plaća komparanata.

Tužiteljica je u prilog svojih tvrdnji predložila više dokaza glede novoukazanih činjenica i okolnosti (uvid u evidenciju HZMO-a za poimenično navedene zaposlenike koji su radili s tužiteljicom u školi, saslušanje tužiteljice, zapisnik o iskazu svjedokinje GJ), pozvala se i priložila novu upravnopravnu i ustavnosudsku praksu (odluke Ustavnog suda broj U-III-1720/18 od 08.06.2021., U-III-3454/17 / U-III-4670/17 od 09.10.2019., U-III-951/17 od 24.06.2020.; presude Upravnog suda u Zagrebu posl.br. UsI-1534/22-10 od 25.04.2023., UsI-3248/21-5 od 22.05.2023.) međutim ni jedan od tih dokaza prvostupanjsko tijelo, a ni tuženik nisu izveli ni ocijenili. Iz tih i takvih dokaza proizlazila je osnovanost barem jednog od zahtjeva (obnova, izmjena) kojeg je postavila ovdje tužiteljica.

(…)

Imajući, dakle, u vidu, da je tužiteljica nakon pravomoćnosti rješenja o mirovini došla do novih saznanja i dokaza koji, u vezi s dosad upotrijebljenim dokazima, ukazuju da su podaci o plaćama (M4 obrasci) predavani istovremeno za sve zaposlenike OŠ Veli Vrh, o čemu se potpisivao zbirni zapisnik, te da za više zaposlenika škole nesporno postoje podaci o primanjima za sporno razdoblje, ne i za tužiteljicu koja je istovremeno s njima radila, a cijeneći i nova, povoljnija pravna stajališta Ustavnog suda i upravnih sudova da HZMO ne može stavljati na teret osiguranika propuštanje svoje zakonske obveze da brine o potpunosti i točnosti evidencije, jer se na taj način povrjeđuje Ustav i zakon na štetu osiguranika, u svjetlu kojih shvaćanja prema saznanjima tužiteljice postupaju druge ispostave HZMO-a (koje u slučaju nedostatke podataka o plaćama utvrđuju nedostajuće podatke na temelju plaća komparanata), to su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke da HZMO u najmanju ruku obnovi postupak sukladno članku 134. ZOMO-a, a u svakom slučaju da izmijeni pravomoćno rješenje primjenom članka 139. ZOMO-a.

Sve to imajući također u vidu višekratno ukazanu činjenicu od strane tužiteljice da su joj za 6 spornih godina za koje nedostaju podaci o primanjima (1983., 1986., 1987., 1988., 1989., 1990.) primijenjeni nesrazmjerno niski prosječni vrijednosni bodovi za cjelokupni staž (0,8930), koji su zbog znatno narušenog zdravlja i dugotrajnog bolovanja tužiteljice u zadnjim godinama pred odlazak u mirovinu, kao i tijekom rada kod privatnog poslodavca (sve utvrdivo iz evidencija HZMO-a), nesrazmjerno niži od prosjeka vrijednosnih bodova za evidentirane godine koje je podnositeljica provela na istom radnom mjestu tajnika škole - 1984, 1985, 1991 (aritmetička sredina: 1,1811), što samo po sebi govori o tome da je pravomoćnim rješenjem o mirovini podnositeljica znatno oštećena.

Što se tiče obrazloženja iz pobijanog drugostupanjskog rješenja, točno je, ono što ukazuje tuženik u točki I. obrazloženja, da sudska praksa sama po sebi ne predstavlja temelj za obnovu postupka, no tuženik pritom zanemaruje dvije bitne činjenice:

- da je tužiteljica, uz zahtjev za obnovu, postavila i zahtjev za izmjenu pravomoćnog rješenja o mirovini prema članku 139. ZOMO, a odlučivanje o kojem zahtjevu nije bilo predmetom u odluci na koju se poziva tuženik (Usž-284/2023-2 od 22.02.2023.), dok je upravo u svjetlu 139. ZOMO-a tužiteljica ukazala da je nakon donošenja rješenja o mirovini došlo do zauzimanja povoljnijih pravnih stajališta od strane upravnih sudova i Ustavnog suda u pogledu istovjetnih činjenično-pravnih situacija u kojima se našla tužiteljica, u kojim situacijama su sudovi nesporno utvrdili da se u takvim slučajevima (neraspolaganja podacima o plaći osiguranika od strane HZMO-a) povrjeđuje Ustav i zakon na štetu osiguranika, sve vezano za obvezu HZMO- a da za svoje osiguranike brine o točnosti i potpunosti svojih evidencija (čl. 104. i 106. ZOMO);

- da je tužiteljica uz svome zahtjevu istaknula mnoštvo novih činjenica i dokaza (uvid u evidenciju HZMO-a za poimenično navedene zaposlenike koji su radili s tužiteljicom u školi, saslušanje tužiteljice, zapisnik o iskazu svjedokinje GJ....), koje prvostupanjsko tijelo ni tuženik nisu suštinski razmotrili niti su predložene dokaze izveli, a upravo te nove činjenice i dokazi, u skladu s novoukazanom sudskom praksom, jesu bili od utjecaja na donošenje povoljnije odluke u stvari tužiteljice, posebice jer se radi o novim činjenicama i dokazima koji su u vezi s već izvedenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja u upravnoj stvari tužiteljice, slijedom čega se ukazivao osnovanim ne samo zahtjev za izmjenu (čl. 139. ZOMO), već i zahtjev za obnovu pravomoćno okončanog postupka.

Netočan je, nadalje, navod tuženika da parnični Zapisnik od 02.07.2021. - u kojem je svjedokinja GJ (bivša predstojnica HZMO Pula) iznijela da se pri primopredaji M4 obrazaca s poslodavcem potpisivao zbirni zapisnik u kojem se navodio broj osiguranika za koje su zaprimljeni M4 obrasci - ne bi bio od utjecaja na novopostavljene zahtjeve tužiteljice (obnova, izmjena).

Naime, upravo iz tog zbirnog zapisnika o primopredaji, o kojem je iskazivala svjedokinja, a koji se nalazi i treba nalaziti kod HZMO-a, može se utvrditi da li su M-4 obrasci zaprimljeni za sve osiguranike HZMO koji su tada radili u OŠ Veli Vrh (uključujući tužiteljicu), a ukoliko nisu, tada usporedno utvrditi da li za osiguranike koji su u spornom razdoblju radili s tužiteljicom podaci za sporno razdoblje postoje, sve u svjetlu činjenice da je obveza HZMO-a bila kontrolirati i upisivati te podatke te ih upotpunjavati upitom prema nadležnim osobama i tijelima (poslodavac, HZZO itd.). Zapisnik o primopredaji M4 obrazaca tuženik ni u jednom trenutku, po postavljenim zahtjevima tužiteljice za obnovom/izmjenom, nije pribavio ni ocjenjivao, iako se isti nalazi kod tuženika, a upravo iz tog zapisnika o primopredaji, u kojem se navodio broj zaposlenika kod istog poslodavca za koje su zaprimljeni M-4 obrasci, moglo bi se utvrditi da je HZMO zaprimio sve M-4 obrasce i potom ih zagubio odnosno nije prenio na mikrofilmove (ili ih pak nije zaprimio za sve zaposlenika pa ih je trebao zatražiti i upotpuniti),

Neosnovan je i stav tuženika da se ne može uzeti u obzir tvrdnja tužiteljice da druge ispostave HZMO-a, kod nedostajućih podataka, utvrđuju platne podatke za osiguranike prema plaćama komparanata.

Naime, upravo takva saznanja ima HZMO, koji se sam o tome treba očitovati te zna kako je postupljeno u drugim slučajevima nakon donošenja ukidbenih/poništavajućih odluka upravnih sudova i Ustavnog suda.

Štoviše, tuženik u pobijanom rješenju čini nespornim da je upravo na taj način (utvrđivanje plaća putem komparanata) HZMO postupao kada je tako bilo naloženo pravomoćnom presudom suda, čime sam tuženik čini nespornim da u činjeničnim situacijama istovjetnima tužiteljičinoj, gdje su i sudovi utvrdili da je povrijeđen zakon na štetu osiguranika, postupa na različite načine, što ukazuje da su u svakom slučaju postojali razlozi, ako ne za obnovu postupka u smislu članka 134. ZOMO-a, tada barem za izmjenu pravomoćnog rješenja u smislu članka 139. ZOMO-a. U okviru točke II. obrazloženja pobijanog drugostupanjskog rješenja, neosnovano je i paušalno shvaćanje tuženika da odluke upravnih sudova (iz kojih proizlaze povoljnija pravna stajališta za tužiteljicu), nisu od utjecaja na zahtjev tužiteljice za izmjenu pravomoćnog rješenja. Naime, takvo shvaćanje tuženika suprotno je izričitoj dikciji članka 139. ZOMO-a, koja propisuje da se pravomoćno rješenje može izmijeniti i kada je upravni sud naknadno zauzeo povoljnije pravno stajalište za stranku.

Činjenične razlike na koje se tuženik, u okviru obrazloženja pobijanog rješenja, pokušava osloniti prilikom iznošenja svoje ocjene odluka Ustavnog suda RH u kojima su zauzeta shvaćanja koja evidentno idu u korist tužiteljice, ne predstavljaju bitne činjenične razlike, obzirom da im je ključno, a što je ključno i u slučaju tužiteljice, da se radilo o nepotpunim evidencijama pri HZMO-u o bitnim podacima za obračun mirovine, odnosno da je HZMO propustio voditi točnu i potpunu evidenciju za svoje osiguranike, a takvi propusti državnog tijela (osiguratelja), neovisno o tome tko je bio druga strana s kojom je HZMO surađivao pri prikupljanju takvih podataka (poslodavac ili druga tijela) ne smiju se ni u kojem slučaju prebacivati na „leđa” građana (osiguranika). Štoviše, i sam tuženik čini nespornim da se odluka Ustavnog suda RH broj U- III-3454/2017 od 9.10.2019. odnosi na činjeničnopravnu situaciju tužiteljice, dok se odluka U-III-1720/18 od 08.06.2021. odnosi upravo na postupanje HZMO Područnog ureda Pula u istovjetnom slučaju, gdje je Ustavni sud utvrdio povredu Ustava i zakona na štetu osiguranika za kojeg u evidencijama nisu postojali podaci o plaći za pojedine godine koje je nesporno proveo u radnom odnosu.

Unatoč, dakle, jasnoj praksi u okviru koje su donesena nova stajališta za korist tužiteljice, tuženik ne daje odgovor ni na koji način je postupio u takvim slučajevima nakon donošenja ukidbenih odluka Ustavnog suda, iako u okviru točke I. obrazloženja, ponavljamo, čini nespornim da je drugačije postupao glede utvrđivanja platnih podataka onda kada mu je to nalagano od strane sudova, pa i utvrđivanjem podataka o plaćama na temelju plaća komparanata.

Što se tiče odluke Ustavnog suda broj U-III-4525/2019 od 07.02.2023., na koju ukazuje tuženik pozivajući se na promjenu dosadašnje ustavnosudske prakse, tužiteljica ističe da se upravo ta odluka bitno činjenično-pravno razlikuje od situacije tužiteljice, a što je tužiteljica već potanko obrazložila u podnesku od 05.02.2025. u prethodno vođenom upravnom sporu kod naslovnog suda pod posl.br. UsI-1822/2024. Naime, u tome predmetu su ondje osiguraniku za nedostajuće godine obračunati najpovoljniji (!) vrijednosni bodovi, temeljem postojećih podataka o plaćama za pet preostalih godina, a ondje podnositelj u svojim navodima nije uopće tvrdio da bi bio oštećen odnosno da bi njegove plaće u nedostajućim godinama bile znatno veće od plaća koje su mu obračunate za najpovoljnije godine.

Nasuprot tome, u slučaju tužiteljice za nedostajuće godine nisu obračunati najpovoljniji (!) vrijednosni bodovi, pa ni prosječni vrijednosni bodovi za period koji je provela na istom radnom mjestu tajnika škole, već su tužiteljici za nedostajuće godine primijenjeni prosječni (!) vrijednosni bodovi za cjelokupni staž, čime je tužiteljica očigledno i nesumnjivo značajno oštećena odnosno zakinuta.

Naime, u slučaju tužiteljice, evidentirani vrijednosni bodovi za godine koje je provela na istom radnom mjestu (tajnika škole) su očigledno znatno viši (prosjek 1,1811) od primijenjenih prosječnih vrijednosnih bodova za cjelokupni staž (0,8930), cijeneći posebno činjenicu da je 2001. i u posljednjim godinama pred odlazak u mirovinu (2011-2015), tužiteljica bila znatno narušenog zdravlja i na dugotrajnim bolovanjima, a u pojedinim razdobljima (1992-1994) radila je kao vježbenik kod privatnika, posljedično čemu je u tim razdobljima ostvarivala nesrazmjerno niska primanja koja su joj znatno narušila prosjek vrijednosnih bodova za cjelokupni staž (koji je primijenjen na nedostajuće godine), što je imalo negativan utjecaj na iznos njene mirovine. Navedeno očito proizlazi već iz uvida u tablicu vrijednosnih bodova koja je prikazana u obrazloženju prvostupanjskog rješenja o prijevremenoj mirovini od 30.11.2015.

U svjetlu navedenog, citiraju se dijelovi iz odluke Ustavnog suda broj U-III- 4525/2019 na koju se poziva tuženik, a koji jasno ukazuju na bitnu razliku naspram činjenično-pravne situacije ovdje tužiteljice i ustavnih odluka na koje je ona ukazivala: (…)

Također, ističe se da je nakon te odluke Ustavnog suda donesena i recentnija odluka broj U-III-1110/2021 od 14.11.2023. koja se priklonila stajalištima iz mnogostruke ustavnopravne prakse na koju se poziva tužiteljica.

U toj odluci je, naime, ukinuto rješenje HZMO-a, te je u bitnome, ponovno izneseno stajalište da se kod izračuna mirovine, a u slučaju nepotpunih evidencija HZMO-a, nedostajući podaci mogu utvrđivati svim dopuštenim dokaznim sredstvima, pa i na posredan način. Citiramo:

(…)

Nadalje, tužiteljica ističe kako je neosnovan navod tuženika iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja da bi utvrđivanje podataka o plaći tužiteljice usporedbom plaća komparanata bilo protivno propisima koji reguliraju tajnost podataka, kao i pripadajućoj europskoj uredbi.

Naime, upravni postupak sam po sebi nije javan (već samo usmena rasprava s koje se isto tako može isključiti javnost!), a ZUP predviđa mogućnost utvrđivanja bitnog činjeničnog stanja svim dokaznim sredstvima.

Štoviše, sam tuženik na str. 5 obrazloženja navodi da je kod drugih osiguranika podatke o plaćama utvrđivao putem komparanata kada mu je to bilo naloženo u sudskoj odluci, slijedom čega takvo postupanje nije nezakonito ni u smislu zakona (ZUP ne poznaje institut nezakonitog dokaza), ni u smislu sudske prakse, a ni u smislu Europske uredbe o zaštiti podataka, s obzirom da upravo u smislu te Uredbe postoji „legitiman cilj” za uporabu takvih podataka, odnosno za odstupanje od njihove tajnosti. Nadalje, neosnovan je i paušalan navod tuženika da je teret dokazivanja novih činjenica i dokaza isključivo na tužiteljici, zbog čega tuženik smatra neosnovanima prijedloge tužiteljice za njenim saslušanjem, vještačenjem odnosno pribavom platnih podataka za komparante od poslodavca,

Naime, postupci obnove odnosno izmjene pravomoćnog rješenja o mirovini mogu se pokrenuti i po službenoj dužnosti (čl. 134. i 139. ZOMO), a u svakom upravnom postupku vrijede načela pomoći stranci, utvrđivanja materijalne istine te samostalnosti i slobodne ocjene dokaza (čl. 7., 8. i 9. ZUP-a), kao i dužnost pribave podataka o kojima se vode službene evidencije (čl. 47. st. 2 ZUP-a).

Suprotno tome, tuženik je uskratio tužiteljici samu ocjenu osnovnih novoukazanih dokaza u koje sam tuženik ima uvid (zbirni zapisnik o primopredaji M4 obrazaca, postojanje podataka o drugim zaposlenicima koji su radili s tužiteljicom, postupanje drugih ispostava HZMO-a u istovjetnim stvarima...), dok su razlozi koje tuženik navodi u prilog zanemarivanja svih novoukazanih činjenica i dokaza tek paušalni i formalistički (povreda članka 98. st. 5 ZUP-a).

Ostaje također nejasno zašto bi, prema tuženiku, prijedlog za vještačenjem odnosno usporedbom s plaćama komparanata bio neosnovan, kada i sam tuženik u pobijanom rješenju čini nespornim da je na taj način postupao u drugim predmetima, kada su sudovi utvrdili povredu zakona i naložili provedbu vještačenja.

Konačno, neosnovani i paušalni su navodi tuženika kojima nastoji prikazati da nedostatak platnih podataka za šest godina tijekom kojih je radila u OŠ Veli Vrh, kao i primjena nerazmjerno niskog prosječnog vrijednosnog boda na nedostajuće godine (0,8930) ne bi utjecao na visinu njene mirovine, jer da bi tužiteljica i u ostalim godinama bila na bolovanju (1982, 1984, 1985, 1991) kao i ostvarivala manji vrijednosni bod (1980, 1981, 1982, 1992, 1993, 1994, 1995, 2001).

Naime, osim što je tužiteljica u zadnjim godinama pred umirovljenje bila na dugotrajnim bolovanjima, isto tako HZMO iz svojih evidencija može utvrditi da u godinama 1980, 1981 i 1982. tužiteljica nije radila u OŠ Veli Vrh i nije ostvarivala redovite prihode, 1992, 1993 i 1994. je bila u radnom odnosu kod privatnog poslodavca i ostvarivala ispodprosječnim primanja, a 2001. (kada je obavljala samostalnu djelatnost) također je imala zdravstvenih problema i bila na bolovanju.

S druge strane, upravo činjenica da je tužiteljica i 1984, 1985 i 1991., tijekom rada na istom radnom mjestu tajnika škole u OŠ Veli Vrh, unatoč bolovanjima, ostvarivala puno više vrijednosne bodove (prosjek 1,1811) nego što je obračunati prosječni vrijednosni bod koji je primijenjen na nedostajuće godine (0,8930), govori upravo u prilog tome da je takvim obračunom mirovine tužiteljica oštećena, sve uslijed nepotpune evidencije HZMO-a.

Zaključno, tužiteljica ponavlja da je smisao instituta obnove iz članka 134. ZOMO-a (neovisno od uvjeta i rokova iz ZUP-a) te instituta izmjene rješenja nakon pravomoćnosti iz članka 139. ZOMO-a (čak i u slučaju samo zauzimanja povoljnijih pravnih stajališta od strane sudova) upravo taj da se u mirovinskim stvarima, kao osnovnim socijalnim pravima, osigura ujednačeno postupanje i jednakopravan položaj svih osiguranika, bez obzira na eventualnu pravomoćnost, što je u slučaju tužiteljice (s obzirom na novoukazane činjenice, dokaze i sudsku praksu) očito izostalo.“

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Srž odgovora tuženika na tužbu glasi

(izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Tužiteljica se opetovano poziva i na Odluke Ustavnog suda broj U-III-3454/17 i U-III-4670/17 od 9. listopada 2019., U-III-951/17 od 24. lipnja 2020., U-III-1720/18 od 8. lipnja 2021., te presude Upravnog suda u Zagrebu Usl-3248/21-5 od 22. svibnja 2023. i Usl-1534/22-10 od 25. travnja 2023. za koje je detaljno dano obrazloženje u osporavanom rješenju te je jedina novina Odluka Ustavnog suda broj U-III-1110/2021 od 14. studenoga 2023., koja se odnosi na priznanje prava na razmjerni dio starosnu mirovinu te je ustavna tužba djelomično usvojena u dijelu da je predmet vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu Zavoda da se uzme u obzir dokumentacija koju je dostavila tužiteljica u vidu rješenja o isplatama naknada za iznadprosječne rezultate rada i utvrdi da li ta novčana sredstva imaju pravnu narav osobnog dohotka, odnosno drugog dohotka u smislu propisa važećih u vrijeme njihova ostvarivanja. Iz navedene Odluke proizlazi kako je tužiteljica u postupku ostvarivanja prava na mirovinu dostavila dokumentaciju u vidu rješenja o isplatama naknada za iznadprosječne rezultate rada te budući da je u postupku ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja trebalo primijeniti načelo slobodne ocjene dokaza i načelo utvrđivanja činjeničnog stanja svim sredstvima prikladnim za dokazivanje tužba je djelomično usvojena, ali to nije slučaj kod žaliteljice, koja u postupku obnove postupka okončanog pravomoćnim rješenjem od 30. studenog 2015. i postupku izmjene pravomoćnog rješenja okončanog pravomoćnim rješenjem od 30. studenog 2015., nije dostavila dokumentaciju (analitičke kartice, isplatne liste itd.) kojom bi dokazala platne podatke za godine 1983. te od 1986. do 1990. iz kojeg razloga smo mišljenja kako se ni ta Odluka suda ne može smatrati iste činjenične ni pravne osnove.

Vezano uz osporavanja Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske: U-III- 4525/2019 od 7. veljače 2023., na koju ukazuje tuženik, valja istaći kako je ista donesena primjenom mjerodavnog prava Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11, skraćeno: ZOMO/98, na snazi od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2013.) koji je odredbama članka 75. i 184. propisivao izračun vrijednosnog boda i najpovoljnijeg prosječnog vrijednosnog boda. Člankom 75. stavkom 1. ZOMO/98 bilo je propisano da se vrijednosni bodovi utvrđuju na temelju plaća i osnovica osiguranja ostvarenih od 1. siječnja 1970., tako da se plaća, odnosno osnovica osiguranja utvrđena za svaku kalendarsku godinu podijeli s prosječnom godišnjom plaćom svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj za istu kalendarsku godinu. Plaće ili osnovice koje su u bruto svoti dijele se s prosječnom bruto plaćom, a ako su u neto svoti s prosječnom neto plaćom.

Stavkom 5. istog članka ZOMO/98 bilo je propisano da se za razdoblja mirovinskog staža navršenog do 31. prosinca 1969. uzimaju prosječni vrijednosni bodovi. Prosječni vrijednosni bodovi uzimaju se i za razdoblja mirovinskog staža navršenog od 1. siječnja 1970. u kojima nije ostvarena plaća, odnosno osnovica osiguranja ili ne postoje podaci o plaći, odnosno osnovici osiguranja, kao i za razdoblja u kojima su osiguranici dok su imali status prognanika imali pravo na minimalnu plaću. Sukladno članku 75. ZOMO/98 mirovina se određivala prema plaćama i vrijednosnim bodovima iz čitavog obračunskog razdoblja (dakle cijeli radni vijek) a najranije od 1. siječnja 1970. a koje odredbe su istovjetne odredbama članka 81. Zakona o mirovinskom osiguranja (Narodne novine, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18, 115/18, 102/19,84/21 i 119/22, skraćeno: važeći ZOMO, na snazi od 1. siječnja 2014.). Člankom 184. stavkom 1. ZOMO/98, koje predstavljaju prijelazne odredbe, bilo je propisano da se na temelju vrijednosnih bodova utvrđenih za pojedinu kalendarsku godinu prema članku 75. do 77. ovoga Zakona, računaju najpovoljniji prosječni vrijednosni bodovi koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih:

(…)

Stavkom 2. istog članka prijelaznih odredbi bilo je propisano da se najpovoljniji prosječni vrijednosni bodovi računaju tako da se zbroj vrijednosnih bodova iz stavka 1. ovoga članka podijeli s razdobljem za koje su obračunati.

Prema propisima važećom do 31. prosinca 1998. mirovina se određivala na temelju mirovinske osnovice utvrđene na osnovi plaća ostvarenih samo u 10 uzastopnih najpovoljnijih godina, što je bilo znatno povoljnije za osiguranika, iz kojeg razloga su odredbama članka 184. ZOMO-a predviđene prijelazne odredbe koje su od trenutka primjene ZOMO/98 propisivale postupno povećanje raspona obračunskog razdoblja, odnosno povećanje broja godina ostvarenih plaća za izračun mirovine te su tim prijelaznim odredbama obuhvaćeni osiguranici koji su ostvarivali pravo na mirovinu od 1. siječnja 1999. sve do 31. prosinca 2009. kada se ta odredba prestala primjenjivati.

Od 1. siječnja 2010. izračun mirovine (vrijednosnih bodova) se vrši na temelju svih plaća ili osnovica osiguranja ostvarenih od 1. siječnja 1970. pa nadalje za cijeli radni vijek.

Iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske: U-III-4525/2019 od 7. veljače 2023. nije razvidno kada je podnositelju iz Odluke priznato pravo na starosnu mirovinu ali je u točki 18. Odluke navedeno „da su podnositelju vrijednosni bodovi za sporno razdoblje u skladu sa zakonom utvrđeni tako što su korišteni dostupni podaci o plaćama podnositelja i utvrđeni najpovoljniji prosječni vrijednosni bodovi ostvareni od 1974. do 1991. godine. Dakle za izračun visine podnositeljeve mirovine uzet je u obzir njegov ukupan staž osiguranja te su korišteni podaci o njegovim vlastitim plaćama koji su upravnom tijelu bili u određenoj mjeri dostupni.“

U slučaju tužiteljice na snazi su odredbe članka 81. važećeg ZOMO-a koje odredbe na istovjetan način propisuju određivanje vrijednosnog boda i prosječnog vrijednosnog boda te je tužiteljici pravomoćnim rješenjem o priznanju prava na mirovinu mirovina određena na temelju prosječnih vrijednosnih bodova 0,8930 ostvarenih u obračunskom razdoblju od 1980. do 2014. a koji su utvrđeni na temelju dostupnih podataka o plaćama od 26 godina, 2 mjeseca i 4 dana, kako proizlazi iz pravomoćnog rješenja o priznanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu od 30. studenoga 2015.

Iz navedenog proizlazi da je mirovina podnositelja iz Odluke Ustavnog suda Broj: U-III-4525/2019 od 7. veljače 2023., kao i mirovina tužiteljice, utvrđena na temelju dostupnih podataka o plaći te bilo da se radi o zakonskoj definiciji „prosječni vrijednosni bod“ ili „najpovoljniji prosječni vrijednosni bod“ isti su dobiveni na istovjetan način tako da je zbroj vrijednosnih bodova utvrđen na temelju dostupnih podataka o plaći podijeljen s razdobljem za koji su obračunati.

Također ističe se kako odredbe ZOMO-a ni u kojem razdoblju nisu propisivale utvrđivanje prosječnog vrijednosnog boda za period za koji je radila na istom radnom mjestu te je u ranijoj presudi Upravnog suda u Rijeci, Poslovni broj: 3 Us I-1558/17-11 od 19. travnja 2018., a koja je potvrđena kao pravilna presudom Visokog upravnog suda, Poslovni broj: Usž-3249/18-2 od 30. studenog 2018., detaljno navedeno zašto se ne može uzeti vrijednosni bod samo za godine koje je provela na istom radnom mjestu (1,1811).

Nadalje, iz točke 20. Ustavnog suda Republike Hrvatske: U-III-4525/2019 od 7. veljače 2023. jasno proizlazi kako je odstupanje od zakonske metode izračuna mirovine primjenjiv u situacijama kada su dostupni podaci o plaći za jako mali broj godina, svega za pune 2 godine, što znači da su nedostajali platni podaci za značajno, odnosno gotovo cijelo razdoblje radnog vijeka a što značajno utječe na to da je mirovina mala dok su u slučaju tužiteljice dostupni podaci o plaći za punih 26 godina godine a nisu dostupni za manje razdoblje radnog vijeka, odnosno za 6 godina. Prosječni vrijednosni bod tužiteljice je odraz platnih podataka ostvarenih u punih 26 godine za koje postoje platni podaci te smatramo kako u situaciji kada postoje platni podaci za pretežiti dio radnog vijeka te se na temelju te činjenice odredio prosječni vrijednosni bod koji odgovara plaćama tužiteljice za većinu njezinog radnog vijeka, kao što je ovdje slučaj, nema osnove za odstupanje od zakonske metode izračuna visine mirovine propisane člankom 81. važećeg ZOMO-a.

Takvim načinom postupanja tužiteljica nije diskriminirana budući da se prosječni vrijednosni bod na istovjetan način određuje za sve osiguranike za koje ne postoje podaci o plaći te je prema stajalištu suda ključno vrijeme i duljina razdoblja za koje podaci o plaći ne postoje u odnosu na cjelokupni radni vijek.

(…)

Najzad, navod tužiteljice kojim osporava pravo i potrebu zaštite tajnosti podataka drugih osiguranika ističući kako upravni postupak nije javan ističe se kako je rješenje upravni akt čiji je sadržaj propisan odredbama članka 98. ZUP-a što znači da treba sadržavati činjenično stanje na temelju kojega je doneseno rješenje, a što bi u konkretnom slučaju značilo navođenje platnih podatke (sati rada, sati bolovanja, plaće) druge osobe bez suglasnosti te osobe.

Također, u situaciji kada se u upravnom aktu ne bi navodilo ime i prezime osobe od koje su korišteni platni podaci za usporedbu postoji vjerojatnost novih upravnih i sudskih postupaka svih onih koji smatraju da su takvim postupanjem oštećeni budući ne bi mogu ispitati istinitost i pravilnost korištenih platnih podataka.

Podredno, kako plaća ovisi o mnogo čimbenika kao što su godine radnog staža, vrste poslova koje osoba obavlja, satima rad, satima bolovanja nejasno je s kakvim bi se osiguranikom-komparantom mogla uspoređivati plaća tužiteljice, osim prema vrsti posla kao jedinom kriteriju, obzirom da u konkretnom slučaju nisu nađeni platni podaci za 1983. te od 1986. do 1990. što znači na početku radnog vijeka kada tužiteljica nije imala puno radnog staža te uzevši u obzir da je u godinama koje prethode i koje slijede tom razdoblju bila na bolovanju (1982. -392 sata, 1984.- 864 sata, 1985.- 441 sat i 1991.- 133 sat).“

5. U podnesku zaprimljenom 25. srpnja 2025. tužiteljica dodatno razlaže svoja stajališta.

6. Podneskom od 17. studenoga 2025. tužiteljica dostavlja dodatnu ustavnosudsku praksu za koju smatra da ide u prilog njezinom traženju (odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske – broj: U-III-5924/2022 od 17. rujna 2025. i broj: U-III-3387/2021 od 20. svibnja 2025.).

7. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, u spisu ovosudnih sporova vođenih pod poslovnim brojevima Us I-1558/17 i Us I-1822/24, te u spisu ovog upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 21. siječnja 2026., utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. U izvršenju ovosudne presude od 24. veljače 2025. tuženik je odlučio u pogledu obaju zahtjeva tužiteljice, vezanih uz izvanredne pravne lijekove uređene posebnim odredbama članaka 134. i 139. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, u nastavku teksta: ZOMO).

10. Mjerodavne odredbe ZOMO-a glase:

„Članak 134.

(1) Ako se nakon donošenja rješenja protiv kojega nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe, odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi s već izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja. Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti.

(2) Prava utvrđena rješenjem donesenim u obnovljenom postupku, prema stavku 1. ovoga članka, pripadaju od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva za obnovu postupka, odnosno od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja rješenja u obnovljenom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti.“

„Članak 139.

(1) Pravomoćno rješenje o pravu na mirovinsko osiguranje ili iz mirovinskog osiguranja može se izmijeniti novim rješenjem ako je prvim rješenjem povrijeđen zakon, uredbe Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, međunarodni ugovor o socijalnom osiguranju ili opći akt Zavoda na štetu osiguranika, osigurane osobe ili korisnika mirovine.

(2) Novo rješenje donijet će se i kada se saznaju nove činjenice koje utječu na pravo osiguranika, osigurane osobe, odnosno korisnika mirovine koje su nastale nakon donošenja pravomoćnog rješenja ili u slučaju kada je upravni sud zauzeo za stranke povoljnije pravno stajalište.

(3) Prava utvrđena novim rješenjem donesenim prema stavcima 1. i 2. ovoga članka pripadaju od prvoga dana idućega mjeseca nakon donošenja rješenja ako je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, odnosno od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva osiguranika, osigurane osobe ili korisnika mirovine.“

11. U osporavanom rješenju tuženika citirane su i druge mjerodavne pravne odredbe. Te su odredbe tužiteljici, stoga, poznate.

12. Sud prilazi rješavanju ovog upravnog spora objedinjenim sagledavanjem prethodno spomenutih odluka koje je Ustavni sud Republike Hrvatske donio na sjednici Ustavnog suda (tj. u punom sastavu) u ustavnosudskim predmetima pod brojevima U- III-4525/2019 i U-III-3387/2021. Naime, potonja odluka ne predstavlja otklon od ustavnosudske prakse navedene u odluci u predmetu U-III-4525/2019, već je, prema ocjeni ovog Suda, riječ o komplementarnim odlukama.

12.1. Odluka u predmetu U-III-4525/2019 naglašava izraženu individualiziranost platnih podataka osiguranika u mirovinskom osiguranju. Razni čimbenici mogu pravno utemeljeno dovesti do razlike u platnim podacima radnika koji su obavljali poslove istog radnog mjesta (sati rada, sati bolovanja, dodaci na plaću, godine radnog staža, i dr.). Tom odlukom nije posve isključeno korištenje prikladnih dokaznih sredstava za utvrđivanje činjenica odlučnih za individualizirano utvrđivanje platnih podataka osiguranika, pored postojećeg sadržaja službenih evidencija tuženika.

12.2. Odluka u predmetu U-III-3387/2021 upozorava na važne postupovne standarde koji su nužni i pri rješavanju upravnih stvari u kojima nedostaje dio platnih podataka osiguranika. Ustavni sud pritom ne nalaže opću provedbu izračuna platnih podataka putem podataka komparanata, već, u okolnostima konkretnog slučaja, „primjećuje da bi npr. komparacija plaća svjedoka u razdobljima za koja i za podnositelja postoje podatci, u odnosu na razdoblja za koja za njega ti podaci navodno ne postoje, mogla biti metoda koja bi preciznije aproksimirala nepoznate plaće podnositelja“ (t. 11. obrazloženja). Ustavni sud (t. 12.1. obrazloženja) upućuje i na institut obnavljanja (rekonstrukcije) spisa prema Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP).

12.3. Pritom je na umu potrebno imati i da odluka u predmetu U-III-3387/2021 nije donesena vezano uz odlučivanje javnopravnih tijela i upravnog sudstva u postupcima povodom izvanrednih pravnih lijekova. Tužiteljica, naime, pogrešno smatra da se u postupcima povodom izvanrednih pravnih lijekova odredbe članaka 7. - 9. i članka 47. stavka 1. ZUP-a primjenjuju na jednak način kao u redovitom, „glavnom“ upravnog postupku. Izvanredni pravni lijekovi iznimno su dopuštena pravna sredstva, sa strogo propisanim pretpostavkama.

13. Pri obnovi postupka na temelju HZMO-a podredno su mjerodavne generalne odredbe o obnovi sadržane u člancima 123. -127. ZUP-a. Na stranci kao predlagatelju obnove postupka je da već u prijedlogu za obnovu učini vjerojatnim pravodobnost prijedloga, kao i razloge zbog kojih traži obnovu postupka (prag odbacivanja – čl. 124. st. 2. i čl. 126. st. 1. ZUP-a). Međutim, javnopravno tijelo ispituje i mogu li okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu dovesti do drukčijeg rješenja (prag odbijanja – čl. 126. st. 2. ZUP-a).

14. Sud utvrđuje da u predmetnom slučaju tužiteljičini navodi nisu činili valjanu pravnu osnovu za dopuštanje obnove postupka. Nove činjenice odnosno nove dokaze iz članka 134. stavka 1. ZOMO-a ne predstavljaju činjenice i dokazi poznati u vrijeme vođenja prijašnjeg postupka, ni promjena propisa, niti promjena (ustavno) sudske prakse, kao ni navodno nedosljedna upravna praksa (pri čemu je ovome Sudu iz vlastite prakse poznato da je do vrlo rijetke drukčije prakse tuženika dolazilo u izvršenju sudskih odluka u konkretnim predmetima). Nadalje, pri mjerodavnom normativnom okviru, sadržaj saznanja do kojih se došlo u parničnom postupku (postojanje platnih podataka za dio tužiteljičinih kolega te način obrade dokumentacije od strane tužiteljičina poslodavca) sâm po sebi ne upućuje na vjerojatnost donošenja drukčijeg rješenja u odnosu na tužiteljicu. U segmentu obnove postupka Sud, stoga, ne nalazi valjanu pravnu osnovu za usvajanje tužbenog zahtjeva.

15. Međutim, u segmentu izmjene pravomoćnog rješenja jedan od kriterija primjene tog izvanrednog pravnog lijeka jest povreda zakona na štetu stranke. U tom se pogledu Sud vraća na postupovne napomene iznesene u odluci Ustavnog suda u predmetu U-III-3387/2021 (t. 11.2. ovog obrazloženja). Ovdje podaci prikupljeni u parničnom postupku mogu biti od utjecaja. U točki 11. obrazloženja spomenute odluke Ustavnog suda ukazano je, između ostalog, na mogućnost utvrđivanja dodatnih odlučnih činjenica dodatnim dokazivanjem. Ustavni sud ističe i sljedeće: „Ponajprije, nadležna upravna tijela i Upravni sud trebali bi se zapitati za razlog zbog čega za predložene svjedoke podatci za sporno razdoblje postoje, a za podnositelja ne postoje.“ Razlozi za primjenu članka 139. ZOMO-a širi su od razloga za primjenu članka 134. toga Zakona, pa je predlagatelju i zbog toga objektivno lakše dosegnuti prag za primjenu instituta izmjene rješenja. U segmentu pretpostavki propisanih za primjenu članka 139. ZOMO-a Sud zasad, na temelju sadržaja spisa predmeta i argumentacije tuženika, ne može pouzdano ocijeniti da je osporavano rješenje tuženika zakonito.

16. U odnosu na postupovne prigovore tužiteljice, Sud utvrđuje sljedeće. Tuženik je, u svojstvu drugostupanjskog tijela, bio ovlašten povodom žalbe tužiteljice poništiti prvostupanjsko rješenje (kojim je prijedlog za obnovu postupka odbačen) i sam riješiti stvar odbijanjem predmetnog prijedloga / zahtjeva. Na taj način u prvostupanjsko rješenje nije intervenirano na štetu tužiteljice kao stranke, budući da je jedna vrsta negativne odluke zamijenjena drugom vrstom negativne odluke. Pritom korištenje formulacije „Žalba se uvažava“ nije posve pravno precizno, ali nije riječ o manjkavosti koja utječe na rješavanje predmeta postupka. K tomu, ustaljena je upravnosudska praksa prema kojoj na ocjenu zakonitosti negativnog rješenja donesenog u obnovi postupka ne utječe to je li konkretni prijedlog trebao biti odbačen ili odbijen. No, zbog dosad iznesenoga, okolnost da u tom pogledu nije došlo do bitne povrede postupka ne utječe na ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja tuženika. Podredno, čak i da se odluka tuženika o izmjeni zahtjeva uzme kao nepovoljnija od situacije u kojoj odluke o tom zahtjevu uopće nema, pri usvajanju tužbenog zahtjeva upravo u segmentu zahtjeva za izmjenu rješenja nema zbiljske povrede zakona na štetu tužiteljice zbog neprihvaćanja dodatnog dijela njezine argumentacije povezane s odlučivanjem tuženika o tom institutu. Usto, tuženiku je sudskom odlukom bilo naloženo odlučiti i o spomenutom zahtjevu tužiteljice, pri čemu presudom nije bilo određeno na koji način tuženik o tome treba odlučiti.

17. Sukladno prethodnom, Sud je tužbeni zahtjev usvojio u dijelu koji se tiče odbijanja zahtjeva za izmjenu rješenja (članak 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), dok je u preostalom dijelu, uključujući zahtjev za obnovu postupka, tužbeni zahtjev odbijen (članak 116. stavak 2. ZUS-a). U odnosu na zahtjev tužiteljice za izmjenu rješenja, Sud je naložio tuženiku da odluči objedinjenom primjenom ustavnosudske prakse spomenute prethodno u ovom obrazloženju. U dijelu obuhvaćenim točkom III. izreke presude predmet nije vraćen na ponovni postupak, već je o tome odlučeno sudskom presudom. Naime, iz šire ovlasti upravnog suda da u cijelosti sam riješi stvar, proizlazi i njegova uža ovlast da to učini djelomično. Dopuštenost ove varijante izreke presude upravnog suda potvrđena je i praksom Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice, presude toga Suda donesene u predmetima poslovnih brojeva Usž-3220/20, Usž-

1388/20, Usž-2881/21, Usž-3216/22, Usž-1319/23, Usž-1919/2022, Usž-2082/2023, Usž-3722/2023, Usž-4241/2024). Tužiteljica nije u ovome sporu iznijela prijedloge koji bi omogućili cjelovitu reformacijsku odluku Suda. Pri utvrđivanju platnih podataka tužiteljice, tuženik će ocijeniti postoje li pretpostavke za obnavljanje (rekonstrukciju) spisa predmeta propisane člankom 78. ZUP-a. Uz rekonstrukciju spisa ili bez nje, tuženik će, u mjeri u kojoj je to objektivno moguće, utvrditi nedostajuće platne podatke tužiteljice koristeći za to prikladna dokazna sredstva. Pritom će koristiti i raspoložive podatke koji omogućuju što je veći stupanj individualizacije izračuna, uključujuću kako podatke koji objektivno mogu ići u prilog tužiteljici, tako i možebitne podatke iz spornih razdoblja koji ne idu u prilog tužiteljici (primjerice, čimbenike koji umanjuju njezine platne podatke). Pri tome konačni ishod utvrđivanja iznosa mirovine ne smije biti određen nepovoljnije za tužiteljicu od postojećeg stanja. Pri donošenju nove odluke tuženik će odlučiti i o zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova upravnog postupka.

18. Tuženik je dužan osigurati izvršenje presude u skladu sa člankom 151. ZUS- a.

19. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni u cijelosti zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18 i 51/23).

20. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članaka 144. i 147. ZUS-a te Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25), u okviru troškovnika podnesenog do zaključenja rasprave, polazeći od toga da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu (u jednoj polovici, tj. u odnosu na jedan od dvaju spornih zahtjeva), a bazira se na sljedećim elementima. Kao radnje u odnosu na koje tužiteljica može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (1.000,00 eura), te sastav podneska zaprimljenog 25. srpnja 2025., tj. sveukupno 2.000,00 eura. Tome je potrebno pribrojiti trošak pristupa tužiteljičinog sina i opunomoćenika na ročište za raspravu u iznosu od 18,00 eura. Sud je stajališta da ovoj vrsti opunomoćenika stranke ta naknada pripada, iako ne bi pripala opunomoćeniku – odvjetniku (pravo je tužitelja da ga zastupa opunomoćenik kojega će sam izabrati, ali, imajući na umu članak 144. stavak 1. ZUS-a, stajališta je ovog i drugih sudova - npr. odluka Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-3770/04 od 12. rujna 2007., prema kojem trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi spor na teret protivne stranke može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu suda koji vodi spor). Polovica iznosa od 2.018,00 eura iznosi 1.009,00 eura, koji iznos naknade troškova spora je stoga dosuđen tužiteljici, dok je u preostalom dijelu odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova spora. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a.

U Rijeci 18. veljače 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetnici Sanji Ferković Cetina, Pula, Ulica Sv. Teodora 2

- Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A.

Mihanovića 3