REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-1803/21-48

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Dukiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. siječnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Jasminke Houška, odvjetnika, dana 18. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4., članka 7. i članka 12. Ugovora o kreditu broj: 9012254885 od 30. siječnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja TI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 1., članka 4. i članka 5. I. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 04. prosinca 2012. godine, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju TI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 9.961,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 83,48 eura od 31. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 82,03 eura od 30. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 81,92 eura od 31. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 83,06 eura od 30. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 82,46 eura od 31. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 102,32 eura od 11. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 169,12 eura od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 172,04 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 165,49 eura od 08. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 166,17 eura od 31. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 167,74 eura od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 164,62 eura od 31. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 164,79 eura od 31. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 166,63 eura od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 182,06 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 171,66 eura od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 182,76 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 168,37 eura od 10. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 172,99 eura od 09. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 168,53 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 168,10 eura od 04. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 164,18 eura od 11. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 166,27 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 164,24 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 165,73 eura od 10. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 164,16 eura od 09. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 164,81 eura od 10. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 165,97 eura od 05. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 168,26 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 184,26 eura od 12. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 184,26 eura od 12. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 187,26 eura od 14. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 208.09 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 208.09 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 208,09 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 208,09 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 208,09 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 203,16 eura od 14. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 202,83 eura od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 173,02 eura od 10. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 181,17 eura od 10. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 157,16 eura od 10. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 159,48 eura od 10. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 156,16 eura od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 159,30 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 143,06 eura od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 142,87 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 152,70 eura od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,89 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 117,22 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 115,87 eura od 10. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 116,44 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 118,05 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 119,74 eura od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,87 eura od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 118,74 eura od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,30 eura od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,83 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 118,97 eura od 10. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 118,91 eura od 26. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,12 eura od 09. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,12 eura od 09. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,12 eura od 09. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 20,90 eura od 10. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 21,03 eura od 10. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 21,15 eura od 08. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 21,24 eura od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 21,22 eura od 10. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 21,40 eura od 10. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 21,45 eura od 10. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 21,48 eura od 09. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 21,49 eura od 10. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 21,49 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 21,49 eura od 10. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 21,49 eura od 08. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 21,49 eura od 10. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 21,49 eura od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 21,49 eura od 10. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 21,49 eura od 10. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 21,49 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 31. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju TI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 12.553,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 5,35 eura od 31. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 5,10 eura od 11. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 5,82 eura od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 17,86 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,12 eura od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 59,16 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 16,28 eura od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 62,05 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 61,75 eura od 10. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 82,44 eura od 09. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 62,47 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 60,57 eura od 04. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 43,00 eura od 11. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 52,39 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 43,27 eura od 10. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 49,97 eura od 10. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 42,91 eura od 09. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 45,82 eura od 10. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 51,03 eura od 05. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 61,29 eura od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,68 eura od 12. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 69,68 eura od 12. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 82,09 eura od 14. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 168,10 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 168,10 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 168,10 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 168,10 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 168,10 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 147,74 eura od 14. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 146,40 eura od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 174,08 eura od 10. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 214,86 eura od 10. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 171,55 eura od 10. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 184,28 eura od 10. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 166,05 eura od 11. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 183,28 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 243,54 eura od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 242,33 eura od 11. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 306,58 eura od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 279,86 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 250,39 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 239,51 eura od 10. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 244,09 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 257,05 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 270,67 eura od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 271,69 eura od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 262,56 eura od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 267,08 eura od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 271,35 eura od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 264,45 eura od 10. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 263,98 eura od 26. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 265,63 eura od 09. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 265,63 eura od 09. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 265,63 eura od 09. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 246,74 eura od 10. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 252,48 eura od 10. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 257,71 eura od 08. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 261,51 eura od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 260,61 eura od 10. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 268,39 eura od 10. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 270,90 eura od 10. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 272,05 eura od 09. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 272,44 eura od 10. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 272,44 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 272,44 eura od 10. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 272,44 eura od 08. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 272,44 eura od 10. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 272,44 eura od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 272,44 eura od 10. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 272,44 eura od 10. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 272,44 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 31. ožujka 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju TI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 6.850,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 1. članka 2., članka 3., članka 4., članka 5., članka 6., članka 9., članka 10. i članka 11. Dodataka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 23. prosinca 2015. godine kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na:

- iznos od 102,32 eura od 31. siječnja 2008. godine do 11. veljače 2008. godine,

- iznos od 165,49 eura od 30. travnja 2008. godine do 08. svibnja 2008. godine,

- iznos od 168,37 eura od 31. siječnja 2009. godine do 10. veljače 2009. godine,

- iznos od 172,99 eura od 28. veljače 2009. godine do 09. ožujka 2009. godine,

- iznos od 168,10 eura od 30. travnja 2009. godine do 04. svibnja 2009. godine,

- iznos od 164,18 eura od 31. svibnja 2009. godine do 11. lipnja 2009. godine,

- iznos od 166,27 eura od 30. lipnja 2009. godine do 10. srpnja 2009. godine,

- iznos od 164,24 eura od 31. srpnja 2009. godine do 10. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 165,73 eura od 31. kolovoza 2009. godine do 10. rujna 2009. godine,

- iznos od 164,16 eura od 30. rujna 2009. godine do 09. listopada 2009. godine,

- iznos od 164,81 eura od 31. listopada 2009. godine do 10. studenog 2009. godine,

- iznos od 165,97 eura od 30. studenog 2009. godine do 05. prosinca 2009. godine,

- iznos od 168,26 eura od 31. prosinca 2009. godine do 11. siječnja 2010. godine,

- iznos od 184,26 eura od 31. siječnja 2010. godine do 12. ožujka 2010. godine,

- iznos od 184,26 eura od 28. veljače 2010. godine do 12. ožujka 2010. godine,

- iznos od 187,26 eura od 31. ožujka 2010. godine do 14. travnja 2010. godine,

- iznos od 208.09 eura od 30. travnja 2010. godine do 14. rujna 2010. godine,

- iznos od 208.09 eura od 31. svibnja 2010. godine do 14. rujna 2010. godine,

- iznos od 208,09 eura od 30. lipnja 2010. godine do 14. rujna 2010. godine,

- iznos od 208,09 eura od 31. srpnja 2010. godine do 14. rujna 2010. godine,

- iznos od 208,09 eura od 31. kolovoza 2010. godine do 14. rujna 2010. godine,

- iznos od 203,16 eura od 30. rujna 2010. godine do 14. listopada 2010. godine,

- iznos od 202,83 eura od 31. listopada 2010. godine do 10. studenog 2010. godine,

- iznos od 173,02 eura od 30. studenog 2010. godine do 10. prosinca 2010. godine,

- iznos od 181,17 eura od 31. prosinca 2010. godine do 10. siječnja 2011. godine,

- iznos od 157,16 eura od 31. siječnja 2011. godine do 10. veljače 2011. godine,

- iznos od 159,48 eura od 28. veljače 2011. godine do 10. ožujka 2011. godine,

- iznos od 156,16 eura od 31. ožujka 2011. godine do 11. travnja 2011. godine,

- iznos od 143,06 eura od 31. svibnja 2011. godine do 02. lipnja 2011. godine,

- iznos od 142,87 eura od 30. lipnja 2011. godine do 11. srpnja 2011. godine,

- iznos od 115,87 eura od 31. listopada 2011. godine do 10. studenog 2011. godine,

- iznos od 118,97 eura od 30. lipnja 2012. godine do 10. srpnja 2012. godine,

- iznos od 118,91 eura od 31. srpnja 2012. godine do 26. listopada 2012. godine,

- iznos od 119,12 eura od 31. kolovoza 2012. godine do 09. studenog 2012. godine,

- iznos od 119,12 eura od 30. rujna 2012. godine do 09. studenog 2012. godine,

- iznos od 119,12 eura od 31. listopada 2012. godine do 09. studenog 2012. godine,

- iznos od 20,90 eura od 31. svibnja 2014. godine do 10. lipnja 2014. godine,

- iznos od 21,03 eura od 30. lipnja 2014. godine do 10. srpnja 2014. godine,

- iznos od 21,15 eura od 31. srpnja 2014. godine do 08. kolovoza 2014. godine,

- iznos od 21,24 eura od 31. kolovoza 2014. godine do 10. rujna 2014. godine,

- iznos od 21,22 eura od 30. rujna 2014. godine do 10. listopada 2014. godine,

- iznos od 21,40 eura od 31. listopada 2014. godine do 10. studenog 2014. godine,

- iznos od 21,45 eura od 30. studenog 2014. godine do 10. prosinca 2014. godine,

- iznos od 21,48 eura od 31. prosinca 2014. godine do 09. siječnja 2015. godine,

- iznos od 21,49 eura od 31. siječnja 2015. godine do 10. veljače 2015. godine,

- iznos od 21,49 eura od 28. veljače 2015. godine do 10. ožujka 2015. godine,

- iznos od 21,49 eura od 31. ožujka 2015. godine do 10. travnja 2015. godine,

- iznos od 21,49 eura od 30. travnja 2015. godine do 08. svibnja 2015. godine,

- iznos od 21,49 eura od 31. svibnja 2015. godine do 10. lipnja 2015. godine,

- iznos od 21,49 eura od 30. lipnja 2015. godine do 10. srpnja 2015. godine,

- iznos od 21,49 eura od 31. srpnja 2015. godine do 10. kolovoza 2015. godine i na

- iznos od 21,49 eura od 31. kolovoza 2015. godine do 10. rujna 2015. godine, kao neosnovan.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na:

- iznos od 5,10 eura od 31. siječnja 2008. godine do 11. veljače 2008. godine,

- iznos od 61,75 eura 31. siječnja 2009. godine do 10. veljače 2009. godine,

- iznos od 82,44 eura od 28. veljače 2009.godine od 09. ožujka 2009. godine

- iznos od 60,57 eura od 30. travnja 2009. godine do 04. svibnja 2009. godine,

- iznos od 43,00 eura od 31. svibnja 2009. godine do 11. lipnja 2009. godine,

- iznos od 52,39 eura od 30. lipnja 2009. godine do 10. srpnja 2009. godine,

- iznos od 43,27 eura od 31. srpnja 2009. godine do 10. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 49,97 eura od 31. kolovoza 2009. godine do 10. rujna 2009. godine,

- iznos od 42,91 eura od 30. rujna 2009. godine do 09. listopada 2009. godine,

- iznos od 45,82 eura od 31. listopada 2009. godine do 10. studenog 2009. godine,

- iznos od 51,03 eura od 30. studenog 2009. godine do 05. prosinca 2009. godine,

- iznos od 61,29 eura od 31. prosinca 2009. godine do 11. siječnja 2010. godine,

- iznos od 69,68 eura od 31. siječnja 2010. godine do 12. ožujka 2010. godine,

- iznos od 69,68 eura od 28. veljače 2010. godine do 12. ožujka 2010. godine,

- iznos od 82,09 eura od 31. ožujka 2010. godine do 14. travnja 2010. godine,

- iznos od 168,10 eura od 30. travnja 2010. godine do 14. rujna 2010. godine,

- iznos od 168,10 eura od 31. svibnja 2010. godine do 14. rujna 2010. godine,

- iznos od 168,10 eura od 30. lipnja 2010. godine do 14. rujna 2010. godine,

- iznos od 168,10 eura od 31. srpnja 2010. godine do 14. rujna 2010. godine,

- iznos od 168,10 eura od 31. kolovoza 2010. godine do 14. rujna 2010. godine,

- iznos od 147,74 eura od 30. rujna 2010. godine do 14. listopada 2010. godine,

- iznos od 146,40 eura od 31.listopada 2010. godine do 10. studenog 2010. godine,

- iznos od 174,08 eura od 30. studenog 2010. godine do 10. prosinca 2010. godine,

- iznos od 214,86 eura od 31. prosinca 2010. godine do 10. siječnja 2011. godine,

- iznos od 171,55 eura od 31. siječnja 2011. godine do 10. veljače 2011. godine,

- iznos od 184,28 eura od 28. veljače 2011. godine do 10. ožujka 2011. godine,

- iznos od 166,05 eura od 31. ožujka 2011. godine do 11. travnja 2011. godine,

- iznos od 243,54 eura od 31. svibnja 2011. godine do 02. lipnja 2011. godine,

- iznos od 242,33 eura od 30. lipnja 2011. godine do 11. srpnja 2011. godine,

- iznos od 239,51 eura od 31. listopada 2011. godine10. studenog 2011. godine,

- iznos od 264,45 eura od 30. lipnja 2012. godine do 10. srpnja 2012. godine,

- iznos od 263,98 eura od 31. srpnja 2012. godine do 26. listopada 2012. godine,

- iznos od 265,63 eura od 31. kolovoza 2012. godine do 09. studenog 2012. godine,

- iznos od 265,63 eura od 30. rujna 2012. godine do 09. studenog 2012. godine,

- iznos od 265,63 eura od 31. listopada 2012. godine do 09. studenog 2012. godine,

- iznos od 246,74 eura od 31. svibnja 2014. godine do 10. lipnja 2014. godine,

- iznos od 252,48 eura od 30. lipnja 2014. godine do 10. srpnja 2014. godine,

- iznos od 257,71 eura od 31. srpnja 2014. godine do 08. kolovoza 2014. godine,

- iznos od 261,51 eura od 31. kolovoza 2014. godine do 10. rujna 2014. godine,

- iznos od 260,61 eura od 30. rujna 2014. godine do 10. listopada 2014. godine,

- iznos od 268,39 eura od 31. listopada 2014. godine do 10. studenog 2014. godine,

- iznos od 270,90 eura od 30. studenog 2014. godine do 10. prosinca 2014. godine,

- iznos od 272,05 eura od 31. prosinca 2014. godine do 09. siječnja 2015. godine,

- iznos od 272,44 eura od 31. siječnja 2015. godine do 10. veljače 2015. godine,

- iznos od 272,44 eura od 28. veljače 2015. godine do 10. ožujka 2015. godine,

- iznos od 272,44 eura od 31. ožujka 2015. godine do 10. travnja 2015. godine,

- iznos od 272,44 eura od 30. travnja 2015. godine do 08. svibnja 2015. godine,

- iznos od 272,44 eura od 31. svibnja 2015. godine do 10. lipnja 2015. godine,

- iznos od 272,44 eura od 30. lipnja 2015. godine do 10. srpnja 2015. godine,

- iznos od 272,44 eura od 31. srpnja 2015. godine do 10. kolovoza 2015. godine i na

- iznos od 272,44 eura od 31. kolovoza 2015. godine do 10. rujna 2015. godine,

kao neosnovan.

VIII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 4.693,40 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

IX. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 8.272,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate.

X. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

XI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 30. siječnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 9012254885 solemniziran po javnom bilježniku Zoranu Jelaviću iz Zagrebu poslovni broj OU-133/07, prema kojem je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 237.393,01 CHF u protuvrijednosti kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate 360 mjeseci. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika, s time da je početna kamatna stopa iznosila 4,15% godišnje, kao i valutna klauzula u CHF, dok je Dodatkom Ugovoru o kreditu od 04. prosinca 2012. godine ugovoren moratorij te je također ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje ugovorne odredbe su ništetne. Isto tako punomoćnik tužitelja je istaknuo da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužitelja je ističući da je tužitelj s tuženikom dana 23. prosinca 2015. godine sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, naglasio da se time tužitelj nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 22. listopada 2025. godine predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 4., članka 7. i članka 12. Ugovora o kreditu broj 9012254885 od 30. siječnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, zatim odredba članka 1., članka 4. i članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 04. prosinca 2012. godine, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 1. članka 2., članka 3., članka 4., članka 5., članka 6., članka 9., članka 10. i članka 11. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 23. prosinca 2015. godine, dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 15.333,57 eura, što je međutim pogrešan iznos, s obzirom da zbroj svih utuženih mjesečnih iznosa iznosi 22.514,78 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da je tužitelj u potpunosti namiren i restituiran prilikom konverzije, zbog čega se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, potvrđen od strane javnog bilježnika, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), s time da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku vođenim pod brojem T1/19 rješenjem od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je napomenuo da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo do uspostavljana ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno uklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredbe članka 138 a Zakona o zaštiti potrošača pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Naime položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje se s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit u euri, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, s time da se navedena intervencija zakonodavca odnosila i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, što je regulirano odredbama članka 19 b i 19 c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. S obzirom da se pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev, odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakve učinke na nove, konvertirane, ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana za CHF već uz eur, a tužitelj je mogao odbiti ponuđenu konverziju koju mu je tuženik, banka, morala ponuditi. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da tužitelj niti nema pravni interes za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, kao i odredbi Dodatka Ugovoru o kreditu od 04. prosinca 2012. godine, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a posebice nema pravni interes za utvrđenjem ništetnim odredbi Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. godine, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija, prigovorio da bi tužitelj bio potrošač te je ujedno istaknuo prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor radi prijeboja i to u odnosu na priznatu razliku u provedenoj konverziji u iznosu od 8.272,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2015. godine do isplate. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom smanjen dio tužbenog zahtjeva, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9012254885 od 30. siječnja 2007. godine (list 15-19 spisa), u presliku otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope (list 20- 26 i 94-98 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 27 i 92 spisa), u presliku potvrde (solemnizacije) privatne isprave (list 28, 93 spisa), u presliku internog naloga (list 29 spisa), u presliku uplatnica (list 30 spisa), u presliku ponude za životno osiguranje (list 31-32 spisa), u presliku police osiguranja života i imovine s dokumentacijom (list 33-37 spisa), u presliku Ugovora o kupoprodaji nekretnine (list 38-41 spisa), u presliku potvrde o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu (list 42 spisa), u presliku izvatka računa po kreditu broj: 9012254885 (list 43-53 i 83 spisa), u presliku dopisa tuženika (list 54-55 spisa), u presliku obavijesti o stanju kredita (list 56-59 i 63-64 spisa), u presliku povijesnog pregleda kamatnih stopa po kreditima fizičkih osoba (potrošača) uz valutnu klauzulu u EUR i u CHF te po kreditima za obnovu plasmana (list 60-62 spisa), u presliku I. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 04. prosinca 2012. godine (list 65-66 spisa), u presliku plana otplate (list 67-69, 76-80, 127-129, 133-140, 143-150, 153- 160, 163-169, 171-178, 182-186, 189-193, 195-197, 199-201 i 203-205 spisa), u presliku solemniziranog Dodataka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 23. prosinca 2015. godine (list 70-75 spisa), u presliku informacije o kretanju tečaja za valutu EUR i parametara promjenjivosti kamatne stope 6M EURIBOR-a (list 82 spisa), u presliku dopisa (list 84, 132, 141-142, 151, 161-162, 170, 179-181, 187, 194, 198 i 202 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o stambenom kreditu broj: 9020891371 od 26. listopada 2016. godine (list 85-91 spisa), u presliku obavijesti o otplati kredita broj 9012254885 (list 99 i 131 spisa), u presliku prijevremene otplate kredita na dan 18.11.2016. (list 100 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (list 101-126 spisa), u presliku otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. godine po ugovoru o kreditu broj 9012254885 (list 130 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 235-253, 299-327, 355-373, 382-396, 401-419, 534-545, 551-563 i 573-598 spisa), u presliku stručnih članaka (stranica 265-298, 397-400 i 429-478 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 644-645 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 659--672 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 697-698 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor dana 30. siječnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 237.393,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,15%, koja je promjenjiva sukladno „odluci Banke o kreditiranju građana“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 04. prosinca 2012. godine sklopili I. Dodatak Ugovoru o kreditu od 04. prosinca 2012. godine, kojim su ugovorili moratorij na otplatu kredita, kao i činjenica da su dana 23. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, a sporno je i potrošačko svojstvo tužitelja, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja. Isto tako sporna je ništetnost odredbi Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. godine, s time da je ujedno sporno i pitanje ima li tuženik prema tužitelju potraživanje na ime preplate priznate konverzijom.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 22. listopada 2025. godine smanjio tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 4.693,40 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da punomoćnik tuženika nije pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 23. prosinca 2015. godine (list 70-75 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 23. prosinca 2015. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, a niti je određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač, nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 644-645 spisa), koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja stambenog kredita, ponudili su mu samo stambeni kredit u valuti CHF, jer po njihovim uvjetima nije bio kreditno sposoban za traženi iznos kredita u valuti euro, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj dižu kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB- a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je uvjerljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio kuću u kojoj i danas stanuje sa svojom obitelji, suprugom i djecom, tu kuću nikada nije iznajmljivao, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio je zaposlen u trgovačkom društvu Siemens, a kasnije je promijenio poslodavca, nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva, a niti je na adresi ove kuće bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva. Konačno sudu je razumljiv i uvjerljiv dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, jer se time smanjila rata kredita, iako mu u banci nisu ništa objašnjavali, „dobio je hrpu papira na potpis“. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, a što rezultira time da se ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja, počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO- a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 659--672 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 14.258,53 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 75.054,93 kuna, što predstavlja iznos od 9.961,57 eura, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 94.581,99 kuna, odnosno iznosi 12.553,21 eura, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Isto tako sudski vještak je utvrdio da preplata utvrđena konverzijom iznosi 7.181,21 eura, s time da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -1.149,67 kuna, odnosno iznos od -152,58 eura.

14. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da je punomoćnik tužitelja istaknuo kako je sudski vještak u nalazu i mišljenju utvrdio da preplata priznata konverzijom iznosi 7.181,21 eura, iako iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. godine proizlazi da ta preplata iznosi 8.272,21 eura, s time da je ujedno napomenuo kako niti nije bio zadatak vještačenja prebijati iznos preplaćenih iznosa s iznosom za koji je utvrđen manje plaćeni iznos, dok je punomoćnik tuženika prigovorio nalazu i mišljenju u cijelosti, posebice u odnosu na samu metodu izračuna preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, kao i valutne klauzule te u odnosu na sam izračun preplate priznate konverzijom.

15. Sudski vještak financijske struke Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 22. listopada 2025. godine (stranica 697-698 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja naglasio da je Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđeno da preplata priznata konverzijom iznosi 8.272,21 eura, ali je ujedno odredbom članka 4. tog Dodatka Ugovoru o kreditu utvrđeno da u razdoblju nakon 30. rujna 2015. godine do 23. prosinca 2015. godine postoji razlika koja iznosi 1.091,00 eura, pa je iznos od 8.272,21 eura umanjen za iznos od 1.091,00 eura, a što iznosi 7.181,21 eura. Nastavno sudski vještak je istaknuo da je u cijelosti postupio po zadatku vještačenja te je utvrdio preplatu na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a utvrdio je i manje plaćene iznose po osnovi valutne klauzule, s time da je pravno pitanje da li će se uzeti u obzir samo pozitivne tečajne razlike ili i pozitivne i negativne tečajne razlike.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen. Treba naglasiti da je odredbom članka 11 b Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, 78/15, 128/22 i 156/23 – u daljnjem tekstu ZPK-a) propisana maksimalna kamatna stopa na stambene kredite u valuti euro i u valuti CHF koja ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope na stanja takvih kredita odobrenih u RH određene za svaku valutu uvećane za 1/3, što za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF iznosi 3,23%, koja se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje. Imajući na umu navedenu zakonsku odredbu sud je utvrdio da je sudski vještak opravdano od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje pri izračunu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope umjesto početno ugovorene kamatne stope od 4,15% primjenjivao maksimalno dopuštenu zakonsku kamatnu stopu od 3,23%. Isto tako treba ponovno napomenuti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa i to do 31. prosinca 2013. godine, a od 01. siječnja 2014. godine pa nadalje maksimalno dopuštena zakonska kamatna stopa od 3,23%. Nastavno prijedlog punomoćnika tužitelja za provođenjem dokaza novim financijskim vještačenjem kako bi sudski vještak utvrdio preplatu po svakom pojedinom anuitetu i to na način da posebno iskaže pojedinačne iznose koji čine anuitet, odnosno posebno iznos kamate i iznos glavnice po svakom pojedinom anuitetu, sud je odbio kao neosnovan, nepotreban jer je sudski vještak u nalazu i mišljenju utvrdio preplatu svakog pojedinog anuiteta i to kako po osnovi promjenjive kamatne stope, tako i po osnovi valutne klauzule, što je u nalazu i mišljenju jasno navedeno, dok naprotiv eventualna razlika glavnice zbog promjene kamatne stope u svakom pojedinom anuitetu, niti nije predmet ovog parničnog postupka. Isto tako treba naglasiti kako navod punomoćnika tužitelja da zadatak vještačenja nije bio utvrditi iznos manje plaćenih iznosa, osim što nije točan, jer je i sam punomoćnik tužitelja naveo da je zadatak vještačenja bio „utvrditi razliku između stvarno plaćenih iznosa po predmetnom kreditu i iznosa koje je tužitelj bio dužan plaćati“, a što logično uključuje kako tzv. pozitivne razlike, tako i tzv. negativne razlike, već ujedno punomoćnik tužitelja, ukoliko smatra da tuženik nema pravo na potraživanje prema tužitelju po osnovi tzv. negativnih razlika, niti nije trebao uzeti u obzir tzv. negativne razlike, tim više što je to pravno pitanje, na što je opravdano ukazao sudski vještak financijske struke kako u nalazu i mišljenju, tako i u usmenom očitovanju.

17. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 23. prosinca 2015. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, s time da je ujedno utvrdio da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 7.181,21 eura. Inače stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu oduzimati od preplate, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja. Međutim u ovom parničnom postupku tužitelj zastupan po punomoćniku niti nije zahtijevao isplatu po osnovi razlike glavnice.

18. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 15.333,57 eura, što je pogrešan iznos, jer točan zbroj svih utuženih mjesečnih iznosa iznosi 22.514,78 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate sud je utvrdio slijedeće. Treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja apsolutno nepotrebno po sudskom vještaku financijske struke utvrđene iznose preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule, koji su posebno iskazani u nalazu i mišljenju, zbrajao te je ujedno ukupan iznos preplate po obje te osnove, dakle i po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule, pogrešno iskazao kao iznos od 15.333,57 eura. Naprotiv sudski vještak financijske struke je jasno u nalazu i mišljenju naveo da preplata priznata konverzijom iznosi 7.181,21 eura, pa ukoliko se od ukupnog iznosa preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, koja iznosi 9.961,57 eura te od ukupnog iznosa preplate po osnovi valutne klauzule, koja iznosi 12.553,21 eura, a što bi dakle ukupno zbrojeno iznosilo 22.514,78 eura, oduzeo iznos preplate od 7.181,21 eura, tada se dolazi do iznosa od 15.333,57 eura, s time da je dakako tada potrebno korigirati i pojedine utužene mjesečne iznose preplate po obje osnove, što međutim punomoćnik tužitelja nije učinio, nego je zatražio sve preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa do isplate te kao ukupan zbroj svih tih iznosa samo naveo pogrešan iznos od 15.333,57 eura, a točan iznos je 22.514,78 eura. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 9.961,57 eura, a ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 12.553,21 eura, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno utuženi iznos od 9.961,57 eura te na ime preplate po osnovi valutne klauzule stvarno utuženi iznos od 12.553,21 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki preplaćen mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate. Naime ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv punomoćnik tužitelja je zatražio na svaki pojedini preplaćeni iznos po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospijeća do isplate, iako iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke jasno proizlazi da je većinu preplaćenih anuiteta tužitelj platio nakon dospijeća, pa je logično i razumljivo da tužitelj nikako ne može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu na preplaćene iznose prije nego što je te preplaćene iznose, anuitete zaista i platio.

19. Nastavno u odnosu na dio deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnim odredbe članka 1. članka 2., članka 3., članka 4., članka 5., članka 6., članka 9., članka 10. i članka 11. Dodataka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 23. prosinca 2015. godine sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Treba naglasiti da osim što je tužitelj dobrovoljno pristao sklopiti predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija i to sukladno odredbama ZIDZPK/15, za razliku od tuženika, koji je naprotiv imao obvezu ponuditi tužitelju, korisniku kredita konverziju, koja se provodi po striktnim odredbama, metodologiji propisanoj odredbom članka 19 c ZIDZPK/15, već je ujedno sama zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao uostalom i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine.

20. Isto tako u odnosu na prigovor radi prijeboja sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da prigovor radi prijeboja u iznosu od 8.272,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, predstavlja preplatu priznatu konverzijom (iako sukladno odredbi članka 4. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 23. prosinca 2015. godine iznos preplate od 8.272,21 eura treba umanjiti za naknadno utvrđenu razliku u iznosu od 1.091,00 eura, a što iznosi 7.181,21 eura) sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je dakle u pitanju iznos priznat konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom umanjene glavnice bilo kakvo potraživanje prema tužitelju.

21. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan kako deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 4., članka 7. i članka 12. Ugovora o kreditu broj: 9012254885 od 30. siječnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i odredbe članka 1., članka 4. i članka 5. I. Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 04. prosinca 2012. godine, tako i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 9.961,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa do isplate te na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosi 12.553,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa do isplate. Naprotiv sud je odbio kao neosnovan kako deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 1. članka 2., članka 3., članka 4., članka 5., članka 6., članka 9., članka 10. i članka 11. Dodataka Ugovoru o kreditu broj 9012254885 od 23. prosinca 2015. godine, tako i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule od dana dospijeća do dana izvršenog plaćanja, a odbio je kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule u iznosu od 4.693,40 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (u pitanju je iznos za koji je smanjen tužbeni zahtjev, na što punomoćnik tuženika nije pristao), s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 8.272,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V., točkom VI., točkom VII., točkom VIII. i točkom IX. izreke presude.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6.850,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 18. prosinca 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 13. veljače 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 15. listopada 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. travnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 13. kolovoza 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 22. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 22. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. siječnja 2026. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.250,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 18. veljače 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

23. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 14. travnja 2021. godine, podneska od 08. ožujka 2022. godine i podneska od 18. svibnja 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužan sam snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava podneska od 18. travnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja dostavio dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda. Nadalje zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije bio potreban, a niti opravdani trošak, tim više što za tu parničnu radnju nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, koje bi moglo opravdati taj trošak. Nadalje zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu i to prema odluci suda sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer osim što tužitelj niti nije određeno naveo te troškove, već ujedno tužitelj nije platio sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara potraživanja, a niti je obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom X. izreke presude.

24. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XI. izreke presude.

25. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 31. ožujka 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 18. veljače 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 18. veljače 2026. godine