Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-988/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima TA, Frani Baica i Ivi Baica Skrert, odvjetnicima u Šibeniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-269/2025 od 22. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-269/2025 od 22. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika na naknadom troška žalbenog postupka u iznosu od 379,25 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, da u roku od 15 dana tužiteljici, DA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], isplati iznos od 1.550,90 Eura sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi uređenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate za period od 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01. siječnja 2003. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućoj:

- na iznos od 0,74 Eura od dana 17. listopada 2006. godine,

- na iznos od 1,97 Eura od dana 20. listopada 2008. godine,

- na iznos od 6,40 Eura od dana 14. studenog 2008. godine,

- na iznos od 11,66 Eura od dana 19. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 9,16 Eura od dana 16. veljače 2009. godine,

- na iznos od 7,58 Eura od dana 16. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 8,74 Eura od dana 15. travnja 2009. godine,

- na iznos od 9,12 Eura od dana 14. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 6,97 Eura od dana 15. lipnja 2009. godine,

- na iznos do 7,72 Eura od dana 13. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 6,03 Eura od dana 18. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 7,78 Eura od dana 15. rujna 2009. godine,

- na iznos od 5,80 Eura od dana 16. listopada 2009. godine,

- na iznos od 6,88 Eura od dana 13. studenog 2009. godine,

- na iznos od 6,19 Eura od dana 14. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 11,15 Eura od dana 18. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 13,47 Eura od dana 15. veljače 2010. godine,

- na iznos od 12,89 Eura od dana 15. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 15,91 Eura od dana 21. travnja 2010. godine,

- na iznos od 20,47 Eura od dana 20. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 22,43 Eura od dana 21. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 22,43 Eura od dana 20. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 22,43 Eura od dana 20. kolovoza 2010. godine,

- na iznos od 22,43 Eura od dana 21. rujna 2010. godine,

- na iznos od 32,43 Eura od dana 20. listopada 2010. godine,

- na iznos od 32,13 Eura od dana 19. studenog 2010. godine,

- na iznos od 35,70 Eura od dana 22. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 35,70 Eura od dana 24. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 40, 65 Eura od dana 22. veljače 2011. godine,

- na iznos od 43,95 Eura od dana 21. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 40,20 Eura od dana 22. travnja 2011. godine,

- na iznos od 51,82 Eura od dana 24. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 57,25 Eura od dana 20. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 65,96 Eura od dana 21. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 72,83 Eura od dana 24. kolovoza 2011. godine,

- na iznos do 56,79 Eura od dana 29. rujna 2011. godine,

- na iznos od 54,84 Eura od dana 24. listopada 2011. godine,

- na iznos od 55,21 Eura od dana 25. studenog 2011. godine,

- na iznos od 57,75 Eura od dana 29. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 62,13 Eura od dana 25. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 62,89 Eura od dana 27. veljače 2012. godine,

- na iznos od 61,14 Eura od dana 23. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 60.87 Eura od dana 23. travnja 2012. godine,

- na iznos od 63,09 Eura od dana 25. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 62,30 Eura od dana 26. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 61,19 Eura od dana 23. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 59,98 Eura od dana 23. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 57,75 Eura od dana 1. listopada 2012. godine pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, da u roku od 15 dana tužiteljici, DA, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.416,74 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 22. srpnja 2025. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže ju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak. Za sastav žalbe zahtijeva naknadu od 379,25 eur.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika traži isplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovor o kreditu, broj: 168-50-3117389, kojim da se ugovorom tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 23.512,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju tuženika, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti u 72 jednaka mjesečna anuiteta od 286,76 CHF. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17, kao osnovu svog zahtjeva prema tuženiku.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

5.1. Neosnovano tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP, jer je suprotno žalbenim navodima po utvrđenju ovog suda obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom odredbom.

6. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 23.512,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, niti je tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita tužiteljica platila više 1.550,90 eur.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 te utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica kao potrošač ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta, time da visina tog iznosa među strankama nije sporna.

9. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno se pozvao i na pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem glavnice kredita uz valutu švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje prvostupanjski sud vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na to utvrđenje pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

11. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

12. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

13. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 4. rujna 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a u st. 2. propisao da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda bio slučaj pri zaključenju ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika u ovome postupku. Suprotno žalbenim navodima tuženika sporne odredbe ugovora o kreditu nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost kako to proizlazi i iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF ništetna, pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno, odbijeni kao neosnovani.

15. Kako je sud prvog stupnja u postupku financijskim vještačenjem utvrdio da je tužiteljica temeljem ugovorene valutne klauzule u valuti CHF preplatila tuženiku iznos od 1.550,90 eur, pravilno je primijenio materijalno pravo i kada je tuženiku naložio da joj isplati taj iznos sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

16. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa iz navedenog proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

17. Neosnovano tuženik smatra kako je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 pravomoćno potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO to zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) slijedom čega za tužbu koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. listopada 2020,. nije nastupila zastara.

18. U vezi prigovora zastare valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

19. Neosnovano tuženik pobija odluku o trošku smatrajući da mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi naknadu troška nastalih djelomičnim povlačenje tužbe kojem povlačenju se tuženik nije protivio ali je potraživao trošak postupka vezano uz povučeni dio tužbenog zahtjeva. Iako je tijekom postupka tužiteljica djelomično povukla tužbu, tako što je smanjila tužbeni zahtjev, tuženiku bi pripadalo pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva što u ovom parničnom postupku nije slučaj (istovjetni pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 2603/11 od 19. veljače 2013.). Stoga je i odluku o trošku postupka valjalo potvrditi jer je donesena u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

20. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja pa stoga nisu cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

21. Slijedom navedenog, jer nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

22. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 18. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak