REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ivana Gundulića 27
Split
P-3053/2020-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužiteljice ĐB iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Miji Jeličiću i Marini Bosnić, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb iz Zagreba, Slavonska avenija 6 OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Mariu Puškaru, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, zbog utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 05. veljače 2026. u nazočnosti tužiteljske strane a u izočnosti tuženika, pozivom na odredbu čl.335 st.6 - 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu: ZPP) dana 18. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su nepoštene, ništetne i bez pravne važnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredba o odbijanju isplate troškova obrade od 1,25 % odobrenog kredita u Ugovoru o kreditu broj 216- 348/2005 od 13. rujna 2005. koji je ovjeren pred javnim bilježnikom mr.sc. Zojom Puljiz u Splitu dana 14. rujna 2005. pod brojem OU-610/05 i Aneksu uz glavni ugovor od 25. siječnja 2016. ovjeren pred javnim bilježnikom Jagodom Makelja-Šuljić u Splitu dana 26. siječnja 2016. pod brojem OV-994/16, zaključenima između tužene s jedne strane kao banke i tužiteljice s druge strane kao korisnice kredita.
II. Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos od 22.850,06 € sa zakonskom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje počev od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje počev od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., potom od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju utvrdi Hrvatska narodna banka na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koje teku na pojedine mjesečne iznose u razdoblju od dana dospijeća pa sve do isplate, i to na pojedine iznose od:
- 27,77 € koja teče od 01. studenog 2006.;
- 27,63 € koja teče od 01. prosinca 2006.;
- 27,42 € koja teče od 01. siječnja 2007.;
- 27,20 € koja teče od 01. veljače 2007.;
- 27,19 € koja teče od 01. ožujka 2007.;
- 27,22 € koja teče od 01. travnja 2007.;
- 26,78 € koja teče od 01. svibnja 2007.;
- 26,41 € koja teče od 01. lipnja 2007.;
- 26,40 € koja teče od 01. srpnja 2007.;
- 26,09 € koja teče od 01. kolovoza 2007.;
- 26,71 € koja teče od 01. rujna 2007.;
- 42,91 € koja teče od 01. listopada 2007.;
- 42,74 € koja teče od 01. studenog 2007.;
- 43,28 € koja teče od 01. prosinca 2007.;
- 42,82 € koja teče od 01. siječnja 2008.;
- 43,98 € koja teče od 01. veljače 2008.;
- 44,27 € koja teče od 01. ožujka 2008.;
- 87,55 € koja teče od 01. travnja 2008.;
- 85,39 € koja teče od 01. svibnja 2008.;
- 84,54 € koja teče od 01. lipnja 2008.;
- 85,59 € koja teče od 01. srpnja 2008.;
- 84,05 € koja teče od 01. kolovoza 2008.;
- 84,12 € koja teče od 01. rujna 2008.;
- 85,04 € koja teče od 01. listopada 2008.;
- 103,11 € koja teče od 01. studenog 2008.;
- 87,32 € koja teče od 01. prosinca 2008.;
- 123,74 € koja teče od 01. siječnja 2009.;
- 132,01 € koja teče od 01. veljače 2009.;
- 135,75 € koja teče od 01. ožujka 2009.;
- 125,45 € koja teče od 01. travnja 2009.;
- 127,41 € koja teče od 01. svibnja 2009.;
- 111,67 € koja teče od 01. lipnja 2009.;
- 109,99 € koja teče od 01. srpnja 2009.;
- 109,99 € koja teče od 01. kolovoza 2009.;
- 109,27 € koja teče od 01. rujna 2009.;
- 108,74 € koja teče od 01. listopada 2009.;
- 102,56 € koja teče od 01. studenog 2009.;
- 126,42 € koja teče od 01. prosinca 2009.;
- 126,42 € koja teče od 01. siječnja 2010.;
- 136,67 € koja teče od 01. veljače 2010.;
- 133,63 € koja teče od 01. ožujka 2010.;
- 151,59 € koja teče od 01. travnja 2010.;
- 148,18 € koja teče od 01. svibnja 2010.;
- 154,80 € koja teče od 01. lipnja 2010.;
- 212,24 € koja teče od 01. srpnja 2010.;
- 200,41 € koja teče od 01. kolovoza 2010.;
- 236,53 € koja teče od 01. rujna 2010.;
- 224,05 € koja teče od 01. listopada 2010.;
- 203,98 € koja teče od 01. studenog 2010.;
- 246,33 € koja teče od 01. prosinca 2010.;
- 236,83 € koja teče od 01. siječnja 2011.;
- 236,83 € koja teče od 01. veljače 2011.;
- 242,65 € koja teče od 01. ožujka 2011.;
- 242,65 € koja teče od 01. travnja 2011.;
- 251,84 € koja teče od 01. svibnja 2011.;
- 370,93 € koja teče od 01. lipnja 2011.;
- 370,93 € koja teče od 01. srpnja 2011.;
- 389,66 € koja teče od 01. kolovoza 2011.;
- 359,06 € koja teče od 01. rujna 2011.;
- 325,56 € koja teče od 01. listopada 2011.;
- 300,49 € koja teče od 01. studenog 2011.;
- 297,96 € koja teče od 01. prosinca 2011.;
- 313,61 € koja teče od 01. siječnja 2012.;
- 327,26 € koja teče od 01. veljače 2012.;
- 329,08 € koja teče od 01. ožujka 2012.;
- 319,64 € koja teče od 01. travnja 2012.;
- 363,29 € koja teče od 01. svibnja 2012.;
- 363,29 € koja teče od 01. lipnja 2012.;
- 358,62 € koja teče od 01. srpnja 2012.;
- 360,61 € koja teče od 01. kolovoza 2012.;
- 354,93 € koja teče od 01. rujna 2012.;
- 342,82 € koja teče od 01. listopada 2012.;
- 355,92 € koja teče od 01. studenog 2012.;
- 362,21 € koja teče od 01. prosinca 2012.;
- 357,62 € koja teče od 01. siječnja 2013.;
- 338,28 € koja teče od 01. veljače 2013.;
- 338,28 € koja teče od 01. ožujka 2013.;
- 355,74 € koja teče od 01. travnja 2013.;
- 347,52 € koja teče od 01. svibnja 2013.;
- 321,92 € koja teče od 01. lipnja 2013.;
- 321,27 € koja teče od 01. srpnja 2013.;
- 351,06 € koja teče od 01. kolovoza 2013.;
- 351,06 € koja teče od 01. rujna 2013.;
- 351,06 € koja teče od 01. listopada 2013.;
- 351,06 € koja teče od 01. studenog 2013.;
- 351,06 € koja teče od 01. prosinca 2013.;
- 355,27 € koja teče od 01. siječnja 2014.;
- 257,32 € koja teče od 01. veljače 2014.;
- 257,32 € koja teče od 01. ožujka 2014.;
- 257,32 € koja teče od 01. travnja 2014.;
- 257,32 € koja teče od 01. svibnja 2014.;
- 257,32 € koja teče od 01. lipnja 2014.;
- 259,99 € koja teče od 01. srpnja 2014.;
- 259,99 € koja teče od 01. kolovoza 2014.;
- 259,99 € koja teče od 01. rujna 2014.;
- 271,58 € koja teče od 01. listopada 2014.;
- 271,58 € koja teče od 01. studenog 2014.;
- 277,20 € koja teče od 01. prosinca 2014.;
- 275,39 € koja teče od 01. siječnja 2015.;
- 275,39 € koja teče od 01. veljače 2015.;
- 275,39 € koja teče od 01. ožujka 2015.;
- 275,39 € koja teče od 01. travnja 2015.;
- 275,39 € koja teče od 01. svibnja 2015.;
- 275,39 € koja teče od 01. lipnja 2015.;
- 275,39 € koja teče od 01. srpnja 2015.;
- 275,39 € koja teče od 01. kolovoza 2015.;
- 275,39 € koja teče od 01. rujna 2015. i
- 275,39 € koja teče od 01. listopada 2015.,
sve do konačne isplate.
III. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos od 1.229,15 € sa zakonskom kamatom koja od 30. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. teče po stopi od 15% godišnje, po stopi od 14% godišnje počev od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje počev od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., potom od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju utvrdi Hrvatska narodna banka na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iznos od 4.853,26 € sa zakonskom kamatom koja od 25. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju utvrdi Hrvatska narodna banka na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od dana 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
V. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.730,22 € sa zakonskom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja teče od dana objave prvostupanjske odluke do isplate.
Obrazloženje
1. Dana 11. lipnja 2019. tužiteljica je ovome sudu predala tužbu u kojoj je navela da je korisnica kredita sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 216-348/2005 dana 13. rujna 2005. Citiranim ugovorom tuženik je odobrio tužiteljici korištenje stambenog kredita u iznosu od 155.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok trajanja kredita do 30. rujna 2020. s otplatom u mjesečnim anuitetima od po 1.145,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja počevši od 31. listopada 2005. Stranke su ugovorile i visinu kamatne stope od 3,99 % dekurzivno godišnje, s tim što je kamatna stopa fiksna do 30. rujna 2006., a nakon 1. listopada 2006. tuženik je sebi pridržao pravo izvršiti promjenu kamatne stope jednostrano, sukladno svojim odlukama. Odobreni kredit tuženik je umanjio za iznos od 1,25% prije isplate ugovorenog iznosa, čime je bez valjane osnove, nepoštenom odredbom koja je ništetna jer se o njoj nije pregovaralo za sebe, zadržala iznos od 1.937,50 % u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita. Tuženik je i taj iznos obuhvatio otplatnim planom te cijelo vrijeme trajanja otplate zaračunavao i naplaćivao kamatu, što dodatno potvrđuje tvrdnju o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Uslijed prisile zbog promjene pozitivnih propisa, stranke su zaključile Aneks uz glavni ugovor 25. siječnja 2016. kojim su izvršili konverziju postojećeg ugovora, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama, Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je protivno pozitivnim pravnim propisima tužiteljici ponudio ugovor o kojem se nije pregovaralo te je na taj način ugovorio nepoštenu promjenjivu kamatnu stopu, nepoštenu deviznu klauzulu u valuti CHF i zadržao dio odobrenog kredita za nedefiniranu obradu. U postupku konverzije protivno mjerodavnim pozitivnim odnosima, tuženik je, tvrdi dalje tužiteljica, ugovorom o kojem se nije pregovaralo za sebe ugovorio promjenjivu nepoštenu kamatnu stopu, uslijed čega je, zajedno sa nezakonitom promjenjivom kamatnom stopom, iz osnovnog ugovora i nepoštenom deviznom klauzulom u valuti CHF kreirao bitno veću glavnicu u ugovor o konverziji, susljedno čemu je bez pravno valjane osnove, tužiteljici naplatio znatno veće iznose. Tužiteljica se pozvala na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, odluku VSRH Revt-575/2016-5 i odluku Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017. Obzirom na sve naprijed navedeno i jer je ponašanje tuženika dovelo do znatne neravnoteže u odnosima i obvezama stranaka, tužiteljica je predložila da sud provede postupak i nakon toga donese odluku kojom će utvrditi nepoštenima i ništetnima odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odredbe o valutnoj klauzuli i odredbu o odbijanju isplate troškova obrade u visini od 1,25% odobrenog kredita. Osim toga, tužiteljica je zatražila da joj tuženik isplati sve ono što je temeljem ovakvih nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu od nje naplatio, a zatražila je i isplatu troškova parničnog postupka.
1.1. Nakon što je u postupku proveden dokaz vještačenjem po vještaku za financije LB, tužiteljica je podneskom od 16. prosinca 2025. uredila svoj tužbeni zahtjev.
2. Tijekom postupka Općinski sud u Splitu je u ovom predmetu ali pod brojem P-3619/2019-7 donio rješenje od 15. siječnja 2020. kojim je prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari, do pravomoćnog okončanja postupka kod Vrhovnog suda RH Gos-1/19 da bi dana 04. lipnja 2020. donio rješenje o nastavku prekinutog postupka, kada je ovaj spis dobio novu poslovnu oznaku i broj P-3053/2020.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Istakao je prigovor zastare, činjenicu da je u konkretnom slučaju došlo do konverzije kredita kao i činjenicu da je tužiteljica u fazi pregovora bila u potpunosti informirana o svim stavkama ugovora, a koje su informacije bile dostupne i široj javnosti kako iz natpisa u medijima tako i brošurama tuženika.
4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom: Ugovora o kreditu broj 216- 348/2005, izvatka iz ZK za KO [katastarska općina] ZU 2760, tečajne liste, Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 216-348/2005, popisa uplata za namirenje obveza po kreditu, izvoda po kreditu, specifikacije uplata po kreditu, izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku kojeg je tuženik uputio tužiteljici 05. studenog 2015., simuliranog otplatnog plana u eurima, popisa uplata za namirenje obveza od 05. studenog 2015., obavijesti tuženika o parametrima kamatne stope od 09. siječnja 2014., biltena tuženika BITNE INFORMACIJE O KONVERZIJI KREDITA VEZANE UZ ŠVICARSKI FRANAK, otplatnog plana, metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama tuženika, članaka objavljenih u strukovnim časopisima, reklamnih letaka, izjave svjedoka ĐBV od 24. kolovoza 2020., zahtjeva za kredit, i tablice kamatnih stopa na kunske kredite. Također je u postupku proveden i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, LB, koji je dopunski i saslušan radi otklanjanja prigovora tuženika na ročištu za glavnu raspravu 05. veljače 2026. te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.
5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.
6. Stranke su popisale parnični trošak.
7. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice prema tuženiku za utvrđenje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj:216-348/2005 kao i isplata neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe i zahtjev za isplatu parničnog troška.
8. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se predmetnim ugovaranjem postupilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja a što bi uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice) te je li se konverzijom odnosno sklapanjem Aneksa ugovoru ta neravnoteža uklonila. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.
9. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su sklopile Ugovor o namjenskom (stambenom) kreditu dana 14. rujna 2005., a koji je ovjeren kod Javnog bilježnika u Splitu, Zoje Puljiz, 14. rujna iste godine, kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 155.000,00 CHF s rokom otplate do 30. rujna 2020. uz ugovornu otplatu mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja, da su stranke odredbom članka 3 točke I Ugovora o kreditu ugovorile kamatnu stopu od 3,99% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukama Banke, da je tijekom otplate kredita vršena promjena kamatne stope prema Odlukama tuženika.
10. Nadalje, nije sporno da su stranke dana 25. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks Ugovora) kojim su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, sve pozivom na ZID ZPK, da je korisnik kredita, ovdje tužiteljica, potpisom tog Aneksa Ugovora potvrdila da joj je dostavljen izračun konverzije kredita sa prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu i izvod otvorenih stavki, te da se potpisom ugovora suglasila sa izračunom konverzije kojeg joj je dostavio tuženik.
11. Valjalo je dakle, odgovoriti na pitanje je li tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje tužbe, te je li nakon sklapanja Aneksa Ugovora, kojim je izvršena konverzija valutne klauzule CHF u €, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem djelomične ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu, zatim da li je nastupila zastara tražbine i od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate.
12. U konkretnom slučaju se radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu, pri čemu je sud vodio računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/13, te je primjenjujući odredbe čl.96 st.1 i čl.102 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12 i 56/13, nadalje u tekstu: ZZP) u vezi sa čl.4 ZOO-a, utvrdio ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ništetnima.
13. Temeljem odredbe čl.326 st.1 ZOO-a pravilno je bilo zaključiti da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Aneksa Ugovoru. Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe čl.19b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit demoliran u valuti €, to ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da sporazumom o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovoru nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.
14. U postupku je utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u € na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u €.
14.1. Valja dodati i to da tuženik nije u pravu kada tvrdi da tužiteljica s obzirom na izvršenu „konverziju“ ugovora ne bi imala pravo na obeštećenje jer u smislu odredbi Direktive 93/13 EU, sporni aneks kojim bi bila izvršena tzv. „konverzija“ obvezivala bi potrošača isključivo u slučaju da je potrošač u trenutku zaključenja istoga raspolagao relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica istoga dodatka ugovora, a što ovdje nije slučaj. Ujedno, u smislu istih odredbi i tumačenja suda Europske unije prešutno ili izričito odricanje od prava na obeštećenje zbog nepoštene odredbe može biti valjano isključivo pod uvjetom “da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača”. Ovdje sporni Aneks Ugovora kojim je izvršena tzv. “konverzija” kredita ne zadovoljava niti jedan od uvjeta koji pred takav sporazuma (da bi bio obvezujući za potrošača) postavljaju odredbe Direktive 93/13, u smislu odluke suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. Naime, prvenstveno predmetnim Aneksom Ugovora, ekonomska neravnoteža između stranaka nije ispravljena, već je dodatno narušena, a isti Aneks nije rezultat slobodne volje i informirane odluke potrošača da zaključi predmetni Aneks, nego rezultat ekonomske i institucionalne prisile uzrokovane nepoštenim odredbama i ekonomskom ravnotežom prvotnog Ugovora o kreditu.
15. Tužiteljica je u svome iskazu navela da se na sporni kredit odlučila jer je željela riješiti svoje stambeno pitanje. U to vrijeme da je imala privatni posao i bila je komitent tuženiku. Stoga je bilo logično da upravo kod svojeg bankara pita što i kako bi mogla napraviti da ostvari pravo na stambeno kreditiranje nakon čega ju je službenik banke obavijestio da u ponudi imaju dva proizvoda, kredit u eurima i kredit u švicarcima, ali da joj on toplo preporučuje kredit u švicarcima jer joj je tu povoljnija i kamata i tečaj. U to vrijeme da je i njena prijateljica uzela isti kredit u Zagrebačkoj banci i kada je od nje zatražila konzultaciju prije uzimanja kredita i rekla joj što je bankarski službenik rekao, ona da joj je odgovorila da je očito da je ovo najpovoljnije. Studirala pravo je upravo iz razloga što joj financije nisu bile jača strana, pa kada ju se pita je li pročitala predmetni ugovor da mora priznati da nije jer je povjerovala bankarskom službeniku, djelovao joj je uvjerljivo te je dodala da vjeruje iskreno da je ugovor i pročitala da sumnja da bi išta razumjela. U sastavljanju ugovora nije sudjelovala, nije niti pokušavala jer joj je odmah stavljen na znanje da je to ponuda koju imaju. Uzela je kredit i ispočetka je sve bilo u redu, no onda su rate kredita počele divljati, ona je zatvorila svoju parfumeriju i praktički je samo suprug radio, a imali su dvoje djece na školovanju. Najgore od svega da joj je bilo primati neprestane pozive o tome da joj je rata dospjela na plaćanje, što ju je deprimiralo i osjećala se jadnom. I onda se desila država koja je ponudila spas, tj. pozvala je na to da se ugovori konvertiraju što je ona prihvatila kao slamku spasa. I doista, nakon što je konverziju potpisala da joj je odmah laknulo, no ni u jednom trenutku da se nije odrekla prava koja su joj pripadala po osnovi preplaćenih iznosa do konverzije. Tuženik od nje to nije ni tražio. Tuženik je ponudio konverziju koju je ona prihvatila kako bi pronašao izlaz iz očajne situacije u kojoj se nalazila. Kredit je otplaćen. Ponovila je da je predmetni stan kupljen sredstvima iz ovog kredita radi trajnog rješenja stambenog problema. Također je kazala da bankarski službenik s njom nije prošao niti jednu stavku ugovora, tek je od njega dobila uvjeravanje da je ovo za nju najbolje.
15.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio logičnim, jasnim i vjerodostojnim. U svom kazivanju tužiteljica je opisala sav jad i tugu kojeg je preživjela sa ovim kreditom, financijske probleme sa kojima se suočila, gubitak posla-parfumerije, supruga koji je jedini privređivao te dvoje djece na školovanju. Posizanjem za postizanjem sporazuma o konverziji s tuženikom opisala je riječju "spasonosno". Time je još jednom dala do znanja u kakvom se teškom položaju nalazila spram tuženika odnosno da je bila u potpuno podčinjenom položaju, nikakve ravnoteže u pravima i obvezama nije bilo.
16. Valja istaknuti još i to u pogledu konverzije da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati nepoštene, time i bez pravnog učinka, a prilikom konverzije nije došlo do zamjene osnovnih obveza. Naime, kod ugovora o kreditu osnovna obveza je stavljanje tužiteljici na raspolaganje određene količine novca, a njena obveza je vratiti taj novac uz plaćanje kamate. Upravo ta osnovna obveza je ostala nepromijenjena. Ono što se mijenja konverzijom isključivo je valuta obračuna prilikom uplate anuiteta te visina kamatne stope, što znači da obveza plaćanja kamate i dalje postoji. Jedino što se prilikom konverzije dogodilo je promjena ugovorne obveze korisnika kredita odnosno u konkretnom slučaju tužiteljice. Sporazum o konverziji nije nova pravna osnova onog istog ništetnog osnovnog ugovora i to kako zbog ništetnosti osnovnog ugovora tako i glavnog predmeta konverzije. Sporazum o konverziji i opet su izradile same banke na unaprijed formuliranom tekstu sa ponudom potrošačima: "Uzmi ili ostavi". Potrošači su uzimali kako bi se "spasili" daljnjeg propadanja. Ni tada potrošače nitko nije upoznao s posljedicama konverzije niti su im pojašnjena prava iz Direktive 93/13. Tužiteljičin kredit konvertiran je iz CHF u € prije utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pa se ima smatrati da se pri takvoj konverzaciji tužiteljica nije odrekla svojih budućih prava to tim više što je tužena banka nije upozorila da će pristankom na konverziju neka svoja buduća prava izgubiti. Drugim riječima rečeno može se reći da prilikom sklapanja sporazuma o konverziji zahtjev transparentnosti nije zadovoljen. Zahtjev o konverziji imao je polazišnu osnovu da je ugovaranje u valuti CHF bilo valjano, a vidjeli smo iz prethodnog obrazloženja da je takvo ugovaranje bilo nepošteno, a time i ništetno. Zakonodavna intervencija kakva se dogodila u konkretnom slučaju naravno da nije zabranjena, no ona mora u potpunosti ispuniti uvjet restitucije u smislu da potrošač (ovdje tužiteljica) bude obeštećena. Također, tužiteljica se prihvaćanjem sporazuma o konverziji morala nalaziti u onoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odnosno nepoštena odredba sa posljedicom povrata svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla.
17. Prema motrištu ovog suda, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud je motrišta da tužiteljica, kao potrošač iz konvertiranih CHF kredita, ne samo da nije obeštećena temeljem nepoštenih, a time i ništetnih odredbi temeljenog Ugovora, već je dovedena čak i u gori položaj u odnosu na dotadašnje korisnike kredita u eurima.
18. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 23. listopada 2025. sudski vještak financijske struke LB je kazao da je konverzija kredita u konkretnom slučaju u eure napravljena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i sve su uplate izvršene u korist CHF kredita, preračunate u €. Tužiteljica je po izvršenom obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. tuženiku preplatila iznos od 4.433,70 €, a koji iznos je tuženik vratio tužiteljici kroz otplatu 50% anuiteta nakon provedene konverzije. Ostatak glavnice konvertiranog kredita na dan 30. rujna 2015. je bio veći od ostatka glavnice kredita uz primjenu početnog tečaja i kamatne stope za 4.853,26 € na štetu tužiteljice. Stranke su sklopile Ugovor o kreditu kada je prilikom isplate 27. rujna 2005. tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.229,15 € te je u razdoblju od 30. rujna 2006. do 1. siječnja 2014. po vlastitom nahođenju mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu te je za plaćanje anuiteta koristio srednji tečaj CHF u kunskoj protuvrijednosti kreditora, a sve važeće na dan plaćanja tj. dospijeća. Tužiteljica je kao korisnica kredita zbog mijenjanja kamatne stope stoga više preplatila u iznosu od 8.975,87 €. Taj iznos je, navodi dalje vještak LB, kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužiteljica je kao korisnica kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju cjelokupne otplate platila pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 13.874,19 €.
18.1. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno zaključku i tabelarnom prikazu uredila svoje tužbeno traženje podneskom od 16. prosinca 2025.
18.2. Tuženik je na nalaz i mišljenje vještaka imao prigovora smatrajući da je upravo vještak potvrdio da je konverzija provedena sukladno metodi propisanoj u čl.19 c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim, tuženik je prigovorio matematičkom izračunu vještaka smatrajući da je vještak razliku zbog promjene kamate prikazao usporedivši samo iznose kamate. Zbog navedenog prigovora, sud je pozvao i usmeno saslušao na ročištu za glavnu raspravu, 05. veljače 2026., vještaka LB koji je kazao da vezano za prigovor tuženika da nije trebao uzeti u obzir anuitete od 31. kolovoza i 30. rujna 2015. jer su navedeni anuiteti plaćeni nakon konverzije, smatra bez uporišta jer je od manje važnosti kada su plaćeni obzirom da su obračunati s danom dospijeća. A što se tiče prigovora da je u obzir uzeo samo iznose kamate prilikom promjene kamatne stope umjesto anuiteta koje je trebalo uzeti u obzir pa se isti množe s tečajem na dan isplate, da može kazati da je to pogrešno jer je on u obzir uzeo anuitetu, a ne kamate, dok je tečaj primijenio onaj na dan plaćanja ili dospijeća što je i logično. Konačno, na treći prigovor tuženika, gdje je po njegovom nahođenju trebalo izračunati kamatne stope na kunske kredite, a koja je vrijedila u vrijeme odobravanja kredita, da može kazati da takav stav tuženika nije valjan, nije u skladu sa postavljenim tužbenom zahtjevom i recentnom sudskom praksom.
18.3. Ovaj sud u cijelosti je, jednako kao i tužiteljica, akceptirao izneseni nalaz i mišljenje te očitovanje na prigovore tuženika, vještaka LB jer je njegov nalaz ocijenjen stručnim, logičnim, uvjerljivim, a time i vjerodostojnim. Uostalom, tuženik nije predlagao da se provodi neko drugo vještačenje čak štoviše, nije ni pristupio na ročište na kojem je tražio da se sasluša vještaka na njegove prigovore što ovaj sud ocjenjuje odustajanjem od daljnjeg prigovaranja na nalaz i mišljenje vještaka, jer tuženik na niti jedan način nije kod suda doveo u dvojbu mišljenje i očitovanja vještaka u konkretnoj pravnoj stvari.
18.4. Također valja naglasiti da je tuženik u konačnici odustao od prijedloga da se sasluša njegov zaposlenik GB, što ovaj sud posebno cijeni na način da je tim odustankom tuženik ustvari priznao da, suprotno tvrdnjama tužiteljice da se o niti jednoj odredbi kako Ugovora o kreditu tako i Aneksa – o provedenoj konverziji sa njom nije pojedinačno pregovaralo, se doista sa tužiteljicom o niti jednoj odredbi Ugovora o kreditu i odredbi Aneksa – konverziji, nije pregovaralo, jednako kao što se nije pregovaralo niti o uskrati iznosa od 1,25% ukupno ugovorenog iznosa kredita kao nekoj vrsti naknade za obradu kredita.
19. Imajući u vidu da je na temelju navedenog nalaza i mišljenja utvrđeno da konvertiranjem kredita nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, te da prema presudi Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet PB protiv Erste bank Hungary Zrt) činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Aneksom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer je tužiteljica na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama preplatila utuženi iznos.
20. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji nije osnovan iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno čl.225 ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241 ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz čl.323 st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
20.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 04. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj: Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., tužba je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara nije nastupila.
21. Budući je odredbom čl.1115 ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i kako je u postupku utvrđeno da je tuženik nepošten stjecatelj a iz priloženog prometa po kreditu, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica mjesečne anuitete plaćala do 01-og u mjesecu, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.2 ZPP-a, dok je visina određena pozivom na Tbr.7 st.1 toč.1, Tbr.8 točaka 1 i 3 te Tbr.9 točaka 1, 2 i 5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, nadalje u tekstu: Tarifa), a tužiteljici je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 16. siječnja 2024., 14. travnja 2025. i 16. prosinca 2025. te za pristupe i zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od 17. travnja i 27. svibnja 2025. te 16. siječnja i 05. veljače 2026. - svaka radnja po 500 bodova. Ukupan zbir od 4000 bodova pomnožen je sa iznosom od 2,00 €, koliko iznosi vrijednost jednog boda, te je tako dobiven iznos od 8.000,00 € kojem je pridodan i iznos od 2.000,00 € na ime 25% PDV-a, trošak uplaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 332,00 € te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 398,22 €. Matematičkom operacijom zbrajanja navedenih iznosa dobiven je ukupan iznos parničnog troška koji je tužiteljici prouzročen, a nadoknaditi će mu ga tuženik, kao stranka koja je postupak izgubila u cijelosti, u visini od 10.730,22 €. Tužiteljici nije priznat, mada je popisan, trošak za plaćanje sudske pristojbe na presudu u visini od 398,22 € iz razloga što je u međuvremenu došlo do promjene odredbi Zakona o sudskim pristojbama kojima je krug osoba oslobođenih po slovu zakona proširen i na osobe koje su potrošači u sudskom postupku, u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (točka 20 st.1 čl.11 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23)).
22.1. Kamate na tako dosuđeni trošak su temeljem odredbe čl.30 st.2 Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) tužiteljici dosuđene od presuđenja do isplate.
23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u pod točkom II. izreke rješenja.
U Splitu, 18. veljače 2026.
S U D A C
Dunja Ljubičić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.
DNA:
- pun. tužiteljice
- pun. tuženika
- u spis
