Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-200/2024-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Petru Crnovu, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 20, zastupanog po punomoćnici Željki Zrnčić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, pod poslovni broj P-166/2023 od 20. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, pod poslovni broj P-166/2023 od 20. prosinca 2023. u točkama I. i II. izreke.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev radi isplate 3.159,92 eur/23.808,42 kn sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., te parničnim troškom od 1.913,83 eur/14.419,75 kn sa zateznom kamatom (točke I. i II. izreke). S preostalim je dijelom parničnog troška tužiteljica odbijena u toč. III. izreke.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) pri čemu predlaže uvažiti žalbu i preinačiti presudu u smislu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno je ukinuti.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iako se tuženik poziva na žalbeni razlog ostvarenih bitnih povreda ne konkretizira u čemu bi se isti sastojao, pa je ovaj sud ispitao presudu u okviru razloga na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP i utvrdio da ni jedna od tih povreda nije ostvarena, pa je presudu kao jasnu i neproturječnu moguće ispitati.

6. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi isplate preplaćenih iznosa osnovom utvrđenja o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu uz temeljnu tvrdnju o pravu na potpunu restituciju kakvu su ostvarili potrošači koji nisu sklopili Dodatak Ugovora o kreditu.

8. Sud prvog stupnja utvrđuje da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 11. svibnja 2006. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao potrošaču kredit za adaptaciju stambenog prostora u iznosu od 44.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 180 mjeseci. Istim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno odluci banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,65% te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povisivala. Također je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s time da se početni anuitet tijekom otplate mijenjao, odnosno povisivao. Stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu od 8. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

9. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je ovdje tuženik u relevantnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, pa cijeneći da je pozivom na čl. 502.c ZPP i čl. 81., 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03) odnosno čl. 96. i 138. a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09, dalje ; ZZP/07) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i da tuženik s obzirom na iznesene tvrdnje i predložene dokaze nije doveo u pitanje navode tužiteljice da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, čime zaključuje navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne. Nadalje, utvrđuje kako je tuženik odustao od izvođenja personalnih dokaza (saslušanje javnog bilježnik i osobnog bankara) pa utoliko nije dokazao da bi tužiteljici u predugovornoj fazi pružio informiranu obavijest. Navedeno je uzrokovalo znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača koja je podigla kredit radi adaptacije stambenog prostora.

10. Na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrđuje da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer da je protivno načelu savjesnosti i poštenja takvim ugovornim odredbama tužiteljica stavljena u neravnopravni položaj kao slabija ugovorna strana, pa zauzima stav da tužiteljici kao potrošaču osnovom raspravljenog prethodnog pitanja o nepoštenosti ugovorenih odredbi pripada pravo na restitucijski zahtjev koji se sastoji u razlici preplaćenih anuiteta od početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja u CHF koja iznosi 5.909,00 eur (uključujući i negative razlike). O preplaćenih anuiteta odbija iznos priznat konverzijom od 2.749,08 eur i sudi razliku od 3.159,92 eur sukladno tužbenom zahtjevu koji je usklađen s nalazom vještaka. Stoga obvezuje tuženika na isplatu iznosa za koje smatra da ih je stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi i bez osnove u smislu odredbi čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 322. i 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa tužiteljici dosuđuje zatezne kamate od dana zatraženog tužbom 1. listopad 2015. cijeneći da je tuženik nepošten stjecatelj.

11. Prigovor zastare smatra neosnovanim pozivom na čl. 241. i 215. ZOO-a sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pri tome cijeni da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena u okviru općeg zastarnog roka 11. lipnja 2019.

12. Tuženik nezadovoljan pravnim stajalištem suda prvog stupnja smatra da je zahtjev trebao odbiti u cijelosti upravo sa shvaćanjem da su Dodatkom Ugovora stranke riješile sve pravne odnose pa tužiteljica nema pravo na restituciju, a niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji je pored valjano sklopljenog Dodatka postao bespredmetan u odnosu stranaka.

13. Odgovarajući na žalbene navode tuženika treba reći da ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje tužiteljice kako se samom činjenicom sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Prije svega ovaj sud u odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

15. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove tijekom razdoblja važenja ugovora o kreditu u CHF po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a što je djelomično otklonjeno provedenom konverzijom.

16. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci VSRH br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

17. Sklapanjem Dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni je sud još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne (pa i kao prethodno pitanje), a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

18. Ovaj sud posebno kod toga ističe odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

19. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C- 118/17 GČ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

20. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu GČ protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu U protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. S obzirom na izraženo pravno shvaćanje ovo žalbeno vijeće smatra da na izloženi način dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Stajalište je ovog suda podudarno sa pravnim stajalištem Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-1096/2022. u kojoj je odgovoreno na postavljeno pitanje na slijedeći način:

"Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."

23. Iz svega navedenog slijedi kako tuženik nije u pravu kada odriče tužiteljici pravo na isplatu kada tvrdi da bi sklapanjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu ostao bez učinka uz stajalište da bi stranke ugovorile novi pravni odnos i time anulirale posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. Naprotiv tužiteljica osnovano tvrdi kako joj pripada pravo na obeštećenje u vidu razlike između iznosa koji je uračunat konverzijom i iznosa kredita prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF.

24. Stoga kada je sud na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja pravilno odlučio o prethodnom pitanju na način da je našao ništetnim odredbe Ugovora o kreditu valja odgovoriti tuženiku da je i materijalno pravo pravilno primijenjeno kad je dosuđen preplaćeni iznos u okviru prava na restituciju osnovom ništetni ugovornih odredbi. S obzirom na direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, sud je u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije pružio dokaze da su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti tužitelj pristao na sklapanje tog ugovora iz čega proizlazi kako je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužiteljicu kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužiteljica kao potrošač bila da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa koje je preplatila po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

25. Naime, odredbe Ugovora kojima je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope prema odluci tuženika ne sadrži bilo kakav ugovoreni parametar, kriterij koji prati promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,65%, o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, zbog čega je ista nepoštena te posljedično tome ništetna. Osim toga, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je kao trgovac tužiteljici kao potrošaču u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene valutnog tečaja tijekom otplate kredita odnosno pružio potpunu obavijest, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te kao takva ništetna.

26. Odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog Ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tuženik je u konkretnom slučaju bio ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja predmetnog Ugovora dao odgovarajuću obavijest tužiteljici kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi koje su od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao. Jednako tako, bez osnove tuženik u žalbi tvrdi da bi sud zaključio kako su odredbe Dodatka osnovnom Ugovoru nepoštene. Sud takvu ocjenu nije donio, naprotiv test poštenosti provodio je isključivo u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu.

27. U svemu je zakonito stajalište suda kojim je otklonio prigovor zastare pozivom na odredbe čl. 215. i 241. ZOO uz obrazloženje kako je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastara te da je tužiteljica , nakon što je zstara ponovo počela teći, podnijela tužbu u okviru zastarnog roka za restituciju osnovom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Radi se o ustaljenoj sudskoj praksi na svim sudskim instancama.

28. Utoliko je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke kojom je dosuđen iznos preplate sa zateznom kamatom, sve sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

29. Zakonita je i odluka o troškovima postupka budući je utemeljena na odredbama čl. 154. i 155. ZPP, pri čemu žalbeni sud prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP ne pazi na pravilnost primijene materijalnog prava kod odluke o trošku, već samo po prigovoru koji su izostali u žalbi tuženika.

30. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku zbog čega nema pravo na trošak.

31. Prvostupanjska presuda u njezinoj toč. III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar