REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-187/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. TF, zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 6. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 3. veljače 2020. broj K-1184/2018 i presuda Županijskog suda u Sisku od 7. travnja 2022. broj Kž-75/20-7, u sjednici održanoj 18. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. TF za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 3. veljače 2020. broj K-1184/2018 i presuda Županijskog suda u Sisku od 7. travnja 2022. broj Kž-75/20-7 TF je proglašen krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. st. 6. u vezi sa st. 1. i 2. KZ te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i jedanaest mjeseci. Na temelju čl. 57. KZ osuđeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine ima izvršiti, a uvjetovani dio kazne zatvora u trajanju jedne godine i jedanaest mjeseci neće se izvršiti ako osuđenik u vremenu provjeravanja od tri godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
2. Osuđenik je putem branitelja Vinka Ljubičića i Željka Vrdoljaka, odvjetnika u odvjetničkom društvu Ljubičić – Vrdoljak & partneri u Splitu, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) „zbog razloga iz članka 517. st. 1. točka 3. ZKP-a odnosno zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi i u žalbenom postupku koje povrede su utjecale na presudu.“ Predlaže da se „osporena presuda preinači na način da se …donese oslobađajuća presuda, podredno neka se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.“
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje: ZKP).
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Prije svega valja istaknuti da osuđenikov zahtjev sadržajno gotovo u cijelosti predstavlja presliku žalbe podnesene protiv prvostupanjske presude kojom se u pretežnom dijelu osporavala pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak o dokazanosti krivnje za predmetno kazneno djelo te odluka o kazni. Ponavlja se teza obrane da osuđenik „nije počinio bilo koju povredu odredbi Zakona o sigurnosti prometa na cestama“, nije reagirao na „pojavnost parkiranog vozila u njegovoj kolničkoj traci“ jer zbog vozila koje se kretalo ispred njega nije vidio zaustavljeno vozilo o čemu da se izjasnio i prometni vještak na raspravi. Navodi da su, nasuprot optužbe, povrijeđene odredbe čl. 79. st. 2. i 87. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer „Da je vozač parkiranog vozila imao zaštitni prsluk bio bi lako uočljiv, da je ostavio sigurnosni trokut na zakonom propisanu udaljenost do nezgode ne bi ni došlo!!“
5.1. Nastavlja da mu je povrijeđeno pravo na obranu „iz članka 64. st. 1. točka 9. i točka 10. ZKP-a“ odbijanjem „suda I stupnja za saslušanjem očevidaca nezgode…bez čijih iskaza nema pravilno ni potpuno utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu.“, što je neosnovano pravilnim ocijenio i žalbeni sud, time da sudovi „za zauzeto stajalište nisu dali valjane pravne razloge.“ Ujedno prigovara da prvostupanjski sud „ne izdvaja iz spisa niti službene bilješke djelatnika policije s iskazima svjedoka na kraju dokaznog postupka već su iste sastavni dio spisa, što je opet nezakonito, tu nezakonitost ne otklanja ni drugostupanjski sud.“
5.2. Završno ističe da je odluka o kazni potpuno nezakonita jer „na strani okrivljenika postoji čitav niz olakotnih okolnosti“ koje nabraja, te zamjera da se „obrazloženje presuda suda I i II stupnja svodi na prepričavanje izvedenih dokaza, sudovi su propustio [propustili] dati valjane razloge, a okrivljenik u najmanju ruku ima pravo na argumentiranu i obrazloženu drugostupanjsku presudu.“
6. Prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP zahtjev se može podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik. Osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona zahtjev podnosi, potrebno je konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. Navedeno zakonsko ograničenje također znači da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne ispituje jesu li niži sudovi ispravno ocijenili dokaznu građu (personalne i materijalne dokaze, vještačenja itd.) što je osnova za utvrđenje krivnje i primjenu materijalno pravnih odredbi zakona.
7. Utvrđenje dinamike događaja odnosno načina na koji je osuđenik upravljao vozilom u konkretnim okolnostima koje su rezultirale prometnom nesrećom sa smrtnom posljedicom bilo je predmetom dokazivanja tijekom rasprave, a potom problematizirana u žalbenom postupku. Ponovno polemiziranje osuđenika u zahtjevu o nepravilnosti utvrđenja ove činjenice, izraz je njegova nezadovoljstva ocjenom dokaza i činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski, a potom pravilnim prihvatio i žalbeni sud.
7.1. Dijelom zahtjeva osuđenik osporava pravilnost vrednovanja okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne zbog čega se također, shodno navedenim zakonskim ograničenjima, zahtjev ne može podnijeti.
8. Nadalje, prema obrazloženju prvostupanjske presude zaključak o krivnji osuđenika za prometnu nesreću temelji se na podrobnoj analizi njegove obrane i prometnom vještačenju pri čemu sud prvog stupnja jasno naznačuje spornom upravo činjenicu je li osuđenik prilikom upravljanja vozilom mogao na vrijeme uočiti zaustavljeno vozilo i pokojnog oštećenika. Osim reprodukcije bitnih dijelova dokazne građe, sud otklanja dio obrane o smanjenoj preglednosti zbog kretanju vozila ispred osuđenika pa uzimajući u obzir stanje na kolniku i povoljne vremenske uvjete, prometno vještačenje te poglavito iskaz osuđenika da je izlaskom iz zavoja uočio zaustavljeno vozilo ali je bez smanjivanja brzine nastavio vožnju, udario u zaustavljeno vozilo i oštećenika, zaključuje o krivnji osuđenika za predmetno kazneno djelo. Pored toga prvostupanjski sud je obrazložio i odbijanje prijedloga obrane za ispitivanje svjedoka KF i EF činjenicom da svjedoci nisu dostupni sudu (odselili iz Bosne i Hercegovine, nastanili se u Nizozemskoj i nisu dostavili adrese), a da se ispitivanjem „navedenih svjedoka ne bi mogla utvrditi ni jedna važna činjenica“.
9. U žalbi protiv prvostupanjske presude naznačeno je da je podnesena „zbog svih razloga iz članka 467 ZKP-a odnosno zbog: bitne povrede odredbi kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni.“
9.1. Drugostupanjski sud je razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode. Osim što nije našao postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika posebno pomno su ocijenjene zamjerke s osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (odlomak 10. do 18. presude). Tako se žalbeni sud referirao na prometno vještačenje i utvrđenu brzinu kretanja vozila kojim je upravljao osuđenik (93 km/h), obranu osuđenika („kako je uočio zaustavljeno vozilo prilikom izlaska iz zavoja, ali nije vidio čovjeka pored zaustavljenog vozila i razmišljao je što da učini i moguće je ubrzao kretanje svog vozila i u tom razmišljanju je udario u zaustavljeno vozilo.“) i prihvatio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da osuđenik „nije prilagodio brzinu kretanja …uvjetima na cesti“ pri čemu upiranje žalitelja na propuste oštećenika nije od utjecaja na postojanje kaznene odgovornost za prometnu nesreću. Posebno su neosnovanim ocijenjeni navodi osuđenika „kako se ispred njega kretalo kombi vozilo koje mu je ometalo vidno polje“ jer je i sam okrivljenik u svojoj obrani iskazao da je izlaskom iz zavoja uočio zaustavljeno vozilo oštećenika, ali nije smanjivao brzinu, dakle i nakon uočavanja zaustavljenog vozila nastavio sa vožnjom koja nije bila primjerena situaciji u prometu. Stoga je po ocjeni žalbenog suda pravilno kao odugovlačeći odbijen prijedlog za ispitivanje dvoje svjedoka, a neosnovanim je ocijenjena i žalba zbog odluke o kazni (odlomak 19. do 19.2.).
9.2. Izostanak eksplicitne ocjene žalbenog prigovora o propustu prvostupanjskog suda da izdvoji „službene bilježke djelatnika policije s iskazima svjedoka na kraju dokaznog postupka…što je opet nezakonito.“ (smjeranje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi s čl. 431. st. 3. i 4. ZKP) nije od utjecaja na presudu budući da se presuda ne temelji na spomenutim obavijestima niti su izvedene kao dokaz u postupku.
9.3. Prema izloženom, kako iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je sud drugog stupnja razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika odnosno nije previdio ni jedan važan prigovor koji je od značaja za zakonitost i pravilnost presude nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP, a time je neosnovana i tvrdnja osuđenika o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku.
10. Osuđenik je uvodno u žalbi naznačio da prvostupanjsku presudu pobija zbog „bitne povrede odredbi kaznenog postupka“ koju je obrazložio u toč. 1. žalbe kao povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, dok je u nastavku obrazloženja žalbe (toč. 2.) problematizirao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, između ostalog i zbog odbijenog prijedloga da se ispita dvoje svjedoka. Prema tome, kako povreda prava na obranu na raspravi zbog odbijanja ovog dokaznog prijedloga obrane nije bila istaknuta u žalbi protiv prvostupanjske presude, to se sukladno ograničenju iz čl. 517. st. 2. ZKP ne može isticati ni u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.
11. Slijedom navedenog, trebalo je, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. -pročišćeni tekst, 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. -odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.), zahtjev odbiti kao neosnovan.
Zagreb, 18. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
