Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-197/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak –Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Darku Šuperu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darka Šupera, Ive Kovačev Radić, Ivana Jukića i Dine Vukušića iz Osijeka protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-843/2024-8 od 22. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-843/2024-8 od 22. siječnja 2025. u dosuđujućem dijelu toč.I/- izreke.

r i j e š i o  j e

I/Žalba tuženika se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana pa se odluka o troškovima postupka sadržana u toč.II/izreke potvrđuje za iznos od 1.541,99 Eur (tisuću pet stotina četrdeset i jedan eur i devedeset i devet centi) sa pripadajućom zateznom kamatom, a preinačuje u odnosu na iznos od 62,50 Eur (šezdeset i dva eura i pedeset centi) sa zateznom kamatom te se sa tim dijelom zahtjeva tužiteljica odbija.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč.I/izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 602,24 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki pobliže određene mjesečne novčane iznose od tamo navedenog dospijeća - koji obuhvaća period od 1. travnja 2011. nastavno do 1. studenog 2012. dok je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 0,30 Eur – tužiteljica odbijena. Toč.II/izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.604,49 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka tužiteljica odbijena, nepobijanom toč.III/izreke.

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu u cijelosti, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog povrede prava zajamčenih Ustavom republike Hrvatske i konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev ili da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (unatoč zabrani dvostrukog ukidanja sadržanoj u odredbi čl.366.a stav.1. Zakona o parničnom postupku). Iako tuženik uvodno u žalbi navodi da pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, to se međutim sadržajem iste uopće ne referira na odbijajući dio sadržan u toč.I/ izreke niti na toč.III/izreke pa valja zaključiti da navedene dijelove niti ne pobija, to više što mu za pobijanje istih nedostaje i pravni interes.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4 .Žalba tuženika osnovana je tek u manjem dijelu u odnosu na odluku o troškovima postupka dok je u preostalom dijelu neosnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je tužiteljica sa pravnim prednikom tuženika – Slavonskom bankom d.d. Osijek dana 21. rujna 2005. sklopila potrošački Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 na iznos od 11.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina, da je tužiteljica mjesečne anuitete plaćala u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, a da je srednji tečaj kreditora za CHF na dan plasmana kredita iznosio 4,77924 (tada važeće valute) kn za 1 CHF no tijekom otplate kredita da je došlo do povećanja CHF naspram kn, da je tužiteljica predmetni kredit otplatila, da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.), da joj prije sklapanja predmetnog ugovora nije objašnjeno da postoji mogućnost da će se tečaj CHF-a povećati u odnosu na kunu, da nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora jer su sporne ugovorne odredbe bile sastavni dio standardnog, unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke na sadržaj kojih nije imala utjecaja a čime je u znatnoj mjeri narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je protivno odredbama ZZP/03.

5.1. Povezujući prednje izneseno sa pravnim utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa (na koja se tužiteljica u smislu odredbe čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku i pozvala) – presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., prvostupanjski sud je zaključio o ništetnosti odnosnih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom ugovoru o kreditu od 21.9.2005. toviše što tuženik tijekom trajanja postupka nije dokazao da bi tužiteljicu informirao o rizicima koje nosi valutna klauzula, ocjenivši pri tom iskaz svjedoka VŠ uopćenim i bez konkretnih saznanja u odnosu na sklapanje predmetnog ugovora sa tužiteljicom koje se nije niti sjećao.

5.2. Pozivom na odredbe čl. 1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje:

ZOO/05 - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22,) prvostupanjski sud je naložio tuženiku vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja navedenih ništenih ugovornih odredbi sa zateznom kamatom tekućom od svake uplate pojedinog mjesečnog iznosa do isplate utvrdivši visinu preplaćenih iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na osnovu provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 602,24 Eur koji predstavlja prema utvrđenju financijske vještakinje Dajane Vuković tečajnu razliku između tečaju CHF na dan korištenja kredita i tečaja CHF svakoga anuiteta na dan plaćanja i to nakon prijeboja tzv. negativnih tečajnih razlika, a sve prema zahtjevu tužiteljice postavljenog nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 9. listopada 2024.

5.3. Tuženikov prigovor da se na predmetni ugovorni odnos između tužiteljice i Slavonske banke d.d. Osijek ne mogu primijeniti pravni učinci presuda proizašlih iz kolektivnog spora prvostupanjski sud je otklonio utvrdivši da je u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe Slavonska banka d.d. već bila pripojena predniku tuženika - Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (tuženika u kolektivnom sporu), a da je odredbom čl. 522. stav. 3. Zakona o trgovačkim društvima propisano da upisom pripajanja u sudski registar imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja što znači da je društvo preuzimatelj sveopći pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva pa se i utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnose i na prednika tuženika - Slavonsku banku d.d.

6. Razmatrajući pobijanu presudu u okviru odredbe čl.365.stav.2. ZPP ovaj je sud utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7.Pobijajući prvostupanjsku odluku tuženik u opširnoj žalbi ponavlja istovjetne prigovore iznijete tijekom prvostupanjskog postupka – da se u parnici kakva je predmetna tužiteljica ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu jer u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bila na snazi odredba čl.502.c.ZPP, a da je predmetna tužba - tužba za isplatu, a ne naknadu štete, da nije jasno na osnovu čega je prvostupanjski sud zaključio o nepoštenju tuženika (pa opširno iznosi okolnosti za koje smatra da podržavaju tezu o njegovom poštenju) i da prvostupanjski sud nije proveo tzv. test transparentnosti i test poštenosti. U vezi navedenog osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, posebice u pogledu dosuđene zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO/05.

8. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a, valja ponoviti da je noveliranom odredbom čl. 502c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva time da je navedena inicijalna odredba dopunjena riječima „ili isplatu“ tek ZID ZPP/19. No imajući u vidu da je utužena isplata preplaćenih novčanih iznosa posljedica utvrđenja djelomične ništetnosti ugovornih odredbi, sa djelovanjem ex tunc i da je tuženik u smislu odredbe čl.323.stav.1. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju takvog ugovora odnosno njegovih ništetnih odredbi to je evidentno da se pravni učinak odredbe čl.502.c. ZPP-a proteže i na predmetnu parnicu, imajući prije svega u vidu ratio te odredbe. Svako drugo tumačenje bilo bi protivno njezinoj svrsi i intenciji da se njome u širem smislu ostvari načelo ekonomičnosti i efikasnosti u postupanju.

8.1.Upravo je ranije iznesenim utvrđenjima, a kako je to i određeno odredbom čl. 502.c ZPP-a, vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužiteljica na njih i pozvala. To više što je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stav. 1. istog, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stav. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2.Tome valja nadodati - da iako se pravomoćne presude iz postupka pokrenutom po tužbi Udruge potrošač protiv osam banaka između kojih i prednika ovdje tuženika, doista ne odnose neposredno na konkretan Ugovor o kreditu, već na Ugovore o kreditu koje su tužene banke između ostalih i prednik tuženik sklapali sa potrošačima u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. a u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, to je međutim i predmetni Ugovor sklopljen u tom periodu i sa ugovornim odredbama koje su identične onima koje su u kolektivnom sporu utvrđene kao nepoštene, slijedom čega se tužiteljica osnovano pozvala na pravna utvrđenja iz tog spora. Tuženik tijekom trajanja predmetnog postupka nije dokazao suprotno – po njemu predloženi svjedok iskazivao je uopćeno i bez saznanja u odnosu na konkretni obvezno-pravni odnos sa tužiteljicom. Stoga njegov iskaz nije dokaz da je tuženik u konkretnom slučaju tužiteljicu informirao o parametrima o kojima ovisi promjena tečaja CHF niti joj je na jasan i okolnosan način pojasnio rizike vezane uz ugovorenu valutnu klauzulu.

8.3. Polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, valja navesti da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (na što upućuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.). Obzirom da dakle tuženik u konkretnoj parnici nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog ugovornog odnosa sa tužiteljicom drugačiji, sud je vezan ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

8.4. Nastavno valja navesti da iako je točno da ZOO izričito dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, to navedeno međutim nije od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude jer istom predmetni Ugovor nije utvrđen ništetnim radi toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF već iz razloga što tuženik nije tužiteljicu na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, a time i do ništetnosti navedene odredbe kako to proizlazi i iz sadržaja ranije citiranih odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

8.5. U odnosu na odluke Suda Europske unije na koje se poziva tuženik (C-415/11 i dr.) u kojima se tumače pojedine odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva 93/13 EEZ), valja reći da se na predmetni Ugovor o kreditu ne primjenjuje naprijed navedena Direktiva budući je Ugovor o kreditu sklopljen prije nego li je Republika Hrvatska postala članica Europske unije (1. srpnja 2013.) o čemu je jasno pravno shvaćanje izrazio i Sud Europske unije u svojoj odluci C-567/2020 – Zagrebačka banka.

9. U odnosu na žalbom ponovljeni prigovor zastare, kojeg tuženik veže isključivo uz tijek tužiteljici dosuđene zatezne kamate smatrajući da zastarni rok restitucijskog zahtjeva počinje teći tek s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti pa da to znači da u restitucijskim zahtjevima do pravomoćnog utvrđenja ništetnosti dužnikova obveza nije dospjela pa za to razdoblje ne postoji obveza plaćanja zakonskih zateznih kamata, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 31. siječnja 2022. pod brojem Su-IV-33/2022-2 donio Objedinjeno pravno shvaćanje (koje obuhvaća i pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF jer je predmetna tužba podnesena 8. srpnja 2021. (čl. 225. ZOO/05).

10. U odnosu na žalbeni prigovor da je prvostupanjski sud naložio tuženiku plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja a da nije obrazložio zbog čega se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem te je time dodatno tuženiku povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku jer prvostupanjski sud ni jednom riječju nije obrazložio svoje stajalište o nepoštenosti tuženika, sukladno čl. 1115. ZOO-a valja navesti da doista o navedenom stajalištu prvostupanjskog suda pobijanoj presudi nedostaju razlozi. Međutim, sama činjenica da je u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013) utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima, podrazumijeva nesavjesnost i nepoštenje tuženika to je osnovano obvezan, primjenom članka 1115. ZOO/05 kao nepošten stjecatelj platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa je o tom dijelu žalbe tuženika, ovaj sud odlučio pozivom na odredbu čl.373.a.stav.1. toč.2. u vezi sa stav.3. ZPP.

11. Obzirom na prethodno izneseno valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi toč.I/ izreke u dosuđujućem dijelu pozivom na odredbu čl. 373.a.stav.1. toč.2. u vezi sa stav.3. ZPP i čl.368.stav.2. ZPP.

12. Neutemeljeno tuženik u izjavljenoj žalbi osporava primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) jer njezina primjena proizlazi iz Tbr. 52/3 iste.

13.1 No osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud tužiteljici neutemeljeno priznao nagradu za sastav podneska od 18. svibnja 2023. po Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Naime, imajući u vidu da je tim podneskom tužiteljica postavila tužbeni zahtjev sukladno utvrđenjima provedenog financijskog vještačenja te da je isti stoga i po ocjeni ovoga suda bio potreban za tijek i ishod predmetne parnice (sukladno odredbi čl.155.stav.1. ZPP) to je međutim isti valjalo honorirati po Tbr. 8/4 Tarife i Tbr. 46 iste u sveukupnom iznosu od 62,50 Eur. Za podnesak tužiteljice od 8. studenog 2022. prvostupanjski sud tužiteljici nije dosudio nikakvu nagradu pa su suprotni žalbeni navodi tuženika proizvoljni. Stoga je djelomičnim uvažavanjem tuženikove žalbe valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.II/izreke i odbiti tužiteljicu sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 62,50 Eur, a u preostalom dijelu istu potvrditi.

13.2. Konačno, unatoč činjenici što je žalba tuženika djelomično osnovana, nije mu dosuđen trošak sastava iste obzirom se uspjeh njegove žalbe u kvalitativnom smislu odnosi isključivo na minorni dio odluke o troškovima postupka a u odnosu na nominalni iznos - sa cca 4%).

13.3. U nepobijanim odbijajućim dijelovima sadržanim u odbijajućem dijelu toč.I/izreke i u toč.III/izreke prvostupanjska presuda nije bila predmetom ovog žalbenog ispitivanja (čl.365.stav.1. ZPP).

U Varaždinu, 18. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec